Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž 320/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Sanje Katušić-Jergović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. S. zbog kaznenog djela iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavak 1. i članka 118. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog J. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2022. broj K-15/2022., u sjednici održanoj 8. studenog 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i zamjenice branitelja, odvjetnice S. G. R.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi J. S. za kazneno djelo iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavak 1. i članka 118. stavak 1. KZ/11. za koje je tom presudom proglašen krivim na temelju članka 120. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u uhićenju, pritvoru i istražnom zatvoru od 28. rujna 2021. nadalje.

II Odbija se žalba optuženog J. S. kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi J. S. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv života i tijela, osobito teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavak 1. i članka 118. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci, pa je na temelju članka 120. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju, pritvoru i istražnom zatvoru od 28. rujna 2021. nadalje.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 6. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze nadoknade troškova kaznenog postupka te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu i optuženi J. S. po branitelju D. R., odvjetniku u Z.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora u duljem, primjerenijem trajanju.

2.2. Optuženi J. S. po branitelju D. R., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (a zapravo samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja) i odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da se izrekne blaža kazna".

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. U skladu sa zahtjevom iz žalbe o sjednici drugostupanjskog suda obaviješteni su optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik, a sjednici su nazočili optuženik putem audio video uređaja i zamjenica branitelja odvjetnica S. G. R., dok je sjednica, sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08. održana u odsutnosti državnog odvjetnika.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog J. S. nije osnovana.

7. Optuženik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer "je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi". To obrazlaže navodeći da kod kaznenih djela koja mogu biti počinjena s namjerom ili iz nehaja činjenični opis mora sadržavati osnovne sastavnice namjere ili nehaja, odnosno namjera ili nehaj moraju biti opisani u činjeničnom opisu. Po mišljenju žalitelja u činjeničnom opisu inkriminacije iz pobijane presude nije opisana voljna sastavnica namjere na teško tjelesno ozljeđivanje niti voljna sastavnica glede posljedice nastupa smrti oštećenika, iako je sud tek u obrazloženju naveo da je posljedica koja je nastupila u konkretnom slučaju obuhvaćena svjesnim nehajem. Međutim, takav prigovor nije osnovan. Naime, činjenični opis kaznenog djela osobito teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. KZ/11. za koje je optuženik proglašen krivim sadrži opis oblika krivnje s kojim je optuženik postupao nanoseći ozljede oštećeniku i to riječima "u nakani da žrtvu Ž. P. teško tjelesno povrijedi". Nastupila posljedica, odnosno smrtni ishod žrtve po prirodi stvari, da bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 120. KZ/11., je pokriven nehajem kao oblikom krivnje, jer bi se u suprotnom (kada bi bila riječ o namjeri) radilo o drugom kaznenom djelu. Nadalje, nanesena teška ozljeda mora biti uzrok smrti i to treba biti navedeno u činjeničnom opisu. Radi se o tipičnom kaznenom djelu kvalificiranom težom posljedicom, kod kojeg nije potrebno opisati oblik krivnje počinitelja u odnosu na tu posljedicu, ali ga je, jasno, potrebno dokazati i obrazložiti. Zbog toga žalbom naznačeni vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. nije ostvaren, a ispitivanjem pobijane presude na temelju obveze iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

8. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik nastoji osporiti ispravnost utvrđenih činjenica. Tako kritizira po prvostupanjskom sudu izveden zaključak o tome da je optuženik postupao s izravnom namjerom nanoseći ozljede žrtvi te sugerira da postoje elementi koji bi ukazivali da se radi o neizravnoj namjeri pa čak i svjesnom nehaju. Nalazi potrebnim utvrditi jesu li žrtvi ozljede bile nanesene nekim predmetom, kao i intenzitet udarca, pri čemu u konkretnom slučaju optuženik nije koristio nikakav predmet a udarac je bio srednjeg intenziteta. To što je žrtva tada pala i udarila glavom o betonsku podlogu drži da se može pripisati stanju žrtve. Ovdje se poziva i na to da je vještak dr. M. dopustio mogućnost da je alkoholiziranost žrtve doprinijela njenom padu. Nadalje, smatra da je pogrešno prvostupanjski sud protumačio vraćanje optuženika, koje je "bilo potrebno sagledati u istom vremenskom kontinuitetu, a ne kao odvojeni događaj gdje je verbalni sukob završio, a optuženik se vratio kako bi ozlijedio žrtvu". S tim u vezi poziva se na iskaz svjedokinje L. koja nije mogla odrediti je li žrtva, nakon što je optuženik krenuo dalje, nešto dobacila optuženiku, sugerirajući da se iz tijeka događaja i naglog okretanja optuženika može vjerovati njegovoj obrani da mu je žrtva opsovala pokojnu majku. Drži i da je za razumijevanje postupka optuženika trebalo uvažiti nalaz i mišljenje psihijatrijske vještakinje dr. S. K., koja je pretpostavila da je između optuženika i žrtve došlo do akutnog sukoba. To po mišljenju optuženika predstavlja argument za zaključak da je optuženik doveden u stanje afektivne tenzije, napetosti, srdžbe i bijesa, a to je stanje jake razdraženosti (stenički afekt).

8.1. Međutim, suprotno navodima optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja, provevši sve raspoložive dokaze, iste, kao i obranu optuženika, savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

8.2. Prvostupanjski sud je, opravdano prihvativši kao vjerodostojan i pouzdan iskaz svjedokinje L. L., slučajne prolaznice koja ne poznaje aktere, prihvatio i dio obrane optuženika, te utvrdio da je između optuženika i žrtve toga dana došlo do verbalnog sukoba. Optuženik je potom krenuo dalje gurajući bicikl, da bi ga nakon par metara odbacio, okrenuo se i vratio natrag prema žrtvi, te podigao desnu nogu obuvenu u tenisicu i udario u glavu žrtvu, koja je od udarca pala na pod. Je li ili nije žrtva dobacila neku riječ optuženiku nakon što se on počeo udaljavati potpuno je irelevantno za zaključak o tome o kakvom je djelu riječ, pa i za utvrđivanje oblika krivnje. Naime, iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja utvrđeno je da je optuženik bio smanjeno ubrojiv, ali u blažem stupnju, pri čemu je smanjena ubrojivost rezultat prvenstveno obilježja ličnosti optuženika, koji je osoba s miješanim poremećajem ličnosti, nedostatkom samopouzdanja, osjećajem manje vrijednosti, unutarnjom napetošću, u stalnoj potrazi za sigurnošću, što je dovelo do izbjegavajućeg ponašanja. Trenutni sukob sa žrtvom, dakle situacijski faktor ovdje nije moguće promatrati izolirano i zaključiti da je upravo taj element isključivo odlučujući za postupak optuženika. Zbog toga nema govora o tome da bi se kod optuženika moglo govoriti o steničkom afektu, budući da smanjena ubrojivost ali ne u bitnoj mjeri nikako nije dovoljna za takav zaključak, tim više što je prethodni verbalni sukob nesumnjivo trajao vrlo kratko i odvijao se između osoba koje se međusobno od ranije ne poznaju.

8.3. Nadalje, neprihvatljivi su prigovori optuženika kojima on nastoji osporiti da je postupao s izravnom namjerom pozivajući se na korišteno sredstvo i intenzitet udarca. Nasuprot tomu, prvostupanjski sud je pri zaključivanju o obliku krivnje uzeo u obzir niz faktora: dobnu razliku između aktera, pri čemu je optuženik u dobi od 40 godina u naponu fizičke snage, dok je oštećenik bio star 67 godina i po prirodi je stvari znatno fizički inferioran optuženiku. Također, ispravno je vrednovan način udaranja, odnosno da je optuženik žrtvu udario u glavu nogom obuvenom u tenisicu. Takvo sredstvo je nesumnjivo znatno opasnije, posebice kada je u pitanju vitalni dio tijela kao što je glava. Pritom je udarac zadan nenadano, žrtva u tim okolnostima nije imala nikakve šanse izbjeći ili ublažiti udarac. Konačno, sve navedeno očekivano je dovelo do gubitka ravnoteže žrtve, koja je pala na betonsku podlogu i nije zbog nenadanosti udarca uspjela ni amortizirati pad pa je uslijed takvog pada došlo do ozljede glave. Optuženik, međutim, ni nakon toga ne prestaje s napadom, nego žrtvu, koja nemoćno leži na podu, ponovno nogom obuvenom u tenisicu sad udara u trbuh, također vitalni dio tijela, a taj postupak potvrđuje ispravnost zaključka prvostupanjskog suda o obliku krivnje s kojim je optuženik postupao.

8.4. Sudskomedicinskim vještačenjem sa sigurnošću je utvrđen broj udaraca koji je optuženik uputio žrtvi, što se podudara sa iskazom svjedokinje L. L. Nadalje, sudskomedicinski vještak je utvrdio da je žrtva, doduše, bila pod utjecajem alkohola (toksikološkim vještačenjem konstatirana je koncentracija od 1,28 g/kg apsolutnog alkohola u krvi što odgovara pripitom stanju) ali je ustvrdio da je gubitak ravnoteže i pad realna mogućnost za osobu koja zadobije udarac nogom u glavu i u slučaju da je trijezna i u dobroj fizičkoj spremi. Toksikološki vještak dr. N. dodala je da je djelovanje alkohola i diazepama u krvi žrtve na njezinu psihofizičku sposobnost bilo najvjerojatnije minimalno ili nikakvo. Iz tih dokaza je, dakle, s izvjesnošću i ispravno utvrđeno da je upravo udarac u glavu nogom obuvenom u tenisicu doveo do gubitka ravnoteže žrtve koja je padom zadobila razderotinu vlasišta i unutarnje ozljede glave s posljedičnim razvojem otoka mozga, a što predstavlja, zajedno s ostalim zadobivenim i konstatiranim ozljedama, osobito tešku tjelesnu ozljedu.

8.5. Iz iznesenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

10. Obje stranke pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

10.1. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj i postojanje olakotnih okolnosti, osobito raniju neosuđivanost, kao i životnu dob optuženika, koji je star 40 godina što implicira zrelost i odgovornost u ponašanju. Nadalje, drži da su premalo u izrečenoj kazni došli do izražaja podatak o dva udarca optuženika nogom obuvenom u cipelu i razlika u psihofizičkoj kondiciji između optuženika i žrtve. Državni odvjetnik sugerira da je trebalo u obzir uzeti da se radilo o bezrazložnom brutalnom oduzimanju života pri čemu počinitelj nije od ranije poznavao žrtvu ističući da je izrečena kazna zatvora neadekvatna težini počinjenog djela i da se njome neće ostvariti ni specijalna ni generalna prevencija.

10.2. Optuženik navodi da "ne viktimizira žrtvu", ali da je "više nego očito da se žrtva zbog utjecaja alkohola dovela u stanje pretjerane agresivnosti uslijed čega je započeo sukob", te smatra da je "takav nesporni utjecaj pokojnog oštećenika na ponašanje optuženika i sam tijek događaja trebao utjecati na visinu kazne".

10.3. Ovaj drugostupanjski sud je razmotrio sve okolnosti koje su utvrđene u prvostupanjskom postupku, a koje su odlučne u pogledu odmjere visine kazne, te zaključio da osnovano državni odvjetnik prigovara visini izrečene kazne zatvora. Naime, životna dob optuženika koji je bio star 40 godina i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda podrazumijeva zrelost u odgovornost u ponašanju i postupcima, a upravo to je optuženik svojim ponašanjem demantirao. Nadalje, bez obzira na raniju neosuđivanost optuženika, karakter i okolnosti samog događaja čine djelo težim. To stoga što je trebalo u obzir uzeti razliku u dobi aktera koja podrazumijeva i izrazitu fizičku nadmoć optuženika, neznatnost povoda, izrazito brutalan i surov napad optuženika koji žrtvu udara dva puta nogom, pri čemu joj drugi udarac zadaje u trenutku dok žrtva leži nemoćno na podu, već teško ozlijeđena. Verbalni sukob između optuženika i žrtve koji je prethodio inkriminiranim postupcima optuženika bio je, kako je to utvrđeno, vrlo kratak, odvijao se između osoba koje se da tada nisu poznavale, što podrazumijeva da nije mogao imati neki naročito ozbiljni karakter, pa je žalba optuženika koja cilja na doprinos žrtve neprihvatljiva. Smanjena ubrojivost optuženika prvenstveno je rezultat njegovih obilježja ličnosti pa po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema toliki značaj da bi trebala rezultirati blažom kaznom. Stoga, respektirajući sve navedene okolnosti, ali i težinu i društvenu opasnost počinjenog djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je kazna zatvora u trajanju od šest godina adekvatna i da će se njome postići svrha kažnjavanja iz članka 47. KZ/11. U tu je kaznu uračunato i vrijeme za koje je optuženik lišen slobode, kako je to navedeno u izreci ove odluke.

11. Slijedom iznesenog, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.

Na temelju članka 164. stavak 5. ZKP/08. pisanoj odluci u predmetu I Kž-320/2022. prilažem

IZDVOJENO MIŠLJENJE

1. Smatram da je u ovom kaznenom predmetu trebalo na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08. preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način da se optuženi J. S. na temelju članka 120. KZ/11. za kazneno djelo za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom osudi na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

2. Svoj stav o potrebi kažnjavanja na kaznu zatvora u duljem trajanju obrazlažem kako slijedi:

3. Držim da su okolnosti i način počinjenja kaznenog djela takvi, kao što je to navedeno u obrazloženju drugostupanjske odluke, da zahtijevaju odmjeravanje kazne čija visina doseže barem polovicu najviše zapriječene kazne za to kazneno djelo. Naime, za kazneno djelo iz članka 120. KZ/11. propisana je kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina. Bezobzirnost, surovost i brutalnost postupaka optuženika koji je fizički nasrnuo na znatno starijeg i fizički inferiornijeg oštećenika i to bez ikakvog razumnog povoda, tek nakon kratkog verbalnog duela koji je prethodio ovom postupku, a odvijao se između osoba koje se do tada nikada nisu vidjele, mora se honorirati kao otegotno. Takva kazna po mojoj je ocjeni adekvatna svim navedenim okolnostima i težini počinjenog djela, što podrazumijeva da će se njome postići specijalna prevencija, ali se njome ujedno šalje poruka javnosti da je ovakvo brutalno ponašanje i nasilje na ulicama potpuno neprihvatljivo i da će biti strogo sankcionirano.

U Zagrebu 8. studenog 2022.

Članica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.