Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

31000 Osijek, Europska avenija 7

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P.Krešimira IV br.3

Poslovni broj: 62 P-970/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja D. R., OIB:… iz V., …, zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz D.M., protiv tuženika T. R., OIB:… iz V., …, zastupanog po punomoćniku L. K. odvjetniku iz O., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave održane 18. listopada 2022., u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, na ročištu za donošenje i objavu presude 14. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja D. R. kao i zahtjev za naknadu troška postupka, koji glasi:

" I/ Utvrđuje se da je tužitelj D.R. iz V. …, OIB: … vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. 1751 k.o. V. k.č.br. 566 oranica V., od 1980 m2, na kojoj nekretnini je u 2/5 dijela kao suvlasnik upisan tuženik T. R. iz V., …, OIB: …, što je tuženik dužan priznati.

II/ Tuženik T. R. iz V., …, OIB: …, dužan je trpjeti da se tužitelj D. R. iz V., …, OIB: …, upiše kao vlasnik na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 1751 k.o. V., k.č.br. 566 oranica V. od 1980 m2, u dijelu 2/5, na kojem dijelu nekretnine je kao suvlasnik upisan tuženik, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 kn / 291,99 EUR-a[1] sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje s uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, a sve u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn / 331,81 EUR ¹.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina.

1.1.U činjeničnim navodima tužbe tužitelj tvrdi da mu je tuženik brat i u zemljišnim knjigama su upisani kao suvlasnici nekretnine upisane u z.k. ul. br. 1751, k.o. V., k.č. br. 566 oranica V. od 1980 m2, i to tako da je tužitelj suvlasnik u 3/5 dijela, a tuženik u 2/5 dijela. Roditelji stranaka su predmetnu nekretninu darovali tužitelju 1985. godine, nakon što se oženio, ali nije sačinjen pisani ugovor o darovanju niti je napravljena zemljišno knjižna provedba ugovora o darovanju pa tužitelj smatra da je postao izvanknjižni samovlasnik darovane mu nekretnine. Tužitelj samostalno održava i obrađuje predmetu nekretninu još od 1985. godine, no nakon što su roditelji stranaka preminuli, kako tužitelj nije bio uknjižen kao samovlasnik, stranke su - kao nasljednici - u zemljišnim knjigama uknjiženi kao suvlasnici predmetne nekretnine. Druga dva brata su tužitelju nakon smrti roditelja darovali svoje suvlasničke dijelove predmetne nekretnine, poštujući njihovu volju i usmeni darovni ugovor.

1.2. Tužitelj tvrdi da predmetnu nekretninu drži kao isključivi faktični, samostalni, zakonit, istinit i pošten posjednik u razdoblju dužem od 20 godina te ga nikada nitko nije smetao u njegovu mirnu posjedu nekretnine niti je ikada osporio pravo vlasništva i posjeda iste.

1.3. Odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom 3. istog članka propisano je da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed barem pošten, stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću, jer ih nesmetano, pošteno i samostalno posjeduje kroz razdoblje duže od 20 godina pa stoga predlaže da sud na temelju čl. 159. st. 1., 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima donese presudu kojom se utvrđuje da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, a koji zahtjev pobliže glasi kao u izreci ove presude, kao i da obveže tuženika na naknadu troška postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 9-12 spisa) ne osporava navod tužitelja da su stranke braća te da su u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini, i to tužitelj u 3/5 dijela, a tuženik u 2/5 dijela.

2.1. Međutim, tuženik u cijelosti osporava tužbene navode u kojima isti tvrdi da su roditelji darovali tužitelju 1985. godine predmetne nekretnine i nakon što se oženio. Tuženik tvrdi da je otac stranaka umro 2008. godine te je on obrađivao predmetne nekretnine i nikada ih nije imao namjeru darovati niti jednom od svoje djece, jer je uvijek govorio da za svoga života nikome neće darovati zemlju, a nakon njegove smrti neka bude raspoređena na nasljednike sukladno zakonu. Kao dokaz toga, tuženik ističe kako se tužitelj na ostavinskoj raspravi iza pokojnog oca nije protivio zakonskoj podjeli imovine niti je ikada spominjao navodni usmeni darovni ugovor, već je tužitelj svoj nasljednici dio predmetne nekretnine ustupio majci A. R. Tužitelj je predmetnu nekretninu obrađivao nakon očeve smrti, iako je znao da ta nekretnina nije njegovo vlasništvo. Tuženik osporava tužbene navode da su braća znala za to navodno darovanje, jer su braća prihvatila svoje nasljedničke dijelove predmetne nekretnine koje su ustupili majci, a iza pokojne majke su prihvatili svoje nasljedničke dijelove. Ni majka stranaka nije na ostavinskoj raspravi iza pokojnog oca stranaka bilo što spomenula o navodnom darovanju predmetne nekretnine tužitelju. Tužitelj ni u ostavinskom postupku iza pokojne majke nije isticao da bi predmetne nekretnine trebale pripisati njemu temeljem usmenog darovanja.

2.2. Tuženik smatra da tužitelj nije bio samostalan i pošten posjednik predmetne nekretnine, budući da je od 2008. godine od kada je počeo obrađivati predmetnu parcelu znao da ta parcela nije njegovo vlasništvo. Kako je tuženik suvlasnik na predmetnoj parceli u 2/5 dijela, u mjesecu rujnu 2020. je obradio dio predmetne parcele i posijao repicu na tom dijelu, no po nalogu tužitelja Saša Vincetić je u studenom iste godine preorao taj dio parcele. Također je tuženik u veljači 2021. na dijelu u širini od 4 m posijao zob, ali je tužitelj u travnju iste godine dao nalog Mirku Kneževiću da prefrezira tuženikovu zob, iako je bila u klasu te je posijao kukuruz. Tuženik tvrdi da je u više navrata upozoravao tužitelja da nema pravo koristiti cijelu parcelu kao da je njegovo vlasništvo, no tužitelj se oglušio na njegovo upozorenje te se nastavio ponašati kao da je to njegovo vlasništvo i namjerno prouzročio štetu tuženiku.

2.3. Nadalje tuženik ističe da je posjed zakonit ako se zasniva na pravnom temelju koji je potreban za stjecanje prava vlasništva, što ovdje svakako nije slučaj. Posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, što isto ovdje nije tako. Tužitelj se u tužbi poziva na čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je propisano da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed barem pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Tuženik napominje da je posjed pošten ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Kako je tužitelj vrlo dobro znao da stvar koju posjeduje nije njegova, nejasno je da se poziva na navedeno. Tuženik smatra da posjed tužitelja nije nikada bio pošten. „Značajku poštenja ili nepoštenja posjed dobiva u trenutku stjecanja, jer je to prilika u kojoj se posjednik neizbježno subjektivno određuje prema činu svojega stjecanja. Ako je prigodom stjecanja već znao da mu ne pripada pravo na posjed, a ipak ga je stekao - nepošteni je posjednik. Isto je tako nepošten i ako prigodom stjecanja nije znao da mu ne pripada pravo na posjed, ali je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga za posumnjati u to da mu pripada pravo na posjed. Ono što bi za druge u istim okolnostima bio dovoljan razlog da posumnjaju u to da im pripada pravo na posjed, trebalo je biti dovoljan razlog i za njega. Ne može biti pošten stjecatelj onaj koji je „ s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“. Dakle, nepošteno je stekao posjed onaj tko je prigodom stjecanja znao da mu ne pripada pravo na posjed ili je tada s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga za posumnjati u to da mu pravo na posjed pripada.

2.4. Naknadno će prestati biti pošten posjed onoga tko sazna da mu ne pripada pravo na posjed. U suvremenim pravnim porecima, tako i u našem, naknadna zla vjera šteti poštenju posjeda - posjednik koji je saznao da mu ne pripada pravo na posjed, postao je od trenutka kada je to saznao nepošten.“ (Sutkinja Renata Marić Ivanović iz literature prof. dr. Gavella Nikola i dr, Stvarno pravo i Vedrić, Klarić, Osnove imovinskog prava).

2.5. Stoga se tuženik u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja te predlaže da ga sud odbije kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao stranke te svjedoke: M. K., I. J., M. R., R. G., V. V., S. R., N. R. (suprugu tužitelja), S. V.i N. R. (suprugu tuženika) te izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu na listu 4, pročitao odgovor na tužbu na listu 9-12, rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika M. H. B. iza pokojne majke stranaka na listu 13-15, te rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika D. Đ. iza pokojnog oca stranaka na listu 16-17.

4. Svim izvedenim dokazima, kao nesporne činjenice, utvrđeno je sljedeće:

-da su tužitelj i tuženik braća;

-da su u zemljišnim knjigama na nekretnini upisanoj u z.k. ul. br. 1751, k.o. V., k.č. br. 566 oranica V. od 1980 m2 stranke uknjiženi kao suvlasnici, i to tužitelj u 3/5 dijela, a tuženik u 2/5 dijela (što proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige na listu 4 spisa);

-da ne postoji nikakav pisani darovni ugovor kojim bi predmetna nekretnina trebala pripasti u cijelosti tužitelju;

-da je u ostavinskom postupku iza pokojnog oca stranaka I. R., prema rješenju o nasljeđivanju koje je dio javni bilježnik D.Đ. iz D. M. od 24. lipnja 2008. broj O- 132/08-4, UPP-OS-138/2008, sva ostavinska imovina, pa tako i predmetna nekretnina (rješenje o nasljeđivanju na listu 16-17 spisa) uručena supruzi ostavitelja, odnosno majci stranaka Ani Ronta u 4/5 dijela i tuženiku T. R. u 1/5 dijela;

-da se tužitelj zajedno s braćom S.i M. R. prihvatio svoga zakonskog nasljednog dijela na ostavinskoj imovini iza pokojnog oca, ali su isti ustupili svoje zakonske nasljedničke dijelove majci;

-da je u ostavinskom postupku iza pokojne majke stranaka A.R. javni bilježnik M. H. B. donijela rješenje o nasljeđivanju 20. svibnja 2019. poslovni broj O-419/19-4, UPP/OS-42/19, prema kojem su nasljednicima na temelju zakona proglašeni tužitelj i tuženik te njihova braća M.i S. R. na jednake dijelove, odnosno svatko u ¼ dijela, a predmetom ostavinske imovine je bila i predmetna nekretnina;

-da stranke nisu u dobrim odnosima.

5. Među strankama je sporno jesu li roditelji stranaka darovali nekretninu koja je predmet tužbe tužitelju te ako jesu kada su to učinili i da li je tužitelj stekao dosjelošću vlasništvo predmetne nekretnine u smislu čl. 159. st. 1., 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kako to tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi.

6. Ove sporne činjenice utvrđivane su naprijed navedenim, izvedenim dokazima.

7. Prema iskazu svjedoka M.K. proizlazi da nema saznanja da li je tužitelju njegov otac darovao predmetnu nekretninu, jer to nikada nije čuo niti je bio prisutan razgovoru. Poznato mu je da je predmetnu oranicu prije tužitelja obrađivao njegov otac, a nakon njegove smrti ju je obrađivao tužitelj te misli da je D. počeo obrađivati tu zemlju nekako poslije ženidbe 1986. ili 1987. D.otac je nakon što se D.o oženio pomagao sinu koliko je mogao te je zarada od usjeva išla D.. Na upit svjedok je izjavio da nije primijetio da je prošle godine bila zasijana zob na dijelu oranice pa je on po Darkovom nalogu sve potanjurao i obradio tu zemlju.

8. Iz iskaza svjedoka S.R., brata stranaka, proizlazi da je D. obrađivao predmetnu oranicu od ženidbe. Svjedoka nije zanimalo niti je pitao da li je otac to prepisao D.. Kada je otac umro, na ostavinskoj raspravi su se svi odrekli svoga dijela u korist majke, osim brata T. koji je prihvatio svoj nasljednički dio. Nakon što je umrla majka nisu se mogli dogovoriti na ostavinskoj raspravi kako će se podijeliti ostavinska imovina te je brat M.napustio ostavinsku raspravu. Javna bilježnica je rekla da je bolje da svatko prihvati svoj zakonski nasljednički dio. Naknadno su brat M. i svjedok, ne sjeća se točno da li je to bilo prošle godine ili ranije darovali svoj dio na oranici bratu D., jer on obrađuje tu zemlju već dugi niz godina. Na ostavinskoj raspravi nije bilo govora o bilo kakvom darovanju predmetne oranice.

9. Svjedok M.R. je iskazivao da je čuo od pokojne majke da ova oranica koju su zvali B. pripada bratu D. te da je to bila i očeva želja. Majka je rekla da ta zemlja ostaje bratu D., jer ju on obrađuje već tri desetljeća, a radi se o manjem komadu zemlje na kojem se može zasijati 12 redi kukuruza. Nitko od braće nije bio protiv toga da D. obrađuje tu zemlju. Otac je umro 2008., a prije smrti, odnosno nakon što se D. oženio, otac je govorio da tu oranicu daje bratu D. pa ju je on i obrađivao. Svjedok je ostao živjeti u roditeljskoj kući i nakon smrti roditelja. Na upit, svjedok je izjavio da je na ostavinskoj raspravi iza pokojnog oca brat T. tražio svoj dio na ostavinskoj imovini, dok su svjedok i ostala braća svoje dijelove ustupili majci. Na ostavinskoj raspravi iza pokojne majke je bio samo par minuta jer je došlo do prepirke, te je nakon tri dana samo došao potpisati što je trebalo kod javnog bilježnika. Naknadno je svjedok zajedno s bratom S.bio kod javnog bilježnika i darova svoj dio na oranici koju D. obrađuje D., zato što su tako odlučili njihovi roditelji.

Zamjenik pun. tuženika je stavio primjedbu na iskaz svjedoka, jer je očito da je svjedok u zavadi s tuženikom pa smatra da je iskaz neistinit, odnosno da s namjerom pogoduje tužitelju, nakon čega je svjedok odgovorio da je u cijelosti govorio istinu.

10. Svjedokinja N. R., supruga tužitelja, iskazivala je da D. obrađuje predmetnu zemlju od kada su se vjenčali, jer su mu roditelji darovali tu oranicu te nitko od D. braće nije bio protiv toga. Ranije su braća bila u dobrim odnosima, ali prošle godine je došlo do spora zbog ove zemlje, jer je D. zasijao kukuruz, a T. je to dao potanjurati. Na upit svjedokinja je izjavila da je bila prisutna kad su oboje D. roditelja rekli da ta zemlja pripada njemu, a D. je uvijek išao pomagati roditeljima kad je što trebalo.

Zamjenik punomoćnika tuženika je stavio primjedbu na iskaz svjedokinje da pogoduje tužitelju, jer je u srodstvu s istim, a svjedokinja je odgovorila da je istinito iskazivala.

11. Svjedokinja V. V.ć, sestrična stranaka, iskazivala je da su roditelji stranaka dali D. da obrađuje tu zemlju i rekli da će to njemu ostati, a ne zna zašto to nisu prepisali na njega. D. je cijelo vrijeme od kada se oženio obrađivao predmetnu oranicu, a ona je osobno čula od majke stranaka da bi ta zemlja tzv. B.trebala ostati D. u vlasništvu, jer su S. i T. kupili zemlju, a M.je živio i ostao živjeti u roditeljskoj kući.

Zamjenik pun. tuženika je stavio primjedbu da je iskaz svjedokinje neistinit u dijelu koji se odnosi na darovanje roditelja sporne nekretnine D. R. Svjedokinja je izjavila da je istinito iskazivala.

12. Prema iskazu svjedoka S. V., nećaka stranaka, proizlazi da obrađuje predmetnu zemlju D. R. i nikada nitko nije osporavao što on obrađuje tu zemlju. Sjeća se da je prošle godine kad je D.obrađivao zemlju nešto bilo posijano na jednom dijelu te nekretnine, pa svjedok nije dirao taj dio, već je obradio ono što je bilo slobodno za obradu. Svjedok je i 2020. također obrađivao D. zemlju i nije bilo zasijane nikakve kulture pa je sve preorao. Nikada nije bio prisutan razgovoru o tome kome bi trebala pripasti ta zemlja.

Zamjenik pun. tuženika je stavio primjedbu na iskaz svjedoka u dijelu koji se odnosi na 2020. godinu te je svjedok izjavio da te godine ništa drugo nije bilo zasijano na toj oranici koju je obrađivao za D. pa je sve preorao.

13. Iz iskaza svjedokinje R. G. proizlazi da je bila u jako dobrim odnosima s majkom stranaka, ali nema saznanja o bilo kakvoj zemlji niti su njih dvije o tome razgovarale.

14. Prema iskazu svjedokinje I. J.utvrđeno je da su i D. i T.bili u dobrim odnosima s roditeljima te su dolazili kad su mogli. Poznato joj je da je D. obrađivao oranicu tzv. B., ali svjedokinja nema saznanja, niti su pričali o tome kome će roditelji ostaviti tu zemlju. Dok je otac stranaka mogao, odnosno sve dok se nije razbolio 5-6 mjeseci prije smrti obrađivao je svu zemlju koju su imali pa tako i ovu koju je D. nastavio obrađivati. Na upit svjedokinja je izjavila da nema saznanja da li su otac i D. samostalno obrađivali zemlju, odnosno da li je otac obrađivao to u D. korist.

15. Svjedokinja N. R., supruga tuženika, iskazivala je da je bila prisutna kad je otac stranaka rekao da neće nikome ništa prepisati i da je sve njegovo dok je on živ, a kad njega više ne bude, nek se onda trgaju. Nije bilo nikakvog razgovora o tome da bi oranica tzv. B. trebala pripasti D. već je to otac stranaka obrađivao sve dok mu je zdravlje dopuštalo, odnosno par mjeseci prije njegove smrti. Kad je bila ostavinska rasprava iz svekrva svjedokinje, odnosno oca stranaka, a zatim i iza njene svekrve, odnosno majke stranaka, suprug svjedokinje je prihvatio svoj zakonski nasljedni dio koji mu pripada iza pokojnih roditelja. Ništa se nisu dogovarali prije ostavinskih rasprava kome bi što pripalo. Nakon smrti oca stranaka obradu oranice B. je preuzeo S. V., te ju je obrađivao za D. jer D. nema strojeve za obradu zemlje. Pokojni svekar je znao odvesti ono što je htio od uroda kukuruza i sinu D.. Ta zemlja se nalazi na leniji blizu zemlje tuženika gdje imaju kuću i njivu te suprug svjedokinje obrađuje i susjedne dvije njive. S. V.je obrađivao cijelu oranicu nakon svekrove smrti za Darka, jer je svekrva rekla da se oni ne svađaju dok je ona živa, ali nikada nije pričala o nekakvom darovanju te zemlje nakon svekrove smrti.

Punomoćnik tužitelja je stavio primjedbu na iskaz svjedokinje u svim dijelovima u kojima je suprotan do sada saslušanim svjedocima, jer smatra da je neistinit, posebno u dijelu posjedovanja obzirom na iskaz svjedoka S. V.. Također je stavljena primjedba da svjedokinja kao supruga tuženika svojim iskazom pogoduje tuženiku i konstruira čak o one dijelove o kojima nema nikakvih saznanja.

Svjedokinja je izjavila da je istinito iskazivala u cijelosti.

16. Tužitelj D. R. na glavnoj raspravi od 18. listopada 2022. iskazivao je da oranicu B.radi već 35 godina, odnosno od kad se oženio 1985. godine. Roditelji su mu darovali tu oranicu, a radi se o četvrt jutra te je na tom zemljištu sijao krumpire, djetelinu i sve drugo što mu je trebalo, budući je ta oranica blizu sela. Otac je dok je mogao za njega obrađivao tu zemlju, jer je imao traktor te je sav urod s te oranice išao njemu, a on je financirao sjemenje i sve što je trebalo za obradu. Braća su znala da je to namijenjeno njemu i nisu imali ništa protiv te je on nastavio koristiti tu oranicu i nakon očeve smrti. Nisu sačinili nikakav pisani ugovor o darovanju predmetne oranice, a na ostavinskoj raspravi iza pokojnog oca tužitelj i još dva brata su se odrekli nasljedstva u maminu korist, jer je imala malu mirovinu te kako bi mogla ostvarivati prihod od arende, odnosno dati u zakup zemlju. Jedino je brat T. uzeo svoj dio iza pokojnog oca. Nakon što je majka umrla, na ostavinskoj raspravi se trebala rasporediti sva imovina, odnosno nekretnine, pa tako i kuća te je došlo do svađe između braće T. i M. zbog kuće, jer je M. živio s majkom te se bojao da će ga T. istjerati iz kuće. Braća S. i M. su tužitelju darovali svatko svoj suvlasnički dio na ovoj oranici pa su to ovjerili kod javnog bilježnika. S bratom T. je bio u dobrim odnosima dok je majka bila živa, a i nakon toga su bili dobri međusobno, no odnosi su se poremetili prije godinu dana zbog ove oranice B., iako T. nikada nije obrađivao tu zemlju. Na ostavinskoj raspravi iza mamine smrti se više raspravljalo o kući, a o oranici B. se nije ni stiglo ništa raspravljati. Tužitelj je uvijek pomagao roditeljima kad god je što trebalo, kad se dizao kukuruz i sl. te je i brat S. dolazio pomagati pa su roditelji rekli da je tužitelj zaslužio tu zemlju. Brat T. nije dolazio pomagati roditeljima od kada se oženio, već je vrlo rijetko dolazio, a njegova žena pogotovo. Roditelji su živjeli od poljoprivrede te su obrađivali 10 jutara zemlje i hranili svinje za tov dok su mogli. Nisu bili baš dobrih financijskih mogućnosti. Na upit tužitelj je izjavio da mu je otac 1986. rekao da će ta oranica B.biti njegova. Kad se oženio, tužitelj je imao 23 ili 24 godine. Prije nego što se oženio nije obrađivao tu zemlju, nego je tata obrađivao. Pun. tuženika je stavio primjedbu na iskaz tužitelja obzirom da isti smatra neistinitim, neživotnim i nelogičnim te u suprotnosti s materijalnim isprava sadržanim u predmetnom spisu, kao i u suprotnosti s iskazima saslušanih svjedoka, s time da posebno upire na nelogičnost da je tužitelj predmetnu zemlju od oca dobio iz zahvalnosti što ju je obrađivao, a sam tužitelj onda navodi da tu zemlju prije svatova uopće nije obrađivao. Tužitelj je izjavio da je u cijelosti istinito iskazivao.

17. Tuženik T. R. iskazivao je da njegovi roditelji za života nisu nikome darovali nekretnine, već su se nekretnine iza njih dijelile na ostavinskoj raspravi. Dok je otac bio živ, pomagao mu je povremeno svojim poljoprivrednim strojevima obrađivati zemlju, jer je otac imao mali traktor. Otac je obrađivao i ovu oranicu B., a nakon što ju on nije mogao obrađivati, brat D. je nastavio obrađivati tu zemlju. Tuženik je tek preklani zasijao na svom dijelu od 2/5 uljanu repicu, ali je S.V. to preorao kad je D. obrađivao zemlju u dogovoru s njim. Prošle godine tuženik je zasijao zob na svojem dijelu te oranice B., ali je S. posijao D. kukuruz te mu je M.K. isfrezao tu zob po bratovom nalogu, tako da je ostao bez usjeva. Događaj je prijavio poljoprivrednom inspektoru, a zatim policiji, ali su oni rekli da ništa ne mogu, jer su brat D. i on suvlasnici na toj zemlji. Prošle godine je tuženik zato bratu pretanjurao kukuruz da ni on nema usjeva od te njive, radi čega je on to prijavio .. policiji te kad im je tuženik objasnio o čemu se radi, rekli su mu da si nađe odvjetnika da riješi to s bratom. Brat D. je preuzeo tu oranicu nakon tatine smrti uz tuženikovu suglasnost, jer je mama molila da ne pravi problem zbog tih dva metra zemlje po dužini, budući su majka i tuženik bili suvlasnici na toj nekretnini. Otac mu nikada nije spomenuo da bi D. dao tu oranicu, a niti majka. Dok je otac bio živ, roditelji su vjerojatno dijelili urod s D. s te oranice. Na ostavinskoj raspravi iza pokojnog oca tuženik se prihvatio svog nasljedničkog dijela, a kad je bila ostavinska rasprava iza pokojne majke, htio se dogovoriti s bratom Marijanom da on njemu ustupi svoj nasljednički dio na kući u kojoj je M. živio s majkom, a on da njemu ustupi svoj dio na njivama. Brat M. je u početku pristao, ali se na ostavinskoj raspravi predomislio te se nisu mogli dogovoriti ni o čemu obzirom da je tuženik postavio pitanje što je s poljoprivrednim strojevima koje je on prodavao bez njegovog znanja i odobrenja. Tuženik se htio dogovoriti s braćom da se mamin dio podijeli svima jednako nakon što je M. otišao s ostavinske rasprave.

Na upit tuženik je izjavio da nije od svojih roditelja dobio nikakvu zemlju na dar, a novac od svatova nije ni vidio, jer je ostao roditeljima te su mu roditelji dali novac tek nakon 10-tak godina od kada se oženio na pritisak njegove supruge, a tim novcem je kupio kravu. Treći dan nakon vjenčanja (1983.g.) tuženik je otišao iz roditeljske kuće te su živjeli u kući roditelja njegove supruge.

Pun. tužitelja je stavio primjedbu na iskaz tuženika u dijelu u kojem je isti u potpunoj suprotnosti sa svim do sada saslušanim svjedocima. Tuženik je izjavio da je istinito iskazivao.

18. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15, 70/19 i 126/21) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

19. Naime, temeljem odredbe čl. 7 . st. 1. Zakona o parničnom postupku, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

20. Odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

21. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno odredbi čl. 221.a Zakona o parničnom postupku.

22. Sud smatra da u konkretnom slučaju tužitelj nije uspio dokazati svoje tvrdnje da su mu roditelji darovali predmetnu nekretninu, jer o tome ne postoji nikakav pisani dokument, odnosno ugovor o darovanju. Ukoliko je otac želio da ta oranica ostane D., tada bi to znala i sva njegova braća, pa tako i tuženik, uslijed čega bi na ostavinskoj raspravi iza pokojnog oca stranaka braća ustupila svoje nasljedničke dijelove na toj oranici tužitelju, kao i njihova majka. Ni nakon smrti majke na ostavinskoj raspravi uopće nije bilo govora da bi predmetna oranica trebala pripasti upravo tužitelju, što proizlazi iz iskaza samih stranaka te svjedoka S. i M. R., kao i rješenja o nasljeđivanju. Kako su tvrdnje tužitelja da je otac to njemu darovao u suprotnosti s materijalnom dokumentacijom u spisu, odnosno rješenjima o nasljeđivanju iza pok. oca i majke stranaka, a u kojim se rješenjima uopće ne spominje da bi se ova nekretnina izdvojila u korist samo jednog od nasljednika, sud smatra da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva glede darovanja ove nekretnine.

23. Neživotno je i nelogično da nasljednik koji smatra da mu pripada pravo na neku ostavinsku imovinu ne bi to svoje pravo tražio na ostavinskoj raspravi, jer ako je otac tužitelju doista želio darovao tu nekretninu, svi nasljednici (majka i braća tužitelja) mogli su mu ustupiti svoje nasljedničke dijelove na predmetnoj nekretnini odmah na ostavinskoj raspravi, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Tužitelj ni iza očeve smrti ni iza majčine smrti nije na ostavinskoj raspravi izjavio da bi njemu trebala pripasti predmetna nekretnina, odnosno nije rekao pred javnim bilježnikom da je očeva volja bila ostaviti mu tu oranicu, a niti je majka stranaka rekla da ova nekretnina treba pripasti D., što bi vjerojatno učinila da je otac stranaka to želio. 24. Čak ni saslušani svjedoci nemaju saznanja o bilo kakvom ugovoru o darovanju, osim što su svjedoci M. R. (koji je u zavadi s tuženikom) te supruga tužitelja N. R. iskazivali pogodujući tužitelju zbog obiteljskih razloga da je otac rekao da ta zemlja ostaje D.. Ostali svjedoci: M. K., S.R. (brat stranaka), N. R. (supruga tuženika), V. V., S. V., R.G. i I. J. nisu nikada čuli da bi otac stranaka darovao tu zemlju D..

25. Vezano za tužbene navode da bi tužitelju ova nekretnina pripala u vlasništvo dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, sud smatra da ni po ovoj osnovi tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Ovo stoga što je otac tužitelja obrađivao predmetnu nekretninu sve do par mjeseci prije smrti, a umro je 2008.godine te je tužitelj znao da je ta nekretnina nakon očeve smrti pripala u suvlasništvo majci (tužitelj i dva brata ustupili majci svoje zakonske nasljedničke dijelove) i tuženiku (prihvatio se svoga zakonskog nasljedničkog dijela), a nakon majčine smrti je njezin suvlasnički dio na toj nekretnini temeljem zakona pripao tužitelju i braći na jednake dijelove. Dakle, tužitelj je znao, odnosno morao je znati da nekretnina koju obrađuje nakon očeve smrti nije njegova. Sama činjenica što je otac stranaka dio uroda, a nekad i cijeli urod s te oranice davao D., nema značenje posjedovanja te nekretnine od strane tužitelja, već je tužitelj ovu nekretninu počeo koristio tek kada otac to više nije mogao, odnosno od 2008.godine, a braća se tome tada nisu protivila.

26. Naime, odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik. Prema st. 3. istog članka propisano je da samostalni posjednik kojemu je posjed barem pošten, stječe nekretninu dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. U konkretnom slučaju je tužitelj imao dovoljno razloga s obzirom na okolnosti posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed kada se tuženik prihvatio svoga zakonskog nasljedničkog dijela iza pok. oca, a posebice kada je tuženik (kako navodi u svom iskazu- preklani) počeo obrađivati svoj dio te oranice, radi čega su se i poremetili odnosi između stranaka te su jedan drugome uništavali usjeve na istoj.

27. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao. 28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

29. Tuženik potražuje trošak postupka za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to: sastav odgovora na tužbu u iznosu od 625,00 kn (82,95 EUR-a[2] ), pristojba za odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 kn (13,27 EUR-a), zastupanje na ročištu od 20. travnja 2021. u iznosu od 625,00 kn (82,95 EUR-a), naknada za izbivanje iz pisarnice za vrijeme puta 312,50 kn (41,47 EUR-a), naknada prijevoza osobnim automobilom u iznosu od 280,85 kn (37,27 EUR-a), zastupanje na ročištu od 29. lipnja 2022. u iznosu od 625,00 kn (82,95 EUR-a), naknada za izbivanje iz pisarnice za vrijeme puta u iznosu od 625,00 kn (82,95 EUR-a), naknada prijevoza osobnim automobilom u iznosu od 280,85 kn (37,27 EUR-a), zastupanje na ročištu od 18. listopada 2022. u iznosu od 625,00 kn (82,95 EUR-a), naknada za izbivanje iz pisarnice za vrijeme puta u iznosu od 312,50 kn (41,47 EUR-a), naknada prijevoza osobnim automobilom u iznosu od 280,85 kn (37,27 EUR-a).

30. Sud nije priznao tuženiku trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, jer mu taj trošak nije ni nastao, budući tuženik ovaj trošak plaća tek po pravomoćnom završetku postupka ovisno o uspjehu u parnici. Također mu nisu priznati zatraženi troškovi naknade za izbivanje iz pisarnice za vrijeme puta i naknada prijevoza osobnim automobilom iz O.u V. i natrag kako su naznačeni u toč. 29, jer ovi troškovi nisu bili nužni, obzirom da u V. ima dovoljan broj odvjetnika koji su mogli zastupati tuženika pa mu taj trošak ne bi nastao da je opunomoćio nekoga od njih. Odvjetnik može taj trošak naplatiti od svoje stranke, ali protivna stranka nije dužna platiti trošak koji nije bio neophodan za vođenje parnice.

31. Stoga je sud dosudio tuženiku na ime troška postupka iznos od 2.500,00 kn/ 331,81 eura, koji je bio nužan, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka odbio kao neosnovan, jer je previsoko zatražen.

U Valpovu, 14. studenog 2022.

Sutkinja

Tatjana Varžić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 8 dana od dostave prijepisa ove presude. Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužitelja,

2. Punomoćniku tuženika.