REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI

SUD U PAZINU Stalna služba u Poreču-

Parenzo Turistička ulica 2, 52440 Poreč –

Parenzo

Posl. br. 31 P-934/2021-

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja A. B., , iz P., D. 16, zastupanog po punomoćniku D.

Č., odvjetniku iz P., protiv tuženika: 1. M. B., iz

P., V., B. 15, zastupane po punomoćniku V. B.,

odvjetniku iz P. i 2. B. semper d.o.o., iz R., V.

Š. 49, zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku iz B., radi

upisa vlasništva, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 28. rujna 2022. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 09. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužni su tuženici 1. M. B., I. P., V., B.

15 i 2. B. S. d.o.o., R., V. Š. 49 trpjeti

da se temeljem ove presude provede u zemljišnim knjigama upis vlasništva tužitelja A. B., P., D. 16 na nekretnini upisane u

z.k.ul. br. 32 k.o. P. – etažna knjiga, 10. suvlasnički dio k.č.br. 114 povezan s vlasništvom stana na II. katu zgrade, ulaz desno, u planu označen kao posebni dio „J“; uz istodobno brisanje upisa vlasništva 1.- tuženice i predbilježbe prava vlasništva 2.- tuženika."

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

III Dužan je tužitelj naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn/1.327,23 eura[1] , a drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kn/1.659,04 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 20. prosinca 2021. godine podnio tužbu s prijedlogom za zabilježbu spora protiv tuženika radi donošenja presude kako je to odbijajuće opisano u točki I izreke ove Presude. U tužbi tvrdi da prvotuženica dolazi upisana kao vlasnik nekretnine upisane u z.k.ul. br. 32 k.o. Poreĉ – etažna knjiga, 10. suvlasnički dio k.č.br. 114 povezan s vlasništvom stana na II. katu zgrade, ulaz desno, u planu označen kao posebni dio „J“. Za korist drugotuženika da dolazi u istoj knjizi upisana predbilježba prava vlasništva, a temeljem Ugovora o prodaji stana sklopljenog dana 20. svibnja 1996. godine i preslike povijesnog izvatka iz sudskog registra. Nadalje navodi da je tužitelj početkom 2000. godine ugovorio s drugotuženikom kupnju stana opisanoga u izreci i platio kupoprodajnu cijenu, te je od tada do danas u neprekinutom poštenom posjedu te nekretnine. Ističe da do danas nije priskrbio drugotuženik isprave potrebne za zemljišnoknjižni upis najprije svojega, pa potom vlasništva tužitelja.

Tužitelj tijekom postupka ističe da je s drugotuženikom ugovorio kupnju spornog stana od cca 30 m2 2000. godine, te je članu uprave drugotuženika G. C. S. izvršio isplatu na ime ugovorene cijene – od tog člana uprave drugotuženika da je primio i ključeve i time posjed predmetnog stana. Od tada pa do danas, niti drugotuženik B. S. d.o.o., niti pravna prednica prvotuženice

M. B., niti prvotuženica M. B. nisu ni na koji način dovodili u pitanje pošten i savjestan posjed tužitelja; slijedom kojega je tužitelj stekao vlasništvo sporne nekretnine. Nadalje tvrdi da prvotuženica nikada nije bila posjednica sporne nekretnine. Pravna prednica prvotuženice M. B. da je bila ugovorila s preddruštvom (čl. 6. Zakona o trgovačkim društvima) B. S. d.o.o. kupoprodaju sporne nekretnine u lipnju 1996. godine, te je nakon primitka kupoprodajne cijene predala tom preddruštvu (današnji drugotuženik) posjed sporne nekretnine. Od strane drugotuženika da nije taj ugovor bio potpisan, ali ugovor o kupoprodaji ako je pretežnim dijelom izvršen – nije ništetan; tako proizlazi iz odredbe čl. 326. st. 2. ZOO/2005, te iz sudske prakse formirane u primjeni analogne odredbe sadržane u ĉl. 73. bivšeg ZOO/1991. Dok je bila živa, pok. M. B. da nije nikada zatražila da joj se vrati posjed prodanog stana, tj. nije uopće dovodila u pitanje svoj dio izvršenja ugovora o kupoprodaji iz 1996. godine. Ako drugotuženik i tužitelj i nisu stekli vlasništvo upisom u zemljišnu knjigu (ĉl. 119. st. 1. ZVDSP), stečeno je najprije na strani drugotuženika vlasništvo dosjelošću - uz primjenu uračunavanja vremena dosjedanja (čl. 160. st. 2. ZVDSP) kod pok. M. B. kao svojega pravnog prednika; a na strani tužitelja stečeni bi bili uvjeti za stjecanje dosjelošću čak i bez takvoga uračunavanja (čl. 159. st. 3. ZVDSP.

Tužitelj tvrdi da je kupnju spornog stana ugovorio u ljeto 2000. godine s tuženikom, a putem člana njegove uprave i osnivača drugotuženika G.

C. S.. Tužitelj da je tom članu uprave drugotuženika izvršio i isplatu s osnova cijene, te od njega primio stan u posjed. Nakon toga da tužitelj nije od strane drugotuženika – i od nikoga drugoga – duže od 20 godina ni na koji način osporavan ili smetan u poštenom i savjesnom posjedu tog stana od 30 m2 na adresi D. 16, P..

2. U odgovoru na tužbu prvotuženik osporava da je tužitelj s drugotuženikom ugovorio kupnju predmetnog stana početkom 2000. godine, osporava da je isplatio kupoprodajnu cijenu kao i da je od tada u neprekinutom poštenom posjedu predmetne nekretnine. Ističe da tužitelj ne navodi tko mu je predmetnu nekretninu prodao, kada, s kime je pregovarao, kome je i koliko isplatio, tko mu je predao predmetnu nekretninu u posjed, pa da su takve tvrdnje neistinite i paušalne. Dalje navodi da drugotuženik nije nikada bio vlasnik niti posjednik predmetne nekretnine, već da je to isključivo prvotuženica sama i putem svojih pravnih prednika. Ističe da u vrijeme kada je drugotuženik navodno prodao predmetnu nekretninu tužitelju da drugotuženik nije bio vlasnik niti je imao predbilježeno pravo vlasništva jer za to da nije imao pravnog temelja. Ističe da ugovor o kupoprodaji između pravnih prednika drugotuženika i pravnih prednika prvotuženice nije bio sklopljen. Dalje navodi da su pravni prednici prvotuženice i pravni prednici kao osnivači drugotuženika sastavili Ugovor o prodaji stana 20. svibnja 1999. godine, a ističe da Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisuje obvezan pisani oblik za ugovor o kupoprodaji nekretnina, predmetni ugovor da nije potpisan, nije ispunjena obvezna pisana forma pa da nije ni sklopljen. Također da predmetna nekretnina nije nikada predana u posjed drugotuženiku od strane pravnih prednika prvotuženice sve do današnjeg dana, niti je isplaćena kupoprodajna cijena što da isključuje mogućnost konvalidacije ugovora. Nadalje, drugotuženik da je tek 14. prosinca 2011. godine podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva temeljem ugovora o prodaji stana, a koja uknjižba da je bila odbijena jer je drugotuženik priložio nepotpisani ugovor, a kao predloženika je označio pravnog prednika prvotuženice koji da je umro još 2004. Dana 09. ožujka 2015. godine drugotuženik da je ponovno podnio prijedlog za uknjižbu i ponovno priložio nepotpisani ugovor i opet naznačio kao predloženika preminulu osobu. Ali taj puta da je protuzakonito drugotuženiku dopuštena predbilježba prava vlasništva Rješenjem Općinskog suda u Puli, Zemljišnoknjižni odjel Poreč od 09. travnja 2015. godine posl.br. Z-1001/15, te je u točki II navedenog Rješenja izrečeno da će dopuštena predbilježba prava vlasništva biti brisana na prijedlog ovlaštene osobe ukoliko predlagatelj istu ne opravda na način da dostavi potpisani ugovor i izvornik povijesnog izvatka iz sudskog registra. Ističe da drugotuženik predbilježbu ne može opravdati potpisom Ugovora o prodaji stana, jer potpisom se sklapa ugovor, a pravni prednik prvotuženice je preminuo. Predbilježba je dopuštena protiv preminule osobe, a što je razlog za brisanje iste. Poziva se na odredbe čl. 43. i 56. Zakona o zemljišnim knjigama. Slijedom svega navedenog da drugotuženik nije nikada postao vlasnikom predmetne nekretnine, pa da tužitelj nije ni mogao steći predmetnu nekretninu od nevlasnika. Prvotuženica da je jedina vlasnica predmetne nekretnine koju je stekla na temelju Zakona o nasljeđivanju pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju na zakonit, istinit, pošten način i u posjedu da je sama i putem svog pravnog prednika, računajući i majku svog pokojnog supruga gotovo oduvijek.

3. U odgovoru na tužbu drugotuženik je prigovorio prenisko označenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, iz Ugovora o kupoprodaji da proizlazi da sporni stan ima cca 30 m2, te da se isti nalazi u ulici Dekumanus. Na toj poziciji vrijednost takvog stana da iznosi barem 2.000-3.000 EUR/M2. Navodi da je drugotuženik nekretninu od pravnog prednika prvotužene uredno kupio, isplatio i stupio u posjed iste. Od trenutka kupnje na dalje, drugotuženik odnosno osobe koje su bile ovlaštene zastupati istog da su boravile u više navrata i više sezona u navedenoj nekretnini. Drugotuženi da nema nikakvih saznanja o tome da bi on, niti njegovi zakonski zastupnici, prodali navedenu nekretninu. U odnosnu na činjenicu posjeda, drugotuženiku da nije poznato po kojem je osnovu tužitelj ušao u posjed (ako je uopće ušao). Drugotuženik tužitelju nije nikada dao svoje ključeve stana, a režije za stan da uredno plaća drugotuženik. Ističe da je za stjecanje prava vlasništva nad nekretninom, potrebna pisana forma ugovora. Obzirom da tužitelj istu ne dostavlja, očigledno da ona ne postoji, niti je takav ugovor ikada postojao. Usmenu formu ugovora o kupopordaji nekretnine zakon ne poznaje niti priznaje kao valjanu, pa predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu u cijelosti. Tijekom postupka je naveo da ako je tužitelj u zadnje vrijeme ušao u posjed navedene nekretnine, to se dogodilo bez znanja i dopuštenja drugotuženika, što isključuje bilo kakvu savjesnost, istinitost i poštenje. Drugotuženik zadnjih godina da nije bio u nekretnini zbog korone, te iz razloga što u Republici Hrvatskoj ima druge nekretnine u kojima boravi, no isti oduvijek da ima ključ navedene nekretnine, te ključ, niti posjed, nikad nije dao tužitelju. Drugotuženiku podnesena tužba predstavlja prvo saznanje da bi netko treći bio navodno u posjedu navedene nekretnine. Drugotuženi se cijelo vrijeme, od kupnje nekretnine drži jedinim vlasnikom i posjednikom iste. U tom smislu isti plaća i potrošnju električne energije.

4. Ovosudnim Rješenjem posl.br. P-934/2021-5 od 28. siječnja 2022.godine određena je zabilježba spora na predmetnoj nekretnini.

5. O prigovoru drugotuženika na prenisko naznačenoj vrijednosti predmeta spora ističe se da je prema čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP-a) kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. U tužbi je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora 11.000,00 kn. Međutim, drugotuženik je istakao prigovor prenisko označene vrijednosti predmeta spora. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži upis prava vlasništva na nekretnini, u naravi stanu u Poreču, u starogradskoj jezgri, u Dekumanovoj ulici, veličine cca 30 m2. Prigovor drugotuženika je osnovan, jer vrijednost po m2 stana na navedenoj poziciji nije manja od 7.000,00 kn, te je na pripremnom ročištu sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 210.000,00 kn.

6. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari tužbu podnio 20. prosinca 2021. godine i u istoj je postavio tužbeni zahtjev kako je to odbijajuće opisano u točki I izreke ove Presude.

Tužitelj je podneskom od 06. svibnja 2022. godine preinačio tužbu kojom je tužbeni zahtjev glasio:

"I Utvrđuje se da je tužitelj A. B., P.,

D. 16, dosjelošću stekao vlasništvo posebnog dijela nekretnine upisane u z.k.ul.br. 32 k.o. P. - Etažna knjiga, neodvojivo povezanog s 10. suvlasničkim dijelom k.č.br. 114, koji u naravi predstavlja stan na II katu zgrade, ulaz desno, u Planu označen kao posebni dio "J".

II Dužni su tuženici 1. M. B., IZ P., V.,

B. 15 i 2. B. S. d.o.o., R., V. Š.

49 trpjeti da se temeljem ove presude provede u zemljišnim knjigama upis vlasništva tužitelja na nekretnini upisane u z.k.ul. br. 32 k.o. P. – etažna knjiga, 10. suvlasnički dio k.č.br. 114 povezan s vlasništvom stana na II. katu zgrade, ulaz desno, u planu označen kao posebni dio „J“; uz istodobno brisanje upisa vlasništva 1.- tuženice i predbilježbe prava vlasništva 2.- tuženika.

III Nalaže se tuženicima da naknade tužitelju parnični trošak, uvećan za zatezne kamate u visini obračunatoj korištenjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za polugodište koje prethodi polugodištu obračuna, uvećane za pet postotnih poena, za razdoblje od donošenja ove presude pa do isplate."

Time je tužitelj promijenio istovjetnost zahtjeva, a prema čl. 191. st. 1. ZPP- a preinaka tužbe jest, uz ostalo, i promjena istovjetnosti zahtjeva.

7. Tuženici su se protivili preinaci ističući da je tužitelj već i u ranijem parničnom postupku koji se vodio pod posl.br. P-536/2021 bio postavio isti tužbeni zahtjev kako ga je postavio u tužbi od 20. prosinca 2021. godine, te da nije jasno iz kojeg razloga tužitelj sada pokušava postaviti novi preinačeni tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj je preinaku tužbe izvršio nakon što je tužba dostavljena tuženicima. Odredba čl. 190. st. 3. ZPP-a propisuje da je, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, da sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsihodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Sud nije dopustio preinaku tužbe jer ne smatra da bi to bilo svrsihodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Naime, tužitelj je u srpnju 2021. godine bio podnio identičnu tužbu kao i tužbu u ovoj pravnoj stvari, u postupku koji se vodio pod posl.br. P-536/2021, a u kojem postupku je dana 04. studenog 2021. godine donijeto Rješenje da se smatra da je tužba tužitelja povučena, te da je tužitelj dužan naknaditi tuženicima parnični trošak.

8. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud RH, Rev 2790/91 od 28. lipnja 1990. godine).

9. U parničnom postupku se činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

10. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izvadak iz zemljišne knjige (6-7), Rješenje (8), Ugovor o prodaji stana (10-14), povijesni izvadak iz sudskog registra (16-25), prijedlog za ovrhu (60-72), Ugovor o prodaji stana (73-75), ovosudni spis P-536/2021, saslušana je svjedokinja M. B. (supruga tužitelja). Sud nije

proveo dokaz saslušanjem svjedoka M. Z., ni A. S. iz razloga

jer tužitelj nije dostavio adresu za navedene svjedoke, osim adrese D.

16, P., a tužitelj je izjavio da ti svjedoci niti ne žive u P. na adresi

D. 16, već u S., odnosno P. i da samo ljeti tijekom turističke

sezone, zbog rada, dolaze u P.. Sud nije proveo ni dokaz očevida lica mjesta, jer između stranaka nije ni sporno o kojem se stanu radi.

11. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

12. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige, kao i povijesni prikaz izvatka iz zemljišne knjige utvrđeno je da predmetna nekretnina tj. nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva označena je kao 10. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-10) stan na II katu zgrade, ulaz desno, u Planu označen kao posebni dio "J" izgrađen na k.č. 114 upisane u z.k.ul. 32 Etažne knjige k.o. P. je upisana u zemljišnim knjigama u vlasništvu prvotuženice, na temelju pravomoćnog Dopunskog rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-267/04-25 UPP-OS- 85/04 od 22. srpnja 2019. godine (iza pok. B. M. iz P., V. bb), a

da je ranije bila upisana kao vlasništvo B. M. iz P., V. bb. Na predmetnoj nekretnini je od 09. ožujka 2015. godine, Rješenjem Z-1001/15, zabilježena dopuštena predbilježba prava vlasništva u korist drugotuženika, a na temelju Ugovora o prodaji stana sklopljenog 20. svibnja 1996. godine i izvornika povijesnog izvatka iz sudskog registra od 14. studenoga 2014. godine.

13. Uvidom u Ugovor o prodaji stana (10-14) utvrđeno je da je dana 20. svibnja 1996. godine sastavljen Ugovor o prodaji stana između B. M. iz

P.. br. 31 P-934/2021-

V. bb, P., u svojstvu prodavatelja i F. C.-S.,

G. C. S., P. C. i L. C. kao osnivača u

ime i za račun trgovačkog društva G. d.o.o. za turizam i usluge, kao kupca, a predmet kojeg je bio stan u P., u D. broj 16/II, na drugom katu zgrade sagrađene na k.č.br. dio 114 k.o. P., čestica k) iz z.k.ul. E-32 (k.č.zgr. 157/1 stara oznaka), a koji je u Planu posebnih dijelova zgrade označen kao posebni dio "J", u površini od 30,50 m2, za kupoprodajnu cijenu od 18.000,00 dem sa rokom otplate 31. svibnja 1996. godine. Ugovorom su ugovorne strane ugovorile i druge uvjete. Ugovor koji je u spisu priložen na listovima 10 do 14 potpisan je od strane prodavatelja i ovjeren 12. lipnja 1996. godine kod javnog bilježnika D. D. u R. pod rojem OV- 2392/96, a nije potpisan od strane kupaca.

14. Uvidom u Ugovor o prodaji stana (73-75) utvrđeno je da je dana 20. svibnja 1996. godine sastavljen Ugovor o prodaji stana između B. M. iz

V. bb, P., u svojstvu prodavatelja i F. C.-S.,

G. C. S., P. C. i L. C. kao osnivača u

ime i za račun trgovačkog društva G. d.o.o. za turizam i usluge, kao kupca, a predmet kojeg je bio stan u P., u D. broj 16/II, na drugom katu zgrade sagrađene na k.č.br. dio 114 k.o. P., čestica k) iz z.k.ul. E-32 (k.č.zgr. 157/1 stara oznaka), a koji je u Planu posebnih dijelova zgrade označen kao posebni dio "J", u površini od 30,50 m2, za kupoprodajnu cijenu od 18.000,00 dem sa rokom otplate 31. svibnja 1996. godine. Ugovorom su ugovorne strane ugovorile i druge uvjete. Ugovor koji je u spisu priložen na listovima 73 do 75 potpisan je od strane prodavatelja i kupaca, a na istome nema ovjere potpisa.

15. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra (16-25), utvrđeno je da je za tvrtku G. d.o.o. za turizam i usluge temeljni akt društveni ugovor zaključen 25. travnja 1996. godine, a za tvrtku B. S. d.o.o. R. odlukom člana društva od 23. prosinca 2011. godine izmijenjen društveni ugovor od 25. travnja 1996. godine u čl. 1., čl. 2., čl. 4. i 6., a odlukom članova društva od 29. prosinca 2011. godine izmijenjene su odredbe glede članova društva, sjedišta društva, tvrtke društva i imatelja temeljnih uloga i poslovnih udjela.

16. Tužitelj tvrdi da je predmetni stan kupio u ljeto 2000-te godine od drugotuženika, da je predmetni stan ugovorio putem člana uprave drugotuženika i to osnivača G. C. S., da je istome isplatio kupoprodajnu

cijenu i od istog da je primio predmetni stan u posjed i nakon toga da od nikoga nije smetan u poštenom i savjesnom posjedu. Tužitelj je upravo na te okolnosti predložio očevid lica mjesta, te saslušanje svjedoka M. Z., M. B. i

A. S., te je za sve svjedoke označio adresu D. 16, P..

Međutim, tijekom postupka tužitelj je izjavio da svjedoci M. Z. i A.

S. ne žive na adresi P., D. 16 već da žive u S., odnosno

P., a da u P. dolaze samo zbog rada i to tijekom ljetne turističke sezone.

Tužitelj je ustrajao da se kao svjedoci saslušaju M. Z. i A. S.,

međutim nije dostavio adresu ovo dvoje svjedoka za koje je izjavio da ovaj prvi živi u Skoplju, a ovaj drugi u P.. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja očevida lica mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke iz razloga jer se navedenim dokaznim prijedlogom ne može utvrditi ono za što je tužitelj i predložio taj dokazni prijedlog, a to je da je tužitelj kupio predmetni stan u ljeto 2000. godine, da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu za predmetni stan i da je tužitelj primio predmetni stan u posjed, a također niti da bi tužiteljev posjed bio pošten odnosno savjestan više od 20 godina.

17. Uvidom u prijedlog za ovrhu (60-72) utvrđeno je da je S. d.o.o. za upravljanje nekretninama dana 29. svibnja 2020. godine podnio javnom bilježniku prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (kartica kupaca) protiv ovršenika M. B. radi isplate pozivom na vjerodostojnu ispravu radi plaćanja na ime sredstava zajedničke pričuve i druge troškove za stambeni prostor na adresi D. 16, P.. Dana 16. studenog 2020. godine pod posl.br. Ovrv-

176/2020 javni bilježnik T. F. iz P. donio je Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Iz ispisa naloga (67) utvrđeno je da je M. B. dana 09. prosinca 2020. godine isplatila vjerovniku S. d.o.o. iznos od 3.075,69 HRK temeljem Rješenja o ovrsi posl.br. Ovrv-176/2020 donijetom po javnom bilježniku T. F..

18. U postupku je saslušana svjedokinja M. B., supruga tužitelja, te je iskazala da je tužitelj njezin muž, A. B., a njegov otac da se zvao S.

B.. S. B. da je umro prije otprilike 4 godine. Njezin muž i njegov otac da su razgovarali sa Đ. - talijanom (vjerojatno misleći na G.) i

sa niti jednom drugom osobom da nisu stupili u kontakt. Oni da su dogovarali kupnju predmetnog stana i to stana u D. ulici na kbr. 16, na istoj adresi gdje tužitelj i ona žive, a koji stan da je na drugom katu i ima oko 30 m2. Oni žive na toj adresi D. 16, na kojoj da imaju prvi, drugi i treći kat, i još jedan mali stan kojeg su kupili nedavno. Njezin muž i njegov otac da su dogovorili sa Đ. - talijanom, kupoprodaju predmetnog stana, još u vrijeme dok su postojale njemačke marke. Njezin muž i njegov otac da su Đ. čak dali i kaparu za taj stan, prije otprilike 20 godina i od tada da se Đ., ni itko drugi nikada nije javio, sve do pretprošle godine. Đ. - talijanu da se predmetni stan nije svidio, vjerojatno zato jer da su u stanu iznad u to vrijeme bila djeca i jer je sve bilo trošno i stan se renovirao. Vjerojatno zbog toga je on dogovarao sa njezinim mužem i njegovim ocem o prodaji tog stana. Tom prilikom kada su se dogovarali, Đ. - talijan da je dao ključ njezinom pokojnom svekru, a bio je prisutan i njezin muž i taj ključ oni da i danas imaju. Predaja ključa od strane Đ. - talijana i predaja kapare Đ. - talijan od strane njezinog svekra i muža da je izvršena u njihovom lokalu u prizemlju kada su bili prisutni njezin muž A. i njezin svekrv S.. Nakon toga,

da su počeli uređivati taj stan. Pred dvije godine odnosno za Novu godinu, kada je njezin muž ugradio stent za srce i bio je bolestan, njihova kćerka da je vidjela iz stana preko puta u kojem žive i koji je veličine oko 100 m2, da u predmetni stan tj. sporni stan koji je preko puta stana u kojem žive, da su došle 3 osobe i da su imale psa i da su pokušale ući u predmetni stan. Te osobe da su bile od strane obitelji Benčić. Ona da ne zna te osobe, i ne zna da li je netko od tih osoba prisutan u sudnici. Kćerka da im je rekla da se jedan predstavio kao sin gospođe B.. Nakon dogovora između njezinog muža i svekra i talijana Đanija, oni da su taj stan koristili tako što je u njemu spavala njihova kćerka i imala svoje stvari u njemu. Taj stan da su i renovirali. Zidovi da su bili jako derutni, kao i plafon i kupaona. Radi se o staroj zgradi. Nakon toga da su stan i krečili puno puta. Pričuvu ne plaćaju, niti su plaćali za predmetni stan, već samo za njihove stanove. U predmetnom stanu da su stalno živjeli sezonci, u njemu da je trenutno još jedan sezonac. Posljednje dvije godine u predmetnom stanu da žive sezonci - muškarci koji rade u njihovom lokalu. Predmetni stan ima i struju i vodu. I u vrijeme kada je predmetni stan dogovaran između njezinog muža i svekra, te talijana Đ. također da je imao struju i vodu. U zadnje vrijeme tj. zadnjih 4 do 5 godina oni plaćaju troškove struje za predmetni stan jer su taj stan prespojili struju sa njihovim stanom. Prije toga ne zna tko je plaćao struju za predmetni stan jer ništa nije dolazilo. Njihova kćerka je samo spavala u predmetnom stanu i ostavljala svoje stvari, a ostalo je bila kod njih, stalno jela kod njih i bili su zajedno jer se radi o stanu kojeg dijeli samo hodnik. Na ime M. B. nisu dolazili nikakvi računi. Niti na ime M. B.. Nisu dolazili niti na ime G.

d.o.o. Kada dolazi pošta na njihovu adresu, sandučić je dolje i provjeravaju svu poštu. Na upit punomoćnika prvotuženika iskazala je da su i njezin muž i svekrv zajedno dogovarali prodaju predmetnog stana sa Đ. - talijanom. Kaparu je dao njezin svekrv, ona da nije vidjela, ali po pričanju muža i svekra oni da su talijanu dali kaparu 30.000,00 njemačkih maraka. Na upit koliko je iznosila kupoprodajna cijena iskazala je da je bilo govora o nekih 50.000,00 ili 60.000,00 njemačkih maraka. U trenutku kada je Đ. - talijan živio u predmetnom stanu, oni su već bili živjeli u toj zgradi u kojoj su već 48 godina. Ne može se sjetiti koliko dugo je talijan živio u predmetnom stanu, on je povremeno dolazio, viđali su se na stepeništu, pozdravljali se kao susjedi. Ne može se sjetiti koliko je npr. Novih godina prošlo odnosno koliko je Novih godina bilo da su se pozdravljali kao susjedi. Talijan je znao dolaziti u njihov lokal u prizemlju. Đ. - talijan nije ulagao u predmetni stan u smislu da ga je renovirao. Susjedi su se interesirali za taj stan, ali oni su im rekli da su oni taj stan uzeli, da su u dogovoru, da su platili kaparu.

19. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da su i njezin svekar i muž sa jednim talijanom dogovarali kupoprodaju predmetnog stana i da su njezin svekar i muž talijanu dali kaparu u iznosu od 30.000,00 dem, a da je bilo govora o kupoprodajnoj cijeni od 50.000,00 ili 60.000,00 dem. Dakle, iz iskaza svjedokinje, supruge tužitelja, proizlazi da je između njezinog muža (ali i svekra) bilo samo dogovora, međutim navedena svjedokinja nema nikakvih saznanja da li je i došlo do kupoprodaje. Zapravo iz iskaza te svjedokinje može se zaključiti da do kupoprodaje nije došlo jer je svjedokinja iskazala da talijan Đani nakon tog dogovora i predaje kapare nije nikada više kontaktirao sa njezinim mužem i svekrom. A iskazivala je samo o dogovoru oko kupoprodaje i o predanoj kapari, ali ne i o plaćenoj kupoprodajnoj cijeni i sklapanju kupoprodajnog ugovora.

20. Iskaz svjedokinje nije vjerodostojan, nije uvjerljiv ni glede plaćanja kapare, budući da je spominjala iznos od 30.000,00 dem za kaparu, odnosno o dogovoru da kupoprodajna cijena iznosi 50.000,00 do 60.000,00 dem, a prema Ugovoru o prodaji stana iz 1996. godine tj. samo 4 godine prije proizlazi da je kupoprodajna cijena stana iznosila 18.000,00 dem, a svjedokinja tvrdi da Đani – talijan nije ni renovirao, niti ulagao u predmetni stan da bi bila povećana vrijednost stana.

21. Međutim, u ovoj pravnoj stvari sporno je da li je "talijan Đ." odnosno društvo G. d.o.o. za turizam i usluge odnosno drugotuženik uopće ikada bio izvanknjižni vlasnik predmetnog stana, budući da ni tvrtka G. d.o.o., ni tvrtka B. S. d.o.o. nisu nikad opravdali predbilježbu prava vlasništva, a koja predbilježba je bila dopuštena Rješenjem posl.br. Z-1001/15 od 09. travnja 2015. godine.

22. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je on vlasnik predmetne nekretnine, da je tu nekretninu stekao početkom 2000. godine kupnjom od drugotuženika.

23. Sve čak i da je tužitelj temeljem kupoprodaje stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine (ali ugovora o kupoprodaji nema, isti ne postoji, niti tužitelj tvrdi da je postojao ugovor o kupoprodaji u pisanom obliku), tužbeni zahtjev, kako ga je postavio tužitelj, nije osnovan.

24. Prema čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV-a) kada se pravo vlasništva stječe na temelju pravnog posla, pravo vlasništva nekretnine se stječe zakonom propisanim upisom u zemljišnoj knjizi. Dakle, potrebne su dvije pretpostavke i to pravni temelj (titulus) stjecanja prava vlasništva koji može biti kupoprodajni ugovor, te način (modus) stjecanja upis u zemljišnu knjigu, kojeg tužitelj nema. Prema tome, tužitelj samo na osnovi tvrdnje da je početkom 2000. godine sa drugotuženikom ugovorio kupnju predmetnog stana i da je platio kupoprodajnu cijenu, koju tvrdnju apsolutno ničime nije dokazao, niti je predložio dokaze za dokazati tu tvrdnju, (a svjedokinja koju je predložio iskazala je da je bilo samo dogovora o kupnji i da je samo plaćena kapara), tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva kojim traži da su tuženici dužni trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik predmetnog stana, a kojeg drugotuženik zapravo nikad nije bio ni upisan, niti je sada upisan kao vlasnik.

25. Zbog navedenog nema osnove da bi tuženici bili dužni trpjeti upis vlasništva predmetnog stana na ime tužitelja, a niti istodobno brisanje upisa vlasništva prvotuženice i predbilježbe prava vlasništva drugotuženika.

26. Iz iskaza svjedokinje, ali i svih ostalih materijalnih dokaza u spisu nije utvrđeno niti da bi tužitelj bio u poštenom posjedu predmetnog stana, a sama činjenica da je tužitelj imao ključ predmetnog stana ne dokazuje i poštenje posjeda, tim više što tužitelj, prema tvrdnji njegove supruge nije nikada plaćao ni struju, ni vodu, ni pričuvu za predmetni stan sve dok tek prije 4 do 5 godina kada je tužitelj prespojio struju za predmetni stan, na stan u kojem tužitelj živi, odnosno kojeg je vlasnik prema tvrdnji svjedokinje, a koji je preko puta odnosno koje stanove dijeli hodnik.

27. Slijedom svega naprijed navedenog nesporno je utvrđeno da drugotuženik nije nikada postao vlasnik predmetne nekretnine, pa zato tužitelj predmetnu nekretninu nije mogao steći u vlasništvo od nevlasnika. Naime, drugotuženik je zemljišnoknjižnom odjelu tek 14. prosinca 2011. godine tj. 15 godina nakon Ugovora o prodaji stana od 20. svibnja 1996. godine bio podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva temeljem tog Ugovora, međutim isti je odbijen sa prijedlogom za uknjižbu. Drugotuženik je 2015. godine podnio prijedlog za predbilježbu, unatoč što nisu bili ispunjeni uvjeti za predbilježbu, a to su uvjeti iz čl. 43. i 56. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 55/13 i 60/13). A upis predbilježbe prava vlasništva ne podrazumijeva automatski i upis prava vlasništva.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti izgubio u ovom postupku, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnog troška. Tužitelj je dužan naknaditi tuženicima parnični trošak. Prvotuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištima 18. svibnja 2022. i 28. rujna 2022. godine, za svaku radnju po 2.500,00 kn, te za ročište za objavu presude 500,00 kn, to sve plus PDV koji iznosi 2.000,00 kn, a što sveukupno iznosi 10.000,00 kn. Drugotuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 21. travnja 2022., za zastupanje na ročištima 18. svibnja 2022. i 28. rujna 2022. godine, za svaku radnju po 2.500,00 kn plus PDV koji iznosi 2.500,00 kn, a što sveukupno iznosi 12.500,00 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tarifnom broju 8., 9. i 42. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.

29. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 09. studenog 2022. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. prvotuženika,

3. Pun. drugotuženika.