Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-338/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. V., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona, ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog M. V. protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. srpnja 2022., broj K-45/2020-8, u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog M. V. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi M. V. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako u roku provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi M. V. dužan je na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenom trgovačkom društvu …. d.o.o. iznos od 325.531,28 kuna, dok je s ostatkom postavljenog, a nedosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećeno trgovačko društvo … d.o.o. upućeno u posebnu parnicu.

1.2. Na temelju članka 62. stavak 1. KZ/11. i članka 63. KZ/11. optuženom M. V. naložena je posebna obveza da oštećenom trgovačkom društvu … d.o.o. popravi štetu počinjenu kaznenim djelom u iznosu od 325.531,28 kuna u roku od 6 (šest) mjeseci po pravomoćnosti ove presude.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi sa člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženi M. V. dužan je platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 8.569,40 kuna, od čega se iznos od 6.569,40 kuna odnosi na ime naknade financijsko-knjigovodstvenom vještaku, dok se iznos od 2.000,00 kuna odnosi na ime paušala, koji je određen obzirom na trajanje i složenost postupka, te imovne prilike optuženika.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi M. V. po branitelju D. P., odvjetniku u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da "viši sud ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno suđenje Županijskom sudu i donošenje odluke."

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije u pravu optuženi M. V. kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka (ne navodi zakonsku osnovu, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da upire na bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.), jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i nisu obrazloženi na razumljiv način u odnosu na važne činjenice iz njegove obrane kojima ukazuje da nije bilo namjere za osobnim prisvajanjem novca.

5.1. Nasuprot tomu, prvostupanjski sud je za svoja činjenična utvrđenja naveo jasne, logične, razumljive i dostatne razloge u kojima nema proturječja, a obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj zapravo obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

5.2. Iz navedenih razloga žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka nije osnovana. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu, sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio da je sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Nadalje, u žalbi se uvodno ističe povreda kaznenog zakona (ne navodeći zakonski osnov te povrede), ali se obrazlaže na način da prvostupanjski sud nije mogao utvrditi odgovornost optuženika pozivajući se na blanketni propis iz članka 252. i članka 10. stavak 4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., dalje: ZTD) budući da u postupanju optuženika, a u odnosu na terećeno kazneno djelo, kada se sagleda čitav inkriminirani period, postoji izvjesno činjenično utvrđenje da je njegovo postupanje i vođenje društva bilo zapravo usmjereno na održavanje i pozitivno poslovanje društva, te da nema mjesta zaključku suda da bi postupanje optuženika bilo usmjereno na pribavljanje osobne imovinske koristi, već da se radilo o pozajmicama, koje je optuženik većim dijelom i vratio društvu.

6.1. No, u obrazloženju pobijane presude, iznoseći razloge zbog kojih je utvrđeno da je optuženi M. V. postupio protupravno, prvostupanjski sud je naveo da je optuženik, unatoč tome što je kao član uprave trgovačkog društva … d.o.o. bio dužan postupati sukladno odredbama članka 252. i članka 10. stavka 4. ZTD-a te skrbiti o interesima tog trgovačkog društva pažnjom dobrog gospodarstvenika, opisanim ponašanjem postupio je protivno tom blanketnom propisu, jer je tijekom inkriminiranog razdoblja (od prosinca 2011. do travnja 2014.) neosnovano prisvojio iznos od 325.531,28 kuna na štetu društva … d.o.o., a tim novcem nije podmirio dug društva … prema društvu K., već ga je bez ikakvog valjanog pravnog osnova, zadržao za sebe, dok je svoja ulaganja u društvo prebio s dijelom pozajmica, iako je bio svjestan da ne smije postupati s imovinom društva kao da je njegova vlastita.

6.2. Stoga, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon u pogledu pravne kvalifikacije kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., nije osnovana žalba optuženog zbog povrede kaznenog zakona koju optuženi ističe kao tzv. posrednu povredu iz članka 469. stavak 1. ZKP/08., a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženog bio povrijeđen kazneni zakon.

7. Žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u bitnom se svodi na tvrdnju optuženika kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda, da je optuženi novčana sredstva društva, u iznosu koji su naveden u izreci presude, prisvojio, te postupao u cilju i s namjerom da sebi protupravno pribavi imovinsku korist, budući da sud nije pravilno utvrdio subjektivni odnos optuženog prema terećenom kaznenom djelu, tj. postojanje namjere kao jednog od elemenata krivnje, referirajući se potom u obrazloženju tih žalbenih navoda na sadržaj provedenih dokaza. Žalitelj smatra da provedeni dokazi, a u odnosu na iznesenu i argumentiranu obranu optuženika, ukazuju da na strani optuženika nije postojala protupravna namjera, već da je optuženi sve radnje opisane u optužbi, poduzimao u cilju i s namjerom održavanja poslovanja društva, dok je iznos za koji ga se tereti dio iznosa od pozajmica koje je posudio na temelju ugovora, te većim dijelom vratio društvu, a na koje okolnosti je bio predložen svjedok M. M., čije ispitivanje je sud odbio, a upravo da te okolnosti, koje obrana smatra ključnim pitanjem, bitne su bile za ocjenu kaznene odgovornosti optuženog.

7.1. Suprotno žalbenim navodima, drugostupanjski sud smatra, da je sud prvog stupnja temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakog za sebe i međusobno ih uspoređujući osnovano utvrdio da je dokazano da je optuženi počinio kazneno djelo na način kao što mu je optužnicom stavljeno na teret. 7.2. Naime, u naprijed navedenim žalbenim prigovorima optuženik zapravo ponavlja svoju obranu koju je prvostupanjski sud osnovano ocijenio kao neuvjerljivu, a pri tome neargumentirano vrši procjenu izvedenih personalnih dokaza te ih selektivno tumači. Tako se sva prethodno navedena utvrđenja prvostupanjskog suda, koja žalitelj smatra nedokazanim, temelje na izvedenim dokazima i to knjigovodstveno- financijskom vještačenju, koje kao stručno i dano u skladu s pravilima struke od strane nepristrane i za ishod ovog kaznenog postupka nezainteresirane osobe prihvaća i ovaj sud, te pročitanoj dokumentaciji i iskazima ispitanih svjedoka. Utvrđenje suda da je novčana sredstva u vrijednosti od 325.531,28 kuna protupravno prisvojio, proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka, analize knjigovodstvene dokumentacije, te iskaza ispitanih svjedoka I. V. i B. K., čiji iskazi su s pravom ocijenjeni kao vjerodostojni, jer se dopunjuju sa nalazom i mišljenjem vještaka. Sve bitne i odlučne činjenice iz prethodnih dokaza, ukazuju da je opravdan zaključak prvostupanjskog suda kako optuženik tim novcem nije podmirio dug društva … prema društvu K. već ga je bez ikakvog valjanog pravnog osnova zadržao za sebe, a svoja ulaganja u društvo je prebio s dijelom pozajmica koje je uzeo, dok njegova obrana, u dijelu u kojem želi prikazati da je to uzeo kako bi naplatio svoja ulaganja u društvo, s pravom nije prihvaćena kao osnovana.

7.3. Stoga nema bilo kakve potrebe provođenja dokaza ispitivanjem svjedoka M. na okolnosti "saznanja bitnih za tijek kaznenog postupka", budući da je prvostupanjski sud u odnosu na inkriminirano postupanje optuženika razjasnio upravo one odlučne činjenice o kojima ovisi njegova kazneno pravna odgovornost. Optuženik je bio član uprave društva … i vlasnik društva K. društvo … nije imalo nikakvih potraživanja prema društvu K. pa nije bilo osnove da se potraživanja društva K. kao podizvođača radova za investitora G. K. od društva … d.d. kao izvođaču radova, cediraju na društvo …. u iznosu od 803.478,878 kuna. Prema nalazu i mišljenju vještaka K., oba društva u to vrijeme nisu poslovala pozitivno i iskazivali su gubitak, a društvo K. pored insolventnosti, bilo je i prezaduženo. Društvo … d.o.o. je tijekom 2015., od ukupnog dugovanja od 803.478,87 kuna na ime povrata pozajmice, vratilo društvu K. iznos od 507.000,00 kuna, dok preostali nevraćeni iznos pozajmice, odnosno iznos koji je optuženik ostao dužan društvu, iznosi 325.531,28 kuna. Tim novcem optuženik nije podmirio dug društva …. prema društvu K. već ga je bez ikakvog valjanog pravnog osnova zadržao za sebe.

7.4. Prvostupanjski sud utemeljeno zaključuje da je optuženik bio svjestan svojih postupaka i svojih dužnosti propisanih u članku 252. ZTD-a, ali je postupio suprotno istima, pa takvu analizu činjenica i ocjenu obrane optuženika, nalazi i u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pri tome valja primijetiti da je potpuno neživotno i nelogično objašnjenje optuženika "…kako nije imao namjeru i nije bio svjestan protupravnosti svog postupanja…", jer je optuženik po svojim svojstvima i dužnostima koje je imao u oba društva, itekako bio upoznat sa njihovim poslovanjem, a prihvaćanjem dužnosti člana uprave društva bio je svjestan i dobro znao da to podrazumijeva vođenje društva u zaštiti imovinskih interesa oštećenika.

8. Stoga, nije u pravu optuženik kada u žalbi ističe kako prvostupanjski sud nije utvrdio da bi njegovo postupanje sadržavalo objektivna i subjektivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela. S tim u vezi je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude (stranice 13 i 14) naveo dostatne i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zbog čega su potpuno neprihvatljive žalbene tvrdnje optuženog kojima se, ponavljajući svoju obranu, nastoji ekskulpirati, tvrdeći da nije bio svjestan da njegovi postupci ulaze u zonu protupravnosti.

8.1. Slijedom iznijetog, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je prvostupanjski sud, u cjelovito provedenom dokaznom postupku, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te osnovano zaključio da se u ponašanju optuženog M. V. stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. za koje je proglašen krivim, pa žalba optuženika, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

9. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi M. V. smatra "da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno ocijenio dokaze i krivo primijenio materijalno pravo, pa je stoga izrečena kazna neosnovana, jer su navedene okolnosti koje isključuju krivnju".

9.1. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne u smislu odredbe članka 47. KZ/11. Tako je optuženiku olakotnim cijenio neosuđivanost, dok otegotnih okolnosti kod optuženika nije našao, ali je uzeo u obzir vrstu i težinu počinjenog kaznenog djela, visinu zaprijećene kazne zatvora za to kazneno djelo, stupanj krivnje i osobnost optuženika, vodeći pri tome računa o društvenoj opasnosti i posljedicama počinjenog kaznenog djela. Potom je optuženog M. V. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, uz mišljenje da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići i bez izvršenja kazne zatvora, pa je optuženiku izrečena uvjetna osuda iz članka 56. KZ/11., tako da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

9.2. Nakon tako izrečene uvjetne osude, prvostupanjski sud izrekao je optuženiku i posebnu obvezu iz članka 62. stavak 1. i članka 63. KZ/11. da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom isplatom iznosa od 325.531,28 kune oštećenom društvu … u roku od 6 mjeseci po pravomoćnosti presude.

9.3. S obzirom da je sud prvog stupnja u odnosu na izrečenu uvjetnu osudu odredio samo rok kušnje, a vezano uz izrečenu posebnu obvezu, odredio samo rok plaćanja, bez izricanja dodatnog uvjeta iz članka 58. stavaka 5. KZ/11., na taj način je povrijedio kazneni zakon u korist optuženika. Budući da je izostala žalba državnog odvjetnika, drugostupanjski sud je samo u mogućnosti konstatirati navedenu povredu kaznenog zakona u korist optuženika bez intervencije u pobijanu presudu.

9.4. Izrečena uvjetna osuda sa posebnom obvezom i prema ocjeni ovoga suda, primjerena je težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi optuženika, te je za očekivati da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., a ujedno na taj način utjecati ne samo na optuženika, već i na sve druge da ne čine kaznena djela, čime će se ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, čime će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije.

9.5. U odnosu na odluku suda o imovinskopravnom zahtjevu, prije svega, a u odnosu na žalbu optuženika koji ustraje u tvrdnji da poriče kaznenu odgovornost, za naglasiti je kako je iz do sada iznesenih razloga posve jasno da je prvostupanjski sud osnovano i utemeljeno optuženika proglasio krivim za terećeno kazneno djelo, a to podrazumijeva i primjenu odredaba iz članka 158. ZKP/08. Sukladno članku 158. stavku 1. i 2. ZKP/08. optuženik je upravo zbog donošenja osuđujuće presude obvezan da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati oštećenom trgovačkom društvu … d.o.o. iznos od 325.531,28 kuna, dok je s ostatkom postavljenog, a nedosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, oštećeno trgovačko društvo … d.o.o. upućeno u posebnu parnicu. Stoga žalba optuženika niti u ovom dijelu nije osnovana.

10. Slijedom izloženog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 9. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.