Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 25 Gž-2047/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, suca izvjestitelja i članice vijeća te Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. G. iz Č., OIB: …, zastupane po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika O. b. d.d., S., OIB: … (ranije H. S. b. d.d., S., i S. G. – S. b. d.d.), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i p. d.o.o., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, poslovni broj P-543/2021-11 od 6. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 8. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, poslovni broj P-543/2021-11 od 6. svibnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj …, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 23.10.2006. godine, sadržana u čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženiku O. b. d.d., S., OIB: … da tužiteljici A. G. iz Č., OIB: …, isplati iznos od 2.204,62 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28. listopada 2006. do isplate, i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate Poslovni broj: REF 18 : P-543/2021-11 2 za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.912,50 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 06. svibnja 2022. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353 st.1 toč. 1 .i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog i 126/21– u daljnjem tekstu: ZPP), a sadržajno i zbog pogrešno i suda RH, 70/19

nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz t. 2. istog čl. ZPP s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu broj …, sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika dana 23.10.2006. godine koja glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.”, te isplata iznosa od 2.204,62 kn sa zateznom kamatom od 28. listopada 2006. do isplate.

5. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP). Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2 čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

6. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 -dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO.

7. Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti .

8. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

9. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 10. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl.4. ZOO, kako to tvrdi tužiteljica i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

11. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, a nije se ostvarila niti u žalbi tuženika označena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP. Na te žalbene navode valja odgovoriti da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto. Osim toga, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

12. Dakle, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

13. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika 23.10.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva kojim je prednik tuženika stavio na raspolaganje tužiteljici kredit za adaptaciju u iznosu od 47.540,00 CHF u protuvrijednosti u kn po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 4,30 % godišnje, promjenjivu i uz valutnu klauzulu, sa rokom otplate od 240 mjeseci, te da je odredbom čl. 5.st.3.predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbija naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 1,00% jednokratno s time da se prema st. 4. istog čl. naknada iz prethodnog stavka može naplatiti od iznosa odobrenog kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

14. Polazeći od utvrđenja da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih u ugovoru poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i one sadržane u ugovoru, kao i da je u čl. 5. toč. 3. i 4. ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita, s time da se ta naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita, prvostupanjski je sud zaključio da se radi se o ugovoru koji je unaprijed pripremio tuženik, pa kako je općepoznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, to se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi.

Nadalje, po ocjeni toga suda, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a osobito što je prednik tuženika nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditiranog iznosa, tužiteljici obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos od ugovorenog kredita za 1,00%, to je na opisani način prouzrokovao znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama trgovca i potrošača, tim više što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao, a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, a izraženi u postotnom udjelu od ugovorenog kredita, te je pobijanom presudom utvrdio ništetnom ugovornu odredbu sadržanu u čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu kojim se tužiteljica obvezala prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 1,00% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se, očito radi o standardnoj stipulaciji ugovora od strane prednika tuženika na temelju koje se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u paušalnom iznosu od 1,00% jednokratno.

15. Odluku prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

16. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

17. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio prednik tuženika te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 5.st.3. predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja j e prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

18. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi č l. 5. st. 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

19. Imajući u vidu da se čl. 10. Ugovora o kreditu korisnik kredita nadalje obvezao da će snositi i “sve izdatke nastale sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršenjem ovog Ugovora i očuvanjem prava Kreditora iz ugovora kao i ostale naknade prema aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima”, izneseno dodatno budi sumnju koji su to stvarni troškovi naplaćeni kroz trošak obrade kredita u visini od 1,% od iznosa kredita, koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu, a sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,00%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, š t o govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva I odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu,a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

20. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % o d iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta j e ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. 21. I prigovor zastare je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

22. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO od dana plaćanja te naknade pa do isplate.

23. Slijedom izloženog, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

24. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovu, tako i visini (čl. 154.st.1. I čl. 155. ZPP).

25. Kako žalbeni navodi tuženika ni u jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, to je odlučeno kao u izreci temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

26. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan jer nije uspio s podnesenom žalbom.

U Zagrebu 8. studenog 2022.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.