Poslovni broj: Usž-2750/22-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja E. P. d.o.o., Z., kojeg zastupa opunomoćenik V. Č., odvjetnik iz S., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva, prostornoga uređenja i državne imovine Republike Hrvatske, Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja, Sektora lokacijskih dozvola i investicija, Z., radi izmjene i dopune lokacijske dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 2784/21-6 od 2. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 11. studenoga 2022.

p r e s u d i o  j e

I.

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2784/21-6 od 2. svibnja 2022.

II.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/I-350-05/21-01/000120, urbroj: 531-06-02-02/06-21-0004 od 11. kolovoza 2021., te se odbijaju zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu zatraženih troškova predmetnog upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika odbacuje se zahtjev tužitelja za izdavanje rješenja o izmjeni i dopuni lokacijske dozvole, klasa: UP/I-350-05/11-01/6, urbroj: 531-05-13-31 od 10. listopada 2013., za zahvat u prostoru: Izgradnja vjetroelektrane T. (Č.), jer ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu, kojom zakonitost iste pobija u cijelosti zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila sudskog postupka. U žalbenim razlozima, tužitelj ističe kako se prvostupanjski sud niti u jednom dijelu obrazloženja pobijane presude ne osvrće na ključne činjenice koje je isticao u tužbi, a to je da je njegov prednik (E. T. d.o.o.), dana 7. svibnja 2017. (prije isteka važenja lokacijske dozvole) podnio nadležnom tijelu prijedlog za donošenje odluke o služnosti na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, a koji dopis, zajedno s potvrdom o primitku preporučene pošiljke Hrvatske pošte od 7. svibnja 2017., prileži spisu upravnog predmeta. Time je, po mišljenju tužitelja, započeo postupak odlučivanja o prijedlogu, što je dovelo do toga da prestaje teći rok važenja pravomoćne lokacijske dozvole sve dok se o prijedlogu ne odluči, a sukladno članku 150. stavku 1. i 3. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 153/13., 65/17., 114/18., 39/19. i 98/19.

– dalje u tekstu: ZPU). S obzirom da obrazloženje pobijane presude nema nikakvog osvrta s tim u vezi, to je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, čime je ostvaren žalbeni razlog iz članka 66. stavka 1. točke 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS). U odnosu na navode o tome da tužitelj nije u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", broj 52/18.) podnio prijedlog za nastavak postupka rješavanja imovinskopravnih odnosa, ukazuje se iznova kako u konkretnom slučaju nadležno tijelo mora donijeti posebno rješenje o obustavi tog postupka, koje u konkretnom slučaju nije doneseno. Stoga, drži u najmanju ruku nejasnim zaključak prvostupanjskog suda iz pobijane presude prema kojem se tužitelj ne može pozivati na činjenicu da postupak nije formalno obustavljen, pri čemu sud obrazlaže ratio odredbe članka 150. stavka 3. ZPU-a. Navedeno dodatno ukazuje na činjenicu da je obrazloženje pobijane presude nejasno i nepotpuno, čime je ostvaren žalbeni razlog iz članka 66. stavka 1. točke 1. ZUS-a (povreda pravila sudskog postupka), jer prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 60. stavka 4. toga Zakona, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Slijedom navedenog, očito je da je postupak odlučivanja o prijedlogu za rješavanje imovinskopravnih odnosa na predmetnom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske u trenutku podnošenja tužbe bio u tijeku te, stoga, u smislu članka 150. stavka 3. ZPU-a nije tekao rok iz stavka 1. toga članka, protekom kojeg bi predmetna lokacijska dozvola prestala važiti. Dakle, radi se o važećoj lokacijskoj dozvoli te su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za njenu izmjenu, kako se to traži zahtjevom tužitelja od 9. srpnja 2021. Radi svega navedenog, predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i rješenje tuženika, uz obvezu tuženika da tužitelju naknadi iskazane troškove upravnog spora i sastava ove žalbe, podredno, poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Tuženik, putem Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, u odgovoru na žalbu, ističe kako osnovni temelj donošenja rješenja tuženika, kojim se odbacuje tužiteljev zahtjev, ne leži u okolnosti da prijedlog za donošenje odluke o služnosti od 4. svibnja 2017. nije podnesen, već u tomu da je, sukladno članku 64. Zakona o upravljanju državnom imovinom, tužitelj bio dužan u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu toga Zakona, koji je stupio na snagu 14. lipnja 2018., podnijeti prijedlog na temelju kojeg se može nastaviti postupak odlučivanja o njegovu prijedlogu za donošenje odluke o služnosti, jer se u suprotnom taj postupak obustavlja. Tužitelj takav prijedlog nije podnio. Stoga, nema mjesta primjeni odredbe članka 150. stavka 3. ZPU-a u korist tužitelja, jer nakon 14. rujna 2018., krivnjom samog tužitelja koji je premašio rok, više nema mjesta odlučivanju o njegovu prijedlogu za rješavanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, a što znači da predmetna lokacijska dozvola nije bila na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva za izdavanje rješenja o njenoj izmjeni i dopuni, radi čega je isti osporenim rješenjem odbačen, temeljem odredbe članka 41. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09. i 110/21.), jer ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka. S obzirom da je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, to tuženik predlaže ovom Sudu žalbu tužitelja odbiti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

6. Naime, tužitelj je tijekom prvostupanjskog spora, a što ponavlja i u žalbi, isticao da se ovdje radi o važećoj lokacijskoj dozvoli, jer je prije isteka roka važenja iste podnio zahtjev za njenu izmjenu i dopunu, te je, također unutar tog roka (7. svibnja 2017.), podnio prijedlog za donošenje odluke o služnosti na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, radi čega se ima smatrati da, sukladno članku 150. stavku 3. ZPU-a, predmetna lokacijska dozvola prestaje važiti tek rješavanjem imovinskopravnih odnosa, odnosno da važi sve dok nadležno tijelo ne odluči o prijedlogu s tim u vezi, podnesenom 7. svibnja 2017. godine.

7. Suprotno istaknutim žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je za pravilno i zakonito rješenje ove stvari mjerodavna odredba članka 64. Zakona o upravljanju državnom imovinom, na koju osnovano upućuje i tuženik u odgovoru na žalbu, a prema kojoj će se postupci započeti po odredbama Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", broj 145/10. i 70/12.) i Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 94/13., 18/16. i 89/17. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), dovršiti po odredbama tih zakona ako podnositelj zahtjeva u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese prijedlog na temelju kojeg se postupak može nastaviti. U suprotnom, postupak će se obustaviti.

8. Dakle, u konkretnom slučaju zakonom je propisan rok za podnošenje prijedloga temeljem kojeg se ima nastaviti postupak započet po prijedlogu za rješavanje imovinskopravnih odnosa (a koji je od utjecaja na rok važenja lokacijske dozvole), kao i sankcija u vidu obustave tog postupka uslijed propuštanja roka za podnošenje propisanog prijedloga, a što znači da, protekom prekluzivnog roka, više nema mogućnosti odlučivanja o tužiteljevom prijedlogu, već je taj postupak potrebno obustaviti. Navedeno ima za posljedicu da je lokacijska dozvola, čiju izmjenu tužitelj traži, prestala važiti protekom roka u kojem nije podnesen prijedlog za nastavak postupka, neovisno o tomu što o tom prijedlogu nije doneseno rješenje (o obustavi postupka) u smislu članka 64. Zakona o upravljanju državnom imovinom.

9. Ovo iz razloga jer citiranom odredbom članka 64. Zakona o upravljanju državnom imovinom nije propisan rok u kojem se mora donijeti rješenje o obustavi postupka, već su određene pravne posljedice koje nastaju zbog propuštanja roka za obavljanje propisane radnje, a koje rezultiraju donošenjem rješenja o obustavi tog postupka, pri čemu nije od utjecaja da li je i kada to rješenje stvarno doneseno, jer je ono deklaratornog karaktera.

10. Stoga, kraj činjenice da tužitelj nesporno nije u zakonskom roku od tri mjeseca podnio prijedlog za nastavak postupka pokrenutog po ranijim propisima povodom prijedloga tužiteljevog pravnog prednika za rješavanje imovinskopravnih odnosa, to okolnost da u konkretnom slučaju nije doneseno rješenje o obustavi tog postupka u smislu članka 64. Zakona o upravljanju državnom imovinom, nema za posljedicu prekid tijeka roka propisanog za važenje predmetne lokacijske dozvole u smislu članka 150. stavka 3. ZPU-a.

11. Slijedom izloženog, i po ocjeni ovoga Suda, rok važenja predmetne lokacijske dozvole istekao je 14. rujna 2018., odnosno protekom roka od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o upravljanju državnom imovinom (koji je stupio na snagu 14. lipnja 2018.), a što posljedično znači da ta lokacijska dozvola više nije važila u trenutku podnošenja zahtjeva za njezinu izmjenu i dopunu od 9. srpnja 2021., na koju okolnost osnovano ukazuju tuženik i prvostupanjski sud u svojim odlukama.

12. Kako je, dakle, iz podataka sveza spisa razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

13. Sud nije našao osnovanim niti zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, jer tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 11. studenoga 2022.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.