REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 71 Pž-4618/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja, i Božene Zajec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o., OIB ..., Š., kojeg zastupa punomoćnica M. J. C., odvjetnica u Z., protiv tuženika GRAD Z., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici M. M. i D. B., odvjetnici u Odvjetničkom uredu M. & B. d.o.o., u Z., radi isplate iznosa od 2.055.465,10 kn / 272.807,10 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1098/2016 od 8. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1098/2016 od 8. prosinca 2021. u točkama I. i II. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1098/2016 od 8. prosinca 2021. u dijelu točke III. kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 242.922,81 kn / 32.241,40 EUR.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1098/2016 od 8. prosinca 2021. u dijelu točke III. njene izreke za trošak parničnog postupka u iznosu od 19.951,73 kn / 2.648,05 EUR i sudi:

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 19.951,73 kn / 2.648,05 EUR, u roku od osam dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1098/2016 od 8. prosinca 2021.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 35.693,31 kn / 4.737,32 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1098/2016 od 8. prosinca 2021. u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.055.465,10 kn s pripadajućim zateznim kamatama te trošak parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 390.769,69 kn. U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 251.046,87 kn.

2. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1098/2016 od 8. prosinca 2021. u točki I. izreke utvrđeno je da tužba povučena za iznos od 815.163,26 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev za povrat iznosa od 2.870.628,36 kn na ime sredstava koje je tužitelj kao nezakoniti posjednik uložio u tuženikovu nekretninu.

4. Sud je utvrdio da je tužitelj u posjedu dijela tuženikove nekretnine u površini od 4041 m2 i da je u parnici poslovni broj P-4017/12 naloženo tužitelju platiti tuženiku naknadu zbog bespravnog korištenja predmetne nekretnine.

5. Sud je utvrdio da je tužitelj nakon izvedenog građevinskog vještačenj a djelomično povukao tužbu za iznos od 815.163,26 kn, a da je za preostali utuženi iznos nastupila zastara potraživanja prema čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) te je stoga odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.055.465,10 kn.

6. Iako je tužitelj podnio žalbu protiv presude, iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali na točke I. i II. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. 1. U žalbi u bitnom ističe da je sud nepravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP). Navodi da je sud pogrešno naveo pravnu osnovu na koju se tužitelj poziva jer tužitelj nije potraživao povrat sredstava plaćenih po računima. Ističe da je iz odredaba čl. 152. st. 2., 164. i 155. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) razvidno da je tužitelj ostavio pravo na naknadu radi povećanja vrijednosti nekretnine tuženika u visini vrijednosti uloženih radova. Navodi da je do povećanja vrijednosti došlo nakon što su radovi izvedeni, odnosno kada je gradnja postala uporabljivom, a ne dospijećem računa koje je u tu svrhu platio tužitelj, ni danom plaćanja računa. Navodi da je iz tih razloga i predložio izvođenje dokaza geodetskim vještačenjem da bi se utvrdio da je tužitelj građenjem prešao sa svoje nekretnine na nekretninu tuženika, odnosno da su nekretnine susjedne, građevinskim vještačenjem da bi se utvrdila vrijednost izvedenih radova i saslušanjem svjedoka da bi se utvrdilo vrijeme završetka radova. Kako su radovi završeni 2014. godine, zastara je počela teći tek tada, danom završetka radova. Ističe da je sud povrijedio načelo ekonomičnosti postupka jer je dopustio da dopustio izvođenje svih predloženih dokaza i da postupak traje pet godina, a odbio tužbeni zahtjev zbog zastare.

6. 2. Protiv točaka II. i III. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu.

6. 3. U žalbi u bitnom ističe da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da je iznos troškova obračunao prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 2.055.465,10 kn, a što je pogrešno pa je i odluka o troškovima nezakonita. Ističe da sud nije priznao tuženiku puni iznos troška za pristup ročištima 8. studenog 2016. i 22. ožujka 2021., već djelomično i da mu uopće nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude, a što je nepravilno jer se tuženik na oba ročišta upustio u raspravljanje o glavnoj stvari zbog čega smatra da ima pravo na naknadu u punom iznosu prema Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa). Ističe da je trošak pristupa na ročište za objavu presude zatražio na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava te je pristupio na objavu presude 8. prosinca 2021. pa da ima pravo na naknadu tog troška, budući da se radi o trošku koji je potreban za vođenje parnice. Potražuje trošak žalbenog postupka.

6. 4. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da je žalba u cijelosti neosnovana jer je tuženik nepošten posjednik nekretnine čiji je vlasnik tuženik te su neosnovane njegove tvrdnje da ima pravo na naknadu za povećanje vrijednosti predmetne nekretnine. Ističe da je tužitelj tijekom postupka tvrdio da je uredio nekretninu koja je bila šikara i neobrađene tlo te koridor potoka uredio i priveo svrsi, odnosno proveo je radnje skidanja humusa i nasipavanja zrnatog kamenog materijala i asfaltiranja, a time je promijenio namjenu nekretnine isključivo za vlastite potrebe i u vlastitu korist, a ne za potrebe tuženika, takve radnje nisu bile nužne ni korisne tuženiku kao vlasniku. Navodi da je potraživanje u zastari jer je tužba podnesena 2016. godine, a radovi izvršeni u razdoblju od 2007. do 2010. godine, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Smatra da je tužitelj svojim postupanjem produljio trajanje postupka. Potražuje trošak odgovora na žalbu.

7. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

8. Tuženikova žalba djelomično je osnovana, a djelomično nije dopuštena.

9. Pobijana presuda i rješenje ispitani su na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. u vezi s čl. 381. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Predmet spora je zahtjev za naknadu radi povećanja vrijednosti nekretnine zbog tužiteljevog ulaganja u tuženikovu nekretninu.

11. Između stranaka nije sporno da je tuženik u posjedu predmetne nekretnine, ni da se između stranaka vodio postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-4017/12 po tužbi tuženika protiv tužitelja zbog bespravnog korištenja predmetne nekretnine i da je u tom postupku naloženo tužitelju platiti naknadu tuženiku kao vlasniku nekretnine.

12. Između stranaka je sporna osnova i visina potraživanja, kao i je li za utuženo potraživanje nastupila zastara.

13. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

14. Naime, u konkretnom slučaju radi se o izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, i to uporabi tuđe stvari u svoju korist (čl. 1120. ZOO-a), budući da je tužitelj obavio radove (na tuženikovoj nekretnini kako bi ju učinio prikladnom za otvoreno skladište koje mu je bilo potrebno za obavljanje djelatnosti, iako je znao ili morao znati da je nekretnina tuženikova (što je razvidno iz zemljišnih knjiga).

15. Iako je točno da za stjecanje bez osnove nije propisan poseban rok zastare i da se stoga primjenjuje opći petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO- a, zastara u konkretnom predmetu još nije ni počela teći.

16. Zastara potraživanja na ime stjecanja bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava, počinje teći od prestanka korištenja tog rada i sredstava, odnosno od dana kada je neosnovano obogaćen, dakle tuženik, stekao mogućnost ubirati koristi od izvršenih ulaganja. Tako i prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-358/2011 od 20. studenog 2013.

17. Uzimajući u obzir navedeno, kao i nespornu činjenicu da je tužitelj, kao posjednik koji je obavio radove za koje traži naknadu od tuženika kao vlasnika nekretnine, i dalje u posjedu tuženikove nekretnine, dakle nekretnina nije vraćena u posjed tuženiku, zastara nije počela teći niti je mogla nastupiti zastara potraživanja tužitelja s osnove izvršenih ulaganja.

18. Prema odredbi čl. 326. st. 1. ZPP-a sud može naložiti tuženiku da izvrši činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Iznimke postoje u nekoliko slučajeva i to kada sud prihvati zahtjev za uzdržavanje (čl. 326. st. 2. ZPP-a), kada se tuženika obveže da preda ili preuzme stvar danu u najam ili zakup (čl. 326. st. 3. ZPP-a), ili kada na zahtjev oštećenika sud dosudi pravičnu novčanu naknadu i za buduću neimovinsku štetu ako je po redovitom tijeku izvjesno da će ona trajati u budućnosti (čl. 1104. ZOO-a). U konkretnom slučaju nije riječ o jednoj od navedenih iznimki.

19. Tražbina tužitelja koja je predmet tužbenog zahtjeva nije dospjela, pa je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev.

20. Pri tom se ističe da se tužitelj neosnovano u žalbi poziva na odredbe čl. 152. st. 2. i 155. st. 2. ZV-a, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o gradnji zgrade (kako ju propisuje čl. 152. st. 5. ZV-a, kao svaki građevinski objekt koji se razmjerno trajno povezao sa zemljišnom česticom na njezinoj površini ili ispod nje, s time da je zgrada izgrađena kad je dovedena u takvo stanje da ju je moguće rabiti za svrhu kojoj takve zgrade redovito služe) ni prekoračenja međe građenjem zgrade, već je tužitelj obavio radove na tuženikovoj nekretnini i to uklanjanja trave, korova i humusa te potom asfaltiranja predmetne nekretnine (sve kako bi predmetna nekretnina služila tužitelju kao otvoreno skladište za skladištenje robe), dakle radi se o uporabi tuđe stvari u svoju korist.

21. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima postupka.

22. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da mu pripada pravo na trošak na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, a budući da je tužitelj tijekom postupka djelomično povukao tužbu primjenjuje se i odredba čl. 158. st. 1. ZPP-a.

23 Prvostupanjski sud je tuženiku priznao trošak zastupanja na ročištima 12. prosinca 2017., 8. ožujka 2018., 25. travnja 2018. i 5. rujna 2019. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora od 2.055.465,10 kn, svaki u iznosu od 20.554,65 kn, umjesto pravilno prema vrijednosti predmeta spora od 2.870.628,36 kn (zatraženih 28.706,28 boda za radnje) i za svaki iznos od 28.706,28 kn, stoga je valjalo (uz dosuđeni trošak u ukupnom iznosu uvećanom za PDV od 25% od 102.773,25 kn), za te radnje dosuditi daljnji trošak u ukupnom iznosu od 32.606,52 kn, uvećano za PDV od 25% prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 8.151,63 kn, ukupno iznos od 40.758,15 kn.

24. Pogrešno je prvostupanjski sud priznao tuženiku trošak zastupanja na ročištima 21. veljače 2017. i 2. svibnja 2017. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife i prema vrijednosti predmeta spora od 2.055.465,10 kn, umjesto pravilno prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se raspravljalo na tim ročištima o procesnim pitanjima i prema vrijednosti predmeta spora od 2.870.628,36 kn (zatraženih 28.706,28 boda za radnje) svaki u iznosu od 14.353,14 kn, uvećano za PDV od 25% prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 3.588,29 kn, ukupno iznos od 35.882,86 kn, dok na više dosuđeni trošak u iznosu od 15.478,47 kn tuženik nema pravo na naknadu.

25. Pravilno je priznao trošak zastupanja na ročištima (prema vrijednosti predmeta spora od 2.055.465,10 kn (2.055,46 bodova za radnje) 11. veljače 2021. i

27. listopada 2021. prema Trb. 9. t. 1. Tarife, svaki u iznosu od 20.554,65 kn, ukupno iznos od 41.109,30 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu do 10.277,33 kn, ukupno iznos od 51.386,63 kn.

26. Također, pravilno je priznao trošak zastupanja na ročištu 22. ožujka 2021. prema Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 10.277,33 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu 2.569,33 kn, međutim, pogrešno je priznao trošak zastupanja na ročištu 8. studenog 2016. (prema vrijednosti predmeta spora od 2.055.465,10 kn iznos od 10.277,33 kn, uvećan za PDV od 25% u iznosu od 2.569,33 kn, umjesto pravilno prema vrijednosti predmeta spora od 2.870.628,36 kn (zatraženih 28.706,28 boda za radnje) iznos od 14.353,14 kn, stoga je valjalo tuženiku priznati za te radnje daljnji trošak u iznosu od 4.075,81 kn, uvećano za PDV od 25% prema Tbr 42. Tarife u iznosu od 1.018,96 kn, ukupno iznos od 5.094,77 kn.

27. Osnovano tuženik u žalbi ističe da ima pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9. t. 3. Tarife u iznosu od 500,00 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 125,00 kn, ukupno iznos od 625,00 kn, budući da je taj trošak pravovremeno zatražio te bio zastupan na ročištu za objavu presude, stoga mu pripada pravo na daljnji trošak u iznosu od 625,00 kn.

28. Tuženiku je prvostupanjski sud pravilno priznao trošak sastava odgovora na tužbu te podnesaka od 7. rujna 2017., 10. rujna 2019. i 30. lipnja 2020. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, ali pogrešno prema vrijednosti predmeta spora od 2.055.465,10 kn (2.055,46 bodova za radnje) svaki u iznosu od 20.554,65 kn (ukupno iznos od 82.218,60 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 20.554,65 kn), umjesto pravilno prema vrijednosti predmeta spora od 2.870.628,36 kn (zatraženih 28.706,28 boda za radnje) svaki u iznosu od 28.706,28 kn, stoga je valjalo tuženiku za te radnje priznati daljnji trošak u iznosu od 32.606,52 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 8.151,63 kn, ukupno iznos od 40.758,15 kn.

29. Budući da je za četiri podneska već tuženiku priznat puni iznos troška prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, sud je pogrešno za podnesak od 27. veljače 2017. priznao tuženiku trošak prema toj Tarifi, umjesto prema Tbr. 8. t. 3. Tarife u iznosu od 500,00 kn, uvećano za PDV od 25% prema Tbr. 42. Tarife ukupno iznos od 625,00 kn, stoga za više priznati trošak u iznosu od 25.068,31 kn tuženik nema pravo na naknadu.

30. Tuženiku ne pripada pravo na trošak podneska od 27. travnja 2017. jer nije potreban za vođenje parnice, budući da tuženik njime ponavlja svoje navode iz ranijeg podneska od 27. veljače 2017. za koji mu je priznat trošak, stoga je valjalo odbiti tuženikov zahtjev za trošak te radnje u iznosu od 20.554,65 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 5.138,66 kn, ukupno iznos 25.693,31 kn.

31. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tuženiku trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn te za pristup vještaka na ročište u iznosu od 370,00 kn, ukupno iznos od 5.370,00 kn.

32. Slijedom navedenog, uz već pravilno prvostupanjskom presudom dosuđeni trošak u iznosu od 390.769,69 kn, valjalo je dosuditi tuženiku i daljnji trošak u iznosu od ukupno 19.951,73 kn (točka III. izreke ove presude).

33. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo djelomično potvrditi, a na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

34. Odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a propisano da je žalba nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

35. Prema odredbi čl. 367. ZPP-a nedopuštenu žalbu odbacit će drugostupanjski sud rješenjem ako to nije učinio prvostupanjski sud.

36. Imajući u vidu da je tuženik u odnosu na točku II. izreke pobijane presude, u kojoj mu je priznat trošak parničnog postupka, uspio u sporu pred prvostupanjskim sudom, nema pravni interes podnijeti žalbu protiv tog dijela presude, odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

37. Budući da je tuženik sa žalbom uspio u neznatnom dijelu, nema pravo na trošak žalbenog postupka, a njegov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, budući da se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

38. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura). Stoga je iznose izražene u kunama u uvodu i izreci ove presude valjalo, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

Zagreb, 9. studenog 2022.

Predsjednik vijeća

Srđan Šimac