REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1096/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženice Privredne banke Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv dijela presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-206/2018-7 od 2. rujna 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1174/2016 od 25. siječnja 2018., u sjednici održanoj 8. studenoga 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice te se ukidaju presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-206/2018-7 od 2. rujna 2020. i presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1174/2016 od 25. siječnja 2018. u dijelu u kojem je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o troškovima postupka povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženica isplati stečeno bez osnove sukladno navodima toč. 3. i 5. tužbe zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos ili iznose kao i nadnevak ili nadnevke dospijeća će tužiteljica odrediti nakon što se provede predloženo vještvo. Prvostupanjskom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev na utvrđenje da u odnosu na tužitelja ne proizvodi pravni učinak odluka tuženice kojom bez dozvole ili suglasnosti tužitelja određuje ili mijenja visinu kamatne stope na tražbine iz njihovog ugovora o kreditu broj 9010863521 od 25. studenoga 2005., bilo koji njen ili s njom povezan parametar ili parametre, uključivo varijable i njihove uzročno posljedične veze, fiksni dio kamatne stope iz razdoblja promjena kamatnih stopa. Ujedno je prvostupanjskom presudom odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama, a odbijen je u cijelosti i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj tuženica plati stečeno bez osnove sukladno toč. 4. i 5. tužbe zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji iznos ili iznose i nadnevak ili nadnevke dospijeća će tužiteljica odrediti nakon što se provede predloženo vještvo. Prvostupanjskom presudom naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je uvažena žalba tužiteljice, a djelomično odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu toč. I. podtoč. I. u cijelosti, u dijelu toč. I. podtoč. III. u cijelosti i u dijelu toč. II. u cijelosti, dok je preinačena u dijelu toč. I. podtoč. II. izreke tako da je u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti na utvrđenje da je bez pravnog učinka odredba ugovora kojom je tuženica bez dozvole i suglasnosti tužiteljice mogla mijenjati visinu ugovorene kamatne stope na tražbine iz ugovora o kreditu broj 9010863521 od 25. studenoga 2005. Ujedno je drugostupanjskom presudom određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je izjavila tužiteljica temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te donese odluku sukladno navodima u reviziji.

4. Tuženica nije dostavila odgovor na reviziju.

5. Revizija je osnovana.

6. Temeljem odredbe čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 107/2021-7 od 28. lipnja 2022. dopustio tužiteljici izjavljivanje revizije zbog slijedećeg pravnog pitanja:

"Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?"

8. U postupku je utvrđeno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor zaključili 25. studenoga 2005. ugovor o kreditu broj 9010863521 na iznos od 92.820,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita za kupnju stambenog objekta,

- da je čl. 4. navedenog ugovora bilo ugovoreno da se korisnica kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana,

- da su stranke 3. prosinca 2015. zaključili dodatak ugovora o kreditu koji dodatak osnovnom ugovoru je sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

- da je dodatkom Osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15,

- da su stranke u dodatku Osnovnom ugovoru utvrdili iznos preostale neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 39.767,08 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke,

- da su stranke suglasno u dodatku Osnovnom ugovoru utvrdile iznos pretplate od 3.168,28 EUR te su utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR s mjesečnim anuitetom od po 429,84 EUR.

9. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz razloga što su neutemeljeni i bespredmetni navodi tužiteljice u tužbi o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora, a koje odredbe su sporazumom stranaka prestale važiti, pa stoga nije osnovan niti zahtjev za isplatu eventualne razlike kamate po osnovi stečenog bez osnove na temelju nepoštetnih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru i provedbom konverzije tužiteljica nema više pravo potraživati eventualno preplaćene iznose temeljem nepoštetnih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

10. Drugostupanjski sud također prihvaća takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u odnosu na zahtjev za isplatu stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu u vezi promjenjive kamatne stope, ali prihvaća da je osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi Osnovnog ugovora o kreditu, a koja kamatna stopa se mijenjala jednostranom odlukom tuženice iz razloga što je pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-719/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno i u odnosu na tuženicu da su takve odredbe ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, slijedom čega odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa obvezuje ostale sudove i u pojedinačnim postupcima koji bi pokrenuo potrošač radi utvrđenja ništetnosti takve odredbe.

11. Tužiteljica u reviziji u bitnom navodi da je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužiteljica sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, odnosno provođenjem konverzije, nema više pravo zahtijevati stečeno bez osnove na strani tuženice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. pri čemu tužiteljica u reviziji takvo svoje pravno shvaćanje opravdava da se ZID ZPK/15 i provedena konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze dok je potraživanje tužiteljice samostalna izvanugovorna obveza koja nije prestala niti je izmijenjena ili umanjena niti na jedan zakonom propisani način. Stoga tužiteljica u reviziji smatra da bi svako drugačije tumačenje bilo protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

12. Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između plaćenih iznosa na ime redovne kamate i kamate za koju tužiteljica smatra da pripada tuženici obzirom na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

13. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje tužiteljice navedeno u reviziji da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije se gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Prije svega ovaj sud u odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

15. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

16. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci ovoga suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

17. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Ovaj sud je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj oduci jer su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. Ovaj sud posebno kod toga ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

19. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

20. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu M protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. Obzirom na navedeno, odgovor na postavljeno pravno pitanje bi glasio: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

23. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. U ovom postupku tužitelj je predložio financijsko vještačenje, a prvostupanjski sud je odbio provođenje tog dokaza zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu i konverzijom gubi pravo na bilo kakvo potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je vrijedio do dana konverzije.

24. Ovaj sud također napominje da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. U ponovljenom postupku biti će potrebno provesti financijsko vještačenje te utvrditi koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

25. Obzirom na navedeno valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 8. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić