REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 210/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja FS, OIB [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljice CS, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Nenadu Mamuli, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika ES, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Popović, odvjetnik u Karlovcu, radi raskida kupoprodajnog ugovora, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-157/16-4 od 26. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1495/14-33 od 30. studenoga 2015., u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2022.
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se raskida ugovor o kupoprodaji stana od 3. siječnja 2013. zaključen između tužitelja kao kupaca i tuženika kao prodavatelja. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima isplati iznos 80.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 30. studenog 2015. pa do isplate, u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da trpi uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini – stanu i to brisanjem uknjižbe prava vlasništva na nekretnini tužitelja koja je provedena temeljem ugovora o kupoprodaji od 3. siječnja 2013. te je tuženik dužan trpjeti i brisanje hipoteke u iznosu 20.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate uz zakonsku zateznu kamatu koja hipoteka je u zemljišnim knjigama provedena u korist tuženika pod brojem Z- 1999/13. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima nadoknadi parnične troškove u iznosu 34.217,20 kuna, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“ 2. Drugostupanjskom odlukom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska odluka, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu obrazloženja tog revizijskog razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja. Iz tih navoda slijedi da tuženik pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.
8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za povrat isplaćenog dijela kupoprodajne cijene te uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije kupoprodaje, a zbog raskida ugovora o kupoprodaji stana.
10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
-da su tužitelji na temelju kupoprodajnog ugovora od 3. siječnja 2013. od tuženika kupili stan u [adresa] za kupoprodajnu cijenu u iznosu 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti; da je na dan potpisa ugovora isplaćeno 80.000,00 eura, a preostalih 20.000,00 eura trebalo je isplatiti u 12 istovjetnih rata zaključno do 31. prosinca 2013., a koja tražbina tuženika je osigurana uknjižbom hipoteke na stanu u zemljišnim knjigama;
- da preostali navedeni iznos nije isplaćen;
- da su ubrzo nakon useljenja tužitelji uočili prve skrivene nedostatke stana, a postepeno i nove u vidu prekomjernog vlaženja zidova stana, prodiranja oborinskih voda u stan i pripadajuću garažu te stvaranja gljivica i plijesni po zidovima, stropu, namještaju i stvarima u stanu;
- da su odmah o uočenim nedostacima tužitelji izvijestili tuženika, i to sukcesivno kako su se nedostaci pojavljivali te pozivali tuženika da ih ukloni;
- da je tuženik prihvatio prigovore i višenavratno pokušavao ukloniti nedostatke, ali ih nije sanirao.
11. Na temelju ovako utvrđenih činjenica sudovi su odbili dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji zahtijevaju utvrđenje da je predmetni kupoprodajni ugovor raskinut, te prihvaćaju tužbeni zahtjev za vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene.
12. Pravilno sudovi obrazlažu da se radi o skrivenim materijalnim nedostacima stana, koji nisu bili vidljivi u trenutku kupoprodaje i useljenja u stan.
13. Sukladno čl. 400. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125./11. – dalje u tekstu: ZOO) prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u trenutku prijelaza rizika na kupca, bez obzira je li mu to bilo poznato, a prema st. 2. istog članka prodavatelj odgovara i za one materijalne nedostatke koji se pojave nakon prijelaza rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga. Prema st. 3. toga članka predmnijeva se da je nedostatak koji se pojavio u roku od šest mjeseci od prijelaza rizika postojao u vrijeme prijelaza rizika, osim ako prodavatelj ne dokaže suprotno ili suprotno proizlazi iz naravi stvari ili naravi nedostatka.
14. U konkretnom slučaju prema rezultatima provedenih dokaza, a prije svega građevinskog vještačenja proizlazi da su nedostaci stana i pripadajuće garaže posljedica uzroka koji su postojali prije zaključenja kupoprodajnog ugovora kao i da su oni tuženiku kao jednom od investitora izgradnje i rekonstrukcije stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, bili poznati, odnosno da mu nisu mogli ostati nepoznati.
15. Stoga tvrdnja tuženika da su tužitelji kupnjom stana koji je izgrađen prije osam godina preuzeli rizik da će stan imati eventualna curenja, stvaranja vlage i plijesni, kao i da tuženik ne može biti odgovoran za naknadno nastala oštećenja zajedničkih dijelova zgrade kojima upravljaju svi stanari, a koje predstavlja Inkasator d.o.o. Karlovac kojem su se tužitelji također obratili radi otklanjanja nedostataka, nije od utjecaja na pasivnu legitimaciju i odgovornost tuženika kao prodavatelja za materijalne nedostatke stvari.
16. Nije osnovan niti prigovor tuženika da je došlo do prekluzije prava. Naime, sukladno čl. 404. st. 1. ZOO kad se nakon primitka stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari, kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, o tom nedostatku obavijestiti prodavatelja u roku od dva mjeseca računajući od dana kad je nedostatak otkrio, time da prema stavku 2. toga članka prodavatelj ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto proteknu dvije godine od predaje stvari.
16.1. Čl. 407. ZOO propisuje da kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije ispunio svoju obvezu da stvar pregleda bez odgađanja, ili obvezu da u određenom roku obavijesti prodavatelja o postojanju nedostatka, a i kad se nedostatak pokazao tek nakon proteka dvije godine odnosno kod trgovačkih ugovora šest mjeseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat.
17. U konkretnom slučaju tužitelji su prve nedostatke u stanu uočili unutar šest mjeseci od ulaska u posjed stana te odmah, unutar roka od dva mjeseca od otkrivanja nedostataka, sukcesivno kako su se oni pojavljivali, o tome obavještavali tuženika. Svi nedostaci koji su predmet tužbenog zahtjeva otkriveni su unutar dvije godine od predaje stana. Dakle, kako su tužitelji o otkrivenim nedostacima izvijestili tuženika u rokovima propisanim citiranim odredbama ZOO-a, to nije došlo do prekluzije prava tužitelja.
18. Sukladno pak odredbi iz čl. 410. st. 1. ZOO tužitelji su ovlašteni po svom izboru zahtijevati od tuženika da nedostatke ukloni, da im preda drugi stan bez nedostataka, zahtijevati sniženje cijene ili izjaviti da raskidaju ugovor.
19. Tužitelji su od tuženika u nekoliko navrata zahtijevali da ukloni nedostatke stana, sve sukladno odredbi iz čl. 412. st. 1. ZOO te tuženiku dali naknadni primjereni rok za uklanjanje nedostataka i ispunjenje ugovora međutim tuženik nije ispunio ugovor niti u naknadnom roku prema odredbi čl. 412. st. 2. ZOO.
20. Sukladno navedenom tuženik nije ispunio ugovor, jer nije uklonio nedostatke na stanu i pripadajućoj garaži, pa su pravilno sudovi prihvatili tužbeni zahtjev te naložili tuženiku da vrati tužiteljima plaćeni dio kupoprodajne cijene primjenom čl. 419. st. 1. ZOO u vezi s člankom 368. st. 2. ZOO te uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije kupoprodaje.
21. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 8. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
