REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 922/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. A. iz V. M., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica T. B. T., odvjetnica u Odvjetničkom društvu B. i P. u Z., protiv tuženika T. E. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa S. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. & V. u Z., radi nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci br. Gž R-192/20-2 od 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-4662/18-28 od 13. siječnja 2020., u sjednici održanoj 8. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj isplati neisplaćenu plaću u iznosu od 3.750,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, da joj isplati naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. godinu u iznosu od 3.750,00 kn, također sa zateznim kamatama, da se utvrdi da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao s danom koji će utvrditi sud, da se naloži tuženiku da naknadi štetu tužiteljici u visini šest prosječnih mjesečnih plaća u ukupnom iznosu od 16.511,04 kn, zajedno sa zateznom kamatom, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

2. Rješenjem suda prvoga stupnja odbačena je tužba tužiteljice u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da je nedopuštena i nezakonita odluka od 14. srpnja 2018. o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice i tuženika (toč. I.). Ujedno je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere (toč. II.), te je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.875,00 kn (toč. III.).

3. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje, a ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog svih zakonom dozvoljenih razloga. Predlaže se da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude, te predmet vrati na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troškova postupka tužiteljici.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija tužiteljice nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ista pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U konkretnom slučaju odbačena je tužba tužiteljice u dijelu u kojem je ista tražila utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, jer da ista nije pravovremeno tražila sudsku zaštitu.

9. Kod toga su utvrđenja nižestupanjskih sudova sljedeća:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika kao frizerka, u frizerskom salonu „B. i.“,

- da je tuženik tužiteljici 14. srpnja 2018. izvanredno otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, jer je ista, zajedno s drugom radnicom B. G. 13. srpnja 2018., bez suglasnosti i znanja tuženika, nagovarala tuženikove klijente da kad tužiteljica i B. G. otvore vlastiti frizerski salon, da tada klijenti tuženika prijeđu kod njih,

- da je tužiteljica 30. srpnja 2018. zaprimila putem pošte obrazac Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji joj je dostavio tuženik, a u kojem obrascu je bilo vidljivo da je njoj prestalo svojstvo osiguranika izvanrednim otkazom ugovora o radu 14. srpnja 2018.,

- da je tužiteljica 1. kolovoza 2018. podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik zaprimio 2. kolovoza 2018., na koji nije odgovorio,

- da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 23. kolovoza 2018.,

- da je tužiteljica za otkaz saznala 14. srpnja 2018., a ne kasnije kada je primila dopis HZMO,

- da je na temelju iskaza svjedoka S. Š., J. P. i zakonskog zastupnika tuženika Ž. M. utvrđeno da je tuženik pokušao uručiti odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici 14. srpnja 2018., ali da je tužiteljica odbila primitak, isto kao što je to učinila i B. G. kojoj je tuženik istog dana otkazao ugovor o radu.

10. Prema odredbi čl. 133. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14 i 127/17

– dalje: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

11. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je za otkaz ugovora o radu tužiteljica saznala 14. srpnja 2018., kada joj je tuženik pokušao uručiti odluku o otkazu, te da tužiteljica nije u roku od 15 dana zatražila zaštitu prava kod poslodavca. I prema shvaćanju revizijskog suda za početak tijeka roka iz čl. 133. st. 1. ZR nije odlučno kada je tužiteljici uručena odluka o otkazu ugovora o radu, već kada je tužiteljica saznala za povredu prava iz radnog odnosa, u konkretnom slučaju kada je tužiteljica saznala za otkaz ugovora o radu.

12. Iz sadržaja revizije vidljivo je da tužiteljica osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, budući da sud nije povjerovao u istinitost iskaza svjedoka G. i M., već svjedoka P., Š. i zakonskog zastupnika tuženika. Treba istaći da se revizija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uopće ne može izjaviti, a tužiteljica na stranicama 3. do 6. revizije upravo ističe u čemu se sastoji pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

13. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da izreka pobijane presude nije nerazumljiva, da ista ne proturječi sama sebi i razlozima presuda, odnosno što pobijana presuda ima razloge o svim odlučnim činjenicama za donošenje odluke.

14. Glede revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava valja ponoviti da je tužiteljica zaštitu kod poslodavca zatražila van prekluzivnog roka iz čl. 133. st. 1. ZR, radi čega je tužiteljici pravilno odbačena tužba u dijelu u kojem je tražila utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu.

15. Budući da tužiteljica nije pravovremeno tražila sudsku zaštitu glede otkaza ugovora o radu, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu plaće, naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora, odnosno zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

16. Tužiteljica u reviziji pobija i odluku o troškovima postupka tvrdeći da je u radnim sporovima trebalo primijeniti odredbe Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika i za cijeli postupak dosuditi 200 bodova. U tom dijelu valja naglasiti da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili Tbr. 7. toč. 1. Tarife, budući da se u konkretnom slučaju radi o procjenjivom predmetu, tužiteljica je osim utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i sudskom raskidu, tražila i isplatu naknade plaće i naknade za neiskorišteni godišnji odmor, u kojem slučaju se ne primjenjuje Tbr. 7. toč. 2. Tarife. Stoga niti u tom dijelu nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

17. Radi navedenog valjalo je reviziju tužiteljice odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 8. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.