REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1451/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., OIB …, iz N. M., zastupanog po punomoćniku P. M., odvjetniku u D., protiv tuženika W. K. K. V., OIB …, iz Njemačke, K., zastupanog po punomoćnici D. B., odvjetnici u D., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 2887/16-2 od 7. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-228/15 od 22. srpnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-228/15 od 7. prosinca 2018., u sjednici održanoj 8. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2015. do isplate (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.250,00 kn (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.195,00 kn (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđene su pobijane točke I. i II. izreke presude suda prvog stupnja te je odlučeno da nepobijana točka III. izreke navedene presude ostaje neizmijenjena.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe članka 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog, kako navodi, povrede postupovnog prava, sadržajno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP. Predlaže ukidanje pobijane odluke i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. U povodu revizije iz članka 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

8. Revizijski navodi tužitelja svode se i na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, a to nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (članak 385. ZPP).

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

10. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da su stranke, M. K. i W. K. K. V., sklopili sporazum radi uređenja njihovih međusobnih poslovnih odnosa, da su nekretnine označene kao čest. zem. 1411 i 1412 k.o. L. bile u suvlasništvu tužitelja, njegovog brata I. K. i rođaka V. A. i da je V. A. prodao trgovačkom društvu V. M. iz L. svoj suvlasnički dio od 1/2 dijela. Međutim, sporan je nastanak štete, štetna radnja, uzročna veza i odgovornost tuženika, odnosno je li prodajom suvlasničkog dijela nekretnina od strane drugog suvlasnika (V. A.) tužitelju nastala šteta i je li tuženik odgovoran za tu štetu.

11. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke zajednički poslovale i da su sporazumom dogovorili da tuženik prenese vlasništvo udjela u trgovačkom društvu A. D. d.o.o. i vlasništvo motorne jahte N. na tužitelja, a da tuženiku pripadne cjelina gornjeg južnog dijela, tj. 50 % nekretnina označenih kao čest. zem. 1411 i 1412 k.o. L. i to bez obzira na vlasničko stanje,

- da je u sporazumu naznačeno da su tužitelj i njegov brat suvlasnici 1/4 dijela nekretnina svaki te je kao razlika cijene dogovoreno da tužitelj duguje tuženiku 23.400,00 EUR koje će mu vratiti kroz zajedničke radove na nekretnini koja će se izgraditi na zemljištu, podredno, nakon 31. prosinca 2010., isplatom,

-da je tužitelj (čl. 6.) preuzeo obvezu da poduzme sve predradnje radi zaključenja ugovora prodaje s uknjiženim vlasnikom i u dogovoru s tuženikom kupi taj dio tako da tužitelj i brat budu suvlasnici za 1/2 a tuženik za 1/2 dijela,

- da je u sporazumu istaknuto da se istim okvirno uređuju odnosi stranaka a da će se radi realizacije sporazuma zaključivati drugi ugovori o poduzimanju neophodnih radnje radi realizacije,

- da su nekretnine označene kao čest. zem. 1411 i 1412 k.o. L. od 1991. do 2012. bile uknjižene kao suvlasništvo tužitelja i njegovog brata, svakog za 1/4 dijela, te V. A. za 2/4 dijela, dok je temeljem ugovora o prodaji suvlasnički dio V. A. stekao A. v. m. d.o.o. U teretovnici je 2001. uknjiženo založno pravo u korist tuženika na suvlasničkom dijelu V. A. radi osiguranja tražbine tuženika u iznosu od 208.000,00 DEM, koje je nakon prijenosa prava vlasništva brisano,

- da je tuženik tužbom od 31. prosinca 2014. podnio protiv ovdje tužitelja zahtjev za isplatu iznosa od 23.400,00 EUR na temelju naprijed navedenog sporazuma i da je pravomoćnom presudom zbog ogluhe od 15. listopada 2014. prihvaćen zahtjev u cijelosti,

- da suvlasnici nikada nisu podijelili, tj. razvrgnuli suvlasničku zajednicu, da su stranke i suvlasnik V. A. dogovarali način razvrgnuća suvlasništva no da isto nije realizirano,

- da su tužitelj i brat naknadno saznali da je njihov rođak V. A. prodao svoj suvlasnički dio čime je postupio protivno njihovom dogovoru da se prvo obrati njima radi eventualne kupnje i dogovora o tome koji dio pripada kojem od suvlasnika.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su stranke sklopile sporazum radi poslovne suradnje i ciljeva koje su željeli i obvezali se postići, a u odnosu na nekretnine stranke su znale da suvlasnički dijelovi nisu određeni. Sud zaključuje da tuženik nikada nije stekao vlasništvo određenog dijela predmetnih nekretnina, niti je sudjelovao u ugovoru o prodaji suvlasničkog dijela trgovačkom društvu A. v. m. d.o.o., dok je činjenica da je V. A. dugovao novac tuženiku bila poznata tužitelju i njegovom bratu (isto je bilo uknjiženo u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama), pa okolnost je li V. predao ostvarenu kupoprodajnu cijenu tuženiku radi namirenja duga nije odlučna jer je pravo i volja suvlasnika da podmiruje svoj dug, dok činjenica da je V. prodao idealni suvlasnički dio ne ukazuje na prijevarno ponašanje tuženika. V. prodajom zapravo nije niti nastala šteta tužitelju obzirom da je i dalje ostao uknjiženi vlasnik jednakog suvlasničkog dijela cijelih nekretnina, a činjenica da je tužitelj očekivao dogovor s dotadašnjim suvlasnikom (Vlahom) nije odgovornost tuženika. Stoga sud ocjenjuje da tuženik nije u smislu odredbe članka 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje u tekstu: ZOO) prouzročio štetu tužitelju, zbog čega je tužbeni zahtjev odbio.

12. Drugostupanjski sud potvrđuje presudu sudu prvog stupnja, ocjenjujući da prvostupanjska presuda nema nedostataka u utvrđenju činjeničnog stanja niti u primjeni materijalnog prava. Pritom navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete pa da između ostalog, ne proizlazi dokazanom visina eventualne štete.

13. Neosnovani su navodi revidenta da mu se stavlja na teret da nije dokazao visinu štete, obzirom tužbeni zahtjev nije odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja, već je odbijen zbog toga jer je utvrđeno da tuženik nije prouzročio štetu tužitelju, u smislu odredbe članka 1045. st. 1. ZOO. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete.

14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 8. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.