REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1027/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz N., A. OIB …, zastupanog po punomoćnicima N. Ć. i A. D., odvjetnicima u Z., protiv prvotuženika M. R. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku u Z. i drugotuženika M. J. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu Poslovni broj Gž-3864/2016-2 od 13. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-621/12 od 23. svibnja 2016., u sjednici održanoj 8. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Revizija prvotuženika, podnesene protiv presude Županijskog suda u Splitu Poslovni broj: Gž-3864/2016-2 od 13. rujna 2018., odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija prvotuženika u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je prvotuženiku i drugotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 121.628,04 € zajedno sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2009. do isplate te mu nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 82.862,50 kuna sa zateznom kamatom od 23. svibnja 2016. do isplate (točka I. izreke). U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu kojim je tužitelj zatražio solidarnu isplatu.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-621/12 od 23. svibnja 2016., u točki I. izreke (pobijanom dijelu.)

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio prvotuženik (dalje u tekstu tuženik) pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva, podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj smatra podnesenu revizije nedopuštenom te predlaže istu odbaciti, podredno osporava osnovanost revizije i predlaže istu odbiti.

Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 121.628,04 € s pripadajućim kamatama po osnovi vraćanja primljenog nakon raskida ugovora, te po osnovi pristupanja dugu.

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. st. 1. ZPP-a). U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

8. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a niti onaj iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, jer suprotno tvrdnji revidenta pobijana presuda sadrži neproturiječne razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje spora, pa je presudu moguće ispitati, a navodi revidenta kojima dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da u ovom slučaju radi o preuzimanju ispunjenja, s obzirom da je, kako tvrdi, trebalo zaključiti suprotno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje on nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu. Slijedom iznesenoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, a što će u nastavku detaljnije biti obrazloženo.

9. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj kao kupac s prvotuženikom kao prodavateljem 29. ožujka 2006. sklopio Predugovor o kupoprodaji nekretnina temeljem kojeg je prvotuženiku isplatio na ime avansa kupoprodajne cijene iznos od 150.000 €,

- da je navedeni Predugovor raskinut te da tužitelju navedeni iznos nije vraćen u cijelosti, već mu je vraćen iznos od 350.000,00 kuna,

- da je prvotuženik prodao drugotuženiku nekretnine koje su bile predmet spomenutog Predugovora i to Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 10. lipnja 2008., u kojem je prvotuženik prodavatelj, a drugotuženik kupac,

- da su se prvo i drugotuženik člankom VI. navedenog ugovora obvezale razriješiti obveze proistekle iz dosadašnjih predugovora i isplatiti tužitelju M. F. iznos od 150.000 € u kunskoj protuvrijednosti, u kojem smislu su tuženici izdali tužitelju potvrdu od 13. listopada 2008., kojom su potvrdili da su se u svom međusobnom kupoprodajnom ugovoru složili da se tužitelju izvrši povrat avansa prema ranije sklopljenom Predugovoru te da su nakon toga obojica svojim potpisom potvrdili da će izvršiti povrat toga avansa upravo u iznosu od 150.000 €,

- da su pri potpisivanju ove potvrde dogovorili da će tužitelj drugotuženiku dati brisovno očitovanje, a oni tužitelju iznos od 150.000 €,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da preostalo nepodmireno potraživanje tužitelja s osnove predmetnog Predugovora o kupnji nekretnina na dan 6. prosinca 2009., (dan djelomične isplate tužitelju iznosa od 350.000,00 kuna - 47.876,01 €), iznosi 121.628,04 €, pri čemu su u dug uračunate zatezne kamate na uplaćeni iznos od 47.876,01 € počevši od 1. siječnja 2009. do isplate tog iznosa, tj. 6. prosinca 2009.

10. 1. Slijedom navedenoga prvostupanjski sud ocjenjuje da nije došlo do preuzimanja duga od strane drugotuženika prema tužitelju u smislu čl. 96. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), a da potvrda od 13. listopada 2008. ima učinak ugovora o pristupanju dugu u smislu odredbe članka 101. ZOO-a, jer se njome drugotuženik obvezao tužitelju ispuniti njegovu tražbinu prema prvotuženiku, čime je on stupio u obvezu pored prvotuženika kao dužnika, dok odredba članka VI. spomenutog Ugovora o kupoprodaji nekretnina predstavlja preuzimanje ispunjenja u smislu odredbe članka 103. ZOO-a, zato što se drugotuženik time obvezao ispuniti obvezu prvotuženika prema tužitelju i odgovara prvotuženiku ako to ne učini pravodobno, a tužitelj zatraži ispunjenje od prvotuženika. Sud je posebno imao na umu da temeljem odredbe članka 103. stavka 3. ZOO-a tužitelj prema drugotuženiku ne bi imao nikakva prava da drugotuženik nije potpisao potvrdu od 13. listopada 2008., jer je drugotuženik tek tada pristupio dugu prvotuženika koji dug proizlazi iz odredbe članka 368. stavka 2. ZOO-a, temeljem kojeg strana koja je ugovor ispunila ima pravo na povrat onoga što je dala i to zajedno sa zateznim kamatama od dana kada je druga strana isplatu primila, kao što je to propisano člankom 368. stavkom 5. ZOO-a.

10. 2. Nadalje je ocijenio da okolnost što je između stranaka dogovoreno da će tužitelj drugotuženiku dati brisovno očitovanje, a on tužitelju iznos od 150.000 €, ne znači da se time prvotuženik oslobodio svoje obveze prema tužitelju u situaciji ako to drugotuženik ne učini, pa kako drugotuženik doista taj dug nije u cijelosti isplatio tužitelju, također je ocijenio da su oba tuženika temeljem navedene potvrde dužni tužitelju isplatiti preostali dug, i to ne solidarno kako je tužitelj zahtijevao, već kao djeljivu obvezu, pa je prihvatio tužbeni zahtjev.

11. 1. Drugostupanjski sud je prihvatio pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda da odredba članka VI. Ugovora o kupoprodaji nekretnine između prvo i drugotuženika predstavlja preuzimanje ispunjenja u smislu odredbe članka 103. ZOO-a, jer se drugotuženik time obvezao prvotuženiku ispuniti obvezu prvotuženika prema tužitelju, dok je obvezivanjem drugotuženika, prema tužitelju, na temelju potvrde od 13. listopada 2008., došlo do pristupanja dugu prema članku 101. ZOO-a.

11. 2. Vezano za tvrdnju da se tužitelj suglasio s preuzimanjem duga-ispunjenja, drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio do toga nije došlo zato što je za to potreban pristanak vjerovnika, pri čemu je pravilno cijenio sadržaj i pravni domašaj odredbe čl. 96. st. 4. ZOO-a, kojom je propisana predmnjeva prema kojoj vjerovnik nije dao svoj pristanak na preuzimanje duga ako se na poziv ugovaratelja u određenom roku nije o tome očitovao, dok u skladu s odredbom čl. 96. st. 5. ZOO-a ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja sve dok vjerovnik ne bude dao pristanak na ugovor o preuzimanju duga ili odbije dati pristanak.

11. 3. U odnosu na okolnost da je tužitelj dao brisovno očitovanje kao založni vjerovnik za brisanje hipoteke na iznos od 100.000 € u kunskoj protuvrijednosti, uknjižena na ime i za njegovu korist, na nekretnini zkč. br. 1221/2 Z.U. 25170 k.o. Z., založnog dužnika prvotužitelja M. R., smatra da to nema učinak pristanka na preuzimanje duga izraženo na konkludentan način, jer je brisovno očitovanje dalo mogućnost prvotužitelju raspolagati nekretninom, a time i mogućnost namirenja tužitelja.

11. 4. Pravilnom smatra i primjenu materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na obvezu isplate deviza iz razloga što ta obveza tužitelja predstavlja pravni učinak raskinutog ugovora, jer su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza iz ugovora osim obveze naknade štete, a svaka je stranka dužna vratiti ono što je primila (čl. 368. st. 1. ZOO-a), pa kako je prvotuženik primio upravo devizni iznos, kod raskida ugovora on je u obvezi i vratiti devizni iznos.

12. U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporno pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do preuzimanja ispunjenja u smislu čl. 103. ZOO-a, do preuzimanja duga iz čl. 96. ZOO-a ili o pristupanju dugu u smislu odredbe čl. 101. ZOO-a.

13. Prvotuženik, osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, navodi da su postupajući na navedeni način nižestupanjski sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo jer se pogrešno zaključili da se radilo o preuzimanju ispunjenja, kao što su pogrešno zaključili i da tužitelj konkludentnim radnjama nije pristao na preuzimanje duga, te da su nižestupanjski sudovi na odgovarajući način propustili primjeniti odredbu čl. 97. ZOO-a o učincima preuzimanja ispunjenja na dug osiguran založnim pravom.

14. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

15. Prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, a pravno shvaćanje o navedenim spornim pravnim pitanjima na kojima se temelji obrazloženje drugostupanjske presude prihvaća i ovaj sud.

16. Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP-a propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

17. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

18. S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

19. Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

20. Revizija tužitelja podnesena je i u odnosu na troškove parničnog postupka, te se u odnosu na podnesenu reviziju u tom dijelu ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćno odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

21. Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

22. Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a i u odnosu na reviziju glede troškova postupka valjalo odbaciti podnesenu reviziju.

23. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen s obzirom da se, prema ocjeni ovoga suda ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 8. studenoga 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.