REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2250/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ABC s prebivalištem u [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnik Marko Krpan, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HV iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnik Matija Šikić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić iz Čakovca, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1042/2018-4 od 25. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu posl. br. P-176/2016- 20 od 12. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev:
- na obvezivanje tuženika platiti tužitelju 33.396,63 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama koje „teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate“,
- na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju trošak postupka sa pripadajućim zateznim kamatama,
dok je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka od 5.937,50 kn.
2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:
„U slučaju postojanja ugovora o zajmu, u kojem su izričito navedeni zajmodavac i zajmoprimac, a tuženik kao zajmoprimac izrijekom ne osporava postojanje ugovora o zajmu s tužiteljem kao zajmodavcem, može li sud zaključiti o osnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije bez provođenja dokaznog postupka kojim bi se isto utvrdilo, a uzevši u obzir da je tužitelj dostavio ugovor o zajmu u kojem je tužitelj zajmodavac, dok tuženik navodi da je predmetni ugovor sklopljen s posrednikom, a tome u prilog ne predlaže dokaze niti dostavlja ugovor o zajmu iz kojeg bi isto bilo vidljivo?“.
3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.
4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 25. ožujka 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."
6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. U konkretnom slučaju tužitelj nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio (formulirao) niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: to sve obzirom da se takav značaj ne može dati u prijedlogu navedenom pitanju. Ono se odnosi samo na konkretan pravni odnos, na pitanje ocjene dokaza u svim specifičnim okolnostima ovog konkretnog slučaja - i to kako ih predlagatelj (a ne i sud) vidi i sugerira prihvatiti relevantnim. Tim pitanjem predlagatelj u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traži samo preocijenu utvrđenja na kojima je osporena presuda temeljena, da se prihvati njegovo shvaćanje o ovima: dakle, da mu se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje nameće prihvatiti - ili kakve bi htio, pravilno odlučeno o njegovom zahtjevu - pa to nije pitanje iz odredbe čl. 385.a stavka 1.ZPP-a.
8. Isticanje razloga kojima polemizira sa obrazloženjem osporene presude, sve sa tvrdnjama kojima u biti samo preocijenjuje ono što je po drugostupanjskom sudu prihvaćeno bitnim i istinitim - odnosno kojima polemizira sa činjeničnim utvrđenjima i pravnim shvaćanjima na kojima je osporena presuda temeljena, to pitanje ne može nadomjestiti. To napose ne obzirom da je o predmetu spora i neosnovanosti tužbenog zahtjeva odlučeno polazeći od dvije, međusobno odvojene osnove:
- (prve) jer (da) je promašena aktivna legitimacija, odnosno jer (da) tužitelj nije stvarni subjekt pravnog odnosa na kojemu temelji svoj zahtjev (konkretno: jer da „tuženik nije sklopio s tužiteljem ugovor o zajmu, u smislu članka 499. ZOO-a, u vezi s člankom 247. ZOO-a“),
- (druge) ali i („nadalje“) jer (da) je „cijeneći sadržaj ugovora o zajmu, sve pobliže opisano u razlozima prvostupanjske presude, pravilno utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe ugovora o zajmu protivne prisilnim propisima Republike Hrvatske (ugovorna kazna za novčanu tražbinu, nezakonito ugovaranje kamata, nezakonita zabrana kontaktiranja nadležnih tijela Republike Hrvatske), pa je takav ugovor ništetan i ne proizvodi valjane pravne učinke“,
pa kako je pitanje postavljeno samo u svezi prve navedene osnove, ono ne može biti važno ne samo za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu - već ni za odluku o predmetu spora kada se ova temelji na drugoj osnovi.
9. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:
- da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
10. Stoga je, poštujući samo odredbe ZPP-a koje uređuju obvezatan sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, a da bi bio dopušten - što ne spada u "pretjerani formalizam" (kojeg revizijski sud ne može dopustiti), prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
11. Revizijski sud tek primjećuje:
- da je (kako je to već navedeno) u prijedlogu tužitelja postavljeno pitanje, po njegovom sadržaju, u svojoj suštini usmjereno na ocjenu dokazne snage pojedinih konkretnih dokaza, pa je predlagatelju za ukazati na odredbu čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“ - iz smisla koje je odredbe zaključiti da se dokazna snaga pojedinog dokaza, ma o kojem god se radilo, ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne (kako bi to predlagatelj htio, tražeći odgovor na njegovo pitanje) od njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti,
- da, uostalom, podneseni prijedlog u svezi u njemu naznačenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP- a: da o njemu u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),
- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki),
- da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama u njemu naznačenog pitanja i razloga kojima ga predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi toga pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke, pa i u svezi posljedica ništavosti ugovora, pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).
Zagreb, 8. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
