Poslovni broj Gž-466/2022

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić, predsjednice vijeća, Ivanke Maričić-Orešković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te sutkinje Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.E.P. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku D. K. temeljem generalne punomoći, protiv tuženika V. S. iz Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3340/19 od 23. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3340/19 od 23. veljače 2022. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u toč. 1. rješenja o ovrsi javne bilježnice J. Š., posl. br. Ovrv-132/19 od 20. svibnja 2019., kojim je tuženiku naloženo namiriti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 19.251,00 kn, te mu naknaditi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 715,63 kn i predvidive troškove u iznosu od 104,37 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

2. U toč. II. izreke pobijane presude nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 5.625,00 kn, u roku 15 dana.

3. Protiv presude suda prvog stupnja žali se tužitelj, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (NN 4/77, 36/77, 36/80, 43/52, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u nastavku ZPP), predlažući istu preinačiti, podredno ukinuti te predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

4. U žalbi u bitnome navodi da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, uz obrazloženje da je temeljem ugovora o međusobnim odnosima između H.E.P. d.d. i H.E.P.-O.D.S. d.o.o. od 19. srpnja 2014. godine, dugotrajna materijalna i nematerijalna imovina u vlasništvu HEP d.d. kao vladajućeg društva dana na upravljanje i gospodarsko korištenje tužitelju kao ovisnom društvu.

5. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj navodi da je do povećanja najamnine došlo temeljem Odluke tužitelja od 18. srpnja 2013. godine kada je Uprava društva H.E.P. d.d. donijela odluku o povećanju iznosa najamnine za stanove u vlasništvu H.E.P. d.d. na razinu prosječnih slobodno ugovorenih najamnina, sve sukladno Zakonu o najmu stanova, a koja da se počela primjenjivati od 1. studenog 2013. godine.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba tužitelja nije osnovana.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 . toč. 11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tužitelj, jer suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te o kojim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o danim iskazima i samih tih isprava, a niti presuda nema drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, na ostale bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 19.251,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama s osnove povećane najamnine za razdoblje od siječnja 2017. do studenog 2018. godine za stan u Z.

11. Među strankama nije sporno da je između H.E.P. d.d., kao najmodavca i tuženika kao najmoprimca 3. ožujka 1999. godine zaključen Ugovor o najmu, kojim je tuženiku predan u najam stan u Z. Također, nije sporno da je predmetnim Ugovorom o najmu ugovorena visina najamnine u iznosu od 320,00 kn, koja je kasnije povećana za 20%, dakle na iznos od 384,00 kn, a kasnije da je H.E.P. d.d. dana 1. studenoga 2013. (kako to proizlazi iz Odluke o povećanju iznosa najamnina za stanove u vlasništvu društva H.E.P. d.d. od 18. srpnja 2013. i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o povećanju iznosa najamnina za stanove u vlasništvu H.E.P.-a d.d. od 25. srpnja 2013.) najamninu povećao na iznos od 1.221,00 kn. Ujedno, nije sporno niti da tuženik kao najmoprimac u utuženom razdoblju nije platio sporni povećani dio najamnine.

12. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja i pravo tužitelja na povećanu najamninu.

13. Uvidom u Ugovor o najmu stana od 3. ožujka 1999. godine, sud prvog stupnja utvrđuje da je isti zaključen između H.E.P. d.d., Z. kao najmodavca i tuženika kao najmoprimca te da je istim najmodavac predao najmoprimcu 2,5-soban stan za stanovanje u Z., stan br. 2/prizemlje ukupne površine 72,76 m2. Također, utvrđuje da se odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora najmoprimac obvezao za navedeni stan plaćati najamninu u iznosu 320,00 kn na temelju fakture najmodavca u roku od 8 dana od dana ispostave fakture, počevši od 1. ožujka 1999. U istom članku da je ugovoreno i da se u skladu s odredbom čl. 10. Zakona o najmu, najamnina ne može mijenjati prije isteka roka od jedne godine, kao i da je odredbom čl. 14. Ugovora ugovoreno da se isti sklapa na vrijeme dok je najmoprimac u radnom odnosu kod najmodavca, osim u slučaju da najmoprimac ode u mirovinu iz radnog odnosa kod najmodavca, kada se taj Ugovor produžuje na doživotno najmoprimstvo najmoprimca i njegove supruge.

14. Uvidom u Ugovor o međusobnim odnosima od 19. srpnja 2014. godine, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj osnovan od strane društva H.E.P. d.d., Z. te da su H.E.P. d.d. i tužitelj dana 10. prosinca 2002. sklopili Ugovor o zakupu dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine kojim je imovina dana na upravljanje i gospodarsko korištenje tužitelju i ugovoreno je da se ta imovina iskazuje u poslovnim knjigama tužitelja.

15. Nadalje, uvidom u Odluke društva H.E.P. d.d. o povećanju iznosa najamnina za stanove u vlasništvu društva H.E.P. d.d. od 18. srpnja 2013. godine, utvrđuje da je istom odlučeno da se iznos najamnina za stanova u vlasništvu navedenog društva usklađuje na razinu prosječnih slobodno ugovorenih najamnina u istom naselju, odnosno županiji, sukladno Zakonu o najmu stanova (čl. 1. Odluke). Također, utvrđuje da je Odlukom od 25. srpnja 2013. HEP d.d. povećala iznos slobodno ugovorene najamnine za svaki pojedini stan za 75% iznosa koji je porezna uprava koristila kao poreznu osnovicu za utvrđivanje porezne obveze i izračun primitaka u naravi u poreznom nadzoru., koja odluka je stupila na snagu danom donošenja.

16. Cijeneći da je Ugovor o najmu predmetnog stana sklopljen između H.E.P. d.d., kao vlasnika i najmodavca te tuženika, kao najmoprimca, odnosno da tužitelj nije vlasnik tog stana, unatoč činjenici sklopljenog Ugovorom o zakupu od 10. prosinca 2002. i 19. srpnja 2014. između H.E.P. d.d. i tužitelja, te da tužitelj nije niti ugovorna strana ugovora o najmu stana, sud prvog stupnja ocjenjuje prigovor nedostatka aktivne legitimacije osnovanim.

17. Također, utvrđuje i sve kada bi se prihvatilo da tužitelj ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku jer je sa svojim osnivačem društvom H.E.P. d.d. sklopio Ugovor o međusobnim odnosima od 19. srpnja 2014. i Ugovor o zakupu dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine od 10. prosinca 2002., kojim mu je imovina dana na upravljanje i gospodarsko korištenje, tužbeni zahtjev tužitelja bi u tom slučaju bio neosnovan iz razloga što tuženiku nije u pisanom obliku predložena izmjenu najamnine već je tužitelj ispostavio račune na temelju kojih potražuje višestruko veću najamninu od tuženika u odnosu na onu koja je ugovorena.

18. Imajući u vidu odredbu Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, dalje: ZNS), sud prvog stupnja zauzima stav da je jedino H.E.P. d.d. kao najmodavac, bio ovlašten staviti ponudu za izmjenu visine najamnine na koju druga strana treba pristati, a u slučaju nepristajanja postupiti prema odredbi čl. 11. ZNS-a, odnosno visinu najamnine utvrđivati putem suda, a ne odrediti promjenu visine ugovorene najamnine jednostranim Odlukama.

19. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja utvrđuje da u predmetnom Ugovoru o najmu nije ugovoreno da se najamnina može mijenjati i usklađivati s Odlukom o povećanju iznosa najamnina ili bilo kojim drugim aktom najmodavca. Isto tako u ovom slučaju je temeljem Odluke o povećanju iznosa najamnine za stanove u vlasništvu H.E.P. d.d. od 18. srpnja 2013. s izmjenama i dopunama od 25. srpnja 2013. tuženiku je jednostrano povećana visina najamnine s iznosa od 384,00 kn na iznos od 1.221,00 kn.

20. Pritom tužitelj, na kojem se temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a nalazi teret dokazivanja, nije tvrdio niti dokazivao da je tuženik prethodno bio obaviješten o promjeni iznosa najamnine. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su u konkretnom slučaju nije postupalo sukladno citiranim zakonskim odredbama jer je tuženiku jednostrano povećana visinu najamnine, a da se prethodno nije postupalo sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZNS-a prema kojoj je tuženiku trebalo predložiti visinu iznosa najamnine, pri čemu bi u slučaju neslaganja tuženika s novopredloženim iznosom, tuženik imao pravo postupiti sukladno odredbi čl. 11. st. 2. ZNS-a, odnosno, visinu najamnine utvrđivati putem suda.

21. Ako bi pak tuženik i bio suglasan s predloženom povećanom najamninom, tada bi povećanje najamnine trebalo pisano ugovoriti. Naime, prema odredbi čl. 4. st 2. ZNS-a, ugovor o najmu stana sklapa u pisanom obliku, dok je u odredbi čl. 286. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu: ZOO), kao i u odredbi čl. 67. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) propisno da zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku (formi), važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora, iz čega proizlazi da se svaka daljnja izmjena iznosa najamnine trebale ugovoriti, kako je to i propisano odredbama čl. 10. i 11. ZNS-a, a što u ovom slučaju nije učinjeno.

22. Slijedom prethodnih utvrđenja i pravnih zaključaka, sud prvog stupnja presudom ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika.

23. Odluku o parničnom trošku, donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2, 103/14 i 118/14, u nastavku teksta: Tarifa).

24. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude.

25. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je stav suda prvog stupnja o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, pri nespornoj činjenici da tužitelj nije vlasnik predmetnog stana, niti je ugovorna strana ugovora o najmu stana sklopljenog s tuženikom, već je vlasnik i najmodavac druga pravna osoba – H.E.P. d.d., to tužitelj nije legitimiran tražiti isplatu sporne najamnine.

26. Žalbeni navodi kojima tužitelj svoju aktivnu legitimaciju temelji na čl. 29. Zakona o tržištu električne energije (NN 68/01 i 177/04, dalje: ZTEE) i sklopljenom Ugovoru o zakupu od 10. prosinca 2002. nisu osnovani.

27. Naime, odredbom čl. 29. st. 1. ZTEE propisano je da od dana primjene toga Zakona (1. siječnja 2002.) H.E.P. d.d. nastavlja obavljati svoju djelatnost kao javne usluge za električnu energiju u RH, dok su u st. 2. nabrojene djelatnosti koje H.E.P. d.d. obavlja. Prema st. 3. iste odredbe H.E.P. d.d. dužna je uskladiti svoju organizaciju s odredbama Zakona o energiji i odredbama toga Zakona tako da će pojedine djelatnosti obavljati povezana pravno samostalna društva (H.E.P. grupa) u roku od 6 mjeseci od dana početka primjene toga Zakona, a u tom roku pravne osobe iz H.E.P. grupe trebaju pribaviti od Vijeća za regulaciju odobrenje za obavljanje pojedinih energetskih djelatnosti (st. 4. iste odredbe).

28. Dakle, iz navedene zakonske odredbe proizlazilo bi da je tužitelj osnovan od strane H.E.P. d.d. kao pravna osoba radi obavljanja energetske djelatnosti distribucije električne energije, međutim, H.E.P. d.d. time nije prestala postojati, pa tužitelj nije njegov univerzalni pravni slijednik na kojeg bi prešla sva prava i obveze pa tako i prava i obveze iz predmetnog ugovora o najmu stana.

29. Također, tužitelj tijekom postupka nije pružio nedvojbenih dokaza da je sklopljenim Ugovorom o zakupu od 10. prosinca 2002. H.E.P. d.d. na njega prenijela predmetni Ugovor o najmu stana sukladno tada važećoj odredbi čl. 145. ZOO/91, a koja je istovjetna sada važećoj odredbi čl. 127. ZOO. To iz razloga jer iz navedenog ugovora nije razvidno da bi upravo predmetni stan bio dan u zakup tužitelju i time na njega prenesena gospodarska prava iz vlasništva toga stana te sve koristi i rizici, budući da tužitelj nije dostavio popis imovine koja je predmetom zakupa (čl. 2. Ugovora) i iz kojeg bi bilo razvidno da je i predmetni stan predmetom tog ugovora, a niti je utvrđeno da bi na taj ugovor pristao tuženik kao druga ugovorna strana ugovora o najmu stana sukladno čl. 145. st. 1. i 3. ZOO/91 odnosno čl. 127. st.1. i 3. ZOO, u svezi s čl. 4. ZNS-a.

30. Kako dakle, nije utvrđeno da bi H.E.P. d.d. kao najmodavac prenio na tužitelja predmetni Ugovor o najmu stana, to na tužitelja nisu prešla prava i obveze iz tog ugovora, slijedom čega niti po toj osnovi nije legitimiran od tuženika potraživati isplatu sporne najamnine.

31. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife odlučujući o parničnom trošku te naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn.

32. Iz navedenih razloga, valjalo je na temelju čl. 368. st.1.ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 9. studenog 2022.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić, v.r.