Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-80/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Lj., zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. u vezi s člankom 153. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 6. listopada 2021., broj K-10/2021-75, u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se optuženom D. Lj. za kazneno djelo iz članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 153. stavkom 1. KZ/11. za koje je pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, temeljem članka 154. stavka 2. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, za kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11. (točka 2. izreke prvostupanjske presude) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, za kaznena djela iz članka 177. stavka 2. KZ/11. (točka 4. izreke prvostupanjske presude počinjeno na štetu mlt. T. i T. Lj.), utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po 1 (jednu) godinu i 6 (šest) mjeseci za svako kazneno djelo, dok se prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11. (točka 3. izreke prvostupanjske presude), pa se optuženi D. Lj., uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju mu se temeljem članka 54. KZ/11., ima uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od dana uhićenja 16. studenog 2020., te vrijeme na izdržavanju kazne na koju je upućen prije pravomoćnosti presude, po pravomoćnom rješenju Županijskog suda u Rijeci K-10/2021. od 03. veljače 2022. i rješenju Ik I-40/2022. od 3. ožujka 2022., pa nadalje.

II Žalba optuženog D. Lj. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi D. Lj. proglašen je krivim i to: pod točkom 1. izreke za kazneno djelo iz članka 154. stavak 2. u vezi članka 153. stavka 1. KZ/11. (oštećena Lj. D. Lj.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, pod točkom 2. izreke za kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11. (oštećena Lj. D. Lj.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom 3. iz članka 139. stavka 3. KZ/11. (oštećena Lj. D. Lj.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te za dva kaznena djela pod točkom 4. iz članka 177. stavak 2. KZ/11. za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 1 (jednu) godinu za svako kazneno djelo (oštećene mlt. T. i T. Lj.), pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecaju, temeljem članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina u koju mu je sukladno članku 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, od dana uhićenja 16. studenog 2020, pa nadalje.

1.1. Temeljem članka 70. KZ/11., optuženom D. Lj. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 2 (dvije) godine.

1.2. Temeljem članka 79. stavak 2. KZ/11. od optuženika je oduzet kuhinjski nož ukupne dužine 31 cm, dužine oštrice 18,5 cm i širine oštrice 3,5 cm, koji se nalazi pohranjen u referadi corpora delicti suda, pod brojem Kop-1/2021., a koji će se nakon pravomoćnosti presude uništiti.

1.3. Temeljem članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 1., 6., 7. i 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/11., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan naknaditi sudu troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, troškove provedenih kombiniranih psihijatrijsko–psihologijskih vještačenja u ukupnom iznosu od 18.509,60 kuna, troškove provedenog medicinsko- urološkog vještačenja u iznosu od 5.120,00 kuna, te nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem, kao i nagradu i nužne izdatke opunomoćenice oštećene u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne pojedinačno duže kazne zatvora za svako djelo, a posebno za djelo pod točkom 1., te da se optuženiku izrekne dulja jedinstvena kazna zatvora".

2.1. Optuženik se žali po svom branitelju I. B., odvjetniku u R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju predmeta i troškovima postupka, s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno podredno preinači pobijanu presudu na način da smanji visinu kazne optuženiku".

2.2. Optuženik je po branitelju podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana, a optuženikova prihvati kao osnovana.

3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

4. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. optuženik najprije parafrazira sadržaj te zakonske odredbe, da bi zatim naveo da pobijana presuda ne sadrži razloge kojima bi se obrazložili bitni elementi kaznenog djela iz članka 154. stavak 2. KZ/11., te da je činjenični opis kaznenih djela neodređen i nedovoljno konkretan "…da nema ni približno određenog dana ili datuma kada je optuženik navodno činio kaznena djela…da se presuda temelji samo na iskazu oštećene…čiji iskaz je neodređen, neživotan i nelogičan te kontradiktoran sam sebi…jer je optuženik proglašen krivim i za razdoblje kada joj nije mogao prići…jer je bila u zatvoru godinu dana…zbog čega je sud u dvojbi o onim činjenicama koje idu na štetu optuženika…a nisu nedvojbeno utvrđene…trebao primijeniti načelo in dubio reo…".

6. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski je sud dao razloge za sva svoja utvrđenja zaključujući, na temelju provedenih dokaza, da je optuženik postupajući na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela za koja ga je proglasio krivim.

6.1. Tvrdnja optuženika da iskaz oštećene ne podupire činjenični i pravni opis u pogledu prijetnji i povreda koje bi oštećenica zadobila "kod navodnog silovanja", je ustvari isticanje žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

6.2. Izreka pobijane presude nije "proturječna sama sebi", niti je "neodređena i nedovoljno konkretna“, kako se to navodi u žalbi, jer se inkriminirani period od 2012. do 16. studenog 2020. odnosi na period u kojem je optuženik "…u najmanje deset navrata …uporabom sile, izvršio spolni odnošaj sa oštećenom" (točka 1. izreke), a period od 2010. do 16. studenog 2020. odnosi se na nasilje u obitelji u okviru kojeg su opisane okolnosti i učestalost takvog nasilja unutar obitelji (točka 2. izreke), dok je prijetnja vezana za događaj koji se odvio u proljeće 2020. (točka 3. izreke), a period od 2014. do 16. studenog 2020. odnosi se na ponašanje optuženika vezano uz zlostavljanje njegove djece (točka 4. izreke), pa na taj način nije ostvarena gore citirana bitna povreda, već se ovim žalbenim navodima također osporava činjenično stanje.

6.3. Optuženik, nadalje navodi, da mu je povrijeđeno pravo na obranu iz razloga "što se ni u jednom trenutku nije mogao konkretno očitovati za kaznena djela….obzirom da isti ne zna što mu se konkretno stavlja na teret", a potom se prethodna tvrdnja obrazlaže ponovno prigovorima "da ne postoji ni približno vrijeme počinjenja djela…kojeg dana ,kojeg mjeseca, pa čak ni koje godine je počinjeno svako pojedino kazneno djelo…", jer da je proglašen krivim iza period od godine dana kada je oštećena bila u zatvoru i za period kada je on bio odsutan od kuće.

6.4. Prethodno iznesenim razlozima kojima optuženik argumentira žalbenu osnovu počinjenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, osporava se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a potvrda tome, da su u pitanju činjenični, a ne postupovni prigovori, je u tome, da gotovo identične prigovore koje je prethodno podveo pod bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u nastavku žalbe iznosi i kao prigovore koji se odnose na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

6.5. Stoga, kada optuženik u žalbenim navodima tvrdi da je "…počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka…jer postoji nelogičnost i proturječnost činjeničnog i zakonskog opisa te pravne kvalifikacije…" u biti dovodi u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a s kojima se očito ne slaže, pa će o tome biti riječi u dijelu ove presude u odnosu na žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Drugostupanjski sud je u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ispitao pobijanu presudu i utvrdio je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

8. U okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik detaljno analizira i ocjenjuje svaki izvedeni dokaz, kao i vlastitu obranu, istodobno kritizirajući analizu i ocjenu tih dokaza iznesenih u prvostupanjskoj presudi, te sugerira da je trebalo donijeti zaključke suprotne onima koje je donio prvostupanjski sud, odnosno smatra da nema dovoljno dokaza da je optuženik počinio inkriminirana kaznena djela, a pritom je postupljeno protivno pravilu in dubio pro reo, odnosno "…protivno članku 3. ZKP-a, prema kojem se dvojba oko postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela…rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika."

9. Međutim, drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je potom vrlo savjesno analizirao i kritički ocijenio i to, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima, do kojih je na takav, logički neupitan način došao, nema što prigovoriti.

10. U odnosu na kazneno djelo silovanja, žalitelj tvrdi da je pobijana presuda donesena na temelju pogrešne interpretacije i tumačenja iskaza oštećene Lj. D. Lj. čiji iskaz je "…neodređen, neživotan, nelogičan, konfuzan, nedosljedan i kontradiktoran sam sebi…jer je optuženik proglašen krivim za tako teško kazneno djelo i za razdoblje kada joj nije mogao prići…jer je bila u zatvoru godinu dana…i za razdoblje kada je izbivao duže vrijeme iz kuće zbog posla…za razdoblje kada je u posljednje tri godine obolio od dijabetesa…te imao problema s potencijom…", zbog čega joj sud nije smio vjerovati, a niti njega osuditi samo na temelju takvog njenog iskaza. U odnosu na provedene dokaze, a procjenjujući iste, optuženi tvrdi da nema dovoljno, niti valjanih personalnih dokaza, a niti bilo koji materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja, budući da iskaz supruge nije potvrđen ostalim dokazima, prije svega medicinskom dokumentacijom, iako ona tvrdi da ju optuženik tukao i da je imala modrice po tijelu i ozljede po glavi, nije se javljala liječnicima, a niti o tome postoji bilo kakav trag.

10.1. S obzirom na takve tvrdnje optuženika, koje se sada apostrofiraju i u žalbi, a isticane su i u tijeku prvostupanjskog postupka, prvostupanjski sud je proveo psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje, s ciljem utvrđenja karakteristika osobnosti oštećene, a slijedom toga i mogućnosti vjerodostojnog iskazivanja.

10.2. Tako je psihodijagnostičkom i kliničkom procjenom utvrđeno da je oštećena Lj. D. Lj. osoba urednog duševnog razvitka, da ne boluje od prave i trajne duševne bolesti; ne manifestira psihopatološka doživljavanja koja bi bila od utjecaja na sposobnost davanja vjerodostojnog iskaza te nema elemenata za organsku cerebralnu disfunkciju, ne simulira, agravira ili konfabulira sadržaje, što bi moglo dovesti u pitanje sposobnost davanja vjerodostojnog iskaza. Za izostanak bilo kakvog traumatskog poremećaja kod nje, iz vještačenja proizlazi kako ne postoji trauma kod koje će apsolutno sve osobe istovjetno reagirati i imati 100% istu reakciju, pa tako i u slučaju silovanja, jer traumatsku reakciju razvije negdje oko 60% silovanih osoba, ali ne i 100%, a sve ovisi o strukturi ličnosti osobe, njezinim obvezama i podršci okoline. Ne postoji pravilo da se takva reakcija razvije, jer uvijek postoji određen broj osoba koje takvo što ne razviju, a isto tako je moguće da prethodne traume na neki način "ojačaju" osobu koja je višekratno silovana. Kod oštećene se bilježi depresivni kognitivni stil, što ukazuje na osjećaje bespomoćnosti, beznadnosti i sklonost neaktivnosti u rješavanju problema, te su zabilježeni pojedinačni simptomi ponovnog proživljavanja i izbjegavanja, no nije zabilježeno ostalih simptoma koje bi opisali kao PTSP. Zaključno, na temelju njezinih intelektualnih kapaciteta, sposobna je dati vjerodostojan iskaz.

10.3. Stoga, prvostupanjski sud nije imao nikakvih razloga ne prihvatiti iskaz oštećene i svjedokinje Lj. D. Lj. koja je bila dosljedna u svom iskazu, kako dokaznom ročištu 22. prosinca 2020. (u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja) tako i na raspravi. U odnosu na opis prisilnih spolnih odnosa, oštećena je detaljno opisala kako su problemi sa optuženikom počeli još 2009., i trajali sve dok nije u studenom 2020. podnesena prijava policiji. U prethodnih deset godina optuženik ju je psihički i fizički maltretirao, zbog čega je živjela u strahu, jer je u stanu uvijek držao nož ili noževe kojima je prijetio njoj i njihovim kćerima T. i T. U razdoblju od 2012. do 2020. optuženik ju je najmanje desetak puta prisilio na spolni odnos kojem se protivila, ali ga je on unatoč tome izvršio. Prvi puta ju je silovao u nakon rođenja kćeri T., u jutarnjim satima, nije mogla ustati iz kreveta, a optuženik je lupao po kući i popalio sva svjetla, uhvatio je za kosu i prebacio preko trosjeda rekavši joj: "Sad ću te kao zadnju kurvu". Redovito ju je udarao i čupao za kosu, stavljao joj je deku na glavu da ne bi bilo ozljeda, da bi potom pored svega što se svakodnevno dešavalo, tražio da ide s njim u krevet, a kada bi ga odbila, šutao je nogama, a u ponekim navratima držao joj nož u međunožju i govorio "…da će je osakatiti jer da…s kime se jebe, ako neće s njime…za koga se brije…", vrijeđao je, govoreći joj da je "…krava, glupača…" i često ju psovao riječima "Mamu ti jebem, sad ću te osakatiti, s kim se jebeš ako mene nećeš?", te bez obzira što ga je preklinjala i govorila mu da to ne radi, on bi ustrajao u svom naumu. Potvrdila je kako je u tom istom razdoblju imala i dobrovoljnih spolnih odnosa s optuženikom, da su znali međusobno razmjenjivati poruke i fotografije eksplicitnog seksualnog sadržaja, da je optuženik često snimao njihove spolne odnose, te da je na to pristajala samo "zbog mira u kući i djece", te da je nesporno i to, da je optuženik u tom vremenskom razdoblju izbivao iz kuće po petnaest ili mjesec dana zbog posla, kao i to da je ona tijekom 2015. i 2016. bila u zatvoru, gdje je služila zatvorsku kaznu od godinu dana.

10.4. Pobijajući činjenična utvrđenja u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke, optuženik tvrdi da je zanemarena njegova obrana glede tvrdnje o erektivnoj disfunkciji, zbog čega sa svojom suprugom nije imao, a niti mogao imati spolne odnošaje nakon 2017. godine. Pravilno je obrana optuženika ocjenjena kao neuvjerljiva. Naime, ako je optuženik i imao poteškoća s potencijom, što medicinskim vještačenjem nije potvrđeno, niti potkrijepljeno provedenim medicinskim nalazima, to ne isključuje da je kroz inkriminirani period od ukupno osam godina povremeno obavljao nasilne spolne odnose, kako ga oštećena i tereti. Pri tome, za postojanje kaznenog djela silovanja opisanog u točki 1. presude nije relevantno o kolikom broju nasilnih spolnih odnosa se radilo, niti kojeg točno dana i godine, a niti na isto ima utjecaja to što je optuženik u inkriminiranom razdoblju izbivao povremeno po 15 ili mjesec dana, kao niti to, da je oštećena u tom razdoblju izbivala godinu dana zbog služenja zatvorske kazne, budući je optuženik terećen za jedno kazneno djelo, a ne za 10 kaznenih djela silovanja počinjenih u stjecaju.

10.5. S obzirom da vještaci nisu pronašli elemente na osnovu kojih bi posumnjali u vjerodostojnost onoga što je oštećena Lj. D. Lj. iskazivala, kako u odnosu na silovanje, tako i u odnosu na ostale traume koje je u braku trpjela, odnosno da nije sklona izmišljanju, konfabuliranju niti svjesnom laganju o događajima i nasilju kojem je bila izložena od strane optuženika, prvostupanjski sud je s pravom iskaz oštećene cijenio upravo u svjetlu psihijatrijsko-psihologijskog nalaza i mišljenja za oštećenu. Pravilno je zaključeno kako je oštećena, kao žrtva fizičkog nasilja koje je u odnosu na nju primijenio optuženik i brojnih prijetnji usmjerenih na njezin život i tjelesni integritet, od čega su neke bile izgovorene s ciljem slamanja otpora spolnom činu, u inkriminiranom razdoblju bila silovana i zlostavljana upravo na način kako ga je opisala, bez obzira što ne postoji medicinska dokumentacija u kojoj bi ozljede bile verificirane i što kod nje nije utvrđen traumatski poremećaj, niti simptomi PTSP-a, a što se dopunjuje i njenim iskazom "…da je u sklopu cjelokupnog ponašanja supruga prema njoj, silovanje doživljavala kao najmanje zlo…". Kako je iskaz oštećene supruge potkrijepljen i kontrolnim dokazima (vještačenjem, iskazima njihove djece i fotodokumentacijom), zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti optuženika za terećena kaznena djela, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer isti žalbenim navodima nije s uspjehom osporen.

11. S obzirom na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjen i kazneni zakon u pogledu pravne kvalifikacije djela, te je utvrđeno kako je optuženik pod točkom 1. počinio kazneno djelo iz članka 154. stavak 2. u vezi sa člankom 153. stavkom 1. KZ/11.

12. Što se tiče kaznenog djela nasilja u obitelji iz točke 2. presude, oštećena je identično i dosljedno iskazivala o načinu ponašanja optuženika unutar njihovog doma kako prema njoj, tako i prema njihovoj zajedničkoj djeci, opisujući da ju je optuženik nakon rođenja mlađe kćeri T., odnosno nakon 2010. godine sve do policijske intervencije 16. studenog 2020. konstantno fizički i psihički maltretirao, udarao, vrijeđao, omalovažavao, a sve to pred njihovim kćerkama. Da je takvo ponašanje optuženika kod oštećene izazvalo strah i bojazan za vlastiti život i život njihove djece, T. i T., nesporno proizlazi kako iz iskaza oštećene supruge ("…šamarao, čupao za kosu, udarao rukama, nogama i raznim predmetima, bacao i razbijao stvari po kući, psujući je i vrijeđajući pogrdnim riječima…a sve to pred mlt. djecom…"), tako i iskaza njihovih kćerki ("…otac u njihovoj nazočnosti učestalo fizički i psihički zlostavljao njihovu majku, te razbijao kućni inventar zbog čega su se njih dvije uznemirene i ustrašene zatvarale u svoju sobu…"), a čiji iskazi su, s pravom prihvaćeni kao vjerodostojni, zbog izrazito vjerno i emotivno opisanih događaja i postupaka njihovog oca unutar obitelji. Iskaz supruge, kako je kroz inkriminirano vrijeme sve to trpjela iz straha za sebe i djecu, odnosno, kako je navela "… radi mira u kući i radi djece…da se ne dogodi još nešto gore…" u potpunosti se dopunjuje sa iskazima njihovih kćerki. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su opisanim ponašanjem optuženika ostvarena i sva bitna obilježja kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11., opisanom u točki 2. izreke pobijane presude.

12.1. U pogledu žalbenih prigovora optuženika zbog povrede kaznenog zakona, a u odnosu na ovo kazneno djelo "…da je prvostupanjski sud primijenio zakon koji se ne može primijeniti…", budući je optuženika proglasio krivim za učin kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11. za razdoblje od 2010. do 16. studenog 2020., iako to kazneno djelo postoji tek od 2015. godine, valja istaći, da optuženik u tome nije u pravu.

12.2. Naime, iako se prvostupanjski sud osvrnuo na razgraničenje kaznenog djela i prekršaja, nije dao ocjenu o postojanja pravnog kontinuiteta i nije posebno analizirao kazneno djelo iz članka 215.a Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.) s nekim od kaznenih djela iz KZ/11., a niti u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11., za razdoblje nakon stupanja na snagu KZ/11., tj. od 1. siječnja 2013. do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama KZ/11. ("Narodne novine" 56/15.), ali time nije počinjena takva povreda kaznenog zakona koja se ne može otkloniti u drugostupanjskom postupku.

12.3. Sukladno prethodnom, a radi otklanjanja svake dvojbe optuženika u ovom kaznenom predmetu, (te eventualno budućih sličnih dvojbi), Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalitelju skreće pozornost, a rukovodeći se činjeničnim opisom djela, te imajući u vidu vrijeme počinjenja djela, da su ponašanja, koja su prije bila obuhvaćena člankom 215.a KZ/97. (razdoblje iz točke 2. izreke od 2010. do 1.1.2013.) i dalje zadržala karakter kaznenog djela, ako su se, u skladu sa KZ/11. (razdoblje od 2013. do 2015.), mogla podvesti pod zakonske opise onih djela kod kojih je kao kvalifikatorna okolnost bilo propisano da su počinjena prema bliskoj osobi (npr. tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 2. KZ/11., teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 2. KZ/11., te prisile i prijetnje iz članka 138. stavak 2. i članka 139. stavak 4. KZ/11.).

12.4. Stoga, kada je konkretno činjenično stanje kažnjivo po starom i novom zakonu, iako je u svakom od njih izrečeno drukčijim riječima, iz prethodno iznesenog slijedi, da KZ/11. kakav je postojao do Zakona o izmjenama i dopunama KZ/11. ("Narodne novine" 56/15.) nije dekriminalizirao nasilje u obitelji, nego je povukao jasnu crtu razgraničenja između nasilja u obitelji kao kaznenog djela i kao prekršaja. U spomenutom razdoblju od stupanja na snagu KZ/11. do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama KZ/11. postalo je očito da su neka ponašanja iz kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a KZ/97. bila obuhvaćena drugim kaznenim djelima ili su bila tretirana u okviru prekršajnog postupka. Kako su slučajevi nasilja, koji za posljedicu nisu imali narušenje zdravlja, ali je došlo do narušavanja psihičkog integriteta osobe, postali sve učestaliji, ponovno je 2015., kao posebno kazneno djelo, uvedeno kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. Inače, pri tome valja istaći, da je to kazneno djelo u suštini supsidijarno kazneno djelo, budući da odredba članka 179.a KZ/11. predstavlja izričitu klauzulu supsidijarnosti koja glasi: "a time nije počinjeno teže kazneno djelo".

12.5. Dakle, nije prihvatljiva žalbena tvrdnja optuženika kako u razdoblju od 1. siječnja 2013. do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama KZ/11. ("Narodne novine" 56/15.) "nije bilo kaznenog djela nasilja u obitelji". Naime, ne smije se izgubiti iz vida, da je kazneno djelo nasilničkog ponašanja, odnosno nasilja u obitelji i prije i sada bilo tzv. složeno kazneno djelo, jer se različitim modusima izvršenja tog kaznenog djela štitilo različite objekte, od sigurnosti osoba, njihovog tjelesnog i duševnog integriteta, a sve u slučaju kada su žrtve bliski srodnici počinitelja, koji uživaju posebnu zaštitu. Kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a. KZ/11. je tzv. blanketne prirode tj. isto se može počiniti samo ako se "teško krše propisi o zaštiti nasilja u obitelji", pa djelo postoji kada na to upućuje blanketna dispozicija, ovdje konkretno Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine", broj 137/09. i 29/10. - u daljnjem tekstu: ZZNO). Razgraničenje između kaznenog djela iz članka 179.a. KZ/11. i prekršaja iz članka 4. ZZNO očituje se u težini ugrožavanja zaštićenog dobra što je questio facti, a što je sud dužan ocijeniti u svakom pojedinom slučaju. Kako je u ovom konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik teško kršio propise o zaštiti nasilja u obitelji iz članka 4. i članka 10. ZZNO-a, što se očituje kroz visok stupanj nasilja (kroz tjelesno, psihičko i verbalno nasilje) i što se vremenski odvijalo kroz dugi niz godina (od 2010.-2020.), a kod oštećene izazvalo strah za vlastitu sigurnost i sigurnost njezine djece, to je optuženik pravilno proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11.

13. Nadalje, iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude, jasno proizlazi da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja, u proljeće 2020., činjenično opisano pod točkom 3. izreke te presude, upućivao razne prijetnje svojoj supruzi usmjerene na njezin život i tjelesni integritet, od čega su neke bile izgovorene njoj osobno ("…sada ću te zaklati…"), a neke u odnosu na nju i djecu ("…žicom ih udaviti kada popizdi…"), što je kod oštećene izazvalo osjećaj straha za nju i djecu, pa su se time, po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, u ponašanju optuženika ostvarila sva bitna, kako objektivna, tako i subjektivna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11., za koje je proglašen krivim.

14. Jednako tako, a što se tiče kaznenih djela pod točkom 4. izreke prvostupanjske presude, nema nikakve dvojbe da je optuženik dugotrajnim psihičkim i fizičkim maltretiranjem svoje supruge u nazočnosti njihove maloljetne djece, a i povremenim agresivnim ponašanjem prema svojim kćerkama T. i T., kao otac zlostavljao svoju djecu, čime je na njihovu štetu počinio dva kaznena djela iz članka 177. stavka 2. KZ/11. U izreci pobliže opisano zlostavljanje, proizlazi iz suglasnih iskaza oštećene Lj. D. Lj. te zajedničke djece T. i T. Lj., koje su potvrdile da se radilo o izuzetno teškoj i traumatičnoj obiteljskoj situaciji u kojoj je optuženik nametao kako su dužni bespogovorno ga slušati i zadovoljavati njegove potrebe. Vezano za mlt. T. Lj. nesporno je utvrđeno da je otac kod nje uzrokovao osjećaj straha, šoka i tuge, nakon što joj je majka kupila ruksak marke Nike kojim se pohvalila ocu, da bi on na nju potom počeo vikati, te joj uzeo ruksak iz ruku i nožem ga cijelog izrezao, a u odnosu na drugu kćer mlt. T., koja je znala plakati vidjevši kako u njihovoj nazočnosti razbija kućni inventar i viče na majku, a zbog čega su se njih dvije uznemirene i ustrašene zatvarale u svoju sobu, vikao na istu, govoreći joj: "Budeš li još plakala, bacit ću te kroz prozor!". Sukladno tako utvrđenim činjenicama, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik na opisani način u potpunosti bio svjestan protupravnosti svog ponašanja i posljedica koje mogu nastupiti takvim ugrožavanjem psihičkog razvoja svoje maloljetne djece, a to je ponašanje htio kao svoje i kao takvo, zbog čega su se u njegovu postupanju ostvarila sva bitna obilježja dva kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11. za koja je oglašen krivim pod točkom 4. izreke ove presude.

14.1. Slijedom navedenog, žalbeni prijedlog optuženika, kako je trebalo provesti vještačenje mlt. djece na okolnosti da li su postupci optuženika doista uzrokovali intenzivniju fizičku i psihičku bol kod kćerki ili se radi samo o neprimjerenom ponašanju roditelja prema djetetu i korištenju neodgovarajućih odgojnih metoda, posve je deplasiran, a u odnosu na stvarno utvrđeno činjenično stanje, iz kojeg proizlazi da su postupci optuženika ugrožavali psihički razvoj kod njegovih kćerki, a što vjerno opisuju kada kažu "… da su se njih dvije uznemirene i ustrašene zatvarale u svoju sobu…". Da su njihovi iskazi s pravom ocijenjeni kao vjerodostojni i iskreni, potvrđuje se i iz dijela obrane optuženika koji je, nakon spoznaje o sadržaju svjedočenja svojih kćeri, izjavio "…da se nakon što je u istražnom zatvoru zaprimio optužnicu i pročitao što mu se sve stavlja na teret, pokušao ubiti…jer on nije takva osoba…ne može shvatiti da ga se tako doživljava…za svoju djecu bi, pogotovo za T., ali i za T. dao zadnju kap krvi…ne bi im nikada naudio i ne može zamisliti da ga se djeca boje…žao mu je zbog svega…i što je naposljetku izgubio obitelj".

15. Pogrešan je stav optuženika da se u konkretnom slučaju, a u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. i kaznena djela iz članka 177. stavka 2. KZ/11. u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11., radi o prividnom stjecaju, jer da su "…kaznena djela iz točke 3. i 4. izreke konzumirana u izvršenju kaznenog djelo iz članka 179.a KZ/11. iz točke 2. izreke presude…".

15.1. Naime, s obzirom na drugačiju namjeru počinitelja, različite zaštitne objekte i različiti vremenski period, tijekom kojeg je optuženik dugotrajnim i teškim psihičkim i fizičkim maltretiranjem svoje supruge, pa potom opetovanim prijetnjama oštećenici kao bliskoj osobi, te svojim postupcima ugrožavao psihički razvoj svoje maloljetne djece, radi se o tri potpuno različita životna događaja koji svaki za sebe ostvaruje obilježja različitih kaznenih djela, tako da nije u pitanju prividni, već heterogeni realni stjecaj, zbog čega nema odnosa konsumpcije, bez obzira što postoji određena interferencija između ovih kaznenih djela. Stoga nije ostvarena povreda kaznenog zakona na koju ukazuje žalba optuženika.

15.2. Pozivanje optuženika na sudsku praksu iz predmeta Županijskog suda u Splitu broj Kž-52/20. i Županijskog suda u Puli broj Kž-148/13., nije odlučno, jer pitanja pravilne ocjene ovise o činjeničnom supstratu svakog pojedinog slučaja.

16. Žalba optuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem tvrdi da su se stekli uvjeti za primjenu pravnog pravila in dubio pro reo.

17. Naime, suprotno tvrdnjama optuženika da je iskaz oštećene supruge "neodređen, neživotan, nelogičan, konfuzan, nedosljedan i kontradiktoran sam sebi", pravilno je prvostupanjski sud, na temelju analize i ocjene svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i međusobno ih povezujući (vještačenje, iskazi kćerki T. i T. Lj. o ponašanju optuženika prema njima i majci, fotodokumentacija o razbijanju stvari…), s pravom prihvatio iskaz oštećene i supruge Lj. D. Lj. u odnosu na terećena kaznena djela, pa tako i silovanja, ocijenivši ga vjerodostojnim. S obzirom da je u postupku dokazano da je optuženik svojim dugogodišnjim agresivnim ponašanjem i prijetnjama oštećenicu inače doveo u stanje straha i podređenosti, očito je tako stvoreno stanje koristio i za nasilne spolne odnošaje, koji u stvari, predstavljaju nastavak zlostavljanja kojeg je oštećena dulje vrijeme bila prisiljena trpiti. Vjerodostojnost iskaza oštećene vidljiva je i iz činjenice da ona optuženika ne želi prekomjerno teretiti, jer iskreno priznaje da su u inkriminiranom razdoblju imali i dobrovoljne spolne odnose, da su međusobno razmjenjivali poruke i fotografije eksplicitnog seksualnog sadržaja, iako je u tom razdoblju bilo i najmanje 10 nasilnih spolnih odnosa. Osim toga, da se radilo o vjerodostojnom iskazu oštećene i njihovih kćerki, prvostupanjski sud osnovano zaključuje na temelju iskaza T. i T., koje su svjedočile događajima kada je optuženi tukao, vrijeđao i zlostavljao suprugu, a potom i njih.

17.1. Dakle, imajući u vidu da se dokazno pravilo in dubio pro reo primjenjuje u procesnoj situaciji kada se ni na koji drugi način zbog konstelacije dokaza koje terete optuženu osobu i koji mu idu u prilog, pouzdano ne može izvesti zaključak o odgovarajućoj činjenici, pa se u takvoj situaciji uzima kao da je dokazana ona činjenica koja je za optuženika povoljnija, što, međutim, u konkretnom predmetu nije slučaj. Ovdje nikakva činjenična dvojba u biti niti ne postoji, jer se s jedne strane radi o postojanju dokaza koji optuženika terete, a s druge strane se radi o krajnje neuvjerljivoj obrani optuženika, kojom očito nastoji osporiti postojanje svoje odgovornosti, što je prvostupanjski sud pravilno i ocijenio. Prvostupanjski sud za svoja utvrđenja mora dati jasno, logično i zakonito obrazloženje, što je u ovom konkretnom slučaju i učinjeno, sukladno članku 459. ZKP/08., pa žalba optuženika da su se u odnosu njega stekli uvjeti za primjenu pravnog pravila in dubio pro reo, nije osnovana.

18. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjene su i odgovarajuće odredbe materijalnog prava te je optuženik osnovano oglašen krivim za sva terećena kaznena djela, zbog čega nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

19. Državni odvjetnik i optuženik žale se zbog odluke o kazni, s time što državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnost, a podcijenio otegotne okolnosti u vidu upornosti, brojnosti, dugotrajnosti i bezobzirnosti počinjenja svakog od kaznenih djela počinjenih prema supruzi i djeci, dok optuženik smatra da mu je sud trebao cijeniti kao olakotno, osim neosuđivanosti, da je optuženik u inkriminiranom razdoblju bio smanjeno ubrojiv, zatim izraženo žaljenje kao i sudjelovanje u Domovinskom ratu i status hrvatskog branitelja odlikovanog Spomenicom, pa mu je trebalo izreći blažu kaznu i primijeniti odredbe zakona o ublažavanju kazne.

20. Ispitujući izrečenu kaznu u svjetlu ovako suprotstavljenih stavova državnog odvjetnika i optuženika, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske zaključio je da opravdano državni odvjetnik prigovara visini utvrđenih pojedinačnih kazni i izrečene jedinstvene kazne zatvora. Naime, brojne otegotne okolnosti koje u žalbi državni odvjetnik ponavlja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takve su naravi i značaja da ne opravdavaju odmjeravanje kazne u visini najniže propisane kazne u okviru zakonskog minimuma ili ispod propisanog minimuma, neovisno o tome što je optuženik neosuđivana osoba i što je u inkriminiranom razdoblju bio smanjeno ubrojiv, dok sudjelovanje u Domovinskom ratu i status hrvatskog branitelja odlikovanog Spomenicom, kao olakotna okolnost koju ističe optuženik, a u odnosu na brojnost i dugotrajnost u počinjenju kaznenih djela i to upravo prema supruzi i djeci, nema takvog utjecaja, da bi trebala dovesti do blažeg kažnjavanja, budući je baš kao hrvatski branitelj, s takvim statusom i moralnim vrijednostima prema domovini, trebao i morao pokazati iste moralne vrijednosti i u zaštiti svoje obitelji.

21. Stoga, a neovisno o tome što je kod optuženika utvrđeno da su njegove sposobnosti shvaćanja, rasuđivanja i upravljanja njegovom voljom bile reducirane u blažem stupnju, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, te da ima dijagnozu disocijalnog poremećaja ličnosti koja ukazuje da je bio smanjeno ubrojiv, ali ne u bitnoj mjeri, te da je neosuđivana osoba, te okolnosti ne opravdavaju izricanje blaže kazne zatvora, a niti utvrđivanje kazne ispod zakonskog minimuma za kazneno djelo iz članka 154. stavak 2. KZ/11. (Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona "Narodne novine" 126/19.). Kako je prvostupanjski sud za to kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, bez pozivanja na zakonsku osnovu koja omogućuje ublažavanje kazne propisane u članku 48. i članku 49. KZ/11., to je ovaj sud za to kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, koju nalazi primjerenom težini i okolnostima počinjenja ovog djela. Time je ujedno sanirana i po prvostupanjskom sudu počinjena povreda kaznenog zakona u korist optuženika (ostvarena time što je prvostupanjski sud optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, nižem od najniže zaprijećene kazne od 5 godina za to kazneno djelo).

22. Prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud je našao da otegotne okolnosti doista opravdavaju utvrđivanje pojedinačnih kazni zatvora iznad zakonskog minimuma za svako počinjeno pojedino kazneno djelo, a kako je to i odlučeno u točki 1. izreke ove presude, a potom je optuženiku izrečena i viša jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, kojom će se po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, postići ciljevi specijalne i generalne prevencije iz članka 41. KZ/11., koja je primjerena svim okolnostima koje utječu na izbor vrste i mjere kazne, pa blaža kazna od izrečene, za koju se zalaže optuženik, ne bi ispunila svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

22.1. Osim toga, ovako izrečena jedinstvena kazna zatvora u potrebnoj mjeri izražava društvenu osudu prema ovakvim odioznim kaznenim djelima te jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Istovremeno, ovakva kazna utjecati će na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te će utjecati na druge građane da se klone sličnih ponašanja i utjecati na shvaćanje da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje njihovih počinitelja pravedno.

22.2. U izrečenu kaznu zatvora je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru i na prijevremenom izdržavanju kazne, a prema podacima koji se nalaze u spisu.

23. Nadalje, ispitujući izrečenu sigurnosnu mjeru iz članka 70. KZ/11., a u pogledu žalbenih navoda da nije bilo osnova za njezino izricanje, te da bi ista u krajnjem slučaju trebala biti u kraćem trajanju, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske utvrdio je da su se za njezino izricanje stekle sve zakonske i činjenične pretpostavke, sukladno provedenom kombiniranom psihijatrijsko–psihologijskom vještačenju optuženika D. Lj. da postoji potreba za izricanjem mjere psihosocijalnog tretmana, a ista može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje dvije godine.

24. Što se tiče žalbe optuženika zbog odluke o troškovima postupka, valja istaći da je prvostupanjski sud pravilno, jer je optuženika proglasio krivim (članak 148. stavak 1. ZKP/08.), obvezao ga na plaćanje troškova kaznenog postupka kako u odnosu na troškove vještačenja, tako i na plaćanje paušalne svote, te ostalih troškova. Stoga, a u pogledu žalbenih navoda da zbog slabog imovnog stanja i potrebe uzdržavanja sebe i osoba koje je dužan uzdržavati, nije u mogućnosti platiti presuđene troškove, a kako za sada, prema podacima u spisu, ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično, žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana, dok optuženik u smislu žalbenih navoda, a u slučaju promijenjenih okolnosti, nakon donošenja presude, ima prava koja propisuje članak 148. stavak 6. ZKP/08.

25. Slijedom iznesenog, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.