REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 269/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P., OIB …, iz S., kojeg zastupaju punomoćnici V. Lj., Ž. V. i A. Lj. K., odvjetnici Odvjetničkog društva Lj.-V. i p. d.o.o. iz S., protiv tuženika H.P.-H. p. d.d., OIB …, iz Z., radi uznemiravanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-308/2018-2 od 13. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2703/2016- 23 od 18. lipnja 2018., u sjednici održanoj 8. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrditi da su direktori i drugi djelatnici tuženika i to D. K., A. K. i M. M. M. uznemiravale tužitelja, zatim zabraniti direktorima i drugim djelatnicima D. K., A. K. i M. M. M. uznemiravati tužitelja i naložiti tuženiku poduzeti mjere radi sprečavanja daljnjeg zlostavljanja tužitelja. Tužbeni je zahtjev odbijen i u dijelu kojim je traženo naložiti tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi pretrpljene neimovinske štete iznos od 40.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 8. prosinca 2014. do isplate.
2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu, kao i u odluci o parničnom trošku. Ujedno je odlučeno da se tužitelju ne dosuđuje trošak žalbe.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se drugostupanjska presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.
7. Neutemeljeno revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i zato što o tim razlozima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Posebno valja naglasiti da revident ovu bitnu povredu ističe paušalno ne navodeći u čemu bi se ona sastojala.
8. Iako revident reviziju podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP, u reviziji se određeno ne ukazuje ni na jednu od relativno bitnih povreda učinjenih pred drugostupanjskim sudom, pa utoliko ovako sročeni revizijski navodi ne ukazuju na počinjenje relativno bitne povrede.
9. S obzirom na sadržaj pravne zaštite koju je tužitelj zatražio, a koja uključuje i deklaratornu zaštitu za utvrđenje uznemiravanja kroz povredu prava na jednako postupanje, zatim i kondemnatornu zaštitu putem zahtjeva za zabranu daljnjeg poduzimanja radnji kojima se vrijeđa pravo na jednako postupanje, kao i zahtjeva za naknadu štete, tužitelj u osnovi traži pravnu zaštitu iz članka 17. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (″Narodne novine″ broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD).
10. U provedenom su postupku utvrđene sljedeće pravno odlučne činjenice:
- da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o radu za radno mjesto referenta u Diviziji mreža na području Splitsko-dalmatinske županije, s početkom rada od 1. listopada 2009.,
- da je tuženik donio Program zbrinjavanja viška zaposlenih 31. prosinca 2013., u kojem je Programu i tužitelj, inače sindikalni povjerenik, proglašen viškom zaposlenih,
- da se radničko vijeće tuženika usprotivilo otkazu tužitelja, pa je poslodavac podnio tužbu radi nadomještanja suglasnosti RV, u čemu nije uspio jer je njegov tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen,
- da tužitelj nije učinio niti vjerojatnim postojanje uznemiravanja po nekoj diskriminacijskoj osnovi, jer se nije niti pozivao ni na jednu od zabranjenih diskriminacijskih osnova, već osnovu za zaštitu koju traži nalazi u navodima da je od tuženika uznemiravan na način da je tuženik organizacijsku strukturu s otpustom viška zaposlenih utemeljio na neobjektivnim razlozima s ciljem da se riješi određenih skupina nepoželjnih radnika s vršenjem pritiska od nadređenih (direktori), zatim onemogućavanjem obavljanja svojih ugovornih poslova (isključenje računala), te kroz nedobivanje bilo kakvih informacija o svom statusu, kao i o okolnostima koje su dovele do njegovog proglašenja viškom zaposlenih, odnosno kako se to konkretizira u žalbi, o uznemiravanju po načelu praznog stola i četverogodišnjeg psihičkog zlostavljanja od strane nadređenih u smislu uskraćivanja rada i obveze prisutnosti na radnom mjestu.
11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev nakon što su, u bitnom, ocijenili da tužitelj nije dokazao u postupku da je bio izvrgnut diskriminaciji, kao ni uznemiravanju.
12. Neutemeljeno revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva jer je odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat pravilne primjene materijalnog prava. Naime, kod pravilno utvrđene činjenice da tužitelj traži antidiskriminacijsku zaštitu, a nije učinio vjerojatnim da je bio izvrgnut diskriminaciji, nema materijalnopravne osnove za pružanje pravne zaštite kakvu tužitelj traži. Točni su revizijski navodi da u slučaju zaštite zbog diskriminacije teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije jest na poslodavcu, ali samo pod pretpostavkom da radnik kao tužitelj učini vjerojatnim da je bio izvrgnut diskriminaciji. Kako to tužitelj u postupku nije učinio vjerojatnim, on posljedično nije učinio vjerojatnim postojanje ni jedne diskriminacijske osnove iz članka 1. stavka 1. ZSD, pa su sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo.
13. Podredno, premda u odnosu na zaštitu od mobinga nije dopuštena redovna revizija, valja kazati da prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tužitelj nije trpio sustavno i šikanozno ponašanje nadređenih osoba kod tuženika kao poslodavca jer je već u parnici broj P-1691/14 mogao saznati koji su kriteriji bili odlučujući za njegovo uvrštavanje u program viška zaposlenih, a kako je kod poslodavca inače postojao višak radnika na poslovima referenta, ni okolnost što je tužitelj radio manje i pod drugim šiframa odsutnih radnika, nije posljedica šikanoznog postupanja poslodavca.
14. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, na temelju je odredbe članka 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana radi čega je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 8. studenoga 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
