REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2755/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja FT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i 2. tužiteljice RT (OIB: [osobni identifikacijski broj]), oboje iz [adresa], zastupanih po punomoćniku Zdenku Geceju, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice FTI iz [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćniku Veljku Miljeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu „Miljević & Partneri“ j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-187/2020-2 od 12. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Jastrebarskom posl. br. 30 P- 289/16-27 od 29. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su tužitelji „odbijeni sa tužbenim zahtjevom na isplatu iznosa od 9.250,00 kn i 20.499,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući na oba iznosa od 7.3.2016. pa do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova“ - dok je „točkom II. izreke presude suda prvoga stupnja naloženo tužiteljima da tuženici na ime troškova postupka isplate 6.250,00 kn“.
2. Tužitelji su podnijeli prijedlog da im se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg (kako navode) drže važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu (a „koje se odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a):
„da li je moguće da se čvrsti materijalni dokazi u vidu nesporno izvršenih uplata na račun tuženice, gdje se jasno navodi da se radi o pozajmici i ničem drugom, mogu tumačiti suprotno samom sadržaju istih i tvrditi da je istina ono što govori sebi u prilog tužena“.
3. Tuženica nije odgovorila na prijedlog.
4. Prijedlog tužitelja da im se revizija dopusti nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 12. siječnja 2021., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."
6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. U konkretnom slučaju tužitelji nisu ispunili sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelji u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu naznačili (formulirali) niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: to sve obzirom da se takav značaj ne može dati pitanju „da li je moguće da se čvrsti materijalni dokazi u vidu nesporno izvršenih uplata na račun tuženice, gdje se jasno navodi da se radi o pozajmici i ničem drugom, mogu tumačiti suprotno samom sadržaju istih i tvrditi da je istina ono što govori sebi u prilog tužena“. Ono se odnosi samo na konkretan pravni odnos, na pitanje ocjene dokaza u svim specifičnim okolnostima ovog konkretnog slučaja - i to kako ih predlagatelji (a ne i sud) vide i sugeriraju prihvatiti relevantnim. Tim pitanjem predlagatelji u biti sugeriraju prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traže samo preocijenu utvrđenja na kojima je osporena presuda temeljena, da se prihvati njihovo shvaćanje o ovima: dakle, da im se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje nameću prihvatiti - ili kakve bi htjeli, pravilno odlučeno o njihovom zahtjevu - pa to nije pitanje iz odredbe čl. 385.a stavka 1. ZPP-a.
8. Isticanje razloga kojima polemiziraju sa obrazloženjem osporene presude, sve sa tvrdnjama kojima u biti samo preocijenjuju ono što je po drugostupanjskom sudu prihvaćeno bitnim i istinitim - odnosno kojima polemiziraju sa činjeničnim utvrđenjima i pravnim shvaćanjima na kojima je osporena presuda temeljena, to pitanje ne može nadomjestiti. Ovog ne može nadomjestiti niti uopćena konstatacija iz prijedloga da postoji pravno pitanje - „koje se odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a“, bez da je ta konstatacija iz tog širokog pravnog područja individualizirana - i da je ičime obrazloženo zašto bi bar i to bilo važno (što je odlučno za dopuštenost prijedloga, kumulativno potrebno - uz važnost za odluku u konkretnom sporu) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
9. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:
- da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
10. Stoga je, poštujući samo odredbe ZPP-a koje uređuju obvezatan sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, a da bi bio dopušten - što ne spada u "pretjerani formalizam" (kojeg revizijski sud ne može dopustiti), prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
11. Revizijski sud tek primjećuje:
- da je u prijedlogu tužitelja postavljeno pitanje, po njegovom sadržaju, usmjereno na ocjenu dokazne snage pojedinih konkretnih dokaza, pa je predlagateljima za ukazati na odredbu čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“ - iz smisla koje je odredbe zaključiti da dokazna snaga pojedinog dokaza ne zavisi od toga je li riječ o iskazu stranke, ovdje „o onome što je tuženica govorila“ (kao tzv personalnom dokazu) ili „čvrstom materijalnom dokazu u vidu nesporno izvršenih uplata“ (kao tzv. materijalnom dokazu), jer se dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza, ma o kojem god se od ovih radilo, ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne (kako bi to predlagatelji htjeli, tražeći odgovor na njihovo pitanje) od njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti,
- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelji smatraju da bi ono što ističu u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki),
- da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama u njemu naznačenog pitanja i razloga kojima ga predlagatelji obrazlažu (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi toga pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).
Zagreb, 8. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
