REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Amruševa 2/II
68. P-651/20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda M.H, u pravnoj stvari prvotužitelja M.M.,iz Z., OIB: I drugotužitelja S.P. j.d.o.o. iz Z, OIB: , koje zastupaju punomoćnici S.C.N. i L.P.,
odvjetnici u Odvjetničkom društvu P&Š iz V,
protiv tuženika S. d.o.o. iz Zagreb, OIB:, kojeg
zastupa punomoćnik mr. sc. I.P., odvjetnik u Z., radi povrede
autorskog prava i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. listopada 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 14. studenog 2022.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da je tuženik S. d.o.o. iz Z., OIB: povrijedio autorska moralna prava prvotužitelja M.M., iz Z., OIB: na način da je bez ovlaštenja prvotužitelja M.M. iz Z., OIB:,
kao autora autorskog djela – ukupno 15 fotografija H.B. iz S., na svojim web stranicama http:// objavio navedeno autorsko
djelo bez priznanja autorstva prvotužitelja te je djelo prilikom objave deformirao.
II/ Utvrđuje se da je tuženik S. d.o.o. iz Z., OIB: povrijedio autorska imovinska prava drugotužitelja S . P . j.d.o.o., Zagreb, OIB: na način da je bezodobrenja drugotužitelja kao isključivog nositelja autorskih imovinskih prava na ukupno 15 fotografija H.B. iz S., navedeno autorsko djelo neovlašteno preradio,
objavio i javno priopćio na svojim web stranicama neograničenom broju osoba te je isto neovlašteno reproducirao – pohranio na svoja računala i uređaje za pohranu podataka te na poslužitelj ("server").
III/ Zabranjuje se tuženiku S. d.o.o. iz Z., OIB: svako korištenje te svaka daljnja i buduća objava ukupno 15 fotografija
H.B. iz S. prvotužitelja M.M. iz Z.,
OIB: bez ovlaštenja prvotužitelja i drugotužitelja.
IV/ Tuženik S. d.o.o. iz Z., OIB: dužan je uništiti svih 15 fotografija H.B. iz S. prvotužitelja M.M. iz Z., , OIB:, kao i sve prerade tih fotografija
koje ima u svom posjedu i iste ukloniti sa servera i drugih sredstava/medija na kojima su fotografije pohranjene u roku od 15 (petnaest) dana te ujedno u istom roku fotografije ukloniti sa web stranice http://.
V/ Nalaže se tuženiku S. d.o.o. iz Z., OIB: da o svom trošku objavi izreku ove presude po njezinoj pravomoćnosti i to u roku od 15 (petnaest) dana u dnevnim novinama "JT".
VI/ Nalaže se tuženiku S. d.o.o. iz Z., OIB: da prvotužitelju M.M. iz Z., OIB: isplati iznos od 4.000,00 kn / 530,89 EUR[1] zbog povrede autorskog
moralnog prava sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razbolje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.
VII/ Nalaže se tuženiku S. d.o.o. iz Z., OIB: da drugotužitelju S.P. j.d.o.o. iz Z.,
OIB: isplati iznos od 1.874,00 kn / 248,72 EUR[1] zbog povrede autorskog imovinskog prava sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razbolje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.
VIII/ Odbija se, kao neosnovan, zahtjev prvotužitelja M.M. iz Z.,
OIB: za isplatu iznosa od 4.000,00 kn / 530,89
EUR[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2020. do isplate na ime penala; za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos iz stavka
VI izreke od 28. siječnja 2020. do 13. studenog 2022. i za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos iz stavka VI izreke preko dosuđene kamatne stope.
IX/ Odbija se, kao neosnovan, zahtjev drugotužitelja S.P.
j.d.o.o. iz Z., OIB: za isplatu iznosa od 16.126,00 kn /
2.140,29 EUR[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2020. do isplate i za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos iz stavka VII izreke preko dosuđene kamatne stope.
X/ Nalaže se tuženiku S. d.o.o. iz Z., OIB: nadoknaditi tužiteljima M.M. iz Z., OIB: i S.P. j.d.o.o. iz Z., OIB: troškove parničnog postupka u iznosu od 3.987,82 kn / 529,27 EUR[1] sa
zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razbolje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.
XI/ Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.584,68 kn / 873,94 EUR[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2022. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos parničnih troškova iz stavka X izreke preko dosuđene stope.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi podnesenoj 16. travnja 2020. navode da je prvotužitelj autor autorskog djela – arhitektonskih i lifestyle fotografija hotela .B. u S. i nositelj autorskih moralnih prava, dok je drugotužitelj nositelj autorskih imovinskih prava na fotografijama hotela B. u S. u odnosu na koje je prvotužitelj osnovao pravo iskorištavanja autorskog djela. Ističu da je drugotužitelj, na temelju dane i prihvaćene ponude broj 16/2019 od 13. ožujka 2019., ugovorio s društvom E. d.o.o. fotografiranje hotela B. u S, a sukladno kojoj ponudi je prvotužitelj snimio i izradio predmetne fotografije za potrebe naručitelja i istome ih isporučio 29. srpnja 2019. U ponudi broj 16/2019 jasno je naznačeno da se fotografije isporučuju klijentu u svrhu neograničenog korištenja u svim medijima (PR članci, društvene mreže, digitalni i tiskani marketinški materijali i sl.) te da ustupanje fotografija trećim osobama (npr. arhitekti, izvođači radova, dobavljači namještaja) nije uključeno u prava korištenja. Navode da je E. d.o.o. Izjavom o ustupanju fotografije iste ustupio isključivo društvu V. d.o.o. za potrebe promocije poslovnog objekta – hotela B. na
vlastitim platformama. Krajem siječnja 2020. tužitelji su saznali da je tuženik na svojim web stranicama http:// objavio fotografije
prvotužitelja, ukupno 15 fotografija, bez oznake autora, čime je povrijedio autorska prava oba tužitelja i to tako što je neovlašteno koristio i preradio u svrhu objave na svojim web stranicama fotografije prvotužitelja bez priznanja i oznake autorstva djela te je jednu od fotografija dodatno preradio unoseći u istu novi prostorni element (suncobran), mijenjajući time njezinu originalnost i umjetničku kompoziciju. Tužitelji su tuženika upozorili na kršenje autorskih prava i pokušali pronaći način mirnog rješenja nastalog spora, međutim bezuspješno. Stoga zbog povrede autorskih moralnih prava (nepriznavanje autorstva i neovlaštena dodatna prerada – deformacija djela) prvotužitelj, kao poznati i priznati fotograf koji se aktivno i profesionalno bavi fotografijom i koji je višestruko nagrađivan za svoj rad, potražuje naknadu u iznosu od 4.000,00 kn, a zbog povrede autorskih imovinskih prava (neovlaštena objava, neovlaštena reprodukcija, neovlaštena prerada i javno priopćavanje) drugotužitelj potražuje naknadu u iznosu od 9.000,00 kn navodeći da naknada koja je uobičajena za korištenje fotografija tužitelja iznosi 600,00 kn (konkretno se radi o 15 neovlašteno korištenih fotografija). Tužitelji, s obzirom na djelatnost koju tuženik obavlja i činjenicu da nije prestao s kršenjem autorskih prava tužitelja nakon primitka dopisa tužitelja o navedenom, potražuju, uz utvrđenje povrede autorskih prava, uništenje i uklanjanje sa servera svih 15 fotografija prvotuženika i objavu presude u dnevnim novinama "J.T.", i isplatu naknadu u dvostrukom iznosu (penal) odnosno ukupno isplatu iznosa od
26.000,00 kn.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora koju su tužitelji naznačili u iznosu od 26.000,00 kn te osporava tužbu i sve istaknute tužbene zahtjeve u cijelosti. U bitnom, tuženik osporava da bi predmetne fotografije predstavljale originalnu intelektualnu tvorevinu iz umjetničkog područja koja ima individualni karakter (autorsko djelo), već smatra da iste predstavljaju registraciju objektivne realnosti pomoću tehničkog sredstva – fotoaparata te predstavljaju uobičajeni zanatski uradak koji nema nikakvu umjetničku vrijednost. Samim time, tuženik navodi da sporne fotografije ne mogu biti predmetom autorskopravne zaštite jer ne ispunjavaju propisane uvjete za kvalificiranje autorskim djelom. Dodaje da je prvotužitelj fotografiranje obavljao prema opsežnim uputama naručitelja, odnosno da je radio po narudžbi i neposrednim uputama naručitelja, a ne po svom slobodnom nahođenju, što predmetnim fotografijama oduzima i originalnost i individualnost. Nadalje tuženik navodi da su tužitelji osnovali prava neograničenog iskorištavanja predmetnih fotografija za društvo E. u svim medijima, koja prava je potom to
društvo prenijelo Ugovorom o poslovnoj suradnji na društvo V.d.o.o. Navodi da odredba o neprenošenju prava komercijalnog korištenja fotografija na treće osobe (arhitekte i dr.), u kontekstu svih ostalih odredbi, je nejasna i suprotna ostalim odredbama, kao i pravoj volji V. d.o.o. te ona kao takva unosi stanovitu zbunjenost u dio sadržaja ugovornog odnosa. Pojašnjava da je tuženik partner društva
V. d.o.o. s kojim je zajedno radio na projektu izgradnje hotela B. te su objavljene fotografije promocija samog hotela, a u koju svrhu su i naručene i za što je tužitelj primio i više nego primjerenu naknadu. Smatra da svako ograničavanje korištenja fotografija u svrhu za koju su naručene to fotografiranje čini besmislenim, a taj ugovorni odnos bez kauze. Ujedno tuženik smatra da objava fotografija na web stranici tuženika ni na koji način ne ugrožava čast i ugled prvotužitelja, već bilo kakva povezanost tužitelja s tuženikom, koji je renomirani arhitektonski biro, istima može biti samo korisna referenca. Pojašnjenja radi, tuženik navodi da je do objave fotografija došlo upravo na traženje V. d.o.o. kao naručitelja fotografija (na koju je agencija E. prenijela sva prava na snimljenim fotografijama) za potrebe promocije hotela kao njihovog zajedničkog projekta javljanjem na natječaj za najbolje arhitektonske projekte i projektante te mu je za potrebe tog natječaja V. d.o.o. predao fotografije i prenio mu pravo njihovog neograničenog korištenja. Zaključno, tuženik navodi da je predmet fotografiranja arhitektonsko autorsko djelo tuženika koji ima neotuđivo pravo prikazati svoje djelo, da nema riječi o povredi moralnih prava jer se predmetne fotografije ne mogu smatrati autorskim djelom, da nema nikakve povrede imovinskih prava jer je tužiteljima uredno plaćena naknada za obavljeni rad fotografiranja i to u razmjerno pretjeranom iznosu, a kako se fotografiralo autorsko djelo tuženika prema uputama naručitelja, neosnovan je i zahtjev za plaćanje penala.
3. Očitujući se na navode tuženika, tužitelji u daljnjem tijeku postupka navode da su sporne fotografije rezultat dugogodišnjeg obrazovanja i predanog rada prvotužitelja koji se specijalizirao kao stručna osoba za fotografije na području arhitekture, iste su nastale kombinacijom specijaliziranih objektiva za arhitektonsku fotografiju i studijske rasvjete sa vrlo specifičnom post produkcijom, a prvotužitelj je na sudjelovanje u projektu pozvan od strane E. d.o.o. upravo zbog svog autorskog pristupa fotografiji arhitekture i kvalitete njegovog rada. Pojašnjavaju da su izgled fotografija, vrijeme i način snimanja, kut snimanja, osvjetljenje i tehnička sredstva koja su korištena rezultat isključivo autorskih odluka prvotužitelja (konkretno: izbor kadra, izbor objektiva i odabir pomaka na objektivu, post produkciju koja je u konkretnom slučaju bila vrlo kompleksna), dok se prethodna uputa društva E. d.o.o. odnosila na definiranje prostorija koje trebaju biti fotografirane, količinu fotografija za isporuku i određenje trebaju li u određenim prostorijama u trenutku fotografiranja biti upaljena svjetla, a korekcije na fotografijama su detalji koji ne utječu na sveukupan dojam pojedine fotografije. U vezi navoda tuženika da su tužitelji osnovali pravo neograničenog iskorištavanja predmetnih fotografije za E. d.o.o., koje je E. d.o.o. prenio na V. d.o.o. ističu kako slijedi. Naime, ponuda drugotužitelja je
datirana sa 13. ožujka 2019., nju je društvo E. d.o.o. prihvatilo pa tako i klauzulu o pravima korištenja navedenu u ponudi. Jasno je stoga da tužitelji na E. d.o.o. nisu prenijeli pravo ustupanja fotografija trećim osobama zbog čega je u Ugovor između E. d.o.o. i V.d.o.o. ugrađena odredba čl. 12. st. 3. prema kojoj se pravo komercijalnog korištenja fotografija ne prenosi na treće osobe (arhitekti, izvođači radova, dobavljači namještaja). Osim toga, u Izjavi o ustupanju fotografija od 10. travnja 2020. navedeno je da su fotografije na korištenje ustupljene isključivo V. d.o.o. za potrebe promocije njihovog poslovnog objekta na vlastitim platformama i da nije dozvoljeno dijeliti fotografije trećim osobama bez prethodno dobivene suglasnosti i odobrenja drugotužitelja ili E. d.o.o.
4. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ustrajao kod navoda da sporne fotografije nemaju umjetničko svojstvo i status autorskog djela, ponavljajući da se ne radi o samostalnom radu prvotužitelja, već o sustvaralaštvu treće osobe, te da obavljanje poslova prvotužitelja ni na koji način ne udovoljava kriterijima intelektualnosti, individualnosti, originalnosti niti svrstavanju u područje umjetnosti. U odnosu na post produkciju prvotužitelj je dobio detaljne upute treće osobe sukladno kojima je i postupio, rezultate poslao trećoj osobi na odobrenje i na taj način sam popuno jasno otklonio značaj izvornog – originalnog "autorstva" tužitelja. Tuženik tvrdi da fotografiranje hotela B. kao arhitektonskog objekta i autorskog djela predstavlja reprodukcija autorskog djela jer je od predmetnih 15 fotografija samo jedna fotografija vanjskog izgleda objekta, dok su ostalih 14 fotografije interijera objekta, a tužitelji su navedeno fotografiranje obavili radi prodaje fotografija trećoj osobi, odnosno u komercijalne svrhe, a ne za vlastito korištenje, što je suprotno čl. 82. st. 1. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima("N.N." broj broj 167/03, 79/07, 125/11,
80/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18, 11/21 – dalje: ZAPSP). Ističe da tužitelji nisu naveli izvor i autorstvo arhitektonskog djela te da su bez dopuštenja nositelja autorskih prava na 14 fotografija izvršili fotografsko reproduciranje unutarnjeg izgleda objekta za izravnu komercijalnu svrhu. Smatra da ugovor između tužitelja i E. d.o.o. nije autorskopravni ugovor iz ZAPSP, već se radi u ugovoru o djelu iz Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO). U odnosu na Izjavu o ustupanju fotografija koju je sastavilo društvo E.d.o.o. navodi da je njezin sadržaj protivan sadržaju Ugovora o poslovnoj suradnji između E.
d.o.o. i V. d.o.o. te da su fotografije isporučene, a ne ustupljene, klijentu u svrhu neograničenog korištenja u svim medijima. Ističe da je korištenje fotografija od strane tuženika, u svrhu promocije hotela B.utemeljeno na čl. 12. st. 1. podstavak
1. Ugovora o poslovnoj suradnji od 11. lipnja 2019. Glede navoda tužitelja o deformaciji/preradi fotografije u koju je tuženik unio novi prostorni element – suncobran, navodi da je taj suncobran osmišljen i instaliran na toj poziciji hotela prema simulacijama tijekom izrade projekta i u njegovom grafičkom dijelu te upravo takvo rješenje predstavlja autorski rad arhitekta (tuženika). Dodatno navodi da je projekt hotela B. autorsko arhitektonsko djelo gospođe M.T. koja je jedini osnivač tuženika koji predstavlja poslovni oblik za obavljenje njezine projektantske i arhitektonske djelatnosti.
5. Sud je vrijednost predmeta spora utvrdio na pripremnom ročištu održanom 22. travnja 2021. (list 204.-207. spisa) u iznosu od 76.000,00 kn (10.000,00 kn za svaki deklaratorni zahtjev – točke I, II, III, IV i V tuženog zahtjeva te 26.000,00 kn za kondemnatorni zahtjev – točke VI i VII tužbenog zahtjeva) kako je to tužitelj naznačio na tom ročištu, a tuženik se s tim suglasio.
6. Tijekom postupka, izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu te su saslušani svjedoci B.K. (list 228.-234. spisa) i I. LJ. (list 248. spisa),
kao i prvotužitelj, odnosno zastupnik po zakonu drugotužitelja M.M. (list 235.-238. spisa). Sud je odbio tužiteljev prijedlog da se od tuženika zatraži prijava na natječaj B. S. A. A na okolnost kontinuirane objave na web
stranici tuženika ocijenivši taj dokazni prijedlog nesvrsishodnim s obzirom na činjenice koje među strankama nisu sporne, a to je da je tuženik sporne fotografije objavio na svojoj web stranici i da je iste priložio uz prijavu na navedeni natječaj. Daljnje dokazne prijedloge stranke nisu imale.
7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (N.N. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP), ovaj je sud došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
10. Naime, predmet spora je utvrđivanje povrede autorskog moralnog prava prvotužitelja i autorskog imovinskog prava drugotužitelja te njihov zahtjev za plaćanje naknade zbog povrede tih prava u dvostrukom iznosu (penal) od ukupno 26.000,00 kn i za objavu ove presude u dnevnim novinama "J.T."
11. Između stranaka nije sporno da je prvotužitelj snimio 15 fotografija na koje se odnosi tužbeni zahtjev, kao niti da je upravo te fotografije tuženik objavio na svojoj web stranici. Sporni su osnova i visina tuženog zahtjeva s obzirom na tuženikovo osporavanje da bi predmetne fotografije predstavljale autorsko djelo u smislu odredbi ZAPSP, da bi prvotužitelj bio jedini autor predmetnih fotografija kao i s obzirom na tvrdnje da se radi o reprodukciji autorskog djela.
12. Uvidom u Ponudu broj 16/2019 od 13. ožujka 2019. (list 11. spisa), sud je utvrdio da se ista odnosi na ponudu koja je dana od strane drugotužitelja društvu Envy d.o.o. za fotografiranje hotela B.u S. te da su u njoj sadržani svi bitni elementi ugovora: opis radova i troškova (fotografiranje, lifstyle fotografije, post produkcija, prava korištenja, asistent dan i prijevoz Z.-S.-Z.), cijena, prava i obveze
ugovaratelja, rok isporuke i način plaćanja. U Ponudi je naznačeno da se fotografije isporučuju klijentu u svrhu neograničenog korištenja u svim medijima (PR članci, društvene mreže, digitalni i tiskani marketinški materijali i sl.), dok ustupanje fotografije trećim osobama (npr. arhitekti, izvođači radova, dobavljači namještaja), nije uključeno u pravo korištenja.
13. Uvidom u Ugovor o poslovnoj suradnji na projektu "B. H. – foto i video projekt" koji je sklopljen između Envy d.o.o. s jedne i V. d.o.o. s druge strane dana 11. lipnja 2019., utvrđeno je da je predmet tog ugovora organizacija i provedba foto i video projekta u kojem je V. glavni organizator projekta, a E.
partner u organizaciji projekta. Obveza E. po ovom ugovoru bila je angažirati dovoljan broj stručnih suradnika u sklopu projekta, među ostalim i jednog fotografa i jednog asistenta fotografa te foto i video snimanje izvršiti u roku od pet radnih dana. U čl. 12 tog Ugovora regulirana su prava intelektualnog vlasništva. Prema toj ugovornoj odredbi, V. d.o.o. zadržava sva materijalna prava (uključujući isključivo,
prenosivo te sadržajno, vremenski i teritorijalno neograničeno pravo iskorištavanja) na svim autorskim djelima koje E., izvršavajući tim ugovorom utvrđene poslove ili postupajući po uputama V., stvori tijekom trajanja ugovornog odnosa sa
V. Članak 12. st. 3. ovog Ugovora određuje da se fotografije isporučuju klijentu u svrhu neograničenog korištenja u svim medijima (PR članci, društvene mreže, digitalni i tiskani marketinški materijali i sl.) te da se pravo komercijalnog korištenja fotografije ne prenosi na treće osobe (arhitekti, izvođači radova, dobavljači namještaja).
14. Prema sadržaju e-mail korespondencije na listu 12.-14. spisa prvotužitelj je isporučio fotografije drušvu E. d.o.o. 29. srpnja 2019. te mu je drugotužitelj za ugovorenu uslugu ispostavio račun broj 29/1/1/2019 od 24. lipnja 2019. u iznosu od 29.062,50 kn (list 110. spisa) koji je plaćen 24. srpnja 2019. (list 108. spisa) i račun broj 40/1/1/2019 od 26. kolovoza 2019. u iznosu od 29.062,50 kn (list 109. spisa) koji je plaćen 6. studenog 2019. (list 111. spisa)
15. Iz Izjave o ustupanju fotografija od 10. travnja 2020. (list 60. spisa) proizlazi da je istom društvo E. d.o.o. potvrdilo da je, u sklopu suradnje sa V. d.o.o., angažiralo poduzeće S. P. d.o.o., tj. fotografa M.M. U toj je izjavi navedeno da su, sukladno ugovoru između V.
d.o.o. i E. d.o.o., fotografije ustupljene na korištenje isključivo V. d.o.o. za potrebe promocije svog poslovnog objekta (B.H.) na vlastitim platformama
(web stranice, društvene mreže, brošure itd.) te sukladno ugovoru nije dozvoljeno dijeliti fotografije sa trećim pravnim stranama bez prethodno dobivene pismene dozvole i odobrenja od drugotužitelja ili E. d.o.o.
16. Tužitelji su se tuženiku obratili dopisom od 24. veljače 2020. (list 61.-64. spisa) sa zahtjevom za prestankom povrede autorskih prava i naknadom zbog neovlaštenog korištenja u iznosu od 600,00 kn po fotografiji (ukupno 9.000,00 kn). Pisani odgovor na ovaj dopis ne prileži spisu niti tuženik tvrdi ili dokazuje da je na njega odgovorio.
17. Svjedok B.K. u svom iskazu navodi da je društvo E. surađivalo sa prvotužiteljem na nekoliko projekata, da se u odnosu na konkretan slučaj
društvo V. obratilo njima radi usluge izrade projekta foto-video produkcije
hotela B. koji je u njihovom vlasništvu te im je gospođa S.M. dala detaljne upute oko toga kakav taj projekt mora biti. Na osnovu toga, E. je angažirao prvotužitelja budući je s njim već imao uspješne suradnje. Naveo je da je projekt uspješno odrađen i da fotografije koje su tom prilikom nastale E. nikome nije ustupio osim samom naručitelju projekta. Potvrdio je da se na Izjavi od 10. travnja 2020. nalazi njegov potpis, a sadržaj izjave unesen je i u ugovor između E. i
V. te postoji i u e-mail korespondenciji između tih društava. Iz sadržaja te e- mail korespondencije proizlazi da je 11. lipnja 2019. M.K. ispred društva
E. navela S.M. ispred društva V. te da " što se intelektualnog
vlasništva tiče imati sva prava kod foto i video materijala, samo se kod foto materijala ističe da se trećim stranama poput arhitekata, izvođača radova i dobavljača namještaja fotografije hotela ne mogu ustupati na korištenje u promotivne svrhe-to je standardno kod ovog tipa projekta jer se često događa da se fotografije koriste u vlastite svrhe od strane trećih osoba što je nekorektno jer su one nastale u drugu svrhu (hotel)". Svjedok je pojasnio razliku između sadržaja odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora sklopljenog između E. i V. gdje jasno piše da se fotografije isporučuje klijentu u svrhu neograničenog korištenja u svim medijima te između sadržaja Izjave gdje piše da su fotografije ustupljene isključivo V. d.o.o. za potrebe promocije svog
poslovnog objekta na vlastitim platformama, na način da je naveo da je namjera tih odredbi da V. nema pravo ustupiti fotografije trećim osobama radi promocije tih trećih osoba, odnosno da je smisao ugovora bio da se trećim stranama to ne dostavlja. Dodatno je pojasnio da kada koriste formulaciju "vlastito korištenje" prije svega imaju na umu korištenje u promotivne svrhe osobe s kojom ugovaraju projekt jer je E. digitalno marketinška agencija pa ako bi se hotel B. želio reklamirati u nekim novinama sa fotografijama koje su oni napravili, to je ovlašten učiniti jer to radi radi svoje promocije, ali nije ovlašten te fotografije ustupiti trećim osobama radi promocije trećih.
18. Saslušana kao svjedok, I. Lj. je navela je bila zaposlena kod tuženika od 2015. do siječnja 2021. kao arhitekt te je radila na projektu investitora V.d.o.o. odnosno gospođe S.M. i to gotovo u svim fazama hotela. Iskazala je
da im je gispođa M. na ured poslala fotografije u svrhu promocije hotela odnosno u marketinške svrhe jer joj je bilo u interesu da se hotel promovira u medijima s obzirom da ima jedan poseban arhitektonski izričaj pa je htjela da taj hotel dobije nagrade i da se cijeni njegova arhitektonska posebnost. Tuženik se prijavio na dva natječaja i to natječaj (DAZ) i natječaj
(UHA), a radi se o natječajima na kojima se nagrađuju najuspješnija arhitektonska dostignuća. Fotografije su tuženiku dostavljene od strane vlasnika hotela radi predmetnih natječaja te je tuženik znao da je iste snimio profesionalni fotograf i da se radi o službenim fotografijama hotela, međutim nije znala tko je izradio predmetne fotografije niti se kod gospođe M. informirala i autorstvu tih fotografija. Svjedokinja je dodala da prema njezinom saznanju M. T., koja je vlasnik tuženika, ni na koga nije prenijela svoja imovinska prava pa tako i prava reprodukcije koja ima kao autorica arhitektonskog rješenja interijera i eksterijera hotela. Dodala je da su navedene fotografije, osim što su se koristile u svrhu prijave na natječaj, postavljene na web stranicu tuženika.
19. Prvotužitelj i zastupnik po zakonu drugoutužitelja M.M. u svom iskazu u bitnom navodi da nije imao nikakvih kontakata sa V., već je isključivo surađivao sa društvom E.u kojem je u početku komunicirao sa M. K. te su dogovorili načelnu suradnju, a nakon kojeg dogovora su mu oni dostavili
specifikaciju radova koji se od njega očekuju (koje bi sve prostorije trebalo fotografirati i tome slično), nakon čega je on njima dostavio podatak o tome koju količinu fotografiju predlaže i koliko bi njegov rad koštao. Nakon što su oni to prihvatili, uspješno je započela i završila njihova suradnja koja se bazirala na ponudi broj 16/19, a ne na ugovoru, u kojoj ponudi jasno stoji da se fotografije isporučuje klijentu u svrhu neograničenog korištenja u svim medijima i da ustupanje fotografija trećim osobama nije uključeno u pravo korištenja. Pojasnio je da je E. točno znao što on za tu cijenu njima daje, a što ne daje. Naveo je da je to posao od kojeg on živi te nije ista cijena kada radi fotografije primjerice za objavu na Instagramu ili za objavu na nekom billboardu. Dodao je da je moguće ugovoriti i tzv. "total buy out" što uvijek izričito piše i tada strana s kojom dogovara posao ima pravo ustupili bilo kome te fotografije, ali je tada cijena njegovoga rada znatno viša. U odnosu na sporno korištenje fotografija je naveo da je znao tko su projektanti hotela budući je to bio medijski eksponiran projekt pa je posjetio web stranicu projektanata kako bi našao njihov kontakt i ponudio im fotografije na korištenje, međutim tada je vidio da su njegovo fotografije već tamo. Kontaktirao ih je s namjernom da im te fotografije ustupi za određenu cijenu, međutim oni su mu rekli da on nema što tražiti jer su oni fotografije dobili od hotela. Potom im je ponudio kompenzaciju u vidu isporuke nordijskog namještaja, na koju ponudu nije dobio odgovor. U tom je trenutku bio dosta uvrijeđen i povrijeđen jer je ipak uložio veliki rad i trud, dok s njime nisu htjeli niti razgovarati, već su smatrali da imaju pravo bez njegove dozvole i bez navođenja njegovog imena koristiti se njegovim autorskim dijelom. Gleda nastanka fotografija, iskazao je da je snimanje trajalo neko vrijeme, odnosno da su bila potrebna dva dolaska, prvi put je snimanje trajalo pet dana, a drugi put dva dana. Od naručitelja je dobio popis prostorija koje moraju biti pokrivene projektom. Na primjeru restorana je pojasnio da postoji jedan rozi zid i jedan zid od čelika sa sadržanim umjetničkim djelom te je morao paziti na doba dana i svjetlost tako da je odradio nekoliko kadrova dok nije dobio fotografiju s kojom je bio zadovoljan. Slična je situacija bila sa lobijem, sobama, pogledom na more, bazenom i svim ostalim jer je svaku prostoriju bilo potrebo uhvatiti u najboljem trenutku, s najboljim osvjetljenjem i u kadru u kojem je ona pokazivala svoj maksimum. Naglasio je da je on bio taj koji je određivao kadar i strukturu snimanja te da nije dobivao upute vezane za motive snimanja i doba dana, već isključivo upute koje su se odnosile na prostorije koje je trebao snimati. On je postavio čitav set snimanja fotografija i to na način da je nakon njega došla i video ekipa pa je kadrove koje je osobno postavio snimala i za kratke video isječke, što se u struci zove "brand video". Dodao je da je post produkcija u fotografiji arhitekture najvažniji dio jer nema savršenih uvjeta za fotografiju obzirom da ono što vidi ljudsko oko nije isto kao što to vidi aparat, a jako je važno da fotografije hotela pokazuju njegov maksimum. Primjerice, fotografiranje se vršilo za vrijeme dok su se još vršili sitni radovi radi dovršetka hotela zbog čega je fasada bila prljava pa je fotografiju trebalo urediti na način da ona odaje puni dojam fasade u času kad je očišćena. I takvih je bilo niz primjera od osvjetljenja pa nadalje, posebno što se tiče unutarnjih dijelova hotela. Što se tiče uputa dobivenih od E. tijekom post produkcije radilo se o uobičajenim uputama kao što je primjerice uputa da se na fotografiji ne vidi neki automobil kroz prozor sobe koji se vidio na fotografiji pa ga je tužitelj u photo shopu izbrisao. Nitko mu nikada tijekom fotografiranja nije rekao niti na bilo koji način dao do znanja da bi trebao tražiti dozvolu za fotografiranje od bilo koga, niti mu je to fotografiranje itko ikada zabranio.
20. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze saslušanih svjedoka, jednako kao i iskaz prvoužitelja, odnosno zastupnika po zakonu drugotužitelja, ocijenivši da su iskazivali uvjerljivo, jasno, dosljedno, sukladno dokumentaciji koja prileži spisu, jednako kao i međusobno suglasno.
21. U smislu čl. 5 st. 1. ZAPSP autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. U smislu stavka 2., alineja 8. ovog zakonskog članka, autorskim se djelima smatraju fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom. Autor djela je fizička osoba koja je djelo stvorila i njemu pripada autorsko pravo na njegovu autorskom djelu činom samog stvaranja autorskog djela (čl. 9. ZAPSP).
22. Sud je pregledao fotografije koje prileže spisu na listu 15.-59. Prema diskrecijskog ocjeni ovog suda, predmetne fotografije imaju obilježja autorskog djela jer predstavljaju originalne intelektualne tvorevine koje imaju individualni karakter. To stoga što su iste prije svega produkt rada priznatog i renomiranog fotografa koji se fotografijom bavi profesionalno te je u ovom projektu kao takav i bio angažiran, a fotografije su nastale profesionalnom opremom i posebnim odabirom kadra, kuta snimanja, osvjetljenja, odabirom kompozicije i drugih detalja koji profesionalnu fotografiju arhitekture čine drugačijom i posebnom. Tuženikovo osporavanje da bi se radilo o fotografijama koje bi predstavljale autorsko djelo i time uživale autorskopravnu zaštitu sud ne smatra osnovanim jer, iako je točno da ne predstavlja svaka fotografija autorsko djelo, u konkretnom se slučaju radi o umjetničkim i originalnim fotografijama koje uživaju taj status.
23. Iako tuženik tijekom postupka navodi da su sporne fotografije nastale prema opsežnim uputama naručitelja, odnosno da je prvotužitelj radio po narudžbi i neposrednim uputama naručitelja, a ne po svom slobodnom nahođenju, navedeno se ne može podvesti pod pojam "koautorstva" iz čl. 11. ZAPSP. Naime, koautori djela su osobe koje su zajedničkim radom stvorile autorsko djelo, a čijim se doprinosima ne može samostalno koristiti (čl. 11. st. 1. ZAPSP). Koautorima pripada zajedničko autorsko pravo na stvorenom autorskom dijelu, tako da svakome pripada dio toga autorskog prava računski određen razmjerno prema cijelom autorskom pravu, a u sumnji koliki su koautorski dijelovi smatra se da su jednaki (čl. 11. st. 2. i 3. ZAPSP). Stoga, da bi se radilo o koautorstvu, trebalo bi se raditi o zajedničkom stvaranju autorskog djela od kojih svaki od koautora tom djelu daje svoj doprinos, čime se nikako ne mogu smatrati upute koje se odnose na motive fotografiranja i upute za sitne izmjene određenih detalja na fotografiji u photo shopu u fazi post produkcije (kako to proizlazi iz e-mail korespondencije na listu 12.-14. spisa).
24. Odredbom čl. 13. st. 1. ZAPSP-a propisano je da autorsko pravo sadržava moralna, imovinska i druga prava autora. Autorskim pravom štite se osobne i duhovne veze autora s njegovim autorskim djelom (moralna prava autora), imovinski interesi autora u pogledu njegovog autorskog djela (imovinska prava autora) i ostali interesi autora u pogledu njegovog autorskog djela (druga prava autora), a za svako korištenje autorskog djela autoru pripada naknada, ako tim zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno (čl. 13. st. 2. i 3. ZAPSP). Odredbom čl. 15. ZAPSP propisano je da autor ima prvo biti priznat i označen kao autor djela (st. 1.), a osoba koja javno koristi autorsko djelo dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora, osim ako autor u pisanom obliku izjavi da ne želi biti naveden ili ako način pojedinog javnog korištenja autorskog djela onemogućava navođenje autora (st. 2.).
25. Iz sadržaja citiranih isprava, kao i iz iskaza svjedoka B.K. i tužitelja proizlazi da je ugovorni odnos između drugotužitelja i E.d.o.o. nastao na temelju Ponude 16/2019 od 13. ožujka 2019. koju je E. d.o.o. prihvatio i na osnovu kojeg je prvotužitelj izradio fotografije hotela B.u S. Sadržaj ugovornog odnosa tužitelja i E. d.o.o. je jasan, određen i nedvosmislen te isti, suprotno stajalištu tuženika koji smatra da se radi o ugovoru o djelu iz čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO), predstavlja autorskopravni ugovor u smislu odredbi ZAPSP. Tim je ugovorom drugotužitelj angažiran radi fotografiranja hotela B . uključujući lifstyle fotografije i post produkciju, a ugovaratelji su posebno ugovorili pravo neograničenog korištenja u svim medijima (PR članci, društvene mreže, digitalni i tiskani marketinški materijali i sl.) te isključili pravo ustupanja fotografija trećim osobama (arhitekti, izvođači radova, dobavljači namještaja). Istovjetna je ugovorna odredba o pravu korištenja ugrađena u
Ugovor sklopljen između E. i V., konkretno u njegov čl. 12. st. 3. Dakle,
neupitno je da je drugotužitelj bio u ugovornom odnosu sa E. d.o.o. i da je po narudžbi tog društva izradio sporne fotografije. Neupitno je i da je E. agencija koja je angažirana od strane vlasnika hotela (V.) radi organizacije i provedbe foto
i video projekta hotela B. Iz navedenih ugovornih odnosa jasno proizlazi da je cilj i namjera ugovaratelja bila da se fotografije, izrada kojih je naručena od drugotužitelja, a koje je izradio prvotužitelj, koristi isključivo u marketinške svrhe hotela od strane njegovog vlasnika putem svih medija i da se iste ne mogu ustupiti trećim osobama, među kojima su primjerice radi navedeni arhitekti i dobavljači namještaja, a što je u konkretnom projektu bio upravo tuženik. Stoga tuženik nije imao ovlaštenje predmetne fotografije koristiti, a niti mu ih je V. imao pravo ustupiti radi korištenja u svrhu promoviranja svog arhitektonskog projekta i u svrhu sudjelovanja na natječaju.
26. Stoga iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tuženik, za objavljivanje spornih fotografija, nije imao ovlaštenje niti odobrenje autora, pa je njihovim objavljivanjem na svojim web stranicama povrijedio autorska prava tužitelja koji su ovlašteni na zaštitu tog prava.
27. Naime, odredbom čl. 172. st. 1. i 2. ZAPSP određeno je da nositelj prava iz ovoga Zakona koje mu je protupravno povrijeđeno, ima pravo na zaštitu tog prava. Ako nije što posebno propisano zakonom, pravo na zaštitu iz stavka 1. ovoga članka ovlašćuje svojeg nositelja da od osobe koja je njegovo pravo povrijedila, ili njezinog sveopćeg slijednika, zahtijeva prestanak radnje koja to pravo vrijeđa i propuštanje takvih ili sličnih radnji ubuduće (prestanak uznemiravanja), popravljanje nanesene štete (naknada štete), plaćanje naknade za neovlašteno korištenje, plaćanje zakonom određenog penala, vraćanje ili naknađivanje svih koristi koje je bez osnove stekla od povrijeđenog prava (vraćanje stečenog bez osnove), utvrđenje učinjene povrede, kao i objavu pravomoćne presude kojom je sud, makar i djelomično, udovoljio zahtjevu usmjerenom na zaštitu prava iz ovoga Zakona.
28. Odredbom čl. 180. ZAPSP određeno je da osoba čije je pravo iz ovoga Zakona povrijeđeno ima pravo zahtijevati da pravomoćna presuda kojom se makar i djelomično udovoljilo zahtjevu usmjerenom na zaštitu tog prava bude objavljena u sredstvima javnog priopćavanja na trošak tuženika. Sud će na prijedlog tužitelja odlučiti u kojem će sredstvu javnog priopćavanja presuda biti objavljena te hoće li se objaviti cijela presuda ili njezin dio. Odluči li sud da se objavi samo dio presude mora se objaviti barem izreka kao i onaj dio presude iz kojeg je vidljivo o kakvoj se povredi radi i tko je povrijedio odnosno pravo.
29. Kako je prvotužitelj autor predmetnih fotografija, dok je drugotužitelj nositelj imovinskih autorskih prava koja je na njega prvotužitelj prenio, a koje fotografije je tuženik bez odobrenja i bez navođenja imena i prezimena autora objavio na svojim web stranicama i time javno koristio predmetne fotografije, proizlazi da tužitelji, u skladu s odredbom čl. 172. i čl. 180. ZAPSP, imaju pravo na zaštitu autorskog prava utvrđenjem učinjene povrede, zabranom daljnje povrede (zabrana korištenja i svake daljnje i buduće objave fotografija), nalogom za prestankom povrede (uništenje fotografija i njihovo uklanjanje sa servera i drugih sredstava/medija) te objavom izreke pravomoćne presude.
30. U odnosu na zahtjev prvoužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede moralnih autorskih prava mjerodavna je odredba čl. 1100. ZOO, u vezi čl. 178. ZAPSP, koja određuje da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 1.) Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.). Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će,
ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak
3.).
31. Time što prvotužitelj prilikom korištenja (objave) utuženih fotografija na web stranicama tuženika nije označen kao autor fotografija, povrijeđeno je moralno pravo prvotužitelja da bude priznat i označen kao autor djela u smislu odredbe ranije citiranog čl. 15. ZAPSP (pravo paterniteta). Moralno pravo prvotužitelja povrijeđeno je i time što je fotografija na web stranici tuženika objavljena sa manjim izmjenama koje su umanjile originalnost i kompoziciju fotografije (umetanje suncobrana). Naime, zbog bliske veze autora i njegovog djela, čije je bitno obilježje da je ono produkt duhovnog stvaralaštva autora, povreda autorskog moralnog prava predstavlja sama po sebi nematerijalnu štetu. Zbog povrede autorskog moralnog prava dosuđuje se novčana naknada koja predstavlja satisfakciju za učinjenu povredu, izraženu u novcu, a ne i ekvivalentnu novčanu naknadu.
32. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je prvotužitelj profesionalni fotograf koji živi od prodaje vlastitih fotografija, da je poznat po svom radu i da je njegov rad široko prepoznat. Iz njegovog iskaza proizlazi da je izrada spornih fotografija imala složen proces nastajanja budući je fotografiranje točno zadanih motiva trebalo izvršiti u određenom roku, zadane prostorije fotografirati s najboljim osvjetljenjem i u kadru u kojem je svaka prostorija pokazivala svoj maksimum, a kako tužitelj stanuje u Z.,
trebalo je radi fotografiranja doputovati u S. i prenijeti svu opremu potrebnu za obavljanje posla te nakon što su fotografije sačinjene, obraditi ih u fazi post produkcije. Osobito je sud imao u vidu da se prvotužitelj, nakon što je utvrdio da je tuženik objavio njegove fotografije i nakon što s njime nije htio niti razgovarati sa ciljem da reguliraju međusobne odnose, osjećao uvrijeđeno i povrijeđeno obzirom na veliki rad i trud koji je uložio u ovaj projekt.
33. Visinu primjene naknade zbog povrede moralnih prava prvotužitelja sud je odmjerio po slobodnoj ocjeni u skladu s odredbom čl. 223. ZPP. Tuženik je javnim korištenjem predmetnih fotografija bez navođenja imena autora, što predstavlja njegov propust dužne pažnje, izmjenom određenog detalja na fotografiji, jednako kao i odbijanjem da s prvotužiteljem regulira odnose nakon što je upozoren na povredu autorskog prava, istome kao autoru prouzrokovao duševne boli. Sud je prilikom određivanja visine naknade neimovinske štete u obzir uzeo navode iz iskaza prvotužitelja, posebno veliki trud i rad koji ulaže u izradu fotografija, zbog čega se zasigurno sasvim opravdano osjeća uvrijeđeno i povrijeđeno kada se fotografije čiji je on autor koriste (i to djelomično izmijenjene) bez odobrenja i bez navođenja imena autora. Stoga ovaj sud smatra da zatraženi iznos od 4.000,00 kn predstavlja pravičnu novčanu naknadu zbog povrede autorskog moralnog prava prvotužitelja.
34. Neosnovano prvotužitelj zahtijeva plaćanje naknade u dvostrukom iznosu obzirom da pravo na takvu naknada (penal) u smislu čl. 183. ZAPSP imaj onaj čije je imovinsko ili pravo iz poglavlja 3.3. Druga prava autora tog Zakona povrijeđeno namjerno ili krajnjom nepažnjom. Naknada zbog povrede autorskih moralnih prava nije naknada za neovlašteno korištenje iz čl. 178. ZAPSP, već se radi o naknadi štete prema općim pravilima o popravljanju štete pa se stoga na ovaj vid naknade ne primjenjuju odredbe o penalima iz čl. 183. ZAPSP. Stoga je zahtjev prvotužitelja za plaćanje naknade zbog povrede njegovog autorskog moralnog prava preko iznosa od 4.000,00 kn (do iznosa od 8.000,00 kn, odnosno za iznos od 4.000,00 kn) odbijen kao neosnovan.
35. Zatezne kamate na dosuđeni iznos s osnove povrede autorskih moralnih prava ne mogu početi teći dok naknada još nije određena jer se isti utvrđuje kao pravična naknada po slobodnoj ocjeni u trenutku donošenja prvostupanjske presude.
Stoga su prvotužitelju za dosuđeni iznos s osnove povrede autorskih moralnih prava (nematerijalne štete) od 4.000,00 kn dosuđene zatezne kamate od 14. studenog 2022.,
kao dana donošenja prvostupanjske presude, a odbijen je tužbeni zahtjev za na taj iznos zatraženu isplatu zateznih kamata tekućih od 28. siječnja 2020. do 13. studenog 2022. (tako i Pž-1793/19 od 8. travnja 2021.). Također, prvotužitelju pripada pravo isplatu zateznih kamata po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose, a ne na odnose iz trgovačkog ugovora.
36. Tužitelji u tužbi navode da je drugotužitelj nositelj imovinskih prava, dok tuženik tu činjenicu nije osporio pa stoga nije bilo potrebe izvoditi dokaze na tu okolnost. Navedeno proizlazi i i same ponude broj 16/2019 koju je drugotužitelj dao društvu E. d.o.o. za izradu spornih fotografija, kao i iz činjenice da je naknada po toj ponudi (ugovoru) plaćena drugotužitelju.
37. U odnosu na utvrđenje povrede autorskog imovinskog prava i zahtjev za plaćanje uobičajene naknade i penala drugotužitelju, valja reći da kada je autorsko pravo protupravno povrijeđeno, autor ima pravo na zaštitu toga prava, koje ga ovlašćuje da zahtijeva između ostalog, i plaćanje naknade za neovlašteno korištenje i penala (odnosno naknade u dvostrukom iznosu) u skladu s odredbama čl. 172., čl. 179. i čl. 183. ZAPSP. Naknada za neovlašteno korištenje jedno je od imovinskih prava autora.
38. Autor može za drugoga osnovati pravo iskorištavanja autorskog djela ili mu prepustiti ostvarivanje autorskog prava ugovorom, davanjem odobrenja (dozvole) za korištenje ili drugim pravnim poslom (čl. 44. st. 1. ZAPSP). Autor može za drugoga osnovati pravo na temelju kojega će drugi moći autorsko djelo koristiti na svaki ili na određen način (pravo iskorištavanja autorskog djela). Pravo iskorištavanja može biti osnovano kao isključivo ili neisključivo pravo, ograničeno sadržajno, vremenski ili prostorno (čl. 44. st. 2. ZAPSP). Nositelj isključivog prava iskorištavanja može autorsko djelo koristiti na način koji je u skladu sa sadržajem njegovog prava te svakoga drugog, uključujući autora, isključiti od takvog korištenja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Pri osnivanju isključivog prava iskorištavanja može se odrediti da autor pridržava za sebe pravo korištenja autorskog djela (čl. 44. st. 3. ZAPSP). Ako pri osnivanju prava iskorištavanja autorskog djela nije izričito naveden način korištenja autorskog djela, smatra se da je stjecatelj stekao pravo koristiti autorsko djelo samo na način potreban za ispunjenje svrhe pravnog posla na temelju kojeg se stječe pravo. Ako se iz svrhe pravnog posla ne može utvrditi je li pravo osnovano kao isključivo ili neisključivo, odnosno prostorno ograničeno, smatra se da je osnovano kao neisključivo pravo za područje RH. U slučaju sumnje, u drugim
slučajevima pravni posao kojim se raspolaže autorskim pravom treba tumačiti u korist autora (čl. 44. st. 5. ZAPSP).
39. Analizirajući dokumentaciju koju su stranke dostavile, osobito ugovore sklopljene između drugotužitelja i E. d.o.o. te između E.d.o.o. i V.d.o.o., sud je utvrdio, kako je to naprijed već obrazloženo, da je autor na klijenta (E. d.o.o.) prenio pravo neograničenog korištenja u svim medijima te izrijekom isključio
ustupanje fotografija trećim osobama. Suprotno ne proizlazi niti iz iskaza saslušanog svjedoka B. K. i niti iz iskaza prvotužitelja, odnosno zastupnika po zakonu drugotužitelja koji je saslušan kao stranka u postupku.
40. Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase (čl. 319. st. 1. ZOO-a). Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom (čl. 319. st. 2. ZOO). U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Nejasne odredbe u besplatnom ugovoru treba tumačiti u smislu koji je manje tegotan za dužnika, a u naplatnom u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba (čl. 320. st. 1. i 2. ZOO).
41. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, odredbe ugovora valja primijeniti onako glase te nema spornih odredba ugovora. Naime, sasvim je jasno da je predmetnim ugovorima drugotužitelj trajno ustupio E. d.o.o., uz naknadu
(5.000,00 kn – Ponuda 16/2019.), autorska imovinska prava za neograničeno korištenje i objavu u svim medijima te je dodatno jasno određeno da u pravo korištenja nije uključeno ustupanje fotografija trećim osobama. Stoga E. d.o.o. nije mogao prenijeti na V.d.o.o. pa time niti V. d.o.o. na tuženika pravo korištenja spornih fotografija radi objavljivanja na web stranicama tuženika i radi korištenja istih za potrebe natječaja. Korištenjem navedenih fotografija (15 komada), tuženik je povrijedio imovinska autorska prava drugotužitelja kojem pripada pravo na naknadu za neovlašteno korištenje.
42. Sud je prilikom odmjeravanja visine naknade zbog neovlaštenog korištenja, koju je odmjerio po slobodnoj ocjeni sukladno čl. 223. ZPP, cijenio sadržaj objavljenih fotografija, okolnost da su iste objavljene u svrhu promoviranja projekta tuženika te navode tužitelja da bi on pristao navedene fotografije uz naknadu ustupiti tuženiku (argument iz iskaza prvotužitelja, odnosno zastupnika po zakonu drugotužitelja).
43. Sud je vodeći računa o svim ovim okolnostima, posebno imajući u vidu da je drugotužitelj na E. d.o.o. prenio pravo korištenja 100-120 fotografija uz naknadu od 5.000,00 kn uvećanu za PDV (dakle, za cijenu od 41,66 do 50,00 kn po fotografiji bez uračunatog PDV-a), ocijenio da je primjerna naknada zbog neovlaštenog korištenja autorskog djela tužitelja iznos od 50,00 kn po fotografiji uz pripadajući PDV, tj. 62,50 kn, odnosno 937,00 kn za svih 15 fotografija. Naime, sud je prema sadržaju Ponude 16/2019 utvrdio da je drugotužitelj od E. d.o.o. naplatio fotografiranje,
lifestyle fotografije, postprodukciju, prava korištenja, troškove asistenta i troškove prijevoza u iznosu od ukupno 58.125,00 kn. Drugotužitelj je dakle naplatio izradu fotografija, lifestyle fotografija i materijalne troškove jednokratno tako da je sud, prema sadržaju predmetne ponude, uzimajući u obzir uz koju je naknadu prenio pravo korištenja 100-120 fotografija na naručitelja (5.000,00 kn), ocijenio da je to uobičajena tržišna naknada koju bi ostvario za navedene fotografije nakon što su iste već stvorene.
Stoga je preko tog iznosa sud zahtjev drugotužitelja ocijenio neosnovanim.
44. Tuženik je imovinska prava autora, prema stajalištu suda, povrijedio krajnjom nepažnjom budući je isti kao pravna osoba u svom cjelokupnom poslovanju dužan postupati s povećanom pažnjom, a koji stupanj pažnje je, u ovom konkretnom slučaju, izostao. Naime, iz iskaza I. LJ., koja je bila zaposlenica tuženika u spornom periodu, utvrđeno je da su predmetne fotografije tuženiku dostavljene od strane V. d.o.o. (S. M.) i da se tuženik uopće nije informirao o tome
tko je autor tih fotografija i vrijeđaju li se njihovim objavljivanjem i korištenjem nečija autorska prava. Stoga je tuženik, u smislu čl. 183. ZAPSP, tužitelju dužan platiti naknadu u dvostrukom iznosu (penal) od ugovorene, a ako nije ugovorena od uobičajene. Kako je sud ocijenio da bi uobičajena naknada iznosila 937,00 kn, njezin dvostruki iznos je 1.874,00 kn.
45. Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete (čl. 1086. ZOO). U konkretnom je slučaju drugotužitelju imovinska šteta nastala objavljivanjem predmetnih fotografija, što je bilo najkasnije 27. siječnja 2020. kad je on za to saznao. Stoga mu pravo na zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade za neovlašteno korištenje i na dosuđeni iznos penala pripada od 28. siječnja 2020. i to po stopi određenoj čl. 29. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora.
46. Zaključno treba navesti, a glede navoda da sporne fotografije predstavljaju reprodukciju autorskog djela tuženika, da tuženik na tim fotografijama nije označen kao autor arhitektonskog djela, da je to fotografiranje imalo izravnu komercijalnu svrhu pa da se stoga ne radi o slobodnom reproduciranju u smislu čl. 82. ZAPSP i da je izvršeno bez dopuštenja nositelja autorskih prava na 14 od ukupno 15 fotografija (obzirom da se jedna odnosi na vanjski izgled objekta), kako slijedi.
47. Iz utvrđenog činjeničnog stanja i navoda stranaka proizlazi da je hotel B. arhitektonsko djelo osnivača tuženika M.T. koja projektantsku i arhitektonsku djelatnost obavlja putem tuženika koji predstavlja poslovni oblik za obavljanje njezine djelatnosti. Iako je tuženik u spis dostavio samo djelomično čitljiv Ugovor o doradi izvedbenog projekta hotela B. od 1. listopada 2018. (list 201.-203. spisa),
razvidno je da je tuženik kao izvršitelj bio u poslovnom odnosu s V. d.o.o. kao naručiteljem – investitorom u vezi dorade izvedbenog projekta hotela B.koji se gradi u S. Dakle, radi se o stvaranju autorskog djela po narudžbi u smislu čl. 73
ZAPSP. Tuženik je djelo predao vlasniku hotela koji je angažirao agenciju koja je angažirala tužitelja radi izrade fotografija predmetnog hotela. Sama činjenica da je tuženik od V. d.o.o. zahtijevao dostavljanje fotografija hotela (kako to proizlazi iz e-mail korespondencije na listu 127.-128. spisa) nedvojbeno proizlazi da je tuženik pravo reprodukcije svog autorskog djela prenio na V. d.o.o. i stoga neosnovano tvrdi da je tužitelj neovlašteno reproducirao arhitektonsko autorsko djelo tuženika jer je djelovanje tužitelja u izravnoj vezi sa narudžbom vlasnika hotela preko agencije E. Pored navedenog, predmet ovog spora nije zaštita autorskog prava
tuženika, dok sve navedene okolnosti ne utječu na činjenična utvrđenja i zaključke suda da je prvotužitelj autor spornih fotografija, da iste predstavljaju njegova autorska djela i da je njihovim neovlaštenim korištenjem tuženik povrijedio autorska moralna prava prvotužitelja i autorska imovinska prava drugotužitelja.
48. Slijedom svega navedenog, odlučeno je primjenom odredbi čl. 172., čl. 178., čl. 179., čl. 180. i čl. 183. ZAPSP te čl. 1100. i čl. 29. ZOO kao pod stavkom I, II, III, IV, V, VI, VII, VIII i IX izreke ove presude.
49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. Naime, sud je prilikom odmjeravanja troškova postupka vodio računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, a ne samo u pogledu visine. Tako je sud utvrdio da su tužitelji uspjeli sa zahtjevima iz točke I, II, III, IV i V tuženog zahtjeva u cijelosti, a čija vrijednost iznosi ukupno 50.000,00 kn. Tužitelji su nadalje djelomično uspjeli sa zahtjevima iz točke VI i VII izreke tužbenog zahtjeva do iznosa od 5.874,00 kn, dakle sveukupno 55.874,00 kn, dok se uspjeh tuženika odnosi na iznos od 20.126,00 kn. Prema svim navedenim iznosima, uspjeh tužitelja u postupku je 73,52%, a uspjeh tuženika 26,48%. Prema tome, tužiteljima pripada pravo na naknadu troškova postupka u omjeru od 47,04%.
50. Tužiteljima su, kao potrebni, priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 1.100,00 kn prema Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 36. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarife), troškovi sastava podneska od 1. listopada 2020. u iznosu od 1.100,00 kn prema Tbr. 8. toč. 1., u vezi br. 36. toč.1. Tarife te troškovi zastupanja na ročištima 22. travnja 2021., 8. listopada 2021. i 20. listopada 2022. u iznosima od po 1.100,00 kn za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1., u vezi Tbr. 36. toč. 1. Tarife i na ročištu 29. siječnja 2021. u iznosu od 550,00 kn prema Tbr. 9. toč. 5., u vezi Tbr. 36. toč. 1. Tarife. Navedeno uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) te troškove sudske pristojbe na na tužbu u iznosu od 305,00 kn (Tbr. 1. toč. 1. Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi /"Narodne novine" broj 53/19 dalje: Tarife/, u vezi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama, /"Narodne novine" broj 118/18/) i na presudu (Tbr. 2. toč. 1. Tarife, u vezi čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ukupno iznosi 8.477,50 kn. Od tog je iznosa tužiteljima dosuđeno 47,04%, odnosno iznos od 3.987,82 kn. 51. Na dosuđeni iznos troškova postupka tužiteljima pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja presude (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose.
52. Tužiteljima nisu priznati materijalni troškovi sastava tužbe jer nije jasno na što se konkretno ti troškovi odnose, kao niti troškovi sastava podneska od 12. veljače 2021. koji je sud ocijenio kao nepotreban za vođenje postupka jer su tužitelji u tom podnesku u bitnom ponovili ranije istaknute navode i pravna shvaćanja. Nadalje tužiteljima ne pripada niti pravo na naknadu troškova pristupa ročištu za objavu presude jer sud navedene troškove ocjenjuje kao nepotrebne za vođenje spora u smislu odredbe čl. 155. ZPP, a kada se imaju u vidu odredbe o objavi presude iz čl. 335. ZPP.
53. Dodatno se napominje kako je sud o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova pristojbe na presudu odlučio u skladu sa postavljenim zahtjevom tužitelja (čl. 164. st.
1. i 2. ZPP) te mu dosudio iznos od 610,00 kn iako navedeni troškovi, prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme donošenja presude (76.000,00 kn), iznose 1.100,00 kn (Tbr. 2. toč. 1. Tarife).
54. Paricijski rok je određen sukladno zakonu (čl. 328. ZPP).
55. Obzirom na izloženo, riješeno je kao pod stavkom X i XI izreke presude.
U Zagrebu 14. studenog 2022.
SUDAC
M.H.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može, putem ovog suda, podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 (petnaest) dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje).
Broj zapisa: eb314-c779e
Kontrolni broj: 01ccc-10af0-4068b
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MAJA HILJE, L=ZAGREB, O=TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web
adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-
dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
