Poslovni broj: 6 Us I-1416/2022-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Maslov, u upravnom sporu tužitelja T. T. iz S. zastupan po opunomoćenicima iz
O. d. V. & L. d.o.o. S., protiv
tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi prisilne naplate poreza i drugih javnih davanja, nakon javne rasprave zaključene 11. studenoga 2022. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Z. K.,
odvjetničkog vježbenika u O. d. V. & L. d.o.o. S., i
odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 11. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-415-01/21-01/540, Urbroj: 513-04-22-2 od 6. svibnja 2022. II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-415-01/21-01/540, Urbroj: 513- 04-22-2 od 6. svibnja 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja o ovrsi Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Klasa: UP/I-415- 02/2018-001/04188, Ur.broj: 513-007-17/2021-04 od 30. travnja 2021., kojim je utvrđeno kako tužitelj na dan 30. travnja 2021. duguje iznos od 95.649,85 kuna (glavnica 74.982,18 kuna i kamata 20.667,67 kuna) na ime poreznog duga, te je naloženo poslodavcu tužitelja F. d.o.o. da dio plaće tužitelja koji nije izuzet od ovrhe uplaćuje u korist računa navedenih u točki 2. izreke rješenja o ovrsi.
2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom prigovara kako ne prima plaću od poslodavca iz razloga što se 1. siječnja 2019. odrekao isplate svoje neto plaće u korist trgovačkog društva F. d.o.o., čiji je zaposlenik i direktor, zbog čega je ovrha neprovediva. Navodi kako je na temelju odredbe članka 203. Zakona o obveznim odnosima bio ovlašten otpustiti dug prema svom poslodavcu. Prigovara utvrđenju tuženika kako tužitelj uz izjavljenu žalbu ne dostavlja vjerodostojne isprave iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da mu poslodavac ne isplaćuje plaću kako to u izjavljenoj žalbi tvrdi, te navodi kako ne postoji obveza ovjere spomenute Izjave. Tvrdi kako je potrebno analizirati pravu prirodu, tj. pravni temelj izjave, te ističe kako je riječ o jednostranoj izjavi direktora i zaposlenika koji se odriče svog prava, tj. potraživanja, a takvo odricanje se temelji na članku 203. Zakona o obveznim odnosima. Ističe prigovor zastare. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. U sporu je održana rasprava 11. studenoga 2022. čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Predmet spora je prisilna naplata poreznog duga u visini od 95.649,85 kuna (glavnica 74.982,18 kuna i kamata 20.667,67 kuna), u skladu sa odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj:115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje u tekstu OPZ-a).
8. U smislu odredbe članka 136. OPZ-a ovršni postupak je dio porezno-pravnog odnosa u kojem porezno tijelo provodi postupak prisilne naplate poreznog duga na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava.
9. Odredbom članka 140. stavka 1. OPZ-a propisano je da se ovrha provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, dok je stavkom 2. određeno da su ovršne isprave: 1) rješenje o utvrđivanju poreza, 2) obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisanim rokovima radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojima se uređuje pojedina vrsta poreza, 3. jedinstvena ovršna isprava koja se koristi pri naplati stranih tražbina, 4. druga isprava koja je posebnim zakonom određena kao ovršna isprava, 5. upravni ugovor i porezna nagodba.
10. Odredbom članka 141. stavka 2. OPZ-a propisano je da rješenje o ovrsi, osim podataka iz članka 58. stavka 4. ovoga Zakona, mora sadržavati i: 1. naznaku ovršne ili vjerodostojne isprave na temelju koje se ovrha određuje, 2. visinu i vrstu porezne obveze i pripadajućih kamata koje se ovrhom naplaćuju, 3. predmet ovrhe, 4. način provođenja ovrhe, 5. trošak ovrhe i 6. uputu o pravnom lijeku.
11. Odredbom članka 142. stavka 1. OPZ-a propisano je da se protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave iz članka 140. stavka 2. ovoga Zakona može podnijeti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja. Stavkom 7. istog članka propisano je žalbom na rješenje iz stavka 1. ovoga članka ne može se pobijati zakonitost ovršne isprave.
12. Odredbom članka 154. stavka 6. OPZ-a propisano je da ako je predmet pljenidbe dospjela novčana tražbina ovršenika zaposlenika, tada će ovrhovoditelj naložiti ovršenikovu dužniku - poslodavcu da plaću ovršenika isplati u korist propisanih uplatnih računa uzimajući u obzir izuzeća propisana člankom 155. ovoga Zakona. Primjerak rješenja dostavlja se ovršeniku - zaposleniku i ovršenikovom dužniku - poslodavcu. Stavkom 7. istog članka propisano je da ako ovršenikov dužnik-poslodavac u roku od osam dana od primitka rješenja iz stavka 6. ovoga članka nije osporio tražbinu ovršenika-zaposlenika, a pri isplati plaće nije izvršio nalog poreznog tijela, porezno tijelo će donijeti rješenje o pljenidbi njegovih novčanih sredstava u iznosu dospjelih tražbina ovršenika-zaposlenika u skladu s člankom 153. ovoga Zakona.
13. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je rješenjem o ovrsi Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Klasa: UP/I-415-02/2018- 001/04188, Ur.broj: 513-007-17/2021-04 od 30. travnja 2021., temeljem ovršnih isprava navedenih u obrazloženju rješenja, određeno provođenje ovrhe radi naplate poreznog duga u iznosu od 95.649,85 kuna (glavnica 74.982,18 kuna i kamata 20.667,67 kuna) na ime poreznog duga, te je naloženo poslodavcu tužitelja F. d.o.o. da dio plaće tužitelja koji nije izuzet od ovrhe uplaćuje u korist računa navedenih u točki 2. izreke rješenja o ovrsi.
14. Tuženo tijelo je utvrdilo kako donošenjem rješenja o ovrsi nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Utvrđuje kako iz članka 140. stavka 1. i 2. Općeg poreznog zakona proizlazi da se ovrha provodi na temelju ovršne i vjerodostojne isprave te da su ovršne isprave iz stavka 1. toga članka rješenje o utvrđivanju poreza, obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisanim rokovima radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojima se uređuje pojedina vrsta poreza, jedinstvena ovršna isprava koja se koristi pri naplati stranih tražbina, druga isprava koja je posebnim zakonom određena kao ovršna isprava, upravni ugovor i porezna nagodba, a prvostupanjsko tijelo spisima prilaže ovršne isprave na koje se u obrazloženju pobijanog rješenja poziva, i kojima dokazuje podrijetlo i visinu poreznog duga ovršenika koji se, u konkretnom postupku naplaćuje od dužnika ovršenika (poslodavca) i kako tužitelj uz izjavljenu žalbu ne dostavlja vjerodostojne isprave iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da mu poslodavac ne isplaćuje plaću kako to u izjavljenoj žalbi tvrdi i to iz razloga jer se tužiteljeva izjava koju prilaže ne može prihvatiti kao vjerodostojna isprava, budući nije ovjerena, to tuženik zaključuje kako se rješenje o ovrsi ukazuje pravilnim.
15. Imajući u vidu citirane odredbe OPZ-a i prethodno izloženo činjenično stanje, prema ocjeni ovoga Suda, osporeno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje doneseno je u zakonito provedenom postupku, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
16. Pravilno tuženo tijelo utvrđuje kako tužitelj u spis predmeta nije dostavio vjerodostojne isprave iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti kako mu poslodavac nije isplaćivao plaću, kako to tužitelj tvrdi. Međutim, navedena okolnost nije od utjecaja na predmetni spor, jer ukoliko se porezno tijelo ne bude moglo naplatiti na način određen predmetnim rješenjem o ovrsi, ima mogućnost promjene sredstva ovrhe. Stoga, dokazni prijedlog tužitelja da sud provede financijsko vještačenje i pribavi podatke iz baze Porezne uprave JOPPD obrasce na temelju kojih je moguće vidjeti iznose poreza na dohodak, prireza porezu na dohodak i iznose bruto i neto plaće, ovaj Sud je odbio kao nepotreban jer činjenica prima li ili ne prima tužitelj plaću ne utječe na drugačiju odluku. Ujedno, valja napomenuti da bez obzira je li poslodavac tužitelju isplaćivao plaću, poslodavac je radniku bio dužan podmiriti zakonom propisane poreze, prireze i doprinose.
17. Prigovor tužitelja da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na naplatu predmetnog poreznog duga, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim.
18. Odredbom članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 4. istog članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate.
19. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako se predmetni dug odnosi na obveze nastale u razdoblju od 2015. do 2018., te je u smislu citirane odredbe članka 108. stavka 4. OPZ-a zastara prava na naplatu poreza počela teći istekom 2015., dakle 01. siječnja 2016., zatim istekom 2016., dakle 01. siječnja 2017., istekom 2017., dakle 01. siječnja 2018. i istekom 2018., dakle 01. siječnja 2019., slijedom čega proizlazi kako u konkretnom slučaju do dana pokretanja postupka naplate rješenjem od 30. travnja 2021. nije protekao šestogodišnji zastarni rok za naplatu predmetnog poreznog duga iz odredbe članka 108. stavka 1. OPZ-a.
20. U skladu sa navedenim, Sud ocjenjuje kako tužiteljevi navodi u tužbi nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
21. Prema stajalištu ovog Suda, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude.
22. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.
U Splitu, 11. studenoga 2022.
S U T K I N J A
Nela Mešin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).
DNA:
1. Opunomoćeniku tužitelja O. d. V. & L. d.o.o. S.,
2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1,
3. U spis
RJ:
1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)
2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude, te žalbe ukoliko bude uložena, po pravomoćnosti, u skladu sa odredbama ZSP-a
3. Kalendar 30 dana
