REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-5506/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja A. M. L., United Kingdom, OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. Y. d.o.o. M. L., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici B. K. i M. M. J., odvjetnici u M. L., radi isplate iznosa od 27.200,00 kn / 3.610,06 EUR i iznosa od 300,00 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-52/2019-36 od 27. kolovoza 2021., 14. studenoga 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Preinčuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-52/2019-36 od 27. kolovoza 2021. i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana plati iznos od 27.200,00 kn (dvadesetsedamtisućadvjesto kuna) / 3.610,06 EUR (tritsućešeststodeset eura i šest centi) i iznos od 300,00 EUR (tristo eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- od 19. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 7,82% godišnje,

- od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- od 1. srpnja 2019. do 31.1 prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- od 1. siječnja 2021.do 30. lipnja 2020. po stopi od 5,75% godišnje,

- od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- od 1. srpnja 2022. do isplate po stopi od 5,31% godišnje.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.900,00 kn (devettisućadevetsto kuna) / 1.313,96 EUR (tisućutristotrinaest eura i devedesetšest centi).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.200,00 kn i 300,00 EUR s kamatama i tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn.

2. Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao tuženikovu odgovornost za štetu iz Ugovora o poslovnoj suradnji i Ugovora o održavanju plovila (čl. 342. i 1045. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO - čl. 219. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19). Primjenu hrvatskog prava kao mjerodavnog prvostupanjski je sud utemeljio na odredbi čl. 4. st. 1. B. Uredbe EZ broj 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da je ovaj sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj smatra da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama i da je ona proturječna izvedenim dokazima iz sljedećih razloga:

- tužitelj ne tvrdi da mu je šteta nastala tuženikovim propustom od korisnika naplaćivati depozit pri najmu jahte kao što je sud naveo, jer nije sporno da je tuženik naplaćivao depozit od korisnika prilikom najma brodice. Tužitelj tvrdi da je tuženik propustio od depozita naplatiti štetu prouzročenu tijekom najma i da mu je zbog toga prouzročena šteta. Osiguratelj mu je isplatio štetu u manjem iznosu od stvarne i procijenjene (jer je tužitelj bio dužan na ime ugovorenog samopridržaja sudjelovati u svakom štetnom događaju) i tu razliku traži u ovoj parnici.

- u suprotnosti je s izvedenim dokazima zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj za vrijeme prolaska kanalom na ulazu u Lošinj zapeo na pijesku s kobilicom u rujnu 2016., jer su svjedoci iskazali o mogućnosti tog događaja u ožujku 2017.

- prvostupanjski sud smatra da iz rezultata dokaznog postupka nije moguće utvrditi koje je oštećenje nastalo za vrijeme dok je jahta bila kod tuženika i kolika je visina štete, mada je tužitelj dostavio isprave koje potvrđuju njegove tvrdnje. Sud nije cijenio ni Zapisnik o primopredaji plovila od 28. svibnja 2016. iz kojeg je vidljivo da je tužitelj predao plovilo tuženiku bez oštećenja.

3.1. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj ističe da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na zaključku suprotnom odredbi čl. 20. Ugovora. Tuženik je bio dužan prilikom vraćanja plovila iz najma pregledati ga, utvrditi eventualnu štetu i odmah ju naplatiti od krajnjeg korisnika od unaprijed položenog depozita pa ako bi iznos štete prelazio iznos depozita, tada bi se vršila prijava osiguravajućem društvu tužitelja. Tuženikov propust naplatiti štetu od krajnjeg korisnika od unaprijed položenog depozita predstavlja protupravnu radnju i postupanje suprotno čl. 20. Ugovora. Da je tuženik postupio sukladno Ugovoru, tužitelj ne bi trebao izvršiti prijavu osiguravajućem društvu i ne bi trebao sudjelovati u šteti koju su nanijeli krajnji korisnici. Prvostupanjski sud navodi da bi tuženik eventualno bio odgovoran naknaditi tužitelju iznos štete da je tužitelj dokazao da mu je oduzimanjem samopridržaja od osigurnine nastala šteta i da je za tu štetu odgovoran tuženik; tužitelj tvrdi da je to dokazao i da utuženi iznos predstavlja njegov udio u iznosu od 77,175,50 kn, koliko je osiguratelj procijenio štetu, a koju je tuženik propustio naplatiti od krajnjih korisnika.

4. Odgovarajući na žalbu tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda, smatrajući da je presuda valjano obrazložena i da tužitelj nije dokazao pretpostavke za tuženikovu odštetnu odgovornost. Tužbeni zahtjev temelji se na paušalnim tvrdnjama o osam štetnih događaja za vrijeme čartera; tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao vrijeme i način nastanka šteta, odnosno jesu li nastale za vrijeme dok se plovilo nalazilo kod tuženika. Tužitelj je 17. rujna 2016. preuzeo jahtu samoinicijativno i odbio sačiniti zapisnik o primopredaji. Kako nema zapisnika o primopredaji plovila, nema dokaza u kakvom je stanju plovilo bilo u trenutku preuzimanja, a tužitelj nije osigurao dokaze nego plovilo koristio i imao najmanje jedan štetni događaj (nasukavanje u lošinjskom kanalu). Vještačenja s vremenskim odmakom nisu dokaz stanja plovila u trenutku preuzimanja, a ni dokumentacija na koju se tužitelj poziva.

5. Tužiteljeva žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredaba čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita.

7. Predmet ove parnice odnosi se na naknadu za štetu koju tužitelj od tuženika traži s osnove tuženikovog nepridržavanja ugovornih obveza dok je tužiteljevo plovilo „Angara“ (jahta) bilo u tuženikovom posjedu.

8. Iz dokumentacije u spisu proizlazi:

- stranke su 1. travnja 2016. (za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 31. prosinca 2016.) sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji na temelju kojeg je tužitelj kao vlasnik plovila „Angara“ predao tuženiku kao charter kompaniji u dugoročni najam i upravljanje plovilo - jahtu Grand Soleil 43 radi iznajmljivanja i pružanja smještaja plovila krajnjim korisnicima. Tuženik je preuzeo niz ugovornih obveza, između ostalog, jahtu uključiti u svoju ponudu i nuditi na tržištu, brinuti o popunjenosti kapaciteta smještaja, plaćati najam tužitelju za svaki smještaj gostiju te jahtu redovno održavati. Odredbom čl. 20. Ugovora ugovoreno je da će se sve štete i gubici naplatiti od krajnjeg korisnika ako ih prouzroči svojom krivnjom, najviše do iznosa sigurnosnog pologa, osim šteta koje prelaze iznos tog pologa i za koje se vrši prijava nadležnoj Lučkoj kapetaniji i osiguratelju.

- stranke su 1. travnja 2016. zaključile i Ugovor o održavanju plovila, prema kojem je tužitelj bio dužan tuženiku za poslove redovnog održavanja njegovog plovila svaki mjesec plaćati iznos od 115,00 EUR (s time da je tuženik dužan izvršiti sve neophodne popravke po čl. 5. Ugovora), kao i troškove izvanrednog održavanja (čl. 7. Ugovora),

- tužitelj je tuženiku predao jahtu u posjed 28. svibnja 2016. bez oštećenja i jahtu vratio u svoj posjed 17. rujna 2016. U tom je razdoblju jahta bila smještena u marini u Malom Lošinju za potrebe tuženika koji je jahtu eksploatirao do 17. rujna 2016. kad je tužiteljev direktor preuzeo jahtu.

- tužitelj je osiguranik iz Ugovora o kasko osiguranju brodica i jahti (čl. 684. Pomorskog zakonika, „Narodne novine“ broj: 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15 i 17/19) u spornom razdoblju, uz ugovoreni samopridržaj (franšiza) u iznosu od 3.400,00 kn po štetnom događaju. Osiguratelj tužiteljevog plovila, U. o. d.d. Z., obračunao je tužitelju ukupnu štetu na plovilu za razdoblje od lipnja do rujna 2016. u iznosu od 77.175,50 kn, utvrdivši da je u tom razdoblju na plovilu nastalo najmanje osam šteta pa je osiguratelj od iznosa ukupne utvrđene štete odbio iznos od 27.200,00 kn (3.400,00 kn x 8).

9. Ugovorna strana iz obveznog odnosa ovlaštena je od druge strane zahtijevati ispunjenje obveze, a ona je dužna obvezu ispuniti savjesno i u svemu kako ona glasi. Opće pravilo o dužnikovoj obvezi ispuniti obvezu znači ispuniti je potpuno i u skladu sa sadržajem obvezu utvrđene ugovorom. Ako ugovorna strana ne postupi savjesno, odnosno ne ispuni obvezu u cijelosti (ili zakasni s njenim ispunjenjem), pravo je druge ugovorne strane zahtijevati popravljanje štete koju je time pretrpio. U slučaju odgovornosti za štetu po osnovi ugovorne odgovornosti tužitelj je, osim postojanja ugovora i neispunjenja obveza od tuženika (čl. 342. ZOO-a) bio dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu.

9.1. Štetnu radnju tužitelj nalazi u tuženikovom propustu naplatiti štete od krajnjih korisnika tužiteljeve jahte iz depozita (sigurnosnog pologa) plaćenog tuženiku prilikom uzimanja jahte u najam, i to za vrijeme ugovornog odnosa među strankama. Štetu tužitelj nalazi u iznosu za koji mu je osiguratelj umanjio utvrđenu i procijenjenu štetu, a što smatra posljedicom opisanog tuženikovog propusta. Iznos od 300,00 EUR tužitelj potražuje s osnove troškova popravaka oštećenja nastalih korištenjem plovila od strane krajnjih korisnika, koji nisu pokriveni osiguranjem niti mu naknađeni.

9.2. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud netočno zaključio o tuženikovoj protupravnoj štetnoj radnji, kada je ocijenio da je to tuženikov propust u naplaćivanju depozita. Tužitelj je još u tužbi naveo da je tuženik propustio iz unaprijed položenih sigurnosnih pologa (depozita) od krajnjih korisnika naplatiti štetu koju su oni prouzročili na plovilu. Dakle, tužitelj nije tvrdio da je šteta nastala tuženikovim propustom naplatiti depozit, nego tuženikovim propustom da iz depozita naplati štetu. Uslijed pogrešne kvalifikacije tužiteljeve tvrdnje o štetnoj radnji, prvostupanjski sud je zbog pogrešnog pristupa nepravilno zaključio o izostanku tuženikove odgovornosti za štetu.

10. Stranke su prije svega, različito tvrdile o vremenu nastanka oštećenja na tužiteljevoj jahti, odnosno o tome je li šteta nastala tijekom iznajmljivanja, prije toga ili nakon njihovog ugovornog odnosa. Okolnosti koje se odnose na tuženikovu obvezu naplaćivati sigurnosni polog od korisnika jahte prije davanja jahte u najam, o obvezi pregledati jahtu nakon svakog isteka najma i od korisnika naplatiti iznos eventualne štete zadržavanjem određenog iznosa iz sigurnosnog pologa, proizlaze iz sadržaja ugovornog odnosa stranaka; tuženik te obveze ničim nije doveo u pitanje. Zato je prvostupanjski sud trebao ispitati kakvo je bilo stanje plovila u vrijeme predaje tuženiku u posjed i u trenutku preuzimanja natrag u tužiteljev posjed, te jesu li oštećenja za koja tužitelj tvrdi da ih tuženik nije naplatio iz depozita, nastala u tom razdoblju.

10.1. Što se tiče stanja plovila u vrijeme njegova preuzimanja od tuženika, tužitelj je tuženiku predao jahtu u posjed 28. svibnja 2016. i iz Zapisnika o primopredaji ne proizlazi da bi plovilo imalo kakvih oštećenja. Tuženik je tvrdio da je jahta u 2015. pretrpjela teže nasukanje i oštećenja koja su sanirana i „zamaskirana“ i naknadno izašla na vidjelo. Međutim, tužitelj je dostavio dokumentaciju iz koje proizlazi da su tuženikovi prigovori neosnovani i da je jahta bila u ispravnom stanju (akt o likvidaciji štete osiguratelja od 16. studenoga 2015., račun o radovima sanacije štete, izvještaj o obavljenim pregledima Hrvatskog registra brodova od 26. studenoga 2015. o sposobnosti jahte za plovidbu, e-mail korespondencija).

10.2. Što se tiče stanja plovila nakon što je tužitelj vratio jahtu u svoj posjed 17. rujna 2016. bez primopredajnog zapisnika, tuženik je tvrdio da u nedostatku zapisnika o stanju plovila, nije moguće zaključiti kada su oštećenja nastala i da nije moguće isključiti njihov nastanak nakon što je jahta vraćena tužitelju; pritom se pozivao na to da je tužiteljev direktor upravljajući plovilom u prolasku kroz kanal iz Lošinjske uvale prema Cresu zagrebao kobilicom po morskom dnu, a kako je odbio sačiniti zapisnik nije moguće utvrditi koju štetu na kobilici je prouzročio sam tužitelj. Prvostupanjski sud je suprotno rezultatima dokaza zaključio da je tužitelj prilikom preuzimanja plovila od tuženika 17. rujna 2016. za vrijeme prolaska kanalom na ulazu u Lošinj zapeo na pijesku s kobilicom plovila, budući da iskazi svjedoka (A. S., B. P., D. A.) posvjedočuju o nastanku te nezgode u ožujku 2017., dakle nakon što je tužitelj vratio jahtu u svoj posjed i nakon što je osiguratelj sačinio procjenu i utvrdio oštećenja.

10.3. Ovaj sud, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, utvrđuje da je tužitelj dokazao da su oštećenja koja su utvrđena i procijenjena od osiguratelja, postojala u vrijeme tužiteljevog preuzimanja plovila, jer na to upućuju rezultati dokaznog postupka. Naime, u postupku naknade štete pred osigurateljem kod kojeg je plovilo bilo osigurano policom kasko osiguranja brodica i jahti, provedeno je vještačenje, utvrđeno je niz oštećenja na plovilu i zaključeno da je do oštećenja trupa došlo u više štetnih događaja tijekom eksploatacije plovila u najmu (lipanj/rujan 2016.) te da oštećenja na trupu upućuju na višestruke udarce prilikom veza i eksploatacije nastale uslijed više štetnih događaja. Pritom je utvrđena ukupna šteta u iznosu od 77.175,50 kn s odbitkom ugovorene franšize (tužiteljevog sudjelovanja u svakoj šteti) u iznosu od 27.200,00 kn. Osiguratelj je utvrdio da je nastupilo najmanje osam šteta i po osnovi ugovorenog samopridržaja odbio tužitelju isplatiti iznos od 27.200,00 kn.

11. Neosnovano je tuženikovo protivljenje korištenju procjene štete od tužiteljevog osiguratelja, i to po više osnova. Tuženik neosnovano oduzima dokaznu snagu te isprave samim time što procjenu nije sačinio sudski vještak u sudskom postupku; ta okolnost ispravi ne oduzima značaj dokaznog sredstva i sud ju je dužan ocijeniti kao i sve ostale dokaze. Uz navedeno, tuženik je neosnovano isticao da procjena obuhvaća štete nastale prije nastanka poslovne suradnje stranaka i štete nastale nakon što je tužitelj preuzeo plovilo, što iz procjene ne proizlazi, a drugih dokaza u tom pogledu nema.

12. Sud ocjenjuje dokaze cijeneći njihovu dokaznu snagu, kako pojedinačno, tako i u ukupnosti rezultata svih izvedenih dokaza. Iako nema podataka o svakoj pojedinoj šteti i točnom vremenu njena nastanka, rezultati dokaznog postupka potvrđuju da je tijekom najma jahte, u vrijeme dok je tuženik bio u njenom posjedu, odnosno dok je tuženik jahtu iznajmljivao i bio dužan iz sigurnosnog pologa sanirati svaku štetu - došlo najmanje do osam šteta. To je potvrdio osiguratelj jahte i s te osnove tužitelju isplatio osigurninu. Konačno, da je tuženik na vrijeme naplatio svaku štetu od krajnjih korisnika jahte tijekom najma, tada ne bi bilo neizvjesnosti u pogledu točnog vremena nastanka šteta. To je bila tuženikova (a ne tužiteljeva) ugovorna obveza pa tuženik ne može s uspjehom tužitelja teretiti u dokazivanju svake pojedine štete i njenog nastanka na neki drugi način od onoga koji je u ovoj parnici učinio iz osnovnog razloga što je jahta tijekom najma bila u tuženikovom posjedu (a potom i neposrednom posjedu krajnjih korisnika). Tuženik je bio dužan pregledati jahtu nakon svakog najma i nije niti realno očekivati da tužitelj može znati za svaku pojedinu štetu kada je ona točno nastala. Rezultati dokaznog postupka upućuju na to da su oštećenja nastala tijekom najma jahte i da je ovlašteni procjenitelj osiguratelja s obzirom na stanje jahte utvrdio najmanje osam šteta u razdoblju prije tužiteljevog preuzimanja jahte.

13. Zaključno se ističe da tužitelj ne traži naknadu štete u visini troškova sanacije za svaku od tih šteta zasebno, nego iznos kojeg on nije uspio naplatiti u postupku saniranja štete od osiguratelja, a njemu se obratio upravo zato što je tuženik propustio štete naplatiti iz sigurnosnog pologa. S obzirom na to da rezultati dokaznog postupka daju uporišta za zaključak o tuženikovom propustu naplatiti štetu iz pologa (na što se obvezao čl. 20. Ugovora), a riječ je o oštećenjima nastalima u vrijeme najma (što potvrđuje procjena vještaka osiguratelja), tim je propustom tužitelju pričinjena šteta sadržana u njegovom snošenju dijela štete koju od osiguratelja nije uspio ostvariti. Samopridržaj predstavlja udio u šteti na tužiteljev teret, udio za koji mu je umanjena osigurnina: sklapanjem ugovora o kasko osiguranju jahte tužitelj je pristao sam snositi dio sanacije štete u odnosu spram osiguratelja; to ne znači da je tužitelj time pristao snositi štetu u odnosu prema tuženiku koju je upravo tuženik neispunjenjem ugovorne obveze propustio naplatiti od korisnika. Tuženik nije dokazao niti da je tužitelju platio iznos od 300,00 EUR na ime troškova sanacije štete koja se odnosi na popravak dva rasvjetna tijela u prednjoj kabini, zamjene patentnog zatvarača - vreće za glavno jedro i zamjene letvica na oblozi od tikovine na lijevoj strani krme, koja nisu pokrivena policom osiguranja.

14. Zato je pobijana presuda preinačena (čl. 373. ZPP-a) i tužitelju dosuđen zatraženi iznos (čl. 1045., 1085. i 1086. ZOO-a) s kamatama primjenom kamatne stope iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

15. Tužitelj ima pravo i na naknadu troškova postupka sukladno troškovniku, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: OT), Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19 i 92/21) u ukupnom zatraženom iznosu od 9.900,00 kn i to: za sastav tužbe i podneska od 2. rujna 2019. (Tbr. 7.1. i 8.1. OT), za zastupanje na četiri ročišta (Tbr. 9.1. OT) sve u iznosima od po 1.000,00 kn, uvećano za trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 kn i trošak svjedoka u iznosu od 1.000,00 kn, te za sastav žalbe (Tbr. 10.1. OT) iznos od 1.250,00 kn i pristojbe na žalbu u iznosu od 650,00 kn.

16. Napominje se da su novčani iznosi u uvodu i izreci presude iskazani i u valuti EUR, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, na temelju čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

Zagreb, 14. studenoga 2022.

Sudac

Kristina Saganić