REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3349/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu Branki Malenici, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika F. M., OIB ……., iz S. , ,

kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u O. društvu K. &

K. u S., protiv tuženika-protutužitelja pod 1 I. K., OIB …………

i pod 2 M. K., OIB …….., oboje iz S., ,

koje zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., po tužbi radi zaštite

od uznemiravanja te po protutužbi radi utvrđenja prava stvarne služnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. rujna 2022. u nazočnosti tužitelja- protutuženika i njegove punomoćnice M. K., odvjetnice u S. i punomoćnika tuženika-protutužitelja, na ročištu radi objave dana 11. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Nalaže se tuženima pod 1 I. K., OIB … i pod 2

M. K., OIB …, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe,

prestati uznemiravati tužitelja F. M., OIB …, u izvršavanju

njegovih vlasničkih prava prolazom pješice i vozilom, parkiranjem motornih vozila na nekretnini oznake čest. zem. ZU K.O. ili ga na kakav drugi način uznemiravati na označenoj nekretnini te im se zabranjuje svako buduće uznemiravanje prava vlasništva tužitelja F. M. na predmetnoj nekretnini.

II Nalaže se tuženima, u roku od 15 dana, solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

II Prihvaća se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da je na teret čest. zem. ZU (kat. čest. zem. ) K.O. (poslužno dobro), a u korist čest. zem. ZU (kat. čest. zem.) K.O. (povlasno dobro), i baš na dijelu poslužnog dobra, koji

je u Dopuni vještačenja sudskog vještaka za geodeziju D. B. "Split, 27.

travnja 2022. god.", a koje Dopunsko vještačenje čini sastavni dio ove presude, označen dužinama između točaka AB- C-D-E-F-G-H-A i obojan žutom bojom, koji dio poslužnog dobra u naravi predstavlja jedinstvenu površinu od 109 m2 položenu između nekretnine tužitelja-protutuženika anagrafske oznake S., i

nekretnine tuženika-protutužitelja anagrafske oznake S., ,

sastojeću od prilazne kolne rampe i betonskog stubišta kojima se pristupa etaži prizemlja s istočne strane građevine tuženika-protutužitelja, dvije jerule sa zasađenim biljem i spremišta ispod jerule između betonskog stubišta i međe tuženika- protutužitelja te asfaltiranog prostora sjeverno od prednje opisanog pa do parkinga na čest. zem. (kat. čest. zem.) K.O., stečena stvarna služnost

korištenja te pješačkog i kolnog prolaza i provoza od asfaltiranog javnog puta označenog kao čest. zem. (kat. čest. zem.) K.O. do ulaza u

povlasno dobro i na povlasnom dobru, pa su ovlašteni tuženici-protutužitelji temeljem ove presude i u roku od 15 dana, ishoditi upis predmetnog prava stvarne služnosti u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u za K.O.."

II Nalaže se tužitelju-protutuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tuženima- protutužiteljima parnični trošak u iznosu od 29.299,40kn/3.888,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. tužitelj-protutuženik (dalje tužitelj) je ustao protiv tuženika-protutužitelja (dalje tuženici) tužbom radi zaštite uznemiravanja nekretnine oznake čest. zem. ZU K.O.. Navodi kako je vlasnik predmetne

nekretnine koju tuženici bespravno uznemiravaju prolazeći pješice i motornim vozilom te njihovim parkiranjem. Dodaje kako je 2. travnja 2009. parkirao svoje osobno vozilo na označenoj nekretnini, zbog čega je tuženik pod 1 pozvao policiju koja je utvrdila kako nema elemenata kaznenog ili prekršajnog djela jer je parkirao na svojoj nekretnini, što tuženik tom prilikom nije osporio. S tim u vezi, smatra kako su u ovom slučaju ostvarene pretpostavke propisane odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima temeljem kojih je ovlašten zahtijevati prestanak svakog daljnjeg uznemiravanja.

2. U svom odgovoru od 5. ožujka 2021. tuženici su se usprotivili tužbi uz obrazloženje kako je između parničnih stranaka vođen parnični postupak br. P- 11400/2015 (ranije oznake Pst-810/2011) u kojem je tužitelj zahtijevao od tuženika uklanjanje izgrađenog stubišta, betonske rampe, objekta te asfaltiranog i betoniranog platoa s dijela čest. zem. ZU K.O., dok su tuženici ustali

protutužbom radi utvrđenja prava vlasništva označene nekretnine i kako je ovaj spor pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u br. Gž-1398/2017 od 20.

prosinca 2018. kojom su zahtjevi parničnih stranka odbijeni u cijelosti. Istodobno tuženici su postavili protutužbeni zahtjev radi utvrđenja prava stvarne služnosti na teret spornog dijela čest. zem. 4104/26, kao poslužnog dobra, u korist čest. zem. 4104/25, kao povlasnog dobra, a taj zahtjev konačno su postavili podneskom od 14. lipnja 2022.

3. U svom odgovoru na protutužbu od 12. travnja 2021. tužitelj je osporio navode protivnih stranaka obrazlažući u bitnom kako nisu mogli steći pravo stvarne služnosti dosjelošću jer nisu pošteni posjednici tog prava u odnosu na poslužnu nekretninu u zakonom propisanom roku od 20 godina, koji se u ovom slučaju računa od 8. listopada 1991., jer je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, do 1. srpnja 2011. kada je protiv njih podnio tužbu radi predaje u posjed. Također ističe kako se zakonske pretpostavke nisu ostvarile jer nekretnina tuženika, odnosno njihova obiteljska kuća izgrađena na čest. zem., graniči sa javnim asfaltnim putem

(ulicom) položenim na čest. zem., s koje imaju direktan pristup

do svojih nekretnina.

4. Protutužba od 5. ožujka 2021. izdvojena je iz predmetnog spisa i zavedena pod novim poslovnim brojem P-919/2021, a taj spis naknadno je pripojen predmetnom radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

5. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom vlasničkih listova od 3. lipnja 2019., 27. i 28. veljače 2021., potvrde PUSD od 12. travnja 2019., presude ovog suda br. P-11400/2015 od 10. ožujka 2017., presude Županijskog suda br. Gž-1398/2017 od 20. prosinca 2018., spisa ovog suda br. PSt-1152/2011, očevidom održanim na licu mjesta 16. lipnja 2021. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju D. B. te pregledom njegovog vještva od 2. studenog 2021. i dopune vještva od 28. travnja 2022., saslušanjem svjedoka A. Ć., M.

P. i T. M. te tužitelja i tuženika pod 2 kao parničnih stranaka.

6. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

7. Tužbeni zahtjev je neosnovan, dok je protutužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama je kao sporno po tužbi valjalo utvrditi ima li tužitelj pravo na zaštitu od uznemiravanja predmetnog dijela nekretnine čest. zem.,

odnosno imaju li tuženici pravo korištenja te nekretnine, dok je kao sporno po protutužbi valjalo utvrditi jesu li se na strani tuženika ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje stvarnog prava služnosti na nekretnini koja je predmet spora.

9. Odredbom iz čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) propisano je kako su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju.

10. Odredbom iz čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje ZV) propisano je kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar predaju posjeda te stvari, a posjednik ima pravo odbiti predaju vlasniku ako ima pravo na posjed, kako to propisuje odredba iz čl. 163. st. 1.

11. Prema odredbi iz čl. 167. st. 1. ZV vlasnik može putem suda zahtijevati od treće osobe prestanak uznemiravanja ukoliko ga ta osoba uznemirava na drugi

način, a ne oduzimanjem stvari. U tom slučaju mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari, a ukoliko ta osoba tvrdi kako ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je teret dokaza, kako propisuje odredba iz st. 2. istog članka.

12. Odredbom iz čl. 186. st. 1. ZV propisano je kako je stvarna služnost stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

13. Odredbom iz čl. 229. st. 1. ZV propisano je kako se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se nije tome protivio. Ovome valja dodati kako kod dosjelosti prava stvarne služnosti moraju biti ispunjene pretpostavke i to posjed prava, vrijeme posjedovanja, sposobnost stjecatelja i sposobnost stvari, a učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu, u trenutku kad se ispune za to zakonom određene pretpostavke, bez upisa u zemljišne knjige, ali je stjecatelj ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva. Posjed mora biti pošten i istinit, a nužno je i da se vlasnik nije protivio izvršavanju služnosti, dok je vrijeme dosjelosti određeno tako da se u razdoblju od najmanje 20 godina barem tri puta izvršavala služnost i da je upravo posjednik svaki taj put izvršio njezin sadržaj.

14. Pregledom vlasničkog lista od 3. lipnja 2019. razvidno je kako je tužitelj F. M. vlasnik za cijelo čest. zem. ZU K.O. (oranica

površine 141 m2), dok iz vlasničkog lista od 28. veljače 2021. proizlazi kako je nekretnina čest. zem. ZU K.O. (dvor, kuća i dvije radionice,

ukupne površine 636 m2) upisana kao vlasništvo S. banke d.d. uz zabilježbu

kako je prijenos prava vlasništva s imena I. i M. K. proveden radi osiguranja novčane tražbine.

15. Prilikom očevida održanog na licu mjesta 16. lipnja 2021. sud je utvrdio kako su parnične stranke posjednici susjednih nekretnina (tužiteljev objekt , a objekt tuženika), koje razdvaja ogradni zid uz koji

je sa zapadne strane položena predmetna površina. Kao predmet spora po tužbi pokazana je betonska rampa s betonskim stubištem obloženim kamenom i "jerulom" s mladim stablom masline te nešto ukrasnog grmlja i cvijeća. Ovom rampom i stubištem pristupa se pješice i vozilima s istočne strane do kuća tuženika, njihovih garaža i poslovnog prostora položenih u suterenu objekta, a isto tako može se pristupiti do poslovnog prostora u prizemlju, ispred kojeg je zatečen niz parkiranih vozila.

16. Tuženici su kao predmet protutužbe pokazali površinu koja je istovjetna zahtjevu tužitelja, a pored toga i još jednu "jerulu" položenu uz zapadnu fasadu kuće tužitelja. Ovom prilikom tužitelj je ukazao na mogućnost pristupa objektima tuženika preko betonskog stubišta u krajnjem sjeverozapadnom dijelu kuće tuženika pod 2, a sud je po obavljenom pregledu utvrdio kako je to betonsko stubište privremeno zatvoreno građevinskom metalnom mrežom te kako se i ono i ostatak objekta tuženika u prizemlju nalaze u fazi izvedenih grubih građevinskih radova. Tuženik pod 1 istodobno je skrenuo pozornost kako ovaj pokazani alternativni pristup nema nikakve svrhe u odnosu na njegovu kuću, jer su objekti tuženika u nizu, odnosno fizički u potpunosti izdvojene cjeline, nakon čega je sud utvrdio kako se do kuće ove stranke, položene južno od kuće tuženika pod 2, može pristupiti isključivo preko sporne betonske rampe na koju se nadovezuje betonsko dvorište tuženika pod 1.

17. Sudski vještak za geodeziju D. B. u svom je vještvu od 2.

studenog 2021. i njegovoj dopuni od 28. travnja 2022. identificirao pokazane nekretnine po tužbi i protutužbi te utvrdio kako je predmet spora položen između nekretnina stranaka i to na dijelu čest. zem. koji je na skici lica mjesta

označio točkama A, B, C, D, E, F, G, H, A i žutom bojom, a u naravi predstavlja prilaznu kolnu rampu i betonske stube, kojima se pristupa prizemlju objekta tuženika s istočne strane uz dvije "jerule" sa zasađenim biljem te spremište ispod "jerule" između betonskih stuba i međe tuženika. Na njegov nalaz i mišljenje stranke nisu iskazale primjedbe kojom bi dovele u sumnju vještakovu stručnost i objektivnost, stoga ga sud prihvaća u cijelosti.

18. Pregledom presude Općinskog suda br. P-11400/2015 od 10.

ožujka 2017. razvidno je kako je tužitelj F. M. 1. srpnja 2011. ustao protiv tuženika I. i M. K. tužbom radi uklanjanja stubišta površine 8 m2,

betonske rampe površine 50 m2, objekta površine 5 m2 te asfaltiranog i betoniranog platoa površine 42 m2 sa dijela nekretnine čest. zem. K.O., koju je slovima označio sudski vještak za geodeziju D. B. (koja je predmet i ove tužbe) te radi predaje te nekretnine u posjed slobodan od osoba i stvari. Tuženici su i u toj pravnoj stvari ustali protutužbom sa zahtjevom postavljenim radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva istog dijela označene nekretnine dosjelošću i upisa tog prava u zemljišnim knjigama. Parnica je pred prvostupanjskim sudom okončana odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva, dok je presudom Županijskog suda br. Gž-1398/2017 od 20. prosinca 2018.

potvrđena odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva, a odluka po protutužbi preinačena na način da je i zahtjev tuženika odbijen u cijelosti. Na temelju raspoložive dokazne građe sudovi su u bitnom utvrdili kako je sporna čest. zem. nastala cijepanjem temeljne čest. zem., koja je prethodno rješenjem o oduzimanju i dodjeli posjeda zemljišta Komisije za imovinsko pravne poslove Skupštine Općine od 27. lipnja 1980., kao neizgrađeno građevinsko zemljište površine 1030 m2,

vlasništva M. M. pok. M., a stvarnog prava korištenja R. M.

ud. J. i M. M. po. M. (svakog za ½ idealnog dijela), dana 8.

kolovoza 1968. postalo društveno vlasništvo, temeljem stupanja na snagu Zakona o utvrđivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera te Općini dodijeljena na trajno korištenje, a sve radi izgradnje dijela

ulice od križanja sa ulicom do križanja s ulicom u S., dok

su korisnici zemljišta bili dužni predati ga u posjed novom korisniku. Također je utvrđeno kako je čest. zem. cijepana temeljem položajnog nacrta "Geometra" od 25. svibnja 1991. u podčestice čest. zem., čest. zem. (vlasništvo

ovdje tuženika) i čest. zem. površine 288 m2, nakon čega je čest. zem. temeljem parcelacijskog elaborata "Geometra" od 25. svibnja 1991. cijepana na ovdje spornu čest. zem. površine 141 m2 i čest. zem. površine 147 m2. Nadalje je utvrđeno kako je radove u odnosu na koje je tužitelj F. M. zahtijevao pružanje stvarno pravne zaštite poduzela Općina u tijeku 1988. po djelatnicima poduzeća "Cestar", stoga sudovi zaključuju kako u postupanju tuženika I. i M. K. nema elemenata protupravnosti, kao pretpostavke za pružanje zaštite tužitelju. U odnosu na protutužbu, drugostupanjski sud odbija zahtjev tuženika uz obrazloženje kako nisu dostavili dokaz da je Općina upravo njima dodijelila na korištenje predmetnu nekretninu koja je postala društveno vlasništvo, stoga u takvim okolnostima zaključuje kako od stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima 8. listopada 1991. do zaprimanja tužiteljeve tužbe 1. srpnja 2011. nije protekao zakonom propisani rok od 20 godina poštenog posjedovanja.

19. Na okolnost izgradnje nekretnine koja je predmet ovog spora, načina njezinog korištenja i korisnika, iskazivali su svjedoci A. Ć. i M. P., koji potvrđuju prethodno iznesena utvrđenja, ali i navode tuženika. Naime, P. je poznato kako su spornu betonsku rampu izgradili radnici "Cestara" sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća, nakon čega su tu površinu nesmetano i neosporavano koristili njegovi radnici prilikom izvođenja radova na fasadi kuća tuženika i gradnji betonskog stubišta položenog uz rampu krajem 80-tih godina, kada su vozila i radnici prevozili potreban građevinski materijal. Također mu je poznato kako se betonska rampa prethodnih desetljeća koristila prilikom provoza vozila tuženika i njihovih obitelji, ali i vozila trećih osoba prilikom pristupa njihovom poslovnom prostoru. Svjedok Ć. ne zna tko je izgradio rampu, ali mu je poznato da se od njezine izgradnje u drugoj polovini 80-tih godina tom površinom prilikom prolaza pješice ili provoza vozilima, koriste tuženici i njihove obitelji. Ovi svjedoci tvrde kako su do izgradnje rampe tuženici do svojih kuća pristupali putem položenim jugoistočno od njihovih objekata, koji je bio u razini prvog kata. Njihove iskaze valjalo je cijeniti jer su u skladu s raspoloživom dokaznom građom, ali i iz razloga što se radi o susjedu i izvođaču radova na objektu K. (P.) i poznaniku tuženika (Ć.), stoga

je logično i očekivano da su sve vrijeme imali neposredna i objektivna te kronološki točna saznanja o izgledu sporne nekretnine, njezinim korisnicima te vremenu i okolnostima korištenja. Osim toga, svjedok M. govori o svom utvrđenju kako je

"Cestar" izgradio rampu i potvrđuje kako je istodobno ili malo nakon toga izgrađeno pristupno stubište, a nema dokaza ili saznanja da je tužitelj poduzimao kakve radnje u cilju zaštite svojih interesa. Konačno, tužitelj u svom iskazu potvrđuje iznesene tvrdnje o gradnji i izvođaču radova, protiv kojeg nije pokretao nikakav postupak i ne dovodi u sumnju da se rampa sve vrijeme koristila po tuženicima na miran način. Ne čini spornim kako se do prvog kata kuće tuženika može pristupiti isključivo preko sporne površine. U svakom slučaju, iskazi svjedoka drže se uvjerljivim i vjerodostojnim te im se poklanja vjera u odnosu na ovdje odlučne činjenice.

20. Slijedom iznijetog, nedvojbeno je utvrđeno kako je temeljem zakonskih odredbi i odluke tadašnje jedinice lokalne samouprave, ovdje sporni dio čest. zem. , površine 141 m2, u tijeku 80-tih godina prošlog stoljeća postao društveno vlasništvo i prestao biti dio cjeline u faktičkoj vlasti tužitelja, nakon čega je prostor izgrađen i definiran na način koji je praktički istovjetan današnjem stanju. Dakle, predmetna rampa je po trećoj osobi, odnosno po djelatnicima "Cestara", izgrađena na površini koja je tom prilikom fizički izdvojena od posjeda tužitelja i ograđena betonskim zidom položenim uz zapadnu fasadu njegovog objekta, nakon čega se prostor nastavio koristiti isključivo radi pristupa kućama tuženika, kako njihovim stambenim prostorima, tako i poslovnom prostoru-radionici, a danas skladištu na prvom katu. Također je utvrđeno kako su tim prigodama tuženici, članovi njihovih obitelji, ali i treće osobe, vozilima ili pješice pristupali na neometan i neosporavan način, a svakako uz znanje tužitelja čiji je objekt položen uz istočnu granicu prijepora, što je sasvim očekivano uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje. Naime, kako je već navedeno, njegova vlasnička i posjedovna ovlaštenja na spornom dijelu čest. zem. prestala su zbog društvenog interesa temeljem zakona i odlukom treće

osobe prije izgradnje rampe i stubišta, a kod takvog stanja stvari jasno je kako nije pokretao sudske ili druge postupke, niti iskazivao protivljenje tuženicima i trećim osobama prilikom svakodnevnog korištenja nekretnine.

21. U skladu s ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, predmetna tužba nema valjanog zakonskog uporišta, jer su tuženici dokazali kako u njihovom postupanju nema protupravnosti i kako imaju pravo na korištenje predmetne nekretnine, radi čega je zahtjev tužitelja, postavljen radi zaštite od uznemiravanja spornog dijela čest. zem., valjalo odbiti u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

22. Nasuprot tome, iz stanja u spisu proizlazi osnovanost protutužbe, jer su tuženici dokazali ostvarenje pretpostavki propisanih citiranom odredbom iz čl. 229. st.

1. ZV. Dakle, nedvojbeno je kako je od izgradnje rampe i stubišta krajem 80-tih godina prošlog stoljeća, do tužbe F. M. zaprimljene 1. srpnja 2011.

(poslovnog broja P-11400/15, a ranije oznake Pst-810/11), proteklo preko 20 godina samostalnog, neometanog i kontinuiranog provoza i prolaza tuženika, kako vozilima, tako i pješice, preko dijela čest. zem., koji je sudski vještak identificirao i prikazao na skici lica mjesta u dopuni svog vještva od 27. travnja 2022. Ovaj posjed prava je istinit, jer nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom ni zlouporabom povjerenja, a u svakom slučaju pošten, jer u trenutku stjecanja krajem 80-tih godina ili nakon toga, a sve do 1. srpnja 2011., tuženici nisu imali razloga sumnjati da im pravo na posjed ne pripada, a kako se ni tužitelj tom postupanju nije protivio, niti na tu okolnost u spisu postoji dokaz ili kakav trag, jasno je kako u ovom slučaju zakonska presumpcija poštenja nije osporena ili kako dovedena u sumnju. Dakle, posjed prava služnosti ima zakonom propisanu kakvoću, kontinuitet i dugotrajnost, uz napomenu kako za njegovo osnivanje nema drugih zakonskih ograničenja, kao što je slučaj sa stjecanjem prava vlasništva dosjelošću zbog činjenice da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu, stoga je u ovom slučaju u rok za dosjedanje valjalo računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., kada je na snagu stupio Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Naime, prema odredbi iz čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN br. 53/91, 9/91 i 77/92, dalje ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., pravo vlasništva na stvari u društvenom vlasništvu nije se moglo steći dosjelošću, ali takvog ograničenja nije bilo kada je u pitanju stjecanje stvarne služnosti, jer je odredba iz čl. 55. ZOVO propisivala ograničenje isključivo ukoliko se radi o društvenom sredstvu u društvenoj pravnoj osobi, što ovdje nije slučaj. S tim u vezi valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 54 ZOVO prema kojoj se stvarna služnost mogla steći dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra nije se tome protivio.

23. Pod pretpostavkom da izneseno nije točno, potrebno je navesti kako je stupanjem na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima dana 8. listopada 1991., stavljena izvan snage odredba iz čl. 29. ZOVO, što znači da je od tog dana bilo moguće stjecati pravo vlasništva dosjelošću i na stvarima (pokretnim i nepokretnim) koje su bile u društvenom vlasništvu. Odredbom iz čl. 388. st. 4. ZV propisano je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Ova odredba bila je predmetom razmatranja Ustavnog suda RH koji ju je ukinuo odlukom od 17. studenog 1999. uz stav kako se radi o neustavnoj odredbi, nakon čega je Zakonom o izmjenama i dopunama ZV od 20. prosinca 2001. izmijenjena odredba čl. 388. st. 4. ZV, tako da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa vrijeme posjedovanja provedeno prije toga dana.

24. Međutim, iako Europski sud za ljudska prava u presudi od 11. lipnja 2009. (u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske) na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske gleda "kao na ispravak nepoštenih učinaka odredbi iz čl. 388. st. 4. ZV u javnom interesu", istodobno ističe kako nema naznaka da je bilo tko osim države stekao bilo kakva prava na tom zemljištu u tijeku socijalizma ili da je bilo koja treća osoba, osim podnositelja zahtjeva, ikada zahtijevala kakva prava u odnosu na to zemljište, radi čega smatra kako u tom predmetu nije bilo mjesta zabrinutosti koje su potakle Ustavni sud da ukine označenu zakonsku odredbu. Po shvaćanju ovog suda,

stav Europskog suda za ljudska prava primjenjiv je i u ovoj pravnoj stvari, jer je utvrđeno kako je čest. zem., odnosno temeljna čest. zem., još 1968.

postala društveno vlasništvo i dodijeljena na korištenje Općini radi izgradnje javne prometnice uz obvezu tadašnjih korisnika, pravnih prednika tužitelja, na njezinu predaju u posjed novom korisniku. Nakon što je postala društveno vlasništvo i deposedirana, nema traga da je ova nekretnina bila predmet zahtjeva za zaštitom prava dotadašnjih korisnika R. M. i M. M. ili trećih osoba pa

tako ni tužitelja F. M., što bi bilo inkompatibilno sa zahtjevom tuženika, što znači da je odluka Ustavnog suda o ukidanju odredbe ZV kao neustavne, išla u prilog isključivo državi. S tim u vezi, sud smatra kako se u predmetnoj stvari kao rok za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću, može računati i posjed tuženika prije 8. listopada 1991.

25. Konačno, kod donošenja odluke o osnovanosti protutužbe valjalo je, pored svega iznesenog, uzeti u obzir i svrhu koja se ostvaruje izvršavanjem služnosti, kao i mogućnost pristupa tuženika svojim stambenim i poslovnim prostorima u njihovim objektima. Tužitelj je prilikom očevida skrenuo pozornost kako tuženici do svojih nekretnina mogu pristupati primjereno i bez korištenja predmetne rampe i stubišta i to preko betonskog stubišta položenog u krajnjem sjeverozapadnom dijelu objekta tuženika pod 2. Međutim, pregledom cjelokupnog lica mjesta sud je utvrdio kako je u tom slučaju pristup moguć isključivo pješice i to u prostor objekta ovog tuženika, ali ne i do objekta tuženika pod 1, jer su međusobno fizički odvojeni zidovima kuća, tako da je isključivo preko sporne rampe i stubišta moguće pristupiti u kuću tuženika i to s južne strane preko dvorišta koje se nadovezuje na predmetnu nekretninu. Nadalje, i tužitelj u svom iskazu ne čini spornim kako se do kata kuće tuženika ne može pristupiti vozilom mimo betonske rampe kao jedine opcije. Osim toga, svakako je valjalo uzeti u obzir kako se prema njegovom prijedlogu, a u iznesenim okolnostima, ne može pristupiti ni do poslovnog prostora tuženika položenog u suterenu sa istočne strane njihovih kuća, a radi se o skladištu kojem svakodnevno pristupaju vozila dostave, ali i korisnika njihovih proizvoda i usluga. Tužitelj nije postupio u skladu s citiranom odredbom iz čl. 7. st .1. ZPP i dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazila izvedivost, svrsishodnost i financijska opravdanost građevinskih i zanatskih radova koje bi bilo potrebno izvesti radi izmjene postojećeg stanja (unutarnja komunikacija između kuća tuženika, izmjena i prenamjena postojećih stambenih prostorija), odnosno stvaranja uvjeta za prestanak služnosti, ali je i bez toga jasno kako bi oni, u slučaju da su tehnički mogući, bili iznimno zahtjevni i predstavljali znatan financijski teret tuženima. Pored toga, potrebno je dodati kako tužitelj zbog već iznesenog nedostataka stvarnih vlasničkih i posjedovnih ovlaštenja nema pravnog interesa zahtijevati od tuženika provođenje ovako opsežnih radova rušenja i građenja, a dvojbeno je bi li oni bili odobreni od nadležnih državnih službi, pogotovo kada se uzme u obzir da nekretnina čest. zem., položena sjeverno

od kuća tuženika, predstavlja suvlasničku zajednicu Grada i niza fizičkih osoba

(M., A., P., M. i M. J.), kako to proizlazi iz stanja u zemljišnim

knjigama.

26. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, protutužbeni zahtjev postavljen radi osnivanja prava stvarne služnosti na teret predmetne nekretnine, a u korist nekretnine tuženika te upis tog prava u zemljišnim knjigama, ima valjanu zakonsku osnovu u citiranoj odredbi iz čl. 229. st. 1. ZV, stoga ga je trebalo prihvatiti u cijelosti, kako je i odlučeno u točki II izreke presude.

27. S obzirom na ishod spora, odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Tuženima je priznat trošak sastava odgovora na tužbu, odnosno protutužbe od 5. ožujka 2021. i obrazloženih podnesaka od 4. travnja i 14. lipnja 2022. te zastupanja na ročištima održanim 8. travnja i 16. lipnja 2021., 2. veljače, 26. travnja i 20. rujna 2022. u iznosu od 2.500,00 kn za svaku radnju, u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Dakle, priznat im je trošak zastupanja u iznosu od 20.000,00 kn, koji je valjalo uvećati za 10% zbog zastupanja više osoba (Tbr. 36. toč. 1. OT), za 25% PDV te trošak očevida i vještačenja u iznosu od 1.799,40 kn, koji predstavlja polovinu ukupnog troška u iznosu od 3.598,80 kn (372,80+3.226,00), jer su ga parnične stranke snosile na jednake dijelove. Trošak sudske pristojbe nije priznat jer ga tuženici nisu zatražili u skladu s odredbom iz čl. 164. st. 2. ZPP po kojoj je stranka prilikom podnošenja zahtjeva za naknadu troška navesti točno određen trošak za koji traži naknadu, već su zahtjev podnijeli paušalno, odnosno po odluci suda.

28. U skladu s iznesenim, tužitelju je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tuženika u iznosu od 29.299,40 kn/3.888,70 eura a ovaj iznos novčane obveze valjalo je dvojno iskazati u kunama i eurima, temeljem odredbi iz čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22) i odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna. Na dosuđeni iznos tuženici imaju pravo na zatraženu zateznu kamatu koja teče u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), kako je i odlučeno u točki II izreke presude.

Split, 11. studenog 2022.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja-protutuženika

- pun. tuženika-protutužitelja