Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 5 Gž Ovr-1105/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vlatki Fresl Tomašević, sucu pojedincu, u ovršnoj pravnoj stvari po prijedlogu ovrhovoditeljice NG iz [adresa], zastupana po punomoćniku Darku Roganu, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenika Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Marko Rašica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Posavec, Rašica, Liszt & Partneri u Zagrebu, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl- 4225/10 od 7. siječnja 2011. godine i o žalbi ovršenika protiv rješenja istoga suda poslovni broj Ovrpl-4225/10-10 od 31. siječnja 2011. godine, dana 09. studenoga 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-4225/10 od 7. siječnja 2011. godine.

II. Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-4225/10-10 od 31. siječnja 2011.godine.

III. Nalaže se ovršeniku naknaditi ovrhovoditelju trošak nastao povodom revizije u iznosu od 1.406,25 kn, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja od 07. siječnja 2011. godine određena je ovrha temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 20200/04 od 17. srpnja 2009. godine kojom je određena isplata iznosa od 8.889,75 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to pobliže određeno u izreci te isprave, te naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 2.940,44 kune sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2009. godine do isplate, kao i radi naplate troška ovršnog postupka u iznosu od 922,50 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 7. siječnja 2011. godine do isplate i to na način da se zapljene novčana sredstva sa žiro - računa ovršenika i isplate na račun ovrhovoditeljice, te po potrebi sa svih ovršenikovih kunskih i deviznih računa koji se vode u banci.

2. Rješenjem prvostupanjskoga suda od 31. siječnja 2011. godine odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe kao neosnovan.

3. Protiv navedenog rješenja o ovrsi žali se ovršenik zbog razloga određenih odredbom čl. 46. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 57/96, 29/99, 42/02, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ), te protiv rješenja od 31. siječnja 2011. iz razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 148/2011., 25/2013.,70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) u vezi sa čl. 19. st. 1. OZ-a. Predlaže ukidanje pobijanog rješenja o ovrsi, odbacivanje prijedloga za ovrhu, podredno ukinuti rješenje o ovrsi te obustaviti ovrhu te predlaže ukidanje rješenja od 31. siječnja 2011., uz naknadu troška žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj se protivi žalbenim navodima, predlaže odbiti žalbu te zahtijeva trošak odgovora na žalbu.

5. Žalbe ovršenika nije osnovana.

6. Žalbenim navodima protiv rješenja o ovrsi ovršenik prvenstveno ističe da ovrhovoditeljica nije ovlaštena zahtijevati „ukupnu ovrhu“ na način kako je to određeno pobijanim rješenjem, smatrajući da je sud prvog stupnja bio dužan po primitku prijedloga za ovrhu obratiti se nadležnoj poreznoj upravi te zatražiti obračun svih doprinosa i poreza koji se plaćaju iz bruto plaće radnika. Pored toga, žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja o ovrsi u dijelu tijeka zakonske zatezne kamate jer ovrhovoditeljica potražuje i obračunava kamatu na porez i prirez, iako istu posebni propisi na to ne ovlašćuju, čime se povećava tražbina na koju nema pravo. Pored navedenog, žalitelj prigovara prijeboju kojeg je izvršio ovrhovoditelj kada je prebio međusobna potraživanja ovrhovoditelja i ovršenika u iznosu od 7.234,13 kuna čime je prestala obveza ovršenika na isplatu dospjelih zateznih kamata u iznosu od 6.701,71 kunu, kao i dijela glavnog potraživanja u iznosu od 532,42 kune.

Dakle, žalbeni prigovori ovršenika protiv rješenja o ovrsi i protiv rješenja od 31. siječnja 2011. svode se na nepostojanje pozitivnih pretpostavki za određivanje predmetne ovrhe i usmjereni su protiv predmeta činidbe radi koje je dozvoljena ovrha.

7. Prilikom ispitivanja pobijanih rješenja i postupka koji je prethodio nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 381. ZPP-a, sve u vezi čl .19. st. 1. OZ.

8. Rješenjem ovoga drugostupanjskog suda poslovni broj Gž Ovr-4602/11-2 od 23. prosinca 2014. pod točkom I. izreke uvažena je žalba ovršenika, ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-4225/10 od 7. siječnja 2011. godine i odbačen prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja, te je pod točkom II. izreke naloženo ovrhovoditelju naknaditi ovršeniku trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.153,12 kuna.

9. Međutim, povodom izvanredne revizije ovrhovoditelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev- 548/2016-2 od 24. veljače 2021. ukinuo gore citirano rješenje ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž Ovr- 4602/11-2 od 23. prosinca 2014. i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak (točka I izreke), dok je odluka o troškovima revizije ostavljena za konačnu odluku (točka III. izreke).

U odnosu na žalbu protiv rješenja o ovrsi

10. U bitnome, prema stanju spisa, na prijedlog ovrhovoditelja, osnovom presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-20200/04 od 17. srpnja 2009., koja za činidbu ima ispunjenje novčane obveze (ovršenika isplatom iznosa od 8.889,75 kn sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci navedene prvostupanjske presude kao i troška parničnog postupka u iznosu od 2.940,44 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 17. srpnja 2009. godine do isplate), uz ovrhovoditeljevu Izjavu o prijeboju od 17. srpnja 2009. (za iznos od 6.701,71 kn na ime isplate dospjelih zakonskih zateznih kamata kao i za iznos od 532,42 kune na ime isplate dijela glavnoga potraživanja) odredio je prvostupanjski sud predmetnu ovrhu radi isplate 8.357,33 kn (nepodmireni dio glavnoga potraživanja) i radi naknade troškova parničnoga postupka u iznosu od 2.940,44 kn kao i naknade troškova ovoga ovršnoga postupka.

Predmet prisilnog namirenja u ovom postupku jest tražbina ovrhovoditelja za isplatu bruto plaće u iznosu od 8.357,33 kn, a koja se sastoji od doprinosa za obvezna osiguranja, poreza na dohodak i prireza istome te neto plaće.

11. Ovršenik u žalbi navodi da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu u pogledu cjelokupnog zatraženog iznosa jer je riječ o iznosima razlike bruto plaće, a koji u sebi sadržavaju poreze, prireze i doprinose.

Ovršenik osporava i ovrhovoditeljevo pravo na naplatu zateznih kamata na ova davanja, pravo da vrši prijeboj i pravo da sam obračunava zatezne kamate. Smatra da je na taj način ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena (čl. 4. st. 5. OZ) te ističe da je došlo do povrede odredaba ovršnog postupka i do pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Ovršnom ispravom, konkretno presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-20200/04 od 17. srpnja 2009. ovršeniku je naloženo da određene novčane iznose (glavnicu, zatezne kamate i trošak) isplati ovrhovoditelju. Prema tome, ovrhovoditelj je ovlašten od ovršenika zahtijevati isplatu cjelokupnih novčanih iznosa iz navedene ovršne isprave, bilo dobrovoljno, bilo prisilno (u ovršnom postupku).

13. Ovršni postupak, kao postupak prisilnog ostvarenja potraživanja utvrđenih ovršnim ispravama, ne provodi se nužno, već samo ukoliko dužnik iz ovršne isprave potraživanje vjerovnika ne ispuni dobrovoljno. Dakle, poticaj provođenju ovršnog postupka suštinski ne daje ovrhovoditelj, već ovršenik time što nije postupio po ovršnoj ispravi kao aktu javnog poretka, a kojem se on mora pokoriti sukladno čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 150/05, 16/07, 113/08 i 153/09).

Stoga ovrhovoditelj ni na koji način ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na svoje pravomoćno priznato potraživanje u situaciji kada je prisiljen pokrenuti ovršni postupak, odnosno sama činjenica provođenja ovršnog postupka ne može ovrhovoditelju oduzimati pravo na naplatu dosuđenih bruto iznosa plaće niti pravo na naplatu dosuđenih zateznih kamata.

Štoviše, ovrhovoditelj u ovom predmetu potražuje i manje od onoga na što bi imao pravo po ovršnoj ispravi. Pritom je pravno potpuno nevažno koji pravni temelj on pridaje razlozima za takav umanjen zahtjev. Čak i da nije imao osnova za vršenje prijeboja, ovrhovoditelj uvijek u ovršnom postupku može zahtijevati manje od dosuđenog, čak i ne navodeći pritom razloge.

14. Tako vjerovnik (ovrhovoditelj) koji od dužnika (ovršenika) zahtijeva namirenje glavnice, kamate i troškove na temelju ovršne isprave, ima pravo uračunavanja u skladu s čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08 i 125/11), tako da se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamata i napokon glavnica.

15. U slučaju kao što je ovaj, kada je obveza ovršenika djelomično prestala prijebojem međusobnih potraživanja prije pokretanja ovršnog postupka, ovrhovoditelj je dužan u prijedlogu za ovrhu naznačiti, uz ostale podatke propisane čl. 35. OZ tražbinu čije ostvarenje traži, na način da naznači iznose koji mu po njegovom shvaćanju nisu podmireni prije pokretanja ovršnog postupka, što je ovrhovoditelj u svom prijedlogu za ovrhu i učinio.

Stoga su svi žalbeni navodi koji se odnose na nemogućnost vršenja prijeboja i na obračun preostalog potraživanja bespredmetni jer ovrhovoditelj uvijek naknadno može tražiti prisilnu naplatu razlike do punog iznosa svojeg potraživanja utvrđenog ovršnom ispravom.

16. U odnosu na žalbene navode da ovrhovoditelj nije ovlašten potraživati dio tražbine koja se odnosi na poreze i doprinose, dakle, u bruto iznosu, treba reći da su neosnovani žalbeni navodi ovršenika da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu u pogledu cijelog iznosa jer da je riječ o iznosima razlike bruto place, koji u sebi sadržavaju poreze, prireze i doprinose, pa da je prvostupanjski sud bio dužan nakon primitka prijedloga za ovrhu zatražiti od Porezne uprave da izvrši dužni obračun svih doprinosa i poreza koji se plaćaju iz bruto plaće radnika prilikom isplate plaća te nakon toga odrediti isplatu plaće ovrhovoditeljici umanjenu za obračunati iznos svih doprinosa i poreza, a tek potom u skladu s dostavljenim obračunom Porezne uprave odrediti ovrhu temeljem odredbe čl. 208. OZ-a.

To stoga što je odredbom čl. 127. st. 1. OZ-a koji se primjenjuje u konkretnom slučaju propisano da je, kada predlaže provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu, ovrhovoditelj je ovlašten na temelju ovršne presude, odnosno na temelju izvješća obračuna dospjele, a neisplaćene place kao ovršne isprave, tražiti ovrhu radi naplate ukupno dosuđenog, odnosno utvrđenog iznosa, dok je odredbom čl. 127. st. 2.-5. OZ propisano postupanje suda prilikom provedbe ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu. Kako će sud provoditi ovrhu u ovom postupku primjenom odredbe čl. 127. OZ-a, to su i ostali žalbeni navodi ovršenika neosnovani.

17. Slijedom svega navedenog, budući da je pobijano rješenje pravilno i zakonito te da nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ovršenik upire, kao ni žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe iz čl. 46. st. 5. OZ–a, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi čl. 19. st. 1. OZ odlučiti pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

U odnosu na žalbu protiv rješenja o odgodi ovrhe

18. Prvostupanjski sud donosi pobijano rješenje navodeći da razlozi za odgodu koje je ovršenik naveo u prijedlogu za odgodu u kojem je težište stavio na tvrdnju da rješenje o ovrsi nije u skladu s ovršnom ispravom, da ovrhovoditelj nije ovlašten potraživati na svoj račun isplatu iznosa koji se odnose na poreze, prireze i doprinose, obzirom da su to prihodi jedinica lokalne uprave i samouprave, da u slučaju provedbe ovrhe postoji znatna opasnost nemogućnosti povrata navedenih iznosa od ovrhovoditelja, kako će ovršenik kao poslodavac i nadalje biti u obvezi s naslova doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, doprinosa za zapošljavanje i ozljede na radu, da su poreznim propisima propisane i novčane kazne do 100.000,00 kn za pravnu osobu i odgovornu osobu u pravnoj osobi te kako ovršenik ne može konkurirati na bilo kojem natječaju za novce iz europskih fondova ili drugim javnim natječajima sukladno propisima o javnoj nabavi i drugim propisima ukoliko ne dostavi dokaz da nema dugovanja prema državi po osnovi javnih davanja, ne predstavlja razloge za odgodu ovrhe u smislu odredbe čl. 61. st. 1. OZ-a koji zahtijeva kumulativno ispunjenje propisanih uvjeta, a sud prvoga stupnja je uz potrebnu pažnju ocjenjujući osnovanost prijedloga ovršenika utvrdio, kako razlozi navedeni u prijedlogu ne opravdavaju odgodu ovrhe.

19. Osnovna svrha ovršnog postupka je namirenje dospjele tražbine, pa institut odgode ovrhe na prijedlog ovršenika treba prosuđivati vrlo restriktivno, uz uvažavanje svih zakonskih odredbi pri čemu ovršenik ima pravo podnijeti prijedlog za odgodu, ali je dužnost suda pri odlučivanju o tom prijedlogu uvažavati namjeru zakona pri reguliranju odgode ovrhe.

Naime, provedba ovrhe mora omogućiti ostvarenje prava vjerovnika da u razumnom roku ostvari svoju tražbinu utvrđenu ovršnom ispravom na temelju koje je određena ovrha.

20. Pobijano prvostupanjsko rješenje doneseno je pravilnom primjenom odredbe čl. 61. st. 1. OZ-a prema kojoj sud može na prijedlog ovršenika odgoditi ovrhu samo, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno kako bi se spriječilo nasilje, u slučaju da je ovršenik protiv rješenja o ovrsi izjavio žalbu iz čl. 48. ili 49. OZ-a.

21. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe ovršenik uistinu trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda potrebna kako bi se spriječilo nasilje.

22. Kako ovršenik žalbenim razlozima ne dovodi u sumnju pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda glede ocjene ispunjenja uvjeta za odgodu ovrhe u smislu odredbe čl. 61. st. 1. OZ-a, a nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP u vezi sa odredbom čl. 19. st. 1. OZ-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 381. ZPP, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja, pa je odlučeno pod točkom II izreke ove drugostupanjske odluke.

23. Zaključno, ovrhovoditelj ima pravo na naknadu troška nastalog povodom revizije u iznosu od 1.125,00kn, uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 281,00 kn, što zbrojeno iznosi 1.406,25 kn, sve sukladno odredbama iz Tbr. 10. st. 6., Tbr. 13. st. 1., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) te čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13 i 143/14), u svezi čl. 14. st. 4. OZ-a, slijedom čega je primjenom navedenih odredaba valjalo odlučiti pod točkom III izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 9. studenoga 2022.

Sutkinja:

Vlatka Fresl Tomašević