REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1980/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik K. S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. M. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik iz Z., radi isplate, te u pravnoj stvari protutužitelja Z. M. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik iz Z., protiv protutuženika N. K. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik K. S., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja ništavnom izjave, odlučujući o reviziji tužitelja ujedno i protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1503/2018-2 od 19. lipnja 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6503/2005-18 od 7. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2022.,

r i j e š i o  j e :

Prihvaća se revizija tužitelja ujedno i protutuženika i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1503/2018-2 od 19. lipnja 2018. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja ujedno i protutuženika i potvrđena prvostupanjska presuda „pod točkom II. izreke“, u odluci kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je "Izjava" od 18. srpnja 2000. o posudbi 100.000,00 DEM sa ugovorenom mjesečnom kamatom od 1%, sklopljena između tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca ništavan pravni posao i kao takav ne proizvodi pravne učinke među strankama.

- u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke i pod točkom III. izreke i suđeno:

„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 51.129,19 eura sa kamatom koju Z. b. d.d. Z. plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju i to na iznos od 50.000,00 DEM od 2.03.2001. pa do 1.03.2002., a na iznos od 51.129,19 eura tekućom od 2.03.2002. godine pa do konačne isplate, sve u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Nalaže se tužitelju-protutuženiku platiti tuženiku-protutužitelju na ime naknade troškova postupka 62.500,00 kuna u roku od 15 dana.

- u stavku III. izreke, naloženo je tužitelju-protutuženiku platiti tuženiku- protutužitelju naknadu troškova žalbe od 7.810,00 kn.

- u stavku IV. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbe.

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio polazeći od utvrđenja:

- da su „u prosincu 1999. prema navodu tuženika-protutužitelja (3 do 4 mjeseca prije srpnja 2000. prema navodu tužitelja) tužitelj-protutuženik kao zajmodavac i tuženik-protutužitelj kao zajmoprimac zaključili usmeni ugovor o zajmu kojim je tuženik-protutužitelj pozajmio od tužitelja-protutuženika 110.000,00 Dem prema navodu tuženika (120.000,00 Dem prema navodu tužitelja-protutuženika) uz mjesečnu ugovornu kamatu od 3% (36% godišnje) po navodu tuženika-protutužitelja (2% mjesečno prema navodu tužitelja-protutuženika) s rokom vraćanja od 3 mjeseca po navodu tuženika-protutužitelja (3 do 4 mjeseca prema navodu tužitelja- protutuženika)“,

- da „je tužitelj-protutuženik predao tuženiku-protutužitelju iznos zajma“,

- da je „do ožujka 2000. tuženik-protutužitelj platio tužitelju-protutuženiku ugovorene iznose mjesečnih kamata (...)“,

- da „kako tuženik-protutužitelj nije do isteka ožujka 2000. vratio zajam, stranke su usmeno ugovorile produljenje roka za 6 ili 7 mjeseci“,

- da je „18. srpnja 2000. tuženik-protutužitelj platio tužitelju-protutuženiku 20.000,00 Dem, pola od toga na ime kamata, pola na ime otplate glavnice“,

- da su „istog dana, 18. srpnja 2000., stranke sačinile predmetnu „Ispravu“ i u njoj naveli kako je tuženik posudio (sadržajno pozajmio) 100.000,00 Dem uz kamatu od 1% mjesečno (12% godišnje) te ugovorile kako će polovinu iznosa tuženik vratiti do 1. ožujka 2001., a ostatak „po našem dogovoru“, s tim što mora vraćati i svaki mjesec ugovornu kamatu na ostatak duga od 1% mjesečno“,

- da je i „nakon 18. srpnja 2000. tuženik-protutužitelj nastavio vršiti isplate tužitelju-protutuženiku na ime ugovorene mjesečne kamate s tim što nije sporno da mu je za svaki mjesec plaćao iznose od 1% na glavnicu od 100.000,00 Dem (dakle 1.000,00 Dem mjesečno), ali je sporno koliko dugo mu je vršio ove isplate i koliko je platio u zbroju“,

- da „tuženik-protutužitelj tvrdi kako je tužitelju-protutuženiku u kolovozu 2000. platio iznos od 28.000,00 Dem što ovaj osporava“,

- da „tuženik-protutužitelj tvrdi kako je tužitelju-protutuženiku između travnja 2001. i kolovoza 2004. vratio sav preostali dug“,

- da „tuženik-protutužitelj tvrdi kako je do spora došlo zbog toga jer je on pored glavnice vratio kamate po stopi od 1% mjesečno dok je tužitelj-protutuženik zahtjevao kamate od 3% mjesečne“,

- da je „tužitelj-protutuženik ustao s tužbom 13. srpnja 2005. zahtijevajući isplatu glavnice iz „Izjave“ od 18. srpnja 2000. i zateznih kamata od 2. ožujka 2002., ali ne i ugovorne kamate“.

3. Na temelju takvih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim a protutužbeni zahtjev osnovanim, a sve prema shvaćanju:

- da „sud prvog stupnja nije na utvrđene činjenice pravilno primjenio materijalno pravo“,

- da je, a obzirom da „nije sporno kako je predmetni pravni odnos nastao između prosinca 1999. i ožujka 2000. i kako su stranke ugovorile zajam od 110.000,00 ili 120.000,00 dem, i to upravo u devizama, njemačkim markama, te ugovorile zateznu kamatu od 2% ili 3% mjesečno, dakle 24% godišnje ili 36% godišnje“, ugovor kojeg su stranke sklopile „ništav po čl. 103. st. 1. tada važećeg ZOO/78 jer je protivan prisilnim propisima. Naime, zajam je ugovoren u deviznom iznosu što je suprotno čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom („Narodne novine“ broj: 91/93, 36/98, 32/01, 96/03, dalje ZODP) koji je tad bio na snazi...,“

- da „kako na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 109. st. 1. ZOO/78, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je naložio plaćanje s osnova ispunjenja obveza preuzetih ovim ugovorom“: „na ovu pravnu situaciju valjalo je primijeniti pravila vraćanja iz čl. 104. ZOO/78. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/78 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje“,

- da „primjenjujući pravila o posljedicama ništavosti, u izloženoj pravnoj situaciji obje stranke moraju vratiti jedna drugoj ono što su od druge strane primile po osnovu ništavog ugovora. Tuženik-protutužitelj bi dakle trebao vratiti tužitelju- protutuženiku ono što je od njega primio. Nije sporno kako je tuženik-protutužitelj nešto već vratio tužitelju-protutuženiku. Neka su pak plaćanja sporna“: „međutim, činjenica koliko je tuženik-protutužitelj ukupno platio tužitelju-protutuženiku, koja bi inače bila bitna za odlučivanje u predmetnoj vrsti spora, u ovom konkretnom predmetu nije odlučna zbog nastupa zastare“. „Obveza vraćanja onog što je primljeno po osnovi ništavog ugovora dospjela je već istekom dana u kojem je takav ništavi ugovor zaključen, dakle u konkretnom slučaju između prosinca 1999. i ožujka 2000., dakle najkasnije 1. travnja 2000. Po čl. 371. ZOO/78 opći zastarni rok jest 5 godina. Stoga je potraživanje tužitelja na vraćanje onog što je dao temeljem ništavog ugovora zastarjelo najkasnije 1. travnja 2005. godine. Pa kako se tuženik-protutužitelj pozvao na zastaru, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odbiti zahtjev tužitelja-protutuženika na isplatu utuženih 51.129,19 eura sa zateznim kamatama u kunskoj protuvrijednosti u cijelosti. Tužitelj-protutuženik nema pravo zahtijevati ispunjenje obveze po ništavom ugovoru, a nema više ni pravo zahtijevati isplatu bar jednog dijela tražbine po osnovi vraćanja onog što je dano temeljem ništavog ugovora jer je taj zahtjev zastario budući je tužitelj-protutuženik ustao s tužbom 13. srpnja 2005., po isteku zastare“,

- da, a obzirom na tuženikov prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, „sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kad ga je odbio. Naime, u konkretnom slučaju obveza vraćanja onog što je primljeno s osnova ništavog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, a što je dakle bilo u trenutku sklapanja tog ništavog ugovora (najkasnije 1. travnja 2000.), a kada je i izvršena primopredaja novca, što znači da je od tog dana i počeo teći petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 361. ZOO-a, a koji je istekao 1. travnja 2005., dakle prije nego je tužba podnesena (13. srpnja 2005.)“, a to „što je tuženik- protutužitelj u nekom trenutku vratio tužitelju-protutuženiku dio pozajmljenog novca, nije od utjecaja na tijek zastare tužiteljeve-protutuženikove tražbine u smislu priznanja duga, a time i prekida tijeka zastare. Ovo stoga što je u pitanju ništavi/ništetni pravni posao koji kao takav nije ni nastao u smislu proizvođenja pravnog učinka, pa djelomična isplata po istome ne može utjecati na pravnu valjanost tog ništavog ugovora, a time niti utjecati na početak tijeka zastare, a koji je, kako je već rečeno, počeo teći od trenutka izvršenog davanja novca s osnova ništavog ugovora o zajmu (Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 1125/13-2 od 25. veljače 2014.)“,

- da je „slijedom rečenog valjalo po čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti dio izreke osporene presude pod točkom I. jer je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te odbiti taj dio tužbenog zahtjeva“,

- da „što se tiče pismenog ugovora od 18. srpnja 2000. obje stranke navode činjenice koje ukazuju na zaključak kako nije riječ o novom izvornom ugovoru već zapravo o obnovi njihovog ranijeg usmenog ugovora. Tako N. K. kaže kako je novac pozajmio tuženiku-protutužitelju „3 do 4. mjeseca prije srpnja 2000.“ i da su tad ugovorili klauzule ugovora o zajmu. Z. M. tvrdi kako su oni usmeni ugovor zaključili sedam mjeseci prije no što je sačinjena sporna isprava i započeli ispunjavati obveze po tom usmenom ugovoru. Za okolnosti sastava pismenog ugovora od 18. srpnja 2000. kaže da su se odnosi između njih dvoje pogoršali, da nije mogao vratiti novac tužitelju i da je tražio da mu smanji kamate s 3% na 1% mjesečno, na što je tužitelj najprije pristao ali je poslije ipak zahtijevao isplatu kamata od 3% mjesečno kako je ugovoreno usmenim ugovorom“,

- da stoga primjenom čl. 373.a ZPP-a valja utvrditi „kako je pismena „Izjava“ od 18. srpnja 2000. sadržajno obnova ranijeg usmenog ugovora. Kako je utvrđeno da je taj usmeni ugovor ništav, a u obnovljene obveze uračunate su obveze iz tog ništavog pravnog posla zahvaćene razlozima ništavosti (pozajmljivanje deviza, uglavničene neplaćene zelenaške kamate), ta ništavost se prenosi i na obnovljeni ugovor“.

4. Tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju. Drži da je drugostupanjski sud u donošenju presude počinio postupovne povrede i pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže osporenu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ukinuti je i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

5. Tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

6. Revizija je osnovana.

7. Prije svega, drugostupanjski sud je pogrešno odlučio o tuženikovom prigovoru zastare tužiteljeva potraživanja.

8. U ranijoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice: u odlukama posl. br. Rev-x 183/2011-2 od 16. listopada 2013., Rev 818/2008-2 od 7. siječnja 2010., Rev 141/2006-2 od 22. veljače 2006., Rev 3257/2016-2 od 10. siječnja 2017.) o pitanju te zastare izražena su različita ili međusobno neujednačena shvaćanja (pa i ono na kojemu je osporena presuda temeljena) - ali se ta sudska praksa ujednačila, postala je sigurna - jer je revizijski sud u više svojih odluka (po izvanrednoj reviziji ili po reviziji po dopuštenju) izrazio jasno shvaćanje u svezi sadržajno istog pitanja, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom, pa je u konačnom ono jasno određeno i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, a glasi:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

9. Kako je drugostupanjski sud temeljio osporenu presudu na drugačijem i time pogrešnom shvaćanju, jedino je za zaključiti:

9.1. da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) drugostupanjski sud (jer se ograničio pogrešnim pravnim shvaćanjem) nije razmotrio druge okolnosti i činjenice iz podnesenih žalbi odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka,

9.2. da zbog toga valja ukinuti drugostupanjsku presudu - te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

10. Drugostupanjsku presudu valjalo je ukinuti (na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a) i u odluci o protutužbenom zahtjevu, ali zbog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

10.1. Kraj neosporne činjenice da je prijeporna „Izjava“ u svakom slučaju sklopljena sa sadržajem u bitnome ipak različitim od sadržaja postignutog usmenim ugovorom, neovisno da li u „varijanti“ njegova tumačenja po tužitelju ili tuženiku, osporena presuda ne sadrži uvjerljive, logične i dostatne razloge za zaključak da je ta „Izjava“ samo ranije sklopljeni usmeni ugovor, obnovljeni, sa obnovljenim obvezama, pa već i time (kao i usmeni ugovor) ništav - a da njome stranke nisu odredile svoja uzajamna prava, preuzimajući na sebe i određene obveze, a sve s ciljem da međusobnim popuštanjem riješe spor ili neizvjesnost u pravnom odnosu - u konkretnom predmetu, da riješe neizvjesnost o postojanju „svih međusobnih spornih pitanja u vezi isplate“.

11. U ponovljenom suđenju drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih provedenih dokaza i okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o podnesenim žalbama, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

12. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 8. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.