Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-62/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. S. iz Z., OIB: ..., protiv tuženika M.-P. H. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5285/2018-79 od 22. studenog 2019., u sjednici vijeća 10. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5285/2018-79 od 22. studenog 2019. u točkama I. i II. izreke te u dijelu točke III. izreke kojim je u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 200.000,00 kn sa zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 21.875,00 kn, dok je točkom III. izreke u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška te preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su pravilno utvrđene na temelju svih izvedenih dokaza te cjelokupnog stanja u spisu, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Tužitelj u žalbi također opisno neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju obrazlaže navodima da je ova povreda postupka počinjena time što ga sud kao stranku u postupku nije saslušao na okolnosti iz predmetne tužbe, da mu sud nije omogućio raspravljanje u postupku, ovo iz razloga jer je prema stanju u spisu prvostupanjski sud u ranijem tijeku postupka na ročištu od 17. siječnja 2018. (list 124 – 125) detaljno saslušao tužitelja kao stranku u postupku i u vezi ovog predmeta spora (naknada neimovinske štete) kao i zz tuženika, pri čemu je sud, u nastavku postupka nakon donošenja ukidnog rješenja ovog suda u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete pravilno ocijenio da ponovno saslušanje tužitelja kao stranke u postupku, a s obzirom na sve do sada izvedene dokaze nije potrebno. Suprotno žalbenim navodima iz stanja u spisu ne proizlazi da je sud na bilo koji način onemogućio tužitelja u raspravljanju pred sudom, tužitelj je, prema stanju u spisu nazočio na svim održanim ročištima, na nekima uz nazočnost punomoćnika odvjetnika, ili osobno.

8. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

9. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti kao posljedice prema tvrdnjama tužitelja zlostavljanja (mobinga) od strane tuženika kao poslodavca u razdoblju od travnja do studenog 2014.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu sklopljenog 23. travnja 2009. na poslovima radnog mjesta voditelja grafike,

-da je odlukom tuženika od 27. listopada 2014. tužitelju otkazan ugovor o radu redovitim otkazom zbog skrivljenog ponašanja; da tuženik ovu odluku nije dostavio tužitelju zbog čega treba smatrati da ova odluka u vezi radnopravnog statusa tužitelja nije zaživjela,

-da je tuženik 3. studenog 2014. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine broj 93/14, 127/17 - ZR/14) zbog neopravdanog izostanka tužitelja s posla u vremenu od 27. listopada do 31. listopada 2014.,

-da je prvostupanjskom presudom broj Pr-9775/14-38 od 28. veljače 2018. zahtjev tužitelja za utvrđenje da odluka o otkazu od 3. studenog 2014. nije dopuštena, za vraćanje na rad pravomoćno odbijen kao neosnovan,

-da tužitelj u tužbi te na pripremnom ročištu, navodi da je tijekom trajanja radnog odnosa kod tuženika u periodu od travnja do studenog 2014. bio izložen prijetnjama, podvalama, zlostavljanju, ucjenama i klevetama od strane tuženika, a posebno glavnog urednika tuženika, K. T.; da tužitelj tvrdi da je ovim radnjama bio izložen mobingu i uznemiravan, zbog čega je kod njega došlo do narušavanja psihičkog stanja zdravlja što opravdava pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

11. Sud je ocjenom izvedenih dokaza (svjedoka K. L., K. T., M. T., A. R., tužitelja i zz tuženika D. I. kao i uvidom u dokumentaciju u spisu) pritom utvrđujući da su iskazi spomenutih svjedoka vjerodostojni, utvrdio da nitko od radnika tuženika, pa ni K. T., koji je tužitelju bio nadređen nije bio u sukobu s tužiteljem, već obrnuto, da je tužitelj radio ekscese, pisao e-mailove radnicima u kojima je iznosio navode da ga se zastrašuje, da iz spomenutih iskaza proizlazi da je tužitelj odbijao primiti odluku o otkazu. Posebno je ocijenio da tužitelj nije dokazao da bi radnik tuženika K. T. prijetio, ucjenjivao, zlostavljao i klevetao tužitelja, podvaljivao mu, te je zaključio da je tužitelj osoba konfliktnog karaktera zbog čega je između njega i njemu nadređenih dolazilo do konfliktnih situacija, da je tužitelj kršio radnu disciplinu, da je učestalo izlazio s posla, a da se nikome nije javio zbog čega je u lipnju 2014. dobio opomenu radi povreda radnih obveza, da je zz tuženika tužitelju usmeno priopćila da će mu ugovor o radu biti otkazan zbog skrivljenog ponašanja te prije otkazivanja koje je bilo predmet odluke od 27. listopada 2014. pozvala tužitelja na iznošenje obrane, kada je tužitelj odbio iznošenje obrane, te naveo "sve su to podvale i laži", da tužitelj narednih dana na posao nije došao, da je 31. listopada 2014. došao na posao kada mu zz tuženika odluku o otkazu ponovno nije mogla uručiti nakon čega se tužitelj udaljio, a narednog radnog dana 3. studenog 2014. pojavio se na poslu kada tuženika o razlozima nedolaska na posao nije obavijestio, nakon čega je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. studenog 2014., koju je tužitelj također odbio zaprimiti u nekolik navrata, kao i dana 3. studenog 2014. kada su radnici tuženika M. T. i A. R. tužitelju na adresi njegova stanovanja pokušali uručiti odluku o otkazu, koju, je tužitelj, iako je kuvertu s odlukom primio, vratio (bacio) imenovanim radnicima tuženika, nakon čega je tuženik dostavu otkaza izvršio preporučeno preko pošte, na adresu stanovanja tužitelja, a dostava s te adrese vraćena je s naznakom da tužitelj obaviješten o prispijeću pošiljke istu nije podigao te da odbija prijem pošiljke.

12. Tvrdnje tužitelja da je K. T. 31. listopada 2014. fizički nasrnuo na tužitelja, sud je, ocjenio da tužitelj ove navode nije ničim dokazao, jer da bilo koji od saslušanih svjedoka ove navode tužitelja nije potvrdio, a svjedok K. T. otklonio opisane tvrdnje tužitelja da ga je toga dana fizički napao.

13. Sud je također zaključio da je možebitno da je tužitelj obolio od paničnog poremećaja, međutim zaključio je da ovakvo psihičko stanje zdravlja tužitelja nije posljedica radnji i postupaka tuženika i njegovih radnika u spornom vremenskom razdoblju zbog čega je dokazni prijedlog tužitelja za provođenje psihijatrijskog vještačenja odbio kao neosnovan. Isto tako, odbio je i prijedlog tužitelja za pregledom snimki nadzorne kamere na okolnost navodnog praćenja tužitelja jer je na temelju iskaza svjedoka K. L. i A. R. utvrdio da su kamere bile postavljene u hodniku poslovnog centra zbog čega da provođenjem tog dokaza, kao neadekvatnog, nije moguće utvrditi tužiteljeve tvrdnje da je bio praćen od strane tuženika. Sud je, nadalje, odbio i prijedlog tužitelja za provođenje informatičkog vještačenja računalne opreme tuženika uz obrazloženje da iz iskaza svjedoka K. L. i A. R. proizlazi da su sva računala bila adekvatna za rad, da je tužitelj radio na novom računalu.

14. Sud je u konačnici zaključio da sve optužbe tužitelja na račun tuženika i njegovih radnika su motivirane isključivo zbog otkazivanja ugovora o radu tužitelju, a ne zbog radnji i postupaka tuženika kao poslodavca i njegovih radnika, pri čemu je sud zaključio da mobing ne mora biti uzrokovan niti jednim od temelja (osnova) za diskriminaciju u smislu odredbe čl. 1. st. 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08, 112/12 – dalje ZSD), da mobing može biti posljedica individualnih ili grupnih obrazaca ponašanja, da takve osnove uznemiravanje ne uživaju sudsku zaštitu prema odredbama ZSD-a te cijeneći da radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, da je poslodavac u obvezi zaštite i dostojanstva radnika, kao i da radnik uživa zaštitu od poslodavca i od drugih nadređenih suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj u obavljanju posla te da u takvim okolnostima takvo ponašanje poslodavca ili njegovih radnika predstavlja povredu radne obveze u smislu odredbe čl. 134. st. 9. ZR-a. Zaključio je da kada je u pitanju mobing, teret dokazivanja je na tužitelju, a tužitelj da u ovom parničnom postupku nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva pa je zbog tih razloga isti odbio kao neosnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

15. Sva opisana činjenična utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva kao pravilne prihvaća i ovaj sud, a isti, žalbenim navodima tužitelja ni u čemu nisu dovedeni u sumnju.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u kojima, obrazlažući žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja opetovano navodi da je sud radi utvrđivanja osnovanosti pravne osnove tužbe propustio u nastavku postupka provesti njegovo (ponovno) saslušanje kao stranke u postupku, jer je, kao što je to već navedeno sud u ranijem tijeku postupka, na ranije održanoj glavnoj raspravi detaljno saslušao tužitelja kao stranku u postupku, pri čemu iz sadržaja zapisnika proizlazi da je sud dao mogućnost tužitelju da se izjasni o svim okolnostima konkretnog slučaja vezanim uz predmet spora.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u kojima osporava ocjenu iskaza saslušanih svjedoka koju je dao prvostupanjski sud, ovo iz razloga jer iz stanja u spisu proizlazi da je sud u dva navrata saslušao svjedoke K. L. i A. R., te u ranijem tijeku postupka K. T. i M. T., te je cijeneći sadržaj iskaza tih svjedoka pravilno zaključio da, suprotno navodima tužitelja, tuženik i njegovi radnici, osobito K. T. nisu poduzimali prema tužitelju radnje koje tužitelj opisuje u tužbi a koje bi imale obilježja mobinga, za što je sud naveo uvjerljive i opravdane razloge, dok u odnosu na okolnost da sud nije prihvatio kao dokazane tužiteljeve tvrdnje da je tužitelja 31. listopada 2014. fizički napao K. T., a koji je ove tvrdnje otklonio, sud je pravilno zaključio da ove tvrdnje tužitelja nije potvrdio niti jedan od saslušanih svjedoka. Takva ocjena iskaza saslušanih svjedoka, te posebno svjedoka K. T., žalbenim navodima tužitelja ničim nije dovedena u sumnju zbog čega, je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao postojanje zlostavljanja (mobinga), zbog čega je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovanog mobingom, pravilno odbijen kao neosnovan.

18. Ujedno se ukazuje da je tužitelj osobno na ročištu 16. listopada 2019. (list 297. spisa) odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka I. D., pa stoga žalbeni navodi tužitelja o tome da je sud u postupku saslušao samo svjedoke koje je predložio tuženik ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a tužitelj drugih dokaznih sredstava (saslušanje svjedoka) nije imao.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u kojima ističe da je sud neosnovano odbio dokazni prijedlog za provođenje psihijatrijskog vještačenja, ovo iz razloga jer u okolnostima konkretnog slučaja te s obzirom na cjelokupno stanje u spisu te pravilan zaključak suda da je tužitelj zapravo konfliktna osoba, zbog čijeg karaktera je tijekom trajanja njegovog radnog odnosa dolazilo do ekscesa, provođenje ovog dokaza nije bilo potrebno jer je tuženik, predloženim dokazima dokazao da prema tužitelju nije postupao na način na koji to tužitelj opisuje u tužbi.

20. Pravilno je odbijen i dokazni prijedlog za pregled snimki nadzorne kamere radi dokazivanja tvrdnji tužitelja da je tuženik neopravdano pratio tužitelja, ovo iz razloga jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženik imao postavljene kamere u hodniku poslovnog centra, da na tim snimkama postoje snimke tužitelja kao i drugih tuženikovih radnika kako se kreću hodnicima, pa provođenjem ovog dokaza nije moguće dokazati tužiteljeve tvrdnje da je bio praćen od strane tuženika, te se stoga i po ocjeni ovog suda radi o neadekvatnom dokazu radi dokazivanja ove činjenice.

21. Pravilno je odbijen i dokazni prijedlog za provođenje informatičkog vještačenja računalne opreme tuženika, jer je sud na temelju iskaza svjedoka K. L. i A. R. koje je pravilno ocijenio kao vjerodostojne utvrdio da su sva računala kod tuženika bila adekvatna za rad, te uz to da je tužitelj radio na novom računalu.

22. Nadalje pravilno je odbijen i dokazni prijedlog tužitelja za preslušanjem audio snimki, koje tužitelj tvrdi da posjeduje, ovo iz razloga jer se radi o nedopuštenim radnjama tužitelja, a tužitelj je imao mogućnost ove okolnosti dokazivati predlaganjem drugih dokaza što tužitelj nije učinio.

23. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

24. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

25. Slijedom svega obrazloženog žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 10. studenog 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić