Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-884/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O. iz H. B., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica G. P., dipl. iur. u Sindikatu, protiv tuženika H. m. d.d. u stečaju, Z., OIB: ... (kao pravni slijednik ranijeg tuženika H. n. d.d. Z., OIB: ...), zastupanog po stečajnom upravitelju D. K. iz V. B., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3832/2014-53 od 30. listopada 2018., u sjednici vijeća 10. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3832/2014-53 od 30. listopada 2018.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je pravnom predniku tuženika isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od 54.318,37 kn bruto sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.

2. Točkom II. izreke naloženo je pravnom predniku tuženika isplatiti tužitelju na ime jednokratnog dodatka neto iznos od 5.400,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose od po 1.800,00 kn kao u izreci presude, dok je točkom III. izreke naloženo pravnom predniku tuženika isplatiti tužitelju na ime terenskog dodatka neto iznos od 3.1900,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

3. Točkom IV. izreke naloženo je pravnom predniku tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.600,00 kn.

4. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka, s time da tuženik u žalbi određeno ne ukazuje na postojanje koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

8. Suprotno žalbenim navodima, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen kao u točkama I., II. i III. izreke. Također je pravilna i zakonita odluka o naknadi parničnog troška.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od svibnja 2011. do travnja 2014., jednokratnog dodatka na plaću za 2011., 2012. i 2013., za svaku godinu po 1.800,00 kn, te za isplatu razlike terenskog dodatka u razdoblju od svibnja 2011. do siječnja 2014.

10. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio:

-da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu od 22. ožujka 2010. na radnom mjestu rukovoditelja gradilišta s koeficijentom 2,30,

-da je čl. 9. ugovora o radu regulirano da osnovna plaća radnika, dodaci za plaću, stimulativni dio plaće, naknada plaće i materijalna prava radnika se utvrđuju Zakonom o radu, Pravilnikom o radu, Kolektivnim ugovorom i Zakonom o minimalnoj plaći,

-da iz isplatnih lista za sporno razdoblje proizlazi da je tužitelju isplaćivana umanjena plaća sa korekcijom od 10%,

-da je čl. 15. Statuta tuženika, te čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama određeno da generalni direktor tuženika može razmjerno smanjiti masu plaća bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz tog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu,

-da je tuženik poslovao s gubitkom u utuženom razdoblju; da je odlukama generalnog direktora tuženika od 27. travnja 2009., 15. srpnja 2009. i 15. prosinca 2009., zatim 27. siječnja i 21. lipnja 2010., 7. siječnja, 31. siječnja, 2. veljače, 31. ožujka i 30. travnja 2014., dolazilo do umanjenja plaća radnicima,

-da tužitelj tvrdi da se radi o jednostranim odlukama tuženika koje su zbog toga nezakonite te da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju razliku plaće,

-da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju knjigovodstvenog vještačenja R. vještačenja d.o.o. na koje tuženik nije imao primjedbi te utvrđena visina razlike plaće u utuženom razdoblju od 54.318,37 kn bruto, visina jednokratnog dodatka na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje, te visina razlike terenskog dodatka u utuženom razdoblju u iznosu od 3.190,00 kn, u skladu s čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.

11. U odnosu na sporno pitanje u vezi zahtjeva za isplatu razlike plaće sud je zauzeo stajalište da tuženik odlukama generalnog direktora nije mogao u utuženom razdoblju jednostrano smanjiti plaću radnicima, bez suglasnosti radnika te je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u utuženom iznosu prihvatio kao osnovan.

12. Nadalje, u odnosu na isplatu jednokratnog dodatka na plaću za 2011., 2012. i 2013. sud se pozvao na odredbu čl. 49. st. 1. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo s izmjenama i dopunama kojom je regulirano da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje, da se prema stavku 2. dodatak isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu. Kako da nije sporno da tuženik jednokratni dodatak na plaću u utuženom razdoblju nije isplatio, sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva također prihvatio.

13. U odnosu na isplatu razlike terenskog dodatka za utuženo razdoblje sud se pozvao na odredbu čl. 56. st. 1. istog KU, kojom je propisano da za vrijeme rada i boravka izvan sjedišta poslodavca ili sjedišta izdvojene poslovne jedinice poslodavca i izvan mjesta radnikova prebivališta ili uobičajenog boravišta, radnik ima pravo na terenski dodatak u visini koja mu pokriva povećane troškove prehrane i ostalih troškova na terenu, a u visini od 80,00 -170,00 kn dnevno, kao i na odredbu čl. 55. tuženikovog Pravilnika o radu kojom je propisano da visinu terenskog dodatka utvrđuje poslodavac ovisno o kategoriji terena, povećanim troškovima smještaja i prehrane te ostalim troškovima na terenu. Sud je ocijenio kao neosnovane prigovore tuženika o tome da tužitelj u utuženom razdoblju uopće nije bio izvan sjedišta poslodavca s obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik za utuženo razdoblju tužitelju isplaćivao terenski dodatak, ali u umanjenom iznosu. Stoga je i tužbeni zahtjev za isplatu razlike terenskog dodatka u iznosu od 3.190,00 kn prihvatio, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

14. Sva opisana činjenična utvrđenja kao potpuna i pravilna prihvaća i ovaj sud, koja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju, a isto tako nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda, u odnosu na zahtjev za isplatu razlike plaće da tuženik na temelju navedenih odluka generalnog direktora nije mogao jednostrano umanjiti bruto plaću tužitelja u kategoriji korekcije jer se radi o jednostranoj odluci na koju tužitelj nije pristao. Iako je odredbom čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama regulirano da generalni direktor tuženika može razmjerno smanjiti masu plaća pa time i svaku pojedinu plaću bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz ovog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu, radi se o jednostranoj odluci tuženika, a tuženik je u takvim okolnostima jedino mogao tužitelju ili otkazati ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora u pogledu visine plaće ili otkazati ugovor o radu redovitim otkazom zbog poslovno uvjetovanih razloga.

16. Osim toga, odredba čl. 93. st. 2. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 4/02, 91/03, 93/04, 97/05, 133/06, 11/08, 96/13 i 142/13 – dalje KU), kao i odredba čl. 7. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73713 – dalje ZR), a koji je u utuženom razdoblju bio u primjeni, jamči primjenu za radnika najpovoljnijeg prava te stoga tužitelj suprotno navodima tuženika ima pravo na umanjeni dio plaće sukladno odredbama KU koji se u to vrijeme primjenjivao i na tužitelja, a čijim odredbama nije regulirana mogućnost umanjenja plaće.

17. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio i tužbeni zahtjev za isplatu jednokratnog dodatka na plaću u utuženom razdoblju 2011., 2012. i 2013. u iznosima od po 1.800,00 kn u primjeni odredbe čl. 49. KU u vezi s čl. 93. st. 2. KU i čl. 7. st. 3. ZR-a.

18. Također je pravilno prihvaćen i zahtjev za isplatu razlike terenskog dodatka, čiju visinu je sud u iznosu od 3.190,00 kn pravilno utvrdio.

19. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

20. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 10. studenog 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić