2 UsI-832/2022-17

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Nataši Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja R. d. o. o., sa sjedištem u Š.,

…, zastupanog po direktoru K. N., a on po

opunomoćeniku J. A., odvjetniku u Š.,

…, protiv

tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 3. studenoga 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 11. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/21-01/84, URBROJ: 513-04-22-2 od 28. veljače 2022. i Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik KLASA: UP/I- 471-02/20-01/164, URBROJ: 513-07-15-20-1 od 3. prosinca 2020. kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je pravovremeno 8. travnja 2022. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/21-01/84, URBROJ: 513- 04-22-2 od 28. veljače 2022. i Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik KLASA: UP/I-471-02/20-01/164, URBROJ: 513-07-15-20-1 od 3. prosinca 2020. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da mu je tim rješenjem utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za 2017. u iznosu od … kuna

sa zateznim kamatama u iznosu od … kuna. Tvrdi i da se zaključak poreznih

tijela svodi na to da je tužitelj ušao u poslovne odnose s društvima M..i. d. o. o. i I. S. d. o. o., a čije su transakcije bile prijevarnog karaktera, da je s tim društvima povezala osoba čiji se identitet ne može utvrditi i da je on morao znati da je riječ o prijevari koja je dovela do utaje poreza. To je, tvrdi, zaključeno stoga što nije tražio osobnu iskaznicu osobe s kojom je poslovno komunicirao, da su cijene bile puno niže u odnosu na tržišne cijene te da nije izvršio provjere poslovnih referenci i prošlosti svojih budućih partnera. Istaknuo je da niti je znao, a niti morao znati da je riječ o poreznoj utaji od navedenih društava, jer je poduzeo sljedeće razumne mjere provjera:

1. da je provjerio PDV ID i da je on bio uredan (preko stranice porezne uprave), 2. da je utvrdio da dobavljač u vrijeme poslovanja nije blokiran i da nema poreznog duga i neisplaćenih plaća (preko stranica F.i.), 3. da je izvršio uvid u sudski registar te utvrdio da su dobavljači uredno registrirana trgovačka društva i da ona imaju registriranu djelatnost kupnje i prodaje robe i obavljanja trgovačkog posredovanja na domaćem i inozemnom tržištu, 4. da cijena robe nije bila "puno" niža (sumnjiva) u odnosu na tržišne cijene, već primjerice niža za 7 do 8% od cijene ranijeg dobavljača F. d. o. o. S., a što je bilo i logično, jer je plaćanje bilo avansno, a rok plaćanja ranijim dobavljačima 60 ili 90 dana, 5. da je uredno i pravovremeno zaprimao naručenu i plaćenu robu, 6. da je provjerio i utvrdio podrijetlo robe i da je ona dolazila iz I. od društva F. N., a što je bilo utvrđeno valjanim atestima za željezo koji su bili priloženi računima (s tim u vezi tvrdi da nije bio u obvezi pribaviti CMR obrasce, jer je riječ o tuzemnim dobavljačima) i 7. da je u vlastitom poslovnom krugu saznao da su sporni dobavljači isporučivali robu i respektabilnom društvu S.-Z. d. o. o., a što je, tvrdi, dodatno ukazalo na ozbiljnost i reference dobavljača. Smatra pogrešnim zaključak poreznih tijela da je riječ o minimumu u smislu poduzimanja razumnih mjera provjera poslovanja s društvom kojim se stupa u novi poslovni odnos, da je upravo ono što je on poduzeo redovito u poslovnoj praksi te da, kada bi se provjeravale i druge okolnosti u vidu poslovnih prostorija, zaposlenih osoba i njihovih osobnih podataka, ne bi nikada došlo do sklapanja niti jednog poslovnog odnosa. Istaknuo je i da je traženje osobnih dokumenata suprotno uobičajenoj razumnoj i pristojnoj praksi, da nikada ijednog poslovnog partnera nije tražio identifikaciju putem osobne iskaznice kada bi se prvi put s njim susreo, da nitko tako nije postupio ni prema njegovim predstavnicima ili zaposlenicima, da je takav zaključak poreznog tijela neposlovan, neživotan i nelogičan osobito ako se uzme u obzir da nije stupio u poslovni odnos sa fizičkom, već pravnom osobom te da se to odnosi i na zaključak toga tijela da je trebao komunicirati s direktorom ili članom uprave tih društava (to nije M. K. s kojim je komunicirao). Istaknuo je i da u uobičajenoj trgovačkoj praksi nije neobično da društva koja se bave veleprodajom nemaju veće uredske prostore, razvijene internetske stranice i prisutnost na raznim medijskim kanalima, da je poslovanje veleprodajnih društava bitno unaprijeđeno u tehnološkom smislu, da se, s tim u vezi, većina poslovnih aktivnosti može odvijati korištenjem elektroničke komunikacije i mobilne telefonije i na daljinu, da takva društva u pravilu imaju osobne poslovne kontakte ili prodajne predstavnike s pomoću koji uspješno obavljaju svoje poslovnu djelatnost te da im stoga nisu potrebni uredski prostori, fiksne telefonijske linije. Ocjenjuje potpuno besmislenim argumente porezne uprave da je znao ili mogao znati da sudjeluje u prijevari, jer nije provjeravao uredske prostore i komunicirali putem fiksne telefonije, osobito s obzirom na vrstu i prirodu poslovnih transakcija koje se mogu odvijati na daljinu bez fizičkog kontakta sudionika. Smatra i apsurdnim zaključak porezne uprave da je morao (trebao, mogao) znati da svojom kupnjom sudjeluje u prijevari povezanoj sa utajom PDV-a bez obzira je li svojom kupnjom profitirao ili nije te netočnim tvrdnju da je znao ili morao znati za poreznu prijevaru, jer nije izvršio dobru provjeru poslovnog partnera postupajući s pažnjom dobrog gospodarstvenika s ciljem izbjegavanja svoje odgovornosti radi sudjelovanja u PDV prijevari. Nelogičnost zaključaka poreznog tijela proizlaze i iz samih njezinih propusta vezano za rano otkrivanje prijevare i utaje poreza te pravovremeno suspendiranje PDV ID brojeva navedenih dobavljača, pokretanje postupaka brisanja iz sudskog registra i kaznenih postupaka, ali, tvrdi, i iz članka 127. stavka 3. ZoPDV-a, prema kojim ako porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcije čija je namjena prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. toga članka, s time da se od dana primitka takve obavijesti porezne uprave može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a. Zaključio je stoga da porezni obveznici mogu biti odgovorni, to jest može se smatrati da su znali ili morali znati da sudjeluju u prijevarnim poreznim transakcijama načelno tek od datuma primitka obavijesti porezne uprave. Istaknuo je i da je 9. listopada 2017. podnio zahtjev za ustup PDV-a u cilju ustupa potraživanja PDV-a, da je na zahtjev porezne uprave dostavio svu dokumentaciju koja obuhvaća izlazne, ulazne račune i preračune uključujući i one spornih dobavljača te da je ta uprava donijela rješenje KLASA: UP/I- 416-02/17-04/142, URBROJ: 513-07-15-01/2017-02 od 6. studenoga 2017., kojim se odobrava ustup, ne obavještavajući ga da je riječ o spornim dobavljačima i transakcijama. Vezano za navod poreznog tijela da je sumnjivom društvu M.-I. d. o. o. PDV ID broj bio suspendiran od 25. siječnja do 3. ožujka 2017., istaknuo je da u tom razdoblju nije niti poslovao s tim dobavljačem, da se postavlja pitanje zbog čega je ono vratilo PDV ID broj tom dobavljaču ako je riječ o nestajućem trgovcu te da se može zaključiti i da sama porezna uprava nije smatrala da postoje razlozi za daljnje suspendiranje PDV ID broja, pa da stoga nije razumno ni od poreznog obveznika očekivati da je u svojem redovnom poslovanju trebao uočiti prijevaru i obustaviti poslovanje a u uvjetima kada je robu uredno i na vrijeme zaprimao. Smatra i da neučinkovita administracija porezne uprave koja je kasno otkrila poreznu prijevaru ne može i ne smije biti razloga osporavanja pretporeza poreznim obveznicima te da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 127. stavka 1. ZoPDV-a. Svoja stajališta i ocjene utemeljio je i na presudi Europskog suda za ljudska prava broj C-…/14, kada je taj sud, tvrdi,

zaključio da ako su ispunjeni materijalni i formalni uvjeti predviđeni Šestom Direktivom za nastanak i izvršavanje prava na odbitak, sankcioniranje uskratom toga prava poreznom obvezniku koji nije znao ili mogao znati da je predmetna transakcija bila dio utaje koju je učinio dobavljač ili da je za drugu transakciju koja je dio lanca isporuke, koja prethodi onoj koju je obavio navedeni porezni obveznik ili je kasnija u odnosu na njih, utajen PDV, nije u skladu sa sustavom prava na odbitak pretporeza koji je predviđen navedenom direktivom te da je porezno tijelo bilo dužno na temelju objektivnih dokaza utvrditi da je porezni obveznik znao ili morao znati da sudjeluje u poreznoj prijevari. Tvrdi i da je u presudama istoga suda broj C-…/11 i C-…/11

istaknuto da porezno tijelo ne može uskratiti pravo na odbitak pretporeza obvezniku ako je on poduzeo adekvatne mjere opreza kako bi se osigurao da transakcija u kojoj je sudjelovao nije povezana s poreznom prijevarom uzimajući u obzir posebnosti konkretnog predmeta te da ne postoji zakonska obveza ili ikakva uputa da se osobni dokumenti traže od drugog sudionika transakcija, a niti je, tvrdi, takva obveza uobičajena u trgovinskoj razmjeni a niti je naznačena u publikaciji same porezne uprave "Kako uočiti prijevare i kriminalne zlouporabe sustava poreza na dodanu vrijednost". Zaključio je stoga i da ne traženje osobnih dokumenata od gospodina M. K. ne predstavlja ikakav relevantan dokaz o tomu da je znao ili morao znati za poreznu prijevaru/utaju. Zaključio je i da, osim činjenice da se utaja dogodila, okolnosti koje je navela porezna uprava ne upućuju na to da je tužitelj svjesno sudjelovao u poreznoj utaji a u uvjetima kada je naručena roba stvarno fizički zaprimana zajedno s računima, da kontakt s gospodinom K. nije upućivao na elemente nezakonitosti, da mu je rješenjem porezne uprave odobren ustup PDV-a na temelju dokumentacije koja je uključivala i sporne račune i ostalu knjigovodstvenu dokumentaciju koja se odnosila na poslovni odnos između njega i spornih dobavljača u 2017., kada je navedenim dobavljačima bio izdan PDV ID broj te da oni nisu imali ikakvih blokada, poreznih dugova ili dugova s osnova neisplaćenih plaća. Stoga je zatražio poništiti oba navedena porezna rješenja.

Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik KLASA: UP/I-471-02/20-01/164, URBROJ: 513-07-15-20-1 od 3. prosinca 2020., a kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od … kuna s kamatama uz iznosu od … kuna do dana sastavljanja

zapisnika s daljnjim kamatama. Točkom IV. izreke navedenog rješenja je odlučeno da će se to porezno rješenje izvršiti u roku osam dana od dana njegove izvršnosti, dok je točkom V. izreke odlučeno da se će se naplata izvršiti ovrhom ako porezni obveznik ne izvrši uplatu iz točke II., a u roku iz točke IV. izreke.

U dokaznom postupku čitani su: zapisnik o poreznom nadzoru KLASA: 471- 02/18-01/29 od 20. listopada 2020., izvaci iz sudskog registra za društva M.i.

d. o. o. i I. S. d. o. o., rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik

KLASA: UP/I-416-02/17-04/142 od 6. studenoga 2017., ugovor o ustupu potraživanja "Š., 9. listopada 2017.", knjige izlaznih/izlaznih računa za PDV za razdoblje od travnja do rujna 2017. (list 90 do 140) i spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I- 471-02/20-01/164.

Tuženik nije imao ikakvih drugih dokaznih prijedloga, dok je tužitelj na ročištu na kojem je zaključena rasprava povukao dokazni prijedlog za saslušanjem svoga zakonskog zastupnika te predložio zaključiti raspravu.

Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

Ocjenom svakog pojedinog dokaza i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka koje su donijete u postupku poreznog nadzora obračunavanja i plaćanja tužitelju porez na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) za 2017. u iznosu od … kuna sa zateznim kamatama

u iznosu od … kuna primjenom odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14 i 136/15, u daljnjem tekstu: ZoPDV) i članka 131. stavka Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15 i 1/17, u daljnjem tekstu: PoPDV). O nadzoru je 20. listopada 2020. sačinjen zapisnik KLASA: UP/I-471- 02/20-01/53., protiv kojeg je tužitelj pravovremeno izjavio prigovor (u daljnjem tekstu: zapisnik o poreznom nadzoru).

Nije sporno da je tužitelj koristio pretporez u iznosu od … kuna po

računima dobavljača, društva I. S. d. o. o. i u iznosu od … kuna

po računima dobavljača, društva M.-I. d. o. o. za fakturirano željezo i armaturne mreže te da mu je pravo na odbitak toga poreza u navedenim iznosima, s obzirom na to da je on, prema ocjeni i utvrđenju poreznog tijela, znao ili morao znati da obračunani PDV organizatori porezne prijevare, tzv. nestajući trgovci, navedeni dobavljači neće uplatiti u Državni proračun. Nije sporno ni da su navedeni dobavljači nakon primitka uplate od tužitelja odmah podizali novac s računa i koristili ga za vlastite potrebe i da je PDV ostao nenaplaćen, čime je oštećen Državni proračun.

Pokazalo se spornim je li tužitelj znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena od navedenih dobavljača ostati neplaćen i je li mu stoga zakonito osporeno pravo na odbitak pretporeza po konkretnim isporukama.

Ponajprije valja ukazati na neke bitne odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16, u daljnjem tekstu: OPZ), koje uređuje porezni odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima na općenitijoj razini, ako posebnim zakonima o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima nije uređeno drukčije i predstavlja zajedničku osnovu poreznog sustava. Te odredbe valja primijeniti i u konkretnom porezno-pravnom odnosu.

Prvo, porezno tijelo je dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno- pravnog odnosa te je dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika, s time da ono određuje koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu (članak 6. stavak 1. i 2. OPZ-a).

Drugo, prema članku 11. stavku 1. OPZ-a porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti, dok je stavkom 2. toga članka propisano da ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove, porezno tijelo utvrdit će poreznu obvezu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza.

Treće, vezano za dokazivanje u poreznom postupku, porezno tijelo snosi teret dokaza za činjenice koje utemeljuju porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez na temelju odredbi članka 88. OPZ-a.

Polazeći od iznesenih općih procesnih normi kojima je uređeno oporezivanje sud će ocijeniti (ne)osnovanost navoda stranaka u pogledu merituma stvari.

Odredbom članka 57. ZoPDV-a propisano je da pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti (stavak 1.) i da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članka 58., 59., 60., 61. i 62. toga zakona (stavak 2.).

Člankom 58. stavkom 1. ZoPDV-a propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

Prema odredbi članka 127. stavka 1. ZoPDV-a porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen, dok prema stavku 2. toga članka ako se sukladno stavku 1. toga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez.

Ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. toga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a (članak 127. stavak 3. ZoPDV-a).

Nije sporno da je porezno tijelo zaključilo da tužitelj nije postupao pažnjom dobrog gospodarstvenika te da je znao ili morao znati za prijevarne aktivnosti dobavljača vezano za neplaćanje PDV-a po izvršenim mu isporukama, osobito s obzirom na to da on nikada nije stupio s odgovornim osobama društava dobavljača, s obzirom na to da je nabavljao robu od M. K., kojeg ranije nije niti poznavao i od kojeg je imao samo broj mobitela, koji nije ovlaštena osoba ni u jednom društvu dobavljača za organiziranje, ugovaranje ili primanje narudžbi te nema ovlaštenja prodajnog predstavnika ili ikakva druga ovlaštenja u ime dobavljača. Ono je smatralo nelogičnim, neživotnim i neuvjerljivim da tužitelj stupi u kontakt s nepoznatom osobom, koja mu je samoinicijativno prišla i ponudila suradnju s društvima s kojima spomenuti Kos nema ikakvih ovlaštenja u društvima dobavljača, a u uvjetima kada nije niti raspolagao dokazima tko mu je fakturiranu robu dopremio, gdje i na kojem skladištu i da nema teretnih/prijevoznih listova. Ono je smatralo i da mjere i aktivnosti koje je tužitelj poduzeo u vidu uvida u sudski registra dobavljača, provjeru njihova PDV identifikacijskih brojeva i drugog predstavljaju najminimalniju provjeru koju će svatko pa tako i prijevarni subjekt proći prije ikakve poslovne aktivnosti (svaki subjekt će registrirati društvo i zatražiti PDV ID broj) te da uobičajena poslovna praksa pri sklapanju ugovora a pogotovo kupoprodaje veće količine dobara velikih vrijednosti s kojima prvi put stupa u poslovni odnos, podrazumijeva traženje identifikacijskih podataka u cilju ispunjenja prava i obveza iz sklopljenih ugovora i poštivanja pravnih obveza poglavito u uvjetima kada su društva dobavljača M.-I. d. o. o. i I. S. d. o. o. novoosnovana društva, a koja nisu opće poznata u djelatnosti proizvodnje i trgovine armature. Navedeno između stranaka, u biti, nije sporno, a to je razvidno i iz sadržaja obrazloženja osporenih odluka i zapisnika o poreznom nadzoru. Nije sporno niti da je društvo M.-I. d. o. o. osnovano 13. veljače 1998., da je jedini osnivač društva i odgovorna osoba M. I., da je osnovna djelatnost

toga društva trgovina na veliko metalima i metalnim rudama, da je ono obveznik PDV- a od 1. siječnja 2012. te da ono nije imalo zaposlenika. Nije sporno ni da je to društvo predalo prijave PDV-a za razdoblje od siječnja do rujna 2017. s iskazanim isporukama od 0,00 kuna, tj. bez obračuna PDV-a, da ono od rujna 2017. nije podnosilo PDV prijave, da mu je PDV ID dodijeljen 1. srpnja 2013. te da je on suspendiran od 25. siječnja 2017. do 3. ožujka 2017. zbog ne podnošenja prijava PDV-a. Te činjenice tužitelj nije osporio tijekom upravnog spora, a one su razvidne i iz sadržaja zapisnika o poreznom nadzoru, kojoj ispravi u tom dijelu vjeruje kao objektivnom i vjerodostojnom dokazu, jer je riječ o javnoj ispravi. Imenovana odgovorna osoba je bila nedostupna poreznoj upravi tijekom nadzora.

Nije sporno niti da je društvo I. S. d. o. o. osnovano 18. travnja 2016., da je jedini osnivač društva i odgovorna osoba D. S. koji je imao prebivalište u S. da bi prijavio prebivalište u P. 7. travnja 2016., da je osnovna djelatnost toga društva trgovina na veliko metalima i metalnim rudama, da je ono obveznik PDV-a od 22. srpnja 2016., da ono nije imalo zaposlenika i da imenovana odgovorna osoba nije ostvarivala dohodak u Republici Hrvatskoj. Nije sporno ni da je to društvo predavalo sa zakašnjenjem prijave PDV-a za 2017., da je zadnju prijavu PDV-a podnijelo u rujnu 2017., da mu je PDV ID dodijeljen 1. rujna 2016. te da je on suspendiran 16. ožujka 2018. zbog nepodnošenja prijava PDV-a. Nije sporno ni da navedeno društvo u 2016., kada je osnovano, nije imalo ikakvih isporuka, a da je tijekom 2017. u Republici Hrvatskoj ostvarila isporuke od 83 milijuna kuna. Imenovana odgovorna osoba je odjavila prebivalište iz Republike Hrvatske i nedostupna je bila poreznoj upravi. Te činjenice tužitelj nije osporio tijekom upravnog spora, a one su razvidne i iz sadržaja zapisnika o poreznom nadzoru, kojoj ispravi u tom dijelu vjeruje kao objektivnom i vjerodostojnom dokazu, jer je riječ o javnoj ispravi.

Tužitelj nije osporio ni utvrđenja poreznog tijela da je s navedenim društvima dobavljačima poslovao te nabavljao robu od veljače do lipnja 2017., da su dobavljači tužitelja željezo i armaturu dobavljali od talijanskog isporučitelja F. N. s. p. a.

(od kojeg je tužitelj ranije izravno naručivao robu), da su usporedbom s drugim domačim dobavljačima od koji je nabavljano željezo (F. d. o. o., I d. o. o., T. c. d. o. .) utvrđene veće cijene po njihovim računima nego što su ih u istom razdoblju fakturirala društva I. S. d. o. o. i M.-I. d. o. o. te

da je tužitelj najveći dio nabavljenog željeza i armature plasirao kupcima kroz maloprodaju i veleprodaju, a ostali dio naručiteljima radova izrade i ugradnje armature na temelju sklopljenih ugovora o građenju.

Iznesene činjenice tužitelj, u biti, nije osporio tijekom upravnog spora, a one su razvidne i iz sadržaja zapisnika o poreznom nadzoru, kojoj ispravi u tom dijelu vjeruje kao objektivnom i vjerodostojnom dokazu, jer je riječ o javnoj ispravi.

Saslušan tijekom poreznog nadzora, zakonski zastupnik tužitelja, član uprave K. N. je istaknuo da nije mogao naručivati željezo i armaturu izravno od talijanskog dobavljača F. N. S. koji mu zbog nemogućnosti dobivanja bankarskih garancija nije isporučivao robu, da ih je kontaktirao M. K., koji im je ponudio nabavu robe od spomenutog talijanskog dobavljača po nižoj cijeni i uz kraće rokove dobave, da se zbog financijskih poteškoća, nižih cijena i kraćih rokova isporuke prebacio na tzv. drugu liniju komercijale prema talijanskom dobavljaču – M. K.,

da je od njega dobivao robu za dan, dva od narudžbe, da spomenuti njegov kontakt

K. "jede, pije i spava" s ljudima iz F. N. S., da on ima prednost pri narudžbi i ukrcaju, da je za njega prijevoz obavljao F. G., da je trošak organizacije prijevoza snosio dobavljač, da vezano za nabavu robe postoje samo računi – otpremnice koje je kao potvrdu primitka robe potpisivala ondašnja zaposlenica u komercijali S. Š., da je imao saznanja da je najveći M. kupac

građevinskog željeza u Hrvatskoj bio S.-Z. d. o. o. te da mu je to bila dostatna referenca za ulazak u poslovni odnos s njim. Navedeno između stranaka, u biti, nije sporno, a sadržaj iskaza proizlazi iz sadržaja zapisnika o poreznom nadzoru,

kojem u tom dijelu sud vjeruje kao objektivnom i vjerodostojnom dokazu, budući da je riječ o javnoj ispravi.

Također nije sporno da su navodi koje je tužitelj istaknuo u tužbi gotovo isti onima koje je on iznio u prigovoru na zapisnik o poreznom nadzoru i žalbi, a koju je on izjavio protiv prvostupanjskog poreznog rješenja.

S obzirom na ovako izvedene dokaze i stanje spisa predmeta poreznog tijela, a posebno uzimajući u obzir sadržaj zapisnika o poreznom nadzoru i njegovih priloga te okolnost da tužitelj, u biti, nije osporio ključna činjenična utvrđenja iz postupka poreznog nadzora, sud, prema općim pravilima o teretu dokazivanja, ocjenjuje da je zakonito postupilo porezno tijelo, kada je, pravilnom primjenom materijalnog propisa, i bez činjenja kakvih bitnih procesnih povreda, poreznom obvezniku osporilo pravo na odbitak pretporeza za 2017. u nesporno utvrđenim iznosima. Sud ocjenjuje dostatno raspravljenim i utvrđenim da je tužitelj znao, odnosno morao znati da je riječ o prijevarnim aktivnostima tzv. nestajućih trgovaca, dobavljača željeza i armature koje su imale za krajnji cilj neplaćanje PDV-a osobito ako se uzme u obzir da je riječ o novoosnovanim tvrtkama ili nedavno ad hoc aktiviranim na području nabave i dobave željeza i željezne armature bez ikakve relevantne poslovne ili financijske povijesti na konkretnom području, bez zaposlenih i imovine i s odgovornom osobom i jedinom zaposlenom koje su nedostupne, ako se uzme u obzir da je tužitelj pristupio nabavi ogromnih količina robe velike vrijednost preko osobe koju, tvrdi, uopće ne poznaje i koja nema ikakvih ovlaštenja a niti je zaposlena u društvima dobavljača. Iskaz samog zakonskog zastupnika N., kojeg je dao poreznoj upravi, je kontradiktoran,

neuvjerljiv, neživotan i nelogičan. Sud vjeruje zapisniku o poreznom nadzor, budući da je riječ o javnoj ispravi, koja je dostatno u suglasju s ostalom raspoloživom dokumentacijom te budući da njegov sadržaj tužitelj u ključnim elementima i utvrđenjima ili nije osporio ili je samo općenito osporio. Sud ne vjeruje navodima tužitelja, budući da oni ničim nisu potkrijepljeni, a niti je on predložio izvesti sudu ikakve prikladne dokaze radi utvrđenja suprotnoga te budući da su oni očito usmjereni ka izbjegavanju plaćanja utvrđenih poreznih obveza. Vezano za radnje i aktivnosti koje poduzeo, kako tvrdi, kao pažljiv gospodarstvenik sud ocjenjuje da je riječ o nedostatnim provjerama i kontrolama ako se uzme osobito u obzir način započinjanja poslovnih odnosa s navedenim dobavljačima, zatim ako se uzme u obzir kontradiktoran, neuvjerljiv, nelogičan i neživotan iskaz zakonskog zastupnika tužitelja, ako se uzme u obzir financijsku i poslovnu aktivnost i povijest navedenih dobavljača vezano za nabavu željeza i željezne armature, ako se uzme u obzir količina i vrijednost nabavljene robe u 2017. te ako se uzme u obzir znatno niža cijena nabavljene robe od tzv. tužiteljevih novih dobavljača u odnosu na cijene koje je ranije postizao (on ne osporava da je cijena bila 7 do 8% niža).

U izloženom sud smatra da je riječ o propustima poreznog obveznika koji u uvjetima posebnosti konkretnog predmeta ne premašuju razumnu mjeru obveze koja se u cilju poštovanja načela postupanja u dobroj vjeri iz članka 9. OPZ-a može nametnuti tužitelju u porezno-pravnom odnosu. Valja skrenuti pozornost tužitelju i da mu pravo na odbitak pretporeza u konkretnom predmetu nije odbijeno zbog propusta i postupanja treće osobe, već zbog propusta vezano za poduzimanje mjera i aktivnosti u cilju njegove obveze postupanja u dobroj vjeri, što znači savjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom prema odredbama članka 9. stavka 1. i 2. OPZ-a i u smislu odredbi članka 2., 3. i 4. Pravilnika o postupanju u dobroj vjeri sudionika porezno-pravnog odnosa, gospodarskoj cjelini te obrascima prijave činjenica za koje postoji obveza prijavljivanja i izjave o izvorima stjecanja imovine ("Narodne novine", broj: 59/09 i 115/16, u daljnjem tekstu: Pravilnik).

U prilog ocjeni suda da tužitelj nije u konkretnoj situaciji poduzeo razumne mjere provjere i kontrole navedenih dobavljača ide i nesporna okolnost da je porezno tijelo u svemu postupilo prema zahtjevima iz članka 2. i 3. Pravilnika te da je ono u cilju prepoznavanja i uočavanja poreznih prijevara i zlouporaba u sustavu utvrđivanja, obračunavanja i naplate PDV-a i informiranja poreznih obveznika o njihovim pravima i obvezama u porezno-pravnim odnosima objavila i obavijest na poveznici hrtp://www.porezna-uprava,hr/PdviEu/stranice/PDV-prijevare-upozorenja-poreznim-

obveznicima.aspx.aktivnosti.

Zaključno sud smatra da je zakonito postupilo porezno tijelo, kada je, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom normi ZoPDV- a, tužitelju osporilo pravo na odbitak pretporeza zbog njegove porezne neodgovornosti i ne postupanja u dobroj vjeri, a osporena rješenja sadrže jasne, dostatne i obrazložene razloge rješavanja upravne stvari koji imaju uporište u činjenicama koje su utvrđene tijekom postupka pa i vezano za ocjenu navoda žalitelja, podnositelja prigovora te logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom propisu. S tim u vezi nisu povrijeđene odredbe članka 6. stavka 2., članka 9. stavka 1. i 2., članka 78., članka 88. stavka 5. i članka 108. stavka 2. OPZ-a te članka 8., 9., 47., 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21, u daljnjem tekstu: ZUP). Nisu povrijeđena ni temeljna načela porezno-upravnog postupka.

Valja istaknuti i da izražena stajališta i ocjene ovoga suda nisu u suprotnosti s pravnim shvaćanjima i ocjenama koje su sadržane u odlukama Europskog suda za ljudska prava na koje je skrenuo pozornost tužitelj ali ni sa stajalištima i ocjenama Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice vidjeti odluku broj U-III-4346/2017 od 3. prosinca 2019., dostupna na: www.usud.hr), s obzirom na to da je u konkretnom predmetu ponajprije bilo sporno činjenično stanje te s obzirom na to da je primjena materijalnog propisa ovisila pon ponajprije o posebnostima konkretnog porezno- pravnog odnosa. Naime, sud ocjenjuje da je porezno tijelo u uvjetima specifičnosti konkretnog predmeta zakonito i pravilno odbilo tužitelju pravo na odbitak pretporeza s ciljem zaštite javnog interesa, koji se sastoji u zaštiti poreznog sustava od prijevarnog postupanja poreznih obveznika, postignuvši pravičnu ravnotežu između navedenog javnog interesa i tzv. privatnog interesa poreznog obveznika, tužitelja.

Stoga, a budući da su osporena rješenja zakonita i budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u daljnjem tekstu: ZUS), odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao pod točkom 1. izreke.

S obzirom na to da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, trebalo je, na temelju odredbi članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom 2. izreke.

U Splitu 11. studenoga 2022.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 1. i 5., članak 66.a stavak 1. i članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja J. A., odvjetniku u Š.,

…,

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnik od 3. studenoga 2022., a spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-471-02/20-01/164 vratiti po pravomoćnosti presude,

- u spis.