REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 67 Pž-338/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HOTEL AMFITEATAR d.o.o., OIB 80794419575, Pula, Amfiteatarska 6, kojeg zastupaju punomoćnici Goran Veljović, Denis Jelenković, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Milena Veljović, Vladimir Veljović i Alana Alagić, odvjetnici iz Pule, Dobrilina 9, protiv 1. tuženika TIMIA d.o.o., OIB 53834244574, Rijeka, Korzo 30, i 2. tuženika KEYA d.o.o., OIB 71658112761, Opatija, Veprinački Put 2, koje oba zastupa punomoćnica Nela Šuša, odvjetnica iz Rijeke, Janeza Trdine 2/IV, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-229/2020-23 od 26. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-229/2020-23 od 26. studenoga 2021.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvo i drugotuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 6.875,00 kn.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-229/2020-23 od 26. studenoga 2021. odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da kupoprodajni ugovor od 10. prosinca 2018. sklopljen između prvotuženika kao prodavatelja i drugotuženika kao kupca na kojem je potpis zakonskog zastupnika prvotuženika ovjeren od strane javnog bilježnika Marina Belavića iz Rijeke pod poslovnim brojem OV-5711/2018 od 10. prosinca 2018., a kojim ugovorom prvotuženik prodaje, a drugotuženik kupuje nekretnine označene kao k.č.br. 322/3 oranica upisana u zk.ul. 380 k.o. Volosko; 1. suvlasnički udio 43/100 dijela etažno vlasništvo (E-l) k.č. grč. 187 kuća br. 10 upisano u zk.ul. 68 k.o. Volosko; 2. suvlasnički udio 1/6 dijela etažno vlasništvo (E-2) k.č. grč. 186 kuća i dvorište upisano u zk.uč. 1104 k.o. Volosko gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje njegovih tražbina prema prvotuženiku u ukupnom iznosu od 338.300,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana podnošenja tužbe do isplate, pa je drugotuženik kao vlasnik označenih nekretnina dužan trpjeti da tužitelj navedena novčana potraživanja namiri prodajom navedenih nekretnina (točka I. izreke), te je tužitelju naloženo da tuženicima naknadi parnični trošak u iznosu od 41.250,00 kn (točka II. izreke).
2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio da da su prvotuženik, kao prodavatelj, i drugotuženik, kao kupac, 10. prosinca 2018. sklopili kupoprodajni ugovor ovjeren od strane javnog bilježnika Marina Belavića iz Rijeke pod poslovnim brojem OV-5711/2018 od 10. prosinca 2018.
2.1. Prvostupanjski sud je nadalje, na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrdio kako je prvotuženik u vrijeme sklapanja pobijanog pravnog posla – kupoprodajnog ugovora 10. prosinca 2018. – imao dovoljno sredstava za podmirenje tužiteljeve tražbine, sve i kad bi se uzelo da tužiteljeva tražbina postoji i da je bila dospjela u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora. Osim toga, prvostupanjski sud je zaključio da se mogućnost namirenja eventualne tužiteljeve tražbine nije smanjila niti nakon sklapanja pobijanog pravnog posla, pa sve do danas, pri čemu prvostupanjski sud smatra da treba primijeniti dinamički pristup, a prvotuženik uredno posluje, ostvaruje dobit, ima sklopljene dugoročne ugovore o obavljanju knjigovodstvenih usluga koji mu jamče redoviti mjesečni prihod te vještak nije utvrdio da prvotuženiku prijeti blokada računa ili stečaj, odnosno nije utvrdio niti insolventnost, niti prezaduženost, već naprotiv da prvotuženik iz svog redovnog poslovanja generira novčana sredstva koja su dostatna za pokriće svih dospjelih obveza iz redovnog poslovanja, kao i za pokriće eventualne obveze prema tužitelju, te ne postoji objektivna nemogućnost naplate tužiteljeve (sporne) tražbine.
2.2. Prvostupanjski sud je utvrdio da i kada bi se primijenio drugi, statički pristup, niti tada se ne može sa sigurnošću utvrditi da se tužiteljeva eventualna tražbina ne bi mogla naplatiti, jer osim novčanih sredstava postoji i druga imovina u vidu tražbina po osnovi pozajmica, kao i nekretnine, čija knjigovodstvena vrijednost ne pokriva upisane terete, ali vještak tržnu vrijednost nije utvrđivao. Dodatno je utvrđen da spornom kupoprodajom, nije došlo do umanjenja imovine prvotuženika, s obzirom na to da je kupoprodajna cijena iznosila 320.000,00 EUR (čl. 2. Ugovora), da nije sporno da je navedeni iznos plaćen, te da ga je prvotuženik proknjižio u svojim poslovnim knjigama kao prihod, a tužitelj ni ne tvrdi da kupoprodajna cijena ne predstavlja ekvivalent vrijednosti nekretnine, a tek u tom slučaju radilo bi se o umanjenju imovine prvotuženika.
2.3. U odnosu na tužiteljevu tražbinu prema prvotuženiku prvostupanjski sud je utvrdio da prema stanju predmeta Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-469/2020 (ranije P-122/2019), koji još uvijek nije pravomoćno okončan (i o kojem prethodnom pitanju nije pravomoćno odlučeno), za sada ne proizlazi da je njegova tražbina osnovana, budući da je u tom postupku provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da saldo duga prvotuženika prema tužitelju na dan 31. prosinca 2017. iznosi 0,00 kn. Međutim, kako obje opće pretpostavke pobijanja moraju biti kumulativno ispunjene, prvostupanjski sud nije izvodio dokaze i utvrđivao postoji li tražbina tužitelja prema prvotuženiku u iznosu od 338.300,00 kn i je li bila dospjela na dan sklapanja pobijanog kupoprodajnog ugovora.
2.4. Posebno prvostupanjski sud ukazuje na to da tužitelj ne tvrdi niti predlaže dokaze da je prvotuženik znao da pobijanom pravnom radnjom nanosi štetu tužitelju, a niti da bi to drugotuženiku kao trećoj osobi s kojom je Ugovor sklopljen, to bilo poznato ili moglo biti poznato.
2.5. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno da uslijed sklapanja kupoprodajnog ugovora od 10. prosinca 2018. tužitelj nije imao dovoljno sredstva za ispunjenje tužiteljeve tražbine, jer je vještak utvrdio je da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora prvotuženik nije imao dovoljno novčanih sredstva za ispunjenje tužiteljeve tražbine.
4.1. Osim toga, tužitelj navodi da prvostupanjski sud nije kritički razmotrio činjenicu da je na dan 11. prosinca 2018. prvotuženik imao novčanih sredstva u iznosu od 458.121,04 kn, jer sama činjenica da su novci bili na računu prvotuženika, ne znači da su to ujedno i novci prvotuženika (moglo se raditi o zajmu/posudbi), a kupoprodajnim ugovorom prvotuženiku je trebalo biti isplaćen iznos od 98.000,00 EUR (odnosno gotovo iznos od 735.000,00 kn), i to nakon što kupac (drugotuženik) isplati kredit BKS Bank d.d. Rijeka, pa je prvotuženik je nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora trebao mati puno veća novčana sredstva na računu nego li je to imao na dan 11. prosinca 2018., a pogotovo 31. prosinca 2018. (kada je bio svega iznos od 90.046,00 kn).
4.2. Tuženik u žalbi ističe i kako činjenica da je prvotuženik nastavio poslovati i iz redovitnog poslovanja generira dovoljno prihoda, ne može se smatrati odlučnom činjenicom, jer to ne ovisi o volji tužitelja kao vjerovnika, a iz nalaza i mišljenja vještaka prvotuženik ne generira iz poslovanja redovitu dobit u iznosu od 338.300,00 kn uvećano za kamate te primjenom „likvidacijskog pristupa“, ne proizlazi da prvotuženik može na dan dospijeća „odjednom“ podmiriti tražbinu tužitelja, a da nije sklopio predmetni kupoprodajni ugovor, tužitelj bi barem imao određenu imovinu koju bi mogao ovršiti i namiriti se iz cijene dobivene njezinom prodajom.
4.3. Tuženik ukazuje i na to da se u odnosu na postojanje same tražbine prvostupanjski sud nije upuštao u razmatranje pitanja je li tražbina tužitelja u iznosu od 338.300,00 kn dospjela na dan sklapanja pobijanog Kupoprodajnog ugovora i tom je dijelu činjenično stanje ostalo u potpunosti neutvrđeno.
5. Odgovor na žalbu podnijeli su tuženici predlažući da ovaj sud odbije tužiteljevu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuju naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 6.8975,00 kn.
6. Tuženici u odgovoru na žalbu u bitnome navode da je sudski vještak potvrdio kako prvotuženik nije insolventan te da ima dovoljno sredstava za podmirenje navodne tražbine tužitelja, te da prvotuženik u svojim poslovnim knjigama nema zavedeno dugovanje prema tužitelju, a da tužitelj nije vještaku dostavio zatražene kartice iz kojih bi proizlazila osnovanost tražbine. Ističe i da je tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao niti jednu pretpostavku iz članka 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18).
7. Žalba nije osnovana.
8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.
9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tzv. paulijanska tužba, odnosno tužiteljev zahtjev za pobijanje dužnikovih pravnih radnji uz tvrdnju za je uslijed zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnine onemogućeno namirenje tražbine koju ima prema tuženiku.
10. Odredbom članka 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18) propisano je (1) da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika i (2) da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Člankom 67. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
11. U konkretnom slučaju tužitelj pobija naplatni ugovor o kupoprodaji nekretnine bez iznošenja tvrdnje da je nekretnina, eventualno, prodana ispod tržišne cijene. Budući da se radi o naplatnom ugovoru, posebna pretpostavka pobijanja (iz navedene odredbe članka 67. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima) je i da je dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
12. Tijekom postupka nije iznesena (ni dokazana) činjenica da je trećoj osobi (drugotuženiku) bilo poznato da je dužnik (prvotuženik) znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima. Već zbog toga nisu ispunjene sve pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji i tužbeni zahtjev je trebalo utvrditi neosnovanim, kako je to učinio i prvostupanjski sud.
13. Osim toga, utvrđenje prvostupanjskog suda da je u vrijeme poduzimanja pobijane pravne radnje dužnik imao dovoljno sredstava za namirenje vjerovnika nije proturječna nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije dipl. oec. Marina Rameše.
14. Isto tako, tužitelj kao vjerovnik mora dokazati stvarnu ili vjerojatnu nenaplativost tražbine što tužitelj u konkretnom predmetu nije učinio. Tužbi za pobijanje pravne radnje nema mjesta ako se pobijanjem ne olakšava namirenje vjerovnika. Pravna radnja dužnika mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno. Oštećenje vjerovnika postoji kada zbog poduzete radnje dužnik više nema dovoljno imovine za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Suprotno žalbenim navodima, čak i ako dužnik tijekom postupka pobijanja stekne sredstva za namirenje vjerovnikove tražbine, tada ne bi bilo pretpostavaka za pobijanje i tužbeni zahtjev bi trebalo odbiti. U konkretnom slučaju, osim što je utvrđeno da je tuženik u vrijeme poduzimanja pobijane radnje imao dovoljno sredstava za namirenje tužiteljeve tražbine, utvrđeno je i da tuženik iz redovnog poslovanja generira neto novčana sredstva koja su dostatna za pokriće svih dospjelih obveza iz redovnog poslovanja, kao i eventualne obveze prema tužitelju.
15. Stoga razlozima svoje žalbe, žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude.
16. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, a tužitelj u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi.
17. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tužitelj nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
18. Prvo i drugo tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke (članak 155. Zakona o parničnom postupku). Stoga je i zahtjev prvo i drugo tuženika za naknadu troška nastalog u žalbenom postupku odbijen kao pod točkom II. izreke ove presude.
Zagreb, 9. studenog 2022.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac
Broj zapisa: eb314-a8140
Kontrolni broj: 07221-c212d-31333
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=SRĐAN ŠIMAC, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
