REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Uzz 4/2018-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja ĆN iz [adresa], zastupanog po Anti Kukoču, odvjetniku u Splitu, protiv rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-350-05/07-02/26, Ur. broj: 531-04-1-07-2 od 28. ožujka 2007., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj Gz- DO-59/11-6 od 18. srpnja 2011., u sjednici održanoj 8. studenoga 2022.
p r e s u d i o j e :
Zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-12847/07-6 od 26. siječnja 2011. odbija se.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom uvažena je tužba i poništeno je rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-350- 05/07-02/26, Ur. broj: 531-04-1-07-2 od 28. ožujka 2007., kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove, Odsjeka za prostorno uređenje, zaštitu okoliša Klasa: UP/I-350-05/05- 02/154, Ur. broj: 2181-05-01-00-06-06 od 8. svibnja 2006., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za zahvat u prostoru, gradnju eko imanja koje sadrži: farmu koza, objekt za sortiranje i preradu ljekovitog bilja te objekt za zaposlene na k. č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] [katastarska općina].
2. Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podignulo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložilo da se isti prihvati i preinači presuda Upravnog suda Republike Hrvatske na način da se tužba odbije kao neosnovana.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti.
4. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.
5. Postupajući na temelju odredbe čl. 49. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje: ZUS) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
6. Prema utvrđenim činjenicama u upravnom postupku tužitelj je 2. ožujka 2005. podnio zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju eko imanja na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] [katastarska općina], u vrijeme kada još nije bio na snazi Prostorni plan uređenja Grada Splita ("Službeni glasnik Grada Splita" broj 31/05), a koji je stupio na snagu 21. prosinca 2005.
7. Prema navedenom Prostornom planu uređenja Grada Splita planirani zahvat je protivan namjeni utvrđenoj navedenim Planom, s obzirom na to da se prema čl. 22. toč. 5. navedenog Plana u rekreacijskoj zoni brda M. u [adresa] mogu urediti trim staze, igrališta, odmorišta, šetnice i vidikovci.
8. Zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole je odbijen prema obrazloženju rješenja prvostupanjskog upravnog tijela, a koje prihvaća i drugostupanjsko upravno tijelo, pozivom na odredbu čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04), prema kojoj se svaki zahvat u prostoru provodi u skladu s dokumentima prostornog uređenja posebnim propisima i lokacijskom dozvolom. Lokacijska dozvola je upravni akt, a izdaje se na temelju dokumenta prostornog uređenja te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovi tih zakona (st. 2. istog članka Zakona).
9. Drugostupanjsko upravno tijelo je u svom rješenju istaklo kako se prema načelu zakonitosti na rješavanje upravne stvari primjenjuje onaj propis koji je na snazi u vrijeme rješavanja konkretnog predmeta, a u vezi načela jedinstva prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.
10. U ovom stupnju postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti sporna je primjena materijalnog prava, tj. koji propis odnosno prostorni plan je upravno tijelo trebalo primijeniti pri odlučivanju o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole, da li propis ili plan koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ili onaj koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.
11.Prema pravnom shvaćanju Upravnog suda Republike Hrvatske upravno tijelo je trebalo u postupku izdavanja lokacijske dozvole primjenjivati prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka, kako je to propisano odredbom čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 100/04) i prema stajalištu izraženom na sjednici svih sudaca Upravnog suda Republike Hrvatske od 19. studenoga 2007. i 15. svibnja 2009. Pritom se presuda poziva na odredbu čl. 125. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 103/96) kojom je propisano da je upravni postupak pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju u cilju vođenja postupka. S obzirom da je Prostorni plan uređenja Grada Splita stupio na snagu 21. prosinca 2005., a da je prije tog datuma poduzimana radnja u postupku od strane prvostupanjskog tijela, sud smatra da je zahtjev tužitelja trebalo riješiti primjenom Prostornog plana uređenja koji je važio do stupanja na snagu Prostornog plana uređenja Grada Splita ("Službeni glasnik Grada Splita" broj 31/05).
12. U ovoj predmetnoj stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu broj Uzz 22/11-3 od 15. siječnja 2014., kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti uvažio, preinačio presudu Upravnog suda Republike Hrvatske i odbio tužbu kao neosnovanu.
13. Ustavni sud Republike Hrvatske je povodom ustavne tužbe odlukom broj U-III- 5969/2014 od 6. prosinca 2018. usvojio ustavnu tužbu i ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
14. Takvu odluku Ustavni sud Republike Hrvatske temelji na shvaćanju da se u pitanju primjene podzakonskih propisa u postupcima izdavanja lokacijskih dozvola, s obzirom na trenutak podnošenja zahtjeva promijenilo zakonodavstvo, odnosno da se od stupnja na snagu Zakona o prostornom uređenju primjenjuje pravilo iz čl. 122. st. 4. ZPU/13, prema kojem se lokacijske dozvole kao jedan od akata za provedbu prostornog plana izdaju u skladu s prostornim planom koji važi na dan podnošenja zahtjeva za njezino izdavanje
15. Takvo pravno stajalište Ustavni sud Republike Hrvatske je iznio u više odluka.
16. Sukladno tome, izloženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržano je u shvaćanju iz iste odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske da je intencija zakonodavca bila ta da se akt za provedbu prostornog plana izdaje u skladu s prostornim planom koji važi na dan podnošenja zahtjeva za njegovo izdavanje i da se mjerodavnim vremenom ima smatrati vrijeme kada su zahtjevi podneseni, ali i obzirom na navedenu nedvosmislenu odredbu čl. 122. st. 4. u svezi s odredbama čl. 188. ZPU/13, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zaključio da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske ovdje osporenu presudu donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava i temeljio je na pravilnom pravnom shvaćanju
17. Stoga je primjenom odredbe čl. 50. st. 1. ZUS zahtjev za zaštitu zakonitosti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke.
Zagreb, 8. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug