REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1297/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Rujak-Marčiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Korljan & partneri u Zadru, protiv tuženika ČN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Milanu Petričiću i Rikardu Perkoviću, odvjetnicima u Zadru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž- 1030/2018-2 od 6. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-288/2014 od 30. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 8. studenog 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ČN isplatiti tužitelju ON iznos od 1.500.000,00 kn sa zateznim kamatama koje po stopi od 14% teku od 31. svibnja 2011. do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da mu naknadi parnične troškove, sve u roku od 15 dana." (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 58.750,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troška odbija kao neosnovan (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe (točka II. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).
7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, smatrajući da se ocjena iskaza pojedinih svjedoka ne može podvesti pod pojam savjesne i brižljive ocjene dokaza. Protivno navodima revizije, ovaj revizijski razlog nije ostvaren obzirom su sudovi postupili prema odredbi čl. 8. ZPP. Odredbom čl. 8. ZPP propisano je da sud odlučuje, koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Prvostupanjski sud je svoju ocjenu iskaza svjedoka opravdao jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima.
8. Revizijski navodi tužitelja zapravo se svode na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, a to nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 385. ZPP). Tužitelj isto tako kroz reviziju iznosi svoju ocjenu dokaza, a prema odredbama parničnog postupka pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano je za nižestupanjske sudove.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.500.000,00 kn, za koji tvrdi da mu je tuženik dužan s osnove njegovog udjela od 50% u trećem poslovnom udjelu u društvu Novi Radio-Zadar d.o.o. Zadar. Naime, tužitelj tvrdi da je svaki od njih imao po 1/3 udjela, a da su bili suvlasnici u jednakim dijelovima preostale 1/3 udjela, tako da je svaki ukupno imao 33,3%+16,65% te da je s tuženikom dogovorio da će mu tuženik nakon što mu bude isplaćena kupoprodajna cijena na ime njegovog udjela od ½ dijela na njihovom zajedničkom udjelu u društvu, isplatiti razmjerni dio naknade, odnosno pola od 3.000.000,00 kn, što iznosi 1.500.000,00 kn.
10. Tijekom postupka među strankama nije sporno:
- da su stranke bili osnivači i nositelji udjela u trgovačkom društvu Novi Radio-Zadar d.o.o. Zadar,
- da su u sudski registar kao suvlasnici bili upisani tuženik, AN i HN svaki za 1/3 dijela jer je tadašnja zakonska regulativa propisivala maksimum udjela koliko jedna osoba može imati u društvu koje se bavi radijskom djelatnošću,
- da je upis AN i HN bio fiktivan,
- da je HN „držao“ udio od 1/3 udjela za tužitelja,
- da je nakon što se regulativa promijenila AN tuženiku prenio udio od 1/3 udjela uslijed čega je isti u registru upisan kao suvlasnik od 2/3 dijela,
- da je tuženik udio od 2/3 udjela prodao ŽN za 6.000.000,00 kn,
- da je HN udio od 1/3 udjela prenio ŽN bez naknade, a sporno je koliki udio je imao svaki od stranaka, s obzirom da tuženik za razliku od tužitelja, tvrdi da je on imao 2/3 udjela što odgovara 66,6 %, a tužitelj samo 1/3 udjela što odgovara 33,3 %.
11. Iz izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka prvostupanjski sud nije mogao utvrditi točnost tužiteljevih tvrdnji, s obzirom da je tuženik iste osporio, a pisana dokumentacija ne postoji, a od petero saslušanih svjedoka četvero nemaju nikakvih saznanja o raspodjeli suvlasničkih udjela između stranaka (HN, CN, AN i ĐN), dok je ŽN imao samo posredna saznanja, i to od tužitelja. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj nije dokazao da je bio suvlasnik predmetnog društva preko nesporne 1/3 udjela, pa nije dokazao da postoji obveza tuženika da mu za taj dodatni udio kojeg je on prodao ŽN isplati naknadu, slijedom čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
12. Drugostupanjski sud potvrđuje presudu sudu prvog stupnja smatrajući da tužitelj treba dokazivati činjenice koje su osnova tužbe pa ako to ne učini primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu suda da te činjenice nisu dokazane. Smatra da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao valjane razloge.
13. Tužitelj u reviziji ističe razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
13.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
13.2. Međutim, u reviziji se ne navodi odredba materijalnog prava koja nije primijenjena, a trebalo ju je primijeniti, odnosno koja nije pravilno primijenjena.
13.3. Stoga taj revizijski razlog sud nije uzeo u obzir, sukladno odredbi čl. 386. ZPP kojom je određeno da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi te da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.
14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 8. studenog 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić
