Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1047/2019-5

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.K., OIB: ...., S., zastupane po punomoćniku D.B., odvjetniku iz K.S., protiv tuženika 1. M. Š., pok. J., iz S., , OIB: ...., 2. Z. Š., sina M., iz S., OIB: ...., zastupani po punomoćnici V. Ć., odvjetnici iz S., radi utvrđenja i ništetnosti, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-11419/2015 od 28. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2022.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-11419/2015 od 28. veljače 2019. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je utvrđen djelomično ništetnim Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ovjeren pred Općinskim sudom u Splitu u predmetu IR-365/08 9. lipnja 2008., zaključen između tuženika M. Š. kao primatelja uzdržavanja i Z. Š. kao davatelja uzdržavanja, u dijelu koji za predmet ima nekretninu označenu kao čest. zem. 1221/11, dok je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji za predmet ima nekretnine čest. zem. ...., ...... i ....., sve k.o. S.. U točki II izreke je utvrđeno da je nekretnina čest. zem. .... k.o. S., u naravi kuća i okućnica u S., zajedničko vlasništvo pokojne M. Š. i prvotuženika M.Š. dok je odbijen takav tužbeni zahtjev za čestice ...., ..... i .... sve k.o. S.. U točki III izreke je naloženo Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu brisanje prava vlasništva nekretnine čest. zem. ..... k.o. S. sa imena tuženika Z.Š.uz istovremeni upis prava zajedničkog vlasništva na ime M.Š.i tuženika M. Š., dok je u preostalom dijelu u kojem se traži brisanje prava vlasništva na nekretninama čest. zem. ....., .... i ..... sve k.o, S. tužbeni zahtjev odbijen. U točki IV izreke je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da su sve navedene nekretnine u naravi kuća i okućnica u S., , zajedničko vlasništvo tužiteljice i prvo i drugo tuženika, u točki V izreke je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži brisanje prava vlasništva istih nekretnina sa imena tuženika Z. Š. uz istovremeni upis prava zajedničkog vlasništva na ime tužiteljice i prvo i drugo tuženika te je u točki VI izreke naloženo tuženicima nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.940,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2019. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Protiv presude su žalbe podnijele stranke, tužiteljica u odnosu na odbijajući dio, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), a tuženici protiv presude u dosuđujućem dijelu iz istih žalbenih razloga.

Tužiteljica u žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a te smatra da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni. U odnosu na presudu u točkama IV i V izreke, ističe da je sud propustio pravni odnos stranaka ocijeniti kroz odredbe Zakona o nasljeđivanju, prema kojem nasljednici nasljeđuju ostavitelja trenutkom njegove smrti, a do utvrđenja koliki dijelovi pripadaju pojedinim nasljednicima, da su zajednički vlasnici na imovini koja predstavlja ostavinu. Glede presude u točkama I, II i III u odbijajućem dijelu, navodi da iz priloženih isprava proizlazi kako su sve navedene nekretnine kupljene za vrijeme trajanja bračne zajednice te predstavljaju bračnu stečevinu, a osim toga predstavljaju jedinstvenu nekretninu, kuću s okućnicom. Navodi da je sud mogao izvesti dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika, ukoliko su te činjenice bile sporne, a kako je predložila u podnesku od 25. studenog 2016. Glede pozivanja na ugovor iz veljače 2007., koji je bio sklopljen nakon smrti M.Š., navodi da iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetna nekretnina kupljena za njezinog života, a da je samo ugovor sklopljen 2007., što da priznaju i ugovorne strane, s tim što je zemljište već prije isplaćeno. Osporava i oduku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je uspjela u sporu u omjeru višem od 70%.

Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

Tuženici u žalbi protiv presude u dosuđujućem dijelu, ukazuju na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da je presuda nerazumljiva i proturječna u razlozima, a pored toga da nisu ocijenjeni dokazi u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Navode da je bez ikakvog temelja u provedenim dokazima zaključak suda prvog stupnja o ništetnosti Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u odnosu na česticu .... k.o. S., pri čemu sud prvog stupnja tu nekretninu utvrđuje kao kuću i okućnicu u S., iako za to ne postoje dokazi, budući da sud nije izašao na lice mjesta i identificirao predmet spora u prisutnosti vještaka geodetske struke pa ocjenjuju da je takav zaključak proizvoljan. Pored toga, ukazuju da je izostala ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva kroz odredbe mjerodavnog materijalnog prava, pri čemu naglašavaju da se u naravi kuća sastoji od prizemlja i tri etaže od kojih su dvije etaže u naravi dva stambena prostora, a treća da je krovište pretvoreno u stambeni prostor. Navode da je nesporno da su druga etaža i krovište zgrade izgrađeni nakon smrti pok. M. Š. koja je preminula 1994., pa da je tim prije odluka suda krajnje neprihvatljiva. Smatraju da je identifikacija prijepornih nekretnina bila nužna i zbog toga što se u građevinskoj dozvoli iz 1983. navode nekretnine koje nisu istovjetne onima iz tužbe tužiteljice pa da je nejasno što nekretnine obuhvaćene tužbom u naravi predstavljaju. Naglašavaju da je upravo drugotuženik i u vrijeme sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i nakon njega, jedini brinuo i skrbio o majci koja je bolovala duže i teže nego li se navodi u tužbi, te jedini brinuo i skrbio o ocu, što da radi i danas te ispunjava sve ugovorne obveze. S druge strane, tužiteljica da od 1979. ne živi s roditeljima, da u prijepornoj nekretnini nikada nije ni stanovala pa kako je kuća izgrađena novčanim sredstvima i osobnim radom drugotuženika Z.Š., uz pomoć prvotuženika M. Š., zaključuju da kuća ne može predstavljati zajedničko vlasništvo pok. M.Š. i M. Š., bez obzira na činjenicu što su u vrijeme kupnje zemljišta i useljenja u prvi kat kuće oni bili u braku. Navode da je iza smrti M. Š. doneseno rješenje o obustavi ostavinskog postupka, što znači da je i tužiteljica kao njezina nasljednica prihvatila činjenicu da predmetne nekretnine ne predstavljaju njezinu ostavinsku imovinu te da je tužiteljica zatražila ponovno pokretanje ostavinskog postupka tek deset godina nakon toga, čemu da su se odmah usprotivili. Tvrde da prijeporna nekretnina, u naravi kuća i okućnica, ne čini samo čestica ...., već se sastoji i od čest. zem. ...., .... i .... kao i drugih nekretnina koje tužbom nisu obuhvaćene, što da je sud prvog stupnja propustio utvrditi, jednako kao što je propustio utvrditi od čega se sastoji kuća te kada je izgrađena druga etaža kuće i krovište.

Postavljaju pitanje zbog čega bi ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bio djelomično ništetan kada se drugotuženik skrbi o ocu te prije toga se skrbio o majci. Osporavaju ocjenu provedenih dokaza, posebice iskaza svjedoka V., J. i J. te smatraju da je ocjena njihovih iskaza krajnje subjektivna, jednako kao i ocjena iskaza drugotuženika Z. Š.. Naglašavaju da je drugotuženik Z. Š. jedini od mladosti privređivao, ostvarivao dobru zaradu i ulagao ju u izgradnju kuće u koju je s roditeljima uselio 1985., pri čemu smatraju da te odlučne činjenice, kao i vođenje brige o bolesnoj majci i ocu sud zanemaruje te se u razlozima pobijane presude na to ne osvrće. U svakom slučaju smatraju da je u primjeni Zakona o braku i porodičnim odnosima koji je bio na snazi do 1999., sud trebao raspraviti pitanje doprinosa supružnika u stjecanju imovine, u kojem slučaju da bi nedvojbeno utvrdio da doprinos pok. M.Š.u stjecanju predmetne imovine nije postojao, budući da ona nikada nije bila zaposlena, da je povremeno prodavala poljoprivredne proizvode na tržnici, ali da od tako stečenih sredstava nije mogla graditi kuću, već je novac utrošen za potrebe svakodnevnog uzdržavanja obitelji. Tvrde da Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije suprotan ni moralu niti prisilnim propisima te Ustavu RH, da su sve ugovorne obveze uredno izvršavane, te da je tužba tužiteljice usmjerena na stjecanje nepripadne koristi.

Predlažu stoga u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

Žalbe stranaka su osnovane.

Osnovano žalitelji ukazuju da je relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega nije moguće ispitati pravilnost u primjeni mjerodavnog materijalnog prava, što se prije svega odnosi na identifikaciju prijepornih nekretnina.

Naime, tužiteljica je u tužbi navela da nekretnine označene kao č. zem. ...., ...., ...... i ..., sve k.o. S., u naravi predstavljaju kuću i okućnicu u S., te da je drugotuženik Z. Š., brat tužiteljice i sin prvotuženika, u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik tih nekretnina. Tužiteljica tvrdi da su narečene nekretnine stečene zajedničkim radom i sredstvima M. Š., (majke tužiteljice i drugotuženika te supruge prvotuženika), te prvotuženika M. Š., pa da su stoga te nekretnine zajedničko vlasništvo M.Š. i M.Š.. Stoga da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojeg su sklopili tuženici ništetan, budući da je prvotuženik M. Š., raspolagao i majčinim udjelom u zajedničkoj imovini u korist drugotuženika, koje raspolaganje da je protivno čl. 277. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78, 51/89 i 59/90 –dalje ZBPO).

Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da su M. i M. Š. bili u braku od 1955. do 1994. kada je umrla M. Š., da je u braku rođeno troje djece, da M.Š. nije bila zaposlena, ali je dugi niz godina prodavala poljoprivredne proizvode, jaja i povrće na splitskoj tržnici te na taj način ostvarivala prihod kojeg je ulagala u izgradnju kuće, da je M. Š.bio u radnom odnosu u poduzeću "D.", da je Komitet za urbanizam i graditeljstvo Općine S.28. ožujka 1983. izdao građevinsku dozvolu kojom je investitoru M.Š. dozvoljena izgradnja obiteljske kuće P+1 sa dvije garaže i dva dvosobna stana, na č. zem. ...., ...., .... i ...., sve k.o. S. te da je 18. svibnja 1988. sklopljen Ugovor o udruživanju sredstava Stambene zadruge D.S. sa M.Š. za dovršenje izgradnje obiteljske kuće u S., na osnovi narečene građevinske dozvole te je ugovorena vrijednost građenja na iznos od tadašnjih 20.000.000,00 dinara. Također utvrđuje da je isto upravno tijelo Općine S.izdalo Uvjete uređenja prostora 5. srpnja 1984. iz kojih proizlazi da je na nekretninama koje su navedene u građevinskoj dozvoli izgrađen stambeno-poslovni objekt, pri čemu je zatražena izmjena namjene garažnog prostora u poslovni autoservis u površini od 50m2.

Nadalje je utvrđeno da je između M. Š. i maloljetnog Z. Š. kao kupaca, 13. prosinca 1961. sklopljen kupoprodajni ugovor s J. Č. kao prodavateljem, kojim ugovorom je prodano pravo trajnog korištenja na nekretnini č. zem. .... k.o. S., u površini od oko 200m2 te da je parcelacijskim elaboratom od dijela te čestice formirana nova č. zem. ... k.o. S., dok je kupoprodajnim ugovorom iz veljače 2007. sklopljenim između M. Š. kao kupca i J. M. kao prodavatelja, predmetom prodaje bila nekretnina č. zem. ...., pri čemu je utvrđeno da je već ranije isplaćena kupoprodajna cijena pravnom predniku prodavateljice.

Iz radne knjižice drugotuženika Z. Š., sud prvog stupnja utvrđuje da je zaposlen u kontinuitetu od 26. prosinca 1983., a do tog datuma da je povremeno bio u radnom odnosu u ukupnom trajanju od 5 mjeseci i 24 dana. Također je utvrđeno da je prvotuženiku M. Š. izdano rješenje o energetskoj suglasnosti E. 7. kolovoza 1986. za objekt na adresi u S., , za jedan trosobni stan te da svi računi i uplatnice glase na tog tuženika, dok je upis vlasništva u korist drugotuženika na čestici .... k.o. S. izvršen u predmetu Z-826/09 na temelju rješenja SO S. od 7. svibnja 1968. te Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 9. lipnja 2008., ovjerenog 14. svibnja 2009.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je gradnja obiteljske kuće na adresi u S., započela 1983. te je u grubim građevinskim radovima izgrađena do 1984./1985. kada je useljen prvi kat, s tim što su u grubim građevinskim radovima izgrađeni garaža, prizemlje i prvi kat. Pritom sud prvog stupnja ocjenjuje neistinitim i pristranim iskaze svjedoka V., J. i J. te iskaz drugotuženika o tome da je vlastitim sredstvima sudjelovao u izgradnji narečenog objekta, s tim što ovaj potonji zaključak temelji na činjenici da se drugotuženik zaposlio tek u prosincu 1983., da nije u postupku dokazao da bi podigao kredit za izgradnju kuće, a svi računi i uplatnice u spisu glase na ime prvotuženika M.Š., na čije ime je izdana i građevinska dozvola te sklopljen Ugovor o udruživanju sredstava poduzeća D. od 18. svibnja 1988. radi dovršenja izgradnje obiteljske kuće. Također ocjenjuje da je drugotuženik svojim radom i sredstvima zasigurno doprinosio uređenju kuće, što da ne može biti podloga za isticanje stvarnopravnog, već samo obveznopravnog zahtjeva.

Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 270. , 271., 274. i 277. ZBPO te da obiteljska kuća, koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice danas pok. M. Š. i prvotuženika M. Š. predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Pritom glede doprinosa M. Š. utvrđuje da se ona za vrijeme trajanja braka bavila poljoprivredom, da je poljoprivredne proizvode prodavala na tržnici, brinula o troje djece, o domaćinstvu, kuhala radnicima koji su radili na kući te je zaradu ostvarenu prodajom poljoprivrednih proizvoda ulagala u zajedničko domaćinstvo njezine obitelji, a pored toga je ostvarivala sredstva i višegodišnjim radom u kući jedne obitelji.

Stoga prihvaća dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da je nekretnina č.zem. .... zajedničko vlasništvo M. i M. Š., dok u odnosu na preostale čestice koje su obuhvaćene tužbom tužbeni zahtjev odbija, uz obrazloženje da te čestice nisu obuhvaćene građevinskom dozvolom pa da na njima nije izgrađena kuća. Stoga u odnosu na istu nekretninu , dakle č. zem ..., a koja je nastala od dijela č.zem ...., i to dijela koji je bio predmetom kupoprodajnog ugovora između M.i Z.Š. kao kupaca i J.Č. kao prodavatelja, ocjenjuje ništetnim ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između prvo i drugotuženika, budući da prvotuženik nije mogao raspolagati udjelom u zajedničkoj imovini M.Š., pri čemu ocjenjuje da su tuženici znali da ta imovina predstavlja zajedničku imovinu supružnika. U odnosu na ostale čestice odbija tužbeni zahtjev, iz istih razloga zbog kojih je odbijen zahtjev da su te nekretnine zajedničko vlasništvo pok. M. Š. i prvotuženika.

Osnovano stranke u žalbama ukazuju da je relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno glede identifikacije prijepornih nekretnina. Prije svega treba istaći da je u spisu, od utuženih nekretnina, priložen izvadak iz zemljišnih knjiga samo za č. zem. ...., s tim što je u preslici dijela ostavinskog spisa priložen izvadak za česticu ..., iz kojeg bi proizlazilo da je na toj nekretnini kao vlasnica upisana J. M., dakle osoba koja je kao prodavatelj sklopila ugovor o kupoprodaji predmetom kojeg je bila č.zem. ... k.o. S., jedna od utuženih čestica. Točno je da se ne podudaraju brojevi čestica koje su navedene u tužbenom zahtjevu te onih koje su navedene u građevinskoj dozvoli koja je izdana 1983. investitoru M. Š. iz S., međutim, bez provođenja identifikacije po vještaku mjerniku, nije moguće sa sigurnošću utvrditi na kojim česticama se nalazi kuća i okućnica koja je predmetom ovog postupka. Treba navesti da je tužiteljica u podnesku od 25. studenoga 2016. predložila provođenje očevida na licu mjesta i vještačenja po vještaku mjerniku, a što je tijekom postupka (na ročištu održanom 4. veljače 2019.) predložio i tuženik, uz obrazloženje da se na nekretnini nalazi više samostalnih uporabnih cjelina.

Glede ocjene provedenih dokaza i primjene mjerodavnog materijalnog prava, treba reći da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio relevantne dokaze, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka i stranaka te je izveo pravilan zaključak da je nekretnina koja u naravi predstavlja kuću i okućnicu bračna stečevina supružnika M. i M. Š., pa time da predstavlja njihovo zajedničko vlasništvo, koje do smrti M. Š.nije pretvoreno u suvlasništvo. Također je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica ovlaštena podnijeti zahtjev radi utvrđenja da određena imovina predstavlja zajedničku imovinu njezinih roditelja, budući da iza M.Š. nije proveden ostavinski postupak koji bi rezultirao donošenjem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Pravilno je i stajalište da raspolaganje udjelom u bračnoj stečevini, dakle zajedničkoj imovini čini ništetnim pravni posao kojim je raspolaganje poduzeto.

Naime, odredbom čl. 283. ZBPO-a je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno (stavak 1.), a svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima (stavak 2.). Stoga je raspolaganje zajedničkom imovinom ništetan pravni posao u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) jer je protivno prisilnom propisu, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

Kako je relevantno činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, bilo je nužno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pa će u nastavku postupka sud prvog stupnja utvrditi, u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka (čl. 7. i 219. ZPP-a), što je konkretno izgrađeno do smrti M.Š. (do 19. studenoga 1994.) te koje konkretne nekretnine predstavljaju kuću i okućnicu, a zavisno od utvrđenja do kojih dođe na temelju provedenih dokaza, ocijenit će potrebu provođenja drugih dokaza, u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka. Nakon toga će ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a o zahtjevu tužiteljice donijeti novu zakonitu odluku, s tim što će ponovno odlučiti i o troškovima cijelog postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

Skreće se pozornost sudu prvog stupnja da je tužiteljica zahtjeve o kojima je odlučeno u toč. IV. i V. izreke postavila u eventualnoj kumulaciji u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a pa je o tim zahtjevima dopušteno odlučiti samo ako su prvopostavljeni zahtjevi odbijeni.

Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci, 9. studenoga 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Helena Vlahov Kozomara