REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 389/2015-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tea Milanković-Podbreznički, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Stečajna masa Certisa inženjering s.p.o. u stečaju, Zagreb, Skladišna ulica 12, koju zastupa punomoćnik Vice Vukšić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8362/14-4 od 17. lipnja 2015., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1400/14 od 9. rujna 2014., u sjednici održanoj 10. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja osnovanosti tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu 3.415.490,00 kuna, što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa 940.000,00 DEM po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom (točka I. izreke), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni je zahtjev je prihvaćen, te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 542.653,01 kune u roku od osam dana, dok je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu 663.381,40 kuna odbijen kao neosnovan.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivajući se na odredbu čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu sukladno revizijskim navodima.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio revizijske navode tuženika, predlažući da se revizija odbije kao neosnovana uz naknadu troška odgovora na reviziju.
5. Revizija tuženika je neosnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).
7. Odredbom čl. 386. ZPP propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.
8. Revizijski navodi tuženika kojima upućuje na proturječje sadržaja dostavljenih bankovnih potvrda (iz kojih proizlazi da su uplate izvršene na račun tužitelja a ne tuženika) te razloga presude drugostupanjskog suda, kojima taj sud obrazlaže svoj zaključak o odlučnoj činjenici izvršenja novčanih uplata od strane tužitelja tuženiku, ne mogu se smatrati osnovanima. Naime, drugostupanjski sud je, upravo polazeći od sadržaja navedenih potvrda, iskaza tužitelja i svjedoka te potvrde o uplati spornih iznosa sastavljenoj od strane direktora tuženika, zaključio da je tužitelj podizao novac sa svog računa te platio sporne iznose u gotovini direktoru tuženika OS i svjedoku ZS (koji novac je iskorišten za isplatu plaća radnika tuženika i plaćanje obveza prema dobavljačima).
8.1. Slijedom navedenog, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik, jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu međusobno proturječni, imaju podlogu u izvedenim dokazima i nisu suprotni sadržaju isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
9. Daljnji navodi tuženika, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, dovodi u pitanje činjenična utvrđenja suda i osporava zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, u biti predstavljaju prigovore činjenične naravi kojima tuženik zapravo iznosi vlastite stavove o ocjeni provedenih dokaza i izvodi drukčiji zaključak osnovanosti tužbenog zahtjeva. Kako drugostupanjsku odluku nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP), to činjenične navode tuženika iznesene u reviziji ovaj sud nije mogao razmatrati niti ispitivati.
10. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje osnovanosti tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu 940.000,00 DEM, što u protuvrijednosti u kunama na dan otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom iznosi 3.415.490,00 kn. Svoje potraživanje tužitelj temelji na ugovoru o zajmu od 1. listopada 1993., kojim tužitelj tuženiku daje kratkoročni zajam u iznosu 940.000,00 DEM, a što se tuženik obvezao vratiti u ugovorenom roku u ratama s pripadajućim kamatama, s aneksom ugovora od 2. listopada 1993.
11. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao da je izvršio uplate tuženiku u iznosu 940.000,00 DEM, koja obveza da bi se temeljila na sklopljenom ugovoru o kupoprodaji stana te bila novirana u smislu odredbe čl. 348. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) sklapanjem predmetnog ugovora o zajmu i njegova aneksa. S obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje prijašnje obveze koju bi novacijom stranke zamijenile novom obvezom, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP.
12. Drugostupanjski sud je, na temelju svih provedenih dokaza u postupku, zaključio da su stranke prethodno bile u ugovornom odnosu sukladno sklopljenom ugovoru o kupoprodaji stana, na temelju kojeg je tužitelj tuženiku plaćao novčane iznose u gotovom novcu te je izravno plaćao obveze tuženika prema njegovim vjerovnicima, po dogovoru s tuženikom. Nadalje, drugostupanjski sud je zaključio da je tužitelj platio tuženiku ukupan iznos veći od vrijednosti cijene stanova iz ugovora o kupoprodaji, te mu je potom dao dodatne zajmove, da bi naposljetku ugovorom o zajmu sklopljenim s tuženikom 1. listopada 1993. bila izvršena novacija svih ranije postojećih tuženikovih obveza, sukladno odredbi čl. 348. st. 1. ZOO. Stoga je, ocijenivši da je tužitelj prema tuženiku imao potraživanja koja su ugovorom o zajmu od 1. listopada 1993. obnovljena, drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu te je prihvatio tužbeni zahtjev.
13. Tuženik u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnoj prava u reviziji prigovara da drugostupanjski sud nije primijenio ili je pogrešno primijenio odredbe Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji („Narodne novine“ broj 53/91 i 9/94), Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11), Zakona o platnom prometu („Narodne novine“ broj 27/93), Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata („Narodne novine broj 91A/93) te Zakona o Narodnoj banci Hrvatske („Narodne novine“ broj 74/92).
13.1. Međutim, tuženik pritom ne konkretizira zakonske odredbe za koje smatra da su pogrešno primijenjene ili nisu primijenjene iako ih je sud trebao primijeniti, te ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava sadržanog u navedenim propisima. Budući da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, ovaj sud nije uzeo u obzir razloge koji nisu tako obrazloženi.
14. Tuženik dalje obrazlaže da je drugostupanjski sud zanemario odredbe čl. 14., čl. 15., čl. 16. te čl. 168. Zakona o deviznom poslovanju (Službeni list SFRJ broj 66/85, 13/86, 71/86, 2/87, 3/88, 59/88, 85/89, 27/90, 82/90 - „Narodne novine“ broj 53/91), odnosno da je predmetni ugovor o pozajmljivanju novčanog iznosa u stranoj valuti protivan navedenom prisilnom propisu o deviznom poslovanju, te da bi stoga taj ugovor bio ništav u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO (koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).
15. Na takve prigovore valja odgovoriti da sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO svaka strana ima pravo tražiti natrag ono što je dala po ništavom ugovoru, te da bi i u slučaju ništavosti ugovora postojala obveza vraćanja stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 210. ZOO.
16. Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.
17. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.
Zagreb, 10. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić
