REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 639/2019-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. H. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 19. rujna 2019. broj K-14/2018, u sjednici održanoj 9. studenoga 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika I. M.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Županijski sud u Velikoj Gorici je presudom od 19. rujna 2019. broj K-14/2018, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.- dalje: ZKP/08.-17.), oslobodio optužbe optuženog I. H. da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-17. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-17. te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
I Kž 639/2019-6
2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Optuženi I. H. je po branitelju, odvjetniku I. M. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi oslobađajuća presuda.
4. Spis predmeta je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika I. M., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješten i optuženog I. H., za kojeg potvrda o izvršenoj dostavi nije vraćena, a iz sadržaja službene bilješke od 7. studenog 2022. proizlazi da je branitelj optuženika obavijestio optuženog I. H. o održavanju javne sjednice, pa je, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalba nije osnovana.
7. Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe kako je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza pogrešno zaključio da je optuženik sporno vozilo, koje je bilo u vlasništvu trgovačkog društva C. d.o.o., po preseljenju u Berlin koristio kako bi za to društvo obavljao poslove i izvan granica Republike Hrvatske s obzirom da je isti u Saveznoj Republici Njemačkoj osnovao novo društvo pod nazivom C. GMBH te je to vozilo koristio i za potrebe tog novoosnovanog društva, pri čemu niti u jednom trenutku nije sačinio poslovnu dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo za potrebe kojeg društva i u kojoj mjeri je to sporno vozilo koristio. Također smatra da je isto tako pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik, na temelju zaključenog sporazuma od 25. lipnja 2010., osnovano postao vlasnik tog vozila te da je na taj način kao odgovorna osoba u društvu postupao savjesno i u interesu društva s obzirom da je navedeno vozilo nenaplatno prenio u svoje vlasništvo, pri čemu ni na koji način nije odredio niti je dokumentirao svoja potraživanja s raznih osnova prema društvu, a u svrhu eventualne kompenzacije, što, po mišljenju žalitelja, pokazuje da poslovanje društva nije vodio s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, kako to u pobijanoj presudi zaključuje prvostupanjski sud.
7.1. Međutim, za sagledavanje svih odlučnih činjenica konkretnog događaja koji je predmet ovog kaznenog postupka potrebno je uzeti u obzir puno širi kontekst od ovog na koji u ovom dijelu izjavljene žalbe ukazuje državni odvjetnik. Naime, iz same obrane optuženika, koja izvedenim dokazima nije dovedena u sumnju, proizlazi da je društvo C. d.o.o. tijekom 2008. i značajno vremensko razdoblje nakon toga, uslijed globalne recesije koja je nastupila, došlo u poslovne i financijske poteškoće te je upravo zbog toga u Saveznoj Republici Njemačkoj (dalje: SR Njemačkoj) odnosno u
I Kž 639/2019-6
Berlinu osnovana tvrtka C. GMBH, nakon čega je u srpnju 2010. ured direktora iz Republike Hrvatske preseljen u inozemstvo, točnije u Berlin, pri čemu je i vozilo koje je predmet ovog kaznenog postupka korišteno za obavljanje poslova u SR Njemačkoj, ali isto tako i za putovanja u Republiku Hrvatsku, gdje se nalazilo sjedište društva C. d.o.o. Da je tome bilo tako navode u svojim iskazima ispitani svjedoci, zaposlenici društva C. d.o.o, D. C., R. D., J. H. i G. J. te prvi stečajni upravitelj društva C. d.o.o., T. Đ., koji svi na potpuno identičan i suglasan način potvrđuju ovakve navode optuženika, a vezano za korištenje spornog automobila u navedenom razdoblju te u koje sve svrhe je predmetno vozilo korišteno. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica da za to razdoblje, a u kojem je isti koristio sporni automobil u SR Njemačkoj i u Republici Hrvatskoj, optuženik nije potraživao putne naloge niti druge troškove za vođenje poslovanja društva, troškove održavanja, osiguranja i „leasinga“ za navedeno vozilo te da od srpnja 2010. pa do otvaranja stečajnog postupka (29. siječnja 2013.) nije primao nikakvu plaću, o čemu su ovi svjedoci također suglasno iskazivali, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u tom cjelokupnom razdoblju, dok se ured direktora nalazio u Berlinu, optuženik činio sve što je bilo u njegovoj mogućnosti kako bi društvo C. d.o.o., sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, opstalo i kako bi isto financijski konsolidirao te kako bi ono nastavilo s daljnjim poslovanjem odnosno da niti u jednom trenutku nije dovedena u pitanje njegova savjesnost i odgovornost u pogledu zaštite interesa tog društva. To što u navedenom razdoblju optuženik nije na precizan način vodio i sačinjavao poslovnu dokumentaciju vezano za korištenje predmetnog vozila u ova dva društva, suprotno tvrdnjama žalitelja, nije od utjecaja na ovakvu ocjenu jer iz svih naprijed navedenih dokaza jasno i nedvosmisleno proizlazi da je i ovo društvo koje je registrirano u inozemstvu osnovano s ciljem kako bi se uz pomoć njega pokušalo „spasiti“ društvo koje je imalo sjedište na teritoriju Republike Hrvatske. Dakle, evidentno je da se radi o bliskim i međusobno povezanim društvima s jedinstvenim ciljem i svrhom poslovanja pa je stoga životno i logično da u takvim isprepletenim poslovnim i financijskim odnosima između navedenih društava optuženik nije vodio preciznu i zasebnu evidenciju u odnosu na korištenje vozila za potrebe tih društava. Isto tako činjenica da optuženik u tom razdoblju nije odredio niti je na bilo koji način dokumentirao svoja potraživanja prema društvu C. d.o.o., a radi eventualne kompenzacije, ne znači da takva potraživanja s različitih osnova nisu postojala. Naime, s obzirom na iskaze naprijed navedenih svjedoka, zaposlenika društva, koji su o ovoj činjenici imali neposrednih saznanja te na temelju iskaza prvog stečajnog upravitelja T. Đ., koji je o tome također imao osobnih saznanja, po ocjeni ovog suda, ukazuje se kao neutemeljena tvrdnja žalitelja da sama okolnost što optuženik nije precizirao svoja potraživanja spram tog društva i što ih ni na koji način nije dokumentirao pokazuje da poslovanje tog društva nije vodio s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, već bi se prije moglo govoriti o njegovoj tadašnjoj neorganiziranosti i nedovoljnoj pedantnosti u vođenju dokumentacije i samog društva. Stoga, odsutnost takve dokumentacije na koju ukazuje žalitelj, i po ocjeni drugostupanjskog suda, sama po sebi ne isključuje ispravno stajalište i zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik, s različitih osnova, imao određenih osnovanih potraživanja prema društvu, koja nikada nije realizirao, niti prije, a niti tijekom stečajnog postupka, a o čemu su iskazivali brojni ispitani svjedoci među kojima je od osobitog značaja iskaz svjedoka T. Đ., prvog stečajnog upravitelja.
I Kž 639/2019-6
7.2. Također nije osnovan prigovor žalitelja kako je izdavanje spornog računa bio samo način da se optuženiku omogući stjecanje vlasništva vozila odnosno prijenos vlasništva vozila s društva na optuženika kao fizičku osobu te da optuženik niti u jednom trenutku nije imao namjeru platiti predmetno vozilo. Pri tome državni odvjetnik nije u pravu kada tvrdi da se u ovom konkretnom slučaju inkriminirano postupanje optuženika treba promatrati kao jedan izolirani događaj, neovisan od drugih poslovnih događanja, te da se isključivo u odnosu na izdavanje ovog računa i prijenos vlasništva vozila s društva na optuženika kao fizičku osobu treba procjenjivati je li to bilo u osobnom interesu optuženika ili u interesu društva te je li optuženik takvim inkriminiranim postupanjem društvu prouzročio štetu ili ne, gdje, po mišljenju žalitelja, općenito savjesno i odgovorno postupanje optuženika u interesu društva u nekim drugim situacijama, a o čemu su također iskazivali ispitani svjedoci, nije od značaja i utjecaja za ocjenu njegovog konkretnog postupanja. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama državnog odvjetnika, u pravu je prvostupanjski sud kada u pobijanoj presudi ističe da se ovaj konkretni pravni posao, u odnosu na prenošenje prava vlasništva spornog automobila, ne može promatrati izolirano i neovisno od drugih poduzetih radnji i aktivnosti optuženika, kako u inkriminiranom razdoblju, tako i prije i tijekom stečajnog postupka. U tom pogledu zaključak o konkretnoj namjeri optuženika u odnosu na sporni račun i prijenos automobila procjenjuje se ne samo kroz izdavanje naloga optuženika za sačinjavanje inkriminiranog računa i okolnost da taj račun naknadno nije bio plaćen, već se treba sagledati ukupnost njegovog tadašnjeg vođenja društva, ne samo u inkriminiranom razdoblju, već u tom cjelokupnom razdoblju te se na temelju tako dane sveukupne ocjene postupanja optuženika treba zaključivati o njegovoj pravoj namjeri u konkretnoj situaciji, a o čemu je prethodno već bilo govora.
7.3. Dakle, kada se ima u vidu naprijed navedeno, a s druge strane kada se ima u vidu i sadržaj Sporazuma o korištenju i otkupu osobnog automobila od 25. lipnja 2010., koji je predstavljao pravnu osnovu za sačinjavanje računa broj ... od 3. siječnja 2012. za prodaju osobnog automobila marke Porsche Cayenne, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tako nešto učinjeno iz razloga što je optuženik, kao odgovorna osoba u društvu C. d.o.o., tražio način kako da regulira korištenje navedenog vozila u SR Njemačkoj, nakon što je prethodno ured direktora preselio u inozemstvo, a ne kako bi na taj način sebi pribavio protupravnu korist odnosno kako bi postupao na štetu društva, o čemu su detaljno i suglasno iskazivali i zaposlenici navedenog društva D. C., R. D., J. H. i G. J.. Pri tome se prvostupanjski sud u dokaz ovakvih svojih tvrdnji, uz iskaze ovih svjedoka, s pravom poziva i na odredbe ovog sporazuma. Naime, iz izvršenog uvida u Sporazum o korištenju i otkupu osobnog automobila (list 13-15 spisa predmeta, dalje: Sporazum) proizlazi da je isti sačinjen 25. lipnja 2010. između društva C. d.o.o., zastupanog po direktoru I. H., i I. H., u svojstvu vlasnika C. d.o.o. te da je isti stupio na snagu 1. srpnja 2010. Iz sadržaja navedenog Sporazuma utvrđeno je kako je predmet Sporazuma osobni automobil marke Porsche Cayenne, koji je u vlasništvu društva, da se njime regulira neograničeno i beznaknadno korištenje osobnog automobila te prijenos vlasništva sa društva na I. H. kao fizičku osobu, da se isti, između ostalog, koristi i za poslovne svrhe društva C. d.o.o. te da će se od 1. srpnja 2010., kada se I. H. s prebivalištem preseli u Berlin, automobil većinu vremena nalaziti na teritoriju SR Njemačke. Pri tome su, i po ocjeni ovog suda, od osobitog značaja odredba članka 5. Sporazuma,
I Kž 639/2019-6
kojom je regulirano da će se za isključivu svrhu carinjenja vozila u SR Njemačkoj napraviti proforma račun u iznosu od 15.000,00 EUR-a, koji neće imati svrhu naplativosti od I. H. te će isti temeljem Sporazuma postati i formalni vlasnik vozila te odredba članka 6. Sporazuma, kojom je izričito navedeno da I. H. po proforma računu neće imati obvezu plaćanja bilo koje naknade, jer je svrha tog računa isključivo za potrebe carinjenja. Kad se uz navedeno ima u vidu i činjenica da je Sporazumom regulirano kako će sve troškove u vezi s vozilom, nakon prijenosa vlasništva u SR Njemačku, snositi I. H., da će isti od 1. srpnja 2010. do 31. prosinca 2011. obavljati poslovne aktivnosti u korist C. d.o.o. bez dodatnih naknada pa će se iz tog razloga sa zaključnim datumom konstatirati da ne postoje međusobna potraživanja te da niti jedna strana nema dodatnih prava i obaveza nakon tog datuma, te da su člankom 9. Sporazuma definirane obveze ugovornih strana ukoliko prije 31. prosinca 2011. dođe do raskida Sporazuma, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je temeljem ovog Sporazuma, ispostavljanjem fakture na ime optuženika, za istog nastala samo formalna obveza plaćanja računa u iznosu od 15.000,00 EUR-a, dok stvarno optuženik, temeljem naprijed citiranih odredbi zaključenog Sporazuma, u suštini nije bio dužan isplatiti navedeni iznos. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio kako na temelju provedenog dokaznog postupka, a osobito imajući u vidu odredbe ovog Sporazuma, nije našao dokaze o postojanju namjere optuženika da, nalaganjem da se u ime društva sačini sporni račun za prodaju predmetnog vozila, sebi pribavi nepripadnu materijalnu dobit odnosno da se na taj način društvu o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči šteta. Da je namjera optuženika bila onakva kakvom ju je utvrdio sud prvog stupnja (reguliranje načina korištenja vozila u inozemstvu), o čemu je prethodno već bilo govora, a ne drugačija, kako to tvrdi žalitelj u izjavljenoj žalbi, proizlazi ne samo iz izvedenih dokaza, već i iz činjenice, kako to pravilno primjećuje i prvostupanjski sud, da je optuženik naknadno bio spreman tijekom stečajnog postupka, na traženje stečajnog upravitelja N. J., vratiti predmetno vozilo, što je u svom iskazu potvrdio i sam stečajni upravitelj kada je ispitivan u svojstvu svjedoka, međutim do toga nije došlo i to ne zbog postupanja i radnji optuženika, već iz nekih drugih razloga koji se, međutim, ne mogu staviti na teret optuženiku.
7.4. Slijedom naprijed navedenog, neosnovano je žalbeno stajalište državnog odvjetnika da je na temelju provedenog dokaznog postupka trebalo donijeti drugačije činjenične zaključke te da je sud prvog stupnja pogriješio kada je prihvatio obranu optuženika i iskaze brojnih svjedoka te zauzeo stajalište da je optuženik dao nalog da se sačini inkriminirani račun, vozilo odjavi u Republici Hrvatskoj i potom prijavi u SR Njemačkoj kako bi na taj način regulirao korištenje navedenog vozila u inozemstvu, između ostalog i za potrebe poslovanja društva C. d.o.o., a ne kako bi na taj način sebi pribavio nepripadnu imovinsku korist, a društvu u tom iznosu prouzročio štetu.
8. Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a pri ispitivanju pobijane presude, po službenoj dužnosti, nisu utvrđene povrede iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-22., na temelju članka 482. ZKP/08.-22. presuđeno je kao u izreci.
Zagreb, 9. studenoga 2022.
I Kž 639/2019-6
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo, v.r.
