REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 Us I-840/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja M. F., iz S., kojeg zastupa opunomoćenik P. T., odvjetnik u S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi starosne mirovine, 10. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/22-01/03102097883, URBROJ: 341-99-05/3- 22-137 od 19. svibnja 2022., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Gospiću, KLASA: UP/I-14002/21-01/03102097883, URBROJ: 341-06-05/3-21-3635 od 9. studenoga 2021., te radi radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Gospiću, KLASA: UP/I-140-02/21-01/03102097883, URBROJ: 341-06-05/3-21-3635 od 9. studenoga 2021., odbijen je zahtjev tužitelja (podnesen 9. kolovoza 2021.) za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da je tužitelj nakon priznanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika (2016.) ostvario manje od jedne godine staža osiguranja, pa nije ispunio pretpostavku za priznavanje zatraženog prava propisanu člankom 100. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14,33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, u nastavku teksta: ZOMO).

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/22-01/03102097883, URBROJ: 341-99- 05/3-22-137 od 19. svibnja 2022. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, opisuje povezani predmet u upravnoj stvari nepripadne isplate mirovine i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Drugostupanjsko rješenje ne sadržava valjan osvrt na tužiteljeve žalbene razloge. Članak 100. stavak 1. ZOMO-a nije primjenjiv na predmetni tužiteljev zahtjev, kojim je zatraženo da se s danom 11. veljače 2019. izvrši obračun visine mirovine s uračunatim naknadno ostvarenim stažem mirovinskog osiguranja. Primjenjive su odredbe o izmjeni i/ili poništenju pravomoćnog rješenja o pravu na mirovinsko osiguranje (čl. 134., 136. i 139. ZOMO-a). Na umu je potrebno imati i ustavnosudsku praksu vezanu uz načelo dobrog upravljanja, uz zaštitu mirovinskih primanja kao vlasničkih prava, te uz pouzdanje stranaka u sadržaj rješenja kojim joj je prvi put priznato pravo na mirovinu. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 3.125,00 kuna (PDV uključen).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da tužbeni zahtjev nije osnovan. 6. Korisnik mirovine je osiguranik kojem je priznato pravo na mirovinu (čl. 8. t. 11. ZOMO-a).

6. Mjerodavne odredbe članka 100. stavaka 1. i 3. ZOMO-a glase:

(1) Korisnik prijevremene starosne mirovine ili starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika koji je nakon stjecanja prava na mirovinu navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja može nakon prestanka zaposlenja, odnosno obavljanja djelatnosti po osnovi koje je obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje ostvariti pravo na novu starosnu mirovinu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu ili starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika ako su ispunjeni uvjeti godina života i mirovinskog staža iz članaka 33., 34., 35., 180. i 182. ovoga Zakona. Nova mirovina odredit će se prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. ovoga Zakona, prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima prije i poslije ostvarivanja prava na mirovinu.

(…)

(3) Korisniku starosne mirovine može se nakon prestanka zaposlenja, odnosno obavljanja djelatnosti po osnovi koje je obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje odrediti nova mirovina ako je navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja nakon stjecanja prava na starosnu mirovinu i ispunjava uvjete starosti i mirovinskog staža za starosnu mirovinu. Nova mirovina odredit će se prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. ovoga Zakona prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima prije i poslije ostvarivanja prava na starosnu mirovinu.

7. Stavak 3. članka 100. ZOMO-a, koji nije primjenjiv u odnosu na tužitelja, citiran je radi uvida u dosljednost regulacije ove materije. Zakonodavac je ovdje, u okviru svoje Ustavom normirane autonomije, konkretne društvene odnose na području mirovinskog osiguranja, kao specifičnoga javnopravnog sustava osiguranja, imperativnom odredbom posebnog zakona uredio na spomenuti način.

8. Upravo je specijalna odredba članka 100. stavka 1. ZOMO-a primjenjiva na tužiteljevu situaciju, tj. na slučaj kada korisnik starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, nakon stjecanja prava na mirovinu, želi da mu mirovina bude ponovno izračunata, slijedom dodatnog staža osiguranja. Pritom se ne intervenira u opstojnost prijašnjega, osnovnog rješenja o priznavanju prava na mirovinu, već izvršnošću novog rješenja prestaje izvršenje prijašnjeg rješenja. Ovdje, stoga, nije riječ o primjeni izvanrednih pravnih lijekova iz članaka 134. i 139. ZOMO-a, niti o reviziji iz članka 136. toga Zakona, koja se provodi po službenoj dužnosti.

9. Nesporno je da tužitelj, u svojstvu korisnika starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, nakon stjecanja prava na mirovinu nije navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja, zbog čega nije ispunio jednu od kumulativnih pretpostavki propisanih člankom 100. stavkom 1. ZOMO-a.

10. Nadalje, u konkretnom slučaju ne može biti govora o pogrešci države, u svjetlu pravne prakse na koju se pozvao tužitelj, uključujući praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u pogledu situacije u kojoj do povrede zaštićenog prava na materijalni interes dolazi propustom države (npr. mutatis mutandis – Kopecký protiv Slovačke, Chroust protiv Češke Republike, Čakarević protiv Hrvatske, Uzelac i Đekić protiv Hrvatske, i dr.).

11. K tomu, tužitelj neosnovano interpretira i konvencijsku praksu u pogledu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva, na koju se pozvao. Nasuprot tome, dosljedna je praksa ESLJP-a po kojoj članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne stvara pravo na stjecanje vlasništva, niti ograničava slobodu država ugovornica na odlučivanje hoće li imati neki oblik sustava socijalne sigurnosti ili mirovinski sustav, ili na izbor vrste ili iznosa novčanih naknada ili mirovina u okviru takvog sustava. No, vlasnički interes koji spada u doseg ove odredbe stvara ako država ugovornica na snazi ima zakonodavstvo koje predviđa pravo na isplatu neke naknade socijalne skrbi ili mirovine, bilo da je takvo pravo uvjetovano prethodnim plaćanjem doprinosa ili nije. Mjerodavna je i činjenica ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete određene domaćim pravom. Ako se, unatoč postojanju takvog zakonodavstva, iznos novčane naknade ili mirovine umanji ili ukine, to može predstavljati miješanje u vlasništvo koje mora biti opravdano općim interesom, zaokružuje ESLJP bit svoje elaboracije o ovom pitanju. Netom citirani kriteriji dosljedno su navedeni u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima protiv Hrvatske povezanima s tretiranjem mirovine kao vlasništva (Damjanac, Hadžić, Jović, Lazarević, Božić, Reić, Uzelac i Đekić). Spomenuta je praksa, pak, dosljedna stajalištima zauzetima u srodnim predmetima pokrenutima protiv drugih članica Vijeća Europe (npr. Stec i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Kjartan Ásmundsson protiv Islanda, Valkov i dr. protiv Bugarske, Müller protiv Austrije, Skorkiewicz protiv Poljske, i dr.). Ključna su mjerila, dakle, sadržaj domaćeg zakonodavstva i (ne)ispunjavanje pretpostavki propisanih tim zakonodavstvom u konkretnom slučaju. U dotičnom slučaju, međutim, do odluke da iznos tužiteljeve mirovine ne bude uvećan donošenjem rješenja o priznavanju prava na novu mirovinu nije donesena protivno odredbama domaćeg zakonodavstva, već dosljednom primjenom tog zakonodavstva, pa nema osnove za zaključak o povredi konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva. Zbog rečenog nije došlo ni do povrede tužiteljeva ustavnog jamstva prava vlasništva (čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14). U tom pogledu tužiteljeva stajališta ulaze u okvire zahtjevâ koji, prema praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, ne predstavljaju dovoljno utvrđenu tražbinu, već samo nadu da podnositelj ima pravo ostvariti isplatu mirovine u određenom iznosu, koji prigovor ne potpada pod ustavni pojam vlasništva (npr. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-860/2020 od 16. prosinca 2020.).

12. Povezano s dosad iznesenim, Sud naglašava da svaka uplata doprinosa u mirovinsko osiguranje sâma po sebi nužno ne razumijeva i neku protučinidbu na teret obveznoga mirovinskog osiguranja. Tek ako i kada su ispunjene pretpostavke vezane uz nastup pojedinoga osiguranog rizika, dolazi do ostvarivanja prava na neko od davanja iz mirovinskog osiguranja. Kao i kod ostalih vrsta osiguranja, za to nisu dovoljne uplate premije osiguranja (ovdje: doprinosi), već i nastup osiguranog slučaja.

Uz to, svrha uplaćivanja doprinosa nije isključivo stvaranje podloge za buduća vlastita mirovinska primanja, već i financiranje tuđih primanja u okviru generacijske solidarnosti (tzv. prvi stup mirovinskog osiguranja), pa obveza plaćanja doprinosa može biti propisana i za osobe kod kojih je nastupio neki od rizika u mirovinskom osiguranju (pa su postali korisnici mirovine, a nakon toga se zaposlili ili su svojstvo osiguranika stekli po drugoj propisanoj osnovi).

13. Zatim, o tužiteljevom zahtjevu odlučeno je pravilnom primjenom jasne, nedvosmislene, kogentne i stabilne pravne norme, te dosljedne prakse njezine primjene, na jednak način kao i u odnosu na ostale osiguranike u usporedivoj situaciji.

Stoga bi, nasuprot argumentaciji tužitelja, do povrede načela dobrog upravljanja došlo da je, bez valjane pravne osnove, u odnosu na tužitelja postupljeno različito (nedosljedno).

14. U prilog tužiteljevoj argumentaciji ne ide ni načelo legitimnih očekivanja, u smislu očekivanja koje je razumno i zasnovano na pravu (propisima, upravnoj praksi, upravnim odlukama, odnosno očitovanjima i drugim postupanjima uprave). Načelo legitimnih očekivanja, mada je jedno od temeljnih pravnih načela (osobito u kontekstu pravne sigurnosti), u praksi se primjenjuje samo iznimno, a do izražaja prije svega dolazi u slučajevima izmjene pravnog režima. U predmetnom slučaju, osim što nije riječ o razumnom očekivanju zasnovanom na pravu, ne radi se ni o legitimnom očekivanju daljnjeg korištenja prava koji je tužitelj stekao pravomoćnom upravnom odlukom (osporavanim odlukama to pravo nije dovedeno u pitanje), ni o povredi legitimnog očekivanja da će uprava pri donošenju odluke postupiti na način koji utvrđuje pravo u trenutku podnošenja konkretnog zahtjeva. (Netom izneseni ključni elementi načela legitimnih očekivanja ustaljeni su u domaćoj upravnopravnoj doktrini, npr.: Dario Đerđa, Zaštita legitimnih očekivanja u upravnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 1/13, te su preuzeti u praksi ovog Suda).

15. Naposljetku, Sud ne nalazi da obrazloženje tuženikova rješenja sadržava takve nedostatke koji bi u pitanje doveli zakonitost toga rješenja, odnosno zakonitost odluke sadržane u izreci rješenja, koja sadržava odluku o upravnoj stvari (čl. 98. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21).

16. Prvostupanjsko tijelo bilo je, dakle, dužno primijeniti spomenute kogentnu normu članka 100. stavka 1. ZOMO-a na način na koji je to i učinilo, što je tuženik osnovano potvrdio. 17. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

18. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 10. studenoga 2022.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.