REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 225/2020-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. B., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog N. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 21. studenog 2019. broj K-4/2017., u sjednici održanoj 8. studenog 2022.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e :

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika i prihvaćanjem žalbe optuženog N. B., ukida se pobijana presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i članka 52. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke, kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. i vezi članka 52. stavka 1. i 4. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke i kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., opisano pod točkom 3. izreke te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

III. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u tom ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 225/2020-9

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi N. B. proglašen je krivim zbog počinjenja tri kaznena djela protiv gospodarstva i to: kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju - djelo opisano u članku 246. stavku 2. KZ/11. u vezi s člankom 52. stavkom 1. KZ/11., kaznenog djela utaje poreza ili carine - djelo opisano u članku 256. stavku 1. KZ/11. i članku 52. stavku 1. i 4. KZ/11. te kaznenog djela povreda obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga - djelo opisano u članku 248. KZ/11. Za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11., na temelju članka 246. stavak 2. u vezi članka 52. stavka 4. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora jedna godina i dva mjeseca. Za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., na temelju članka 256. stavka 1. u vezi s člankom 52. stavkom 5. KZ/11., utvrđena mu je kazna zatvora deset mjeseci. Za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., na temelju članka 248. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora deset mjeseci. Na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11. optuženi N. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora dvije godine.

1.1. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist stečena kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i to 372.934,26 kuna.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) optuženik je obvezan snositi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. toga zakona i to troškove vještačenja 10.240,00 kuna i paušalnu svotu 1.500,00 kuna, odnosno ukupno 11.740,00 kuna, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, a sve pod prijetnjom ovrhe.

1.3. Istom presudom, optuženi N. B. je oslobođen optužbe da bi počinio dva kaznena djela protiv gospodarstva i to: kazneno djelo utaje poreza iz članka 256. stavka 1. KZ/11. i kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 52. stavkom 5. KZ/11.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po braniteljima, odvjetnici L. V. i odvjetniku B. M..

2.1. Državni odvjetnik žali se protiv oslobađajućeg dijela presude zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kao i zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u osuđujućem dijelu ukine u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i u vezi članka 52. KZ/11. (točka I.1. prvostupanjske presude), za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. (točka I.3. prvostupanjske presude) utvrdi primjerenu, strožu kaznu zatvora i u skladu s time, uz osudu za kazneno djelo iz točke I. 2. pobijane presude optuženika, osudi na primjerenu jedinstvenu kaznu zatvora. Također je predložio da se u oslobađajućem dijelu (točka II. 1. i 2. prvostupanjske presude) presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

I Kž 225/2020-9

2.2. Optuženik je podnio žalbu protiv osuđujućeg dijela presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se presuda ukine u pobijanom dijelu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zatraženo da se optuženika i branitelja pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća.

3. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22. - dalje: ZKP/08.).

4. Podneskom od 21. listopada 2022. optuženik je putem braniteljice, odvjetnice L. V., izvijestio sud da niti on niti njegovi branitelji neće pristupiti na zakazanu sjednicu vijeća. Na sjednicu nije pristupio ni uredno pozvani državni odvjetnik pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavka 4. ZKP/08.).

5. Žalba optuženika je osnovana, a žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

U odnosu na točku I. izreke ove odluke

7. Optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud napravio bitnu povredu odredaba kaznenog postupku iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. Navodi da u pobijanoj presudi nisu jasno navedene koje su činjenice nesporne, a koje su sporne. Zato smatra da nema razloga o odlučnim činjenicama. Žalitelj nije u pravu.

7.1. Točno je da u prvostupanjskoj presudi na jednom mjestu na kojem bi to trebalo biti navedeno nisu pobrojane nesporne i sporne činjenice. Članak 459. stavak 5. ZKP/08.-19. nalaže prvostupanjskome sudu da će u obrazloženju "navesti činjenice koje stranke nisu osporile, a izložit će zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima". Dobro ustaljena praksa prvostupanjskih sudova pokazuje da se u obrazloženjima jasno navodi koje činjenice nisu sporne uobičajenim izričajem "u ovom postupku nije sporno…" ili nekim izričaje jednakog značenja. Također se potom navodi "sporno je…". Prvostupanjski sud nije tako postupio, ali time nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju neosnovano upire žalitelj.

7.2. Naime, u ostalom dijelu obrazloženja pobijane presude vidljivo je koje je sporne činjenice prvostupanjski sud utvrđivao i na temelju kojih dokaza. Bilo bi bolje da je prvostupanjski sud na jednom mjestu jasno naveo koje su činjenice nesporne, a koje sporne. O tome će voditi računa u ponovljenom postupku u odnosu na ukinuti dio prvostupanjske presude. No, nije riječ o bitnoj povredi jer prvostupanjska presuda ima razloge o odlučnim činjenicama te se u tom dijelu može ispitati.

8. Iz optuženikove žalbe dalje proizlazi da smatra je prvostupanjski sud postupio protivno članku 423. ZKP/08.-19. jer da se stavak 2. te odredbe odnosi i na vještake.

I Kž 225/2020-9

Stavak 2. propisuje da svjedok koji nije ispitan neće biti prisutan izvođenju dokaza. Optuženik u žalbi smatra da se ta odredba mutatis mutandis odnosi i na vještake. Drugim riječima, optuženik smatra da vještak nije smio biti prisutan ispitivanju svjedoka prije nego je on (vještak) bio ispitan. Iz sadržaja žalbe proizlazi da je time prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.-19. Iz sadržaja žalbe nije do kraja razvidno kako je ta povreda ovdje utjecala ili mogla utjecati na presudu. No, odlučno je da prvostupanjski sud nije nepravilno primijenio članak 423. ZKP/08.-19.

8.1. Naime, nije u pravu optuženik kada tvrdi da se članak 423. stavak 2. ZKP/08.- 19. odnosi i na vještake. Odredba je jasna i određuje da samo svjedoci koji nisu ispitani neće biti prisutni izvođenju dokaza. Doduše, članak 414. stavak 1. ZKP/08.- 19. određuje da se svjedoci i vještaci nakon utvrđivanja istovjetnosti optuženika upućuju van sudnice na mjesto koje je za njih određeno, a da se vještak može zadržati u sudnici da prati tijek rasprave, ali nakon njegovog ispitivanja.

8.2. Iz stanja spisa jasno je da je vještak bio u sudnici tijekom izvođenja dokaza i prije nego što je bio ispitan. Iz zapisnika s rasprave nije jasno zašto je predsjednik vijeća tako postupio unatoč jasnoj odredbi članka 414. stavka 1. ZKP/08.-19. No, žalba optuženika nije navela razloge zašto je takvo postupanje utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Šturi navod da takvo postupanje nije pravično nije dostatno obrazložen žalbeni navod. Osim toga, iz pobijane presude, a i cjelokupnog postupanja prvostupanjskoga suda, ne proizlazi da je okolnost da je vještak bio u sudnici tijekom rasprave prije nego što je ispitan je utjecala ili mogla utjecati na presudu.

9. Optuženik u žalbi tvrdi da mu je prvostupanjski sud povrijedio pretpostavku nedužnosti jer mu je kao otegotno uzeo u obzir da je djela za koja je proglašen krivim počinio "u vrijeme kad je već imao saznanja da ga je državno odvjetništvo optužilo za ista kaznena djela … te da mu je suđenje u tijeku".

9.1. Treba navesti da prvostupanjski sud nije izrijekom naveo da je ta okolnost uzeta kao otegotna, ali je naveo da mu to "uzima u obzir" te da ta okolnost "ukazuje na njegovo ponašanje koje … sud smatra izuzetno beskrupulozno, bahato i prkosno, a usmjereno prema nepoštivanju pravnog poretka ove države…". Iz takvog izričaja proizlazi da je okolnost vođenja drugog postupka zapravo cijenjena kao otegotna. Takvo postupanje prvostupanjskog suda je pogrešno. Okolnost da su kaznena djela počinjena u vrijeme kada je bio u tijeku drugi kazneni postupak ne smije biti cijenjena kao otegotna kako je to naveo prvostupanjski sud. Taj drugi kazneni postupak koji u trenutku počinjenja kaznenih djela za koje je prvostupanjski sud izricao pojedinačne i jedinstvenu kaznu nije okončan se ne može podvesti niti pod jednu okolnost navedenu u članku 47. KZ/11. U budućem postupanju će prvostupanjski sud voditi računa o navedenom.

9.2. Takvo pogrešno postupanje prvostupanjskog suda ovdje nije odlučno jer je osuđujući dio pobijane presude ukinut pa žalbeni prigovor povrede pretpostavke nedužnosti nije odlučan. Osim toga, pogrešno utvrđivanje otegotne okolnosti se ovdje ne može povezati s utvrđivanjem krivnje optuženika.

I Kž 225/2020-9

10. Optuženik u žalbi navodi da pobijana presuda nema razloga o krivnji. Smatra da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19.

10.1. Najprije treba navesti da u kaznenom pravu postoje važne i nevažne činjenice. Važne činjenice su: odlučne činjenice, činjenice indicije i pomoćne činjenice. Sve one mogu biti sporne i nesporne. Sporne važne činjenice u postupku trebaju biti utvrđene i obrazložene. To se posebno odnosi na sporne važne odlučne činjenice. Odlučne činjenice su one na koje kazneno pravo (materijalno i postupovno) nadovezuje određene posljedice. Bitna povreda odredaba kaznenog postupku iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08.-19. postoji ako je sud neku odlučnu (i to spornu) činjenicu naznačio kao utvrđenu – pa makar i u činjeničnom opisu radnje kaznenog djela – a da za njeno utvrđenje nije dao nikakve razloge.

10.2. Nadalje, a vezano uz žalbene navode, treba navesti da su sastojci krivnje određeni u članku 23. KZ/11. To su: ubrojivost, namjera ili nehaj (oblici krivnje), svijest o protupravnosti i izostanak ispričavajućih razloga. Činjenice na temelju kojih su utvrđeni sastojci krivnje u postupku trebaju biti utvrđene i obrazložene. Riječ je o važnim odlučnim činjenicama jer zakon na njih veže određene posljedice.

10.3. U ovom je predmetu krivnja optuženika sporna jer on poriče djela koja su mu stavljena na teret. Prvostupanjski je sud u odnosu na tri kaznena djela za koja je optuženika proglasio krivim utvrdio oblike krivnje. Naveo ih je u činjeničnim opisima tri kaznena djela; "u nakani da sebi pribavi značajna nepripadna novčana sredstva", "u cilju uskrate plaćanja dijela obveze s osnova poreza na dodanu vrijednost" i "radi skrivanja podataka o poslovanju i ostvarenom prometu". Iz tih izričaja činjeničnih opisa djela dalo bi se zaključiti da je optuženik proglašen krivim da je postupao s oblikom krivnje koji se u kaznenom pravu naziva izravna namjera prvog stupnja (svjestan obilježja kaznenog djela i hoće njihovo ostvarenje, članak 28. stavak 2. KZ/11.).

10.4. Međutim, u obrazloženju pobijane presude uopće nema razloga o u činjeničnom opisu utvrđenim oblicima krivnje za tri kaznena djela koja je optuženik osporio. Obrazloženje pobijane presude ne sadrži makar naznake navoda iz kojih bi se moglo zaključiti na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio oblike krivnje kako su oni navedeni o činjeničnim opisima osuđujućeg dijela pobijane presude. Budući da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije dao nikakve razloge o u činjeničnom opisu utvrđenim odlučnim činjenicama (obliku krivnje), to je u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. Pobijana se presuda, naime, zbog toga nedostatka ne može ispitati pa je to jedan od razloga za njeno ukidanje u osuđujućem dijelu.

10.5. Također treba navesti da pobijana presuda nema razloga o ostalim sastojcima krivnje (ubrojivost, svijest o protupravnosti i izostanak ispričavajućih razloga). U ponovljenom će postupku sud i o ovome voditi računa, dakako ako utvrdi da su ispunjena subjektivna i objektivna obilježja jednog ili više kaznenih djela.

11. Drugi razlog za ukidanje pobijane presude je pogreška koju je prvostupanjski sud napravio kod izbora vrste i mjere kazne. Naime, državni odvjetnik i optuženik u

I Kž 225/2020-9

žalbama tvrde da nisu obrazložene pojedinačne kazne koje je prvostupanjski utvrdio za tri kaznena djela za koja je optuženika proglasio krivim.

11.1. Kod obrazlaganja izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud naveo da je utvrdio olakotne okolnosti: lošije zdravstveno stanje optuženika, da je u "starijim srednjim ili ranijim starijim godinama života, da je u biti priznao izvršenje kaznenog djela" (povreda obveze vođenja poslovnih knjiga). Otegotnim je utvrđeno počinjenje više kaznenih djela, motiv (isključivo stjecanje novca) i činjenica da je kaznena djela počinio "iako je protiv njega već bila podignuta optužnica" u drugom kaznenom postupku (potonja je okolnost pogrešno cijenjena kao otegotna, v. pod 9.1.). Potom je prvostupanjski sud naveo: "gledajući stupanj krivnje, posljedicu … učestalost i kontinuitet … sud je uvjerenja da će se jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 2 (dvije godine), postići svrha kažnjavanja…".

11.2. Iz navedenog slijedi da je prvostupanjski sud napravio dvije pogreške. Prvo, nije dao razloge za utvrđivanje pojedinačnih kazni zatvora. Drugo, jedinstvenu kaznu zatvora obrazložio je postojanjem otegotnih i olakotnih okolnosti. To je pogrešno jer se na jedinstvene kaznu zatvora za kaznena djela počinjena u stjecaju počinitelj osuđuje "na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti" (članak 51. stavak 1. KZ/11.), a ne ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti. One služe za odmjeravanje pojedinačnih kazni, a za pojedinačne kazne prvostupanjski sud uopće nije dao razloge.

11.3. Okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.) su važne odlučne činjenice jer o njima ovisi posljedica koju na njih veže KZ/11., a to je vrsta i visina kazne. One moraju biti utvrđene i obrazložene. Budući da sud nije dao razloge za utvrđene pojedinačne kazne i da je pogrešno obrazložio jedinstvenu kaznu zatvora na koju je optuženik osuđen, to se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati pa je i zato prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti. O ovome će prvostupanjski sud voditi računa u ponovljenom postupku.

12. Zbog navedenog je trebalo prihvatiti žalbu optuženika, a žalbu državnog odvjetnika djelomično prihvatiti i ukinuti pobijanu presudu u osuđujućem dijelu u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i članka 52. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke, kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. i vezi članka 52. stavka 1. i 4. KZ/11, opisano pod točkom 2. izreke i kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., opisano pod točkom 3. izreke te se predmet u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

U odnosu na točku II. izreke ove odluke

12. Državni odvjetnik žali se u odnosu na točku II.1 pobijane presude u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. zbog pogrešne primjene kaznenog zakona. Ističe da nije sporno da je porezni zakon izmijenjen prije podizanja optužnice. Međutim, smatra da obveza optuženika kao stjecatelja nekretnine da prijavi ugovor o kupoprodaji, koja je postojala u inkriminiranom razdoblju, nije "iščezla" u kaznenopravnom smislu zbog naknadne izmjene poreznih propisa.

I Kž 225/2020-9

12.1. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio kazneni zakon kada je oslobodio optuženika na temelju članka 453. točke 1. ZKP/08.-19., ocjenjujući, primjenom članka 3. KZ/11. jer da je Zakon o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" broj 115/16.) blaži za optuženika u odnosu na Zakon o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" broj 69/97.) koji je bio na snazi u inkriminiranom razdoblju, s obzirom na to da Zakon o porezu na promet nekretnina iz 2016. više ne propisuje obvezu stjecatelja nekretnine da prijavi poreznoj upravi ugovor o kupoprodaji nekretnine.

12.1. Prvostupanjski sud navodi da je u ovom slučaju primjenom članka 3. KZ/11. bio u obvezi "primijeniti Zakon (ili propis) koji je najblaži po optuženika". Međutim, to je pogrešno, jer se obveza primjene članka 3. KZ/11. odnosi na primjenu blažeg kaznenog zakona, ako je kazneni zakon izmijenjen nakon počinjenja djela. Obveza primjene blažeg zakona ne odnosi se na izmjene drugih zakona (ili propisa, kako to navodi prvostupanjski sud). Stoga utvrđivanje koji je zakon najblaži za počinitelja treba provesti usporedbom kaznenih zakona, a pritom treba imati na umu da kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. KZ/11. nije blanketno kazneno djelo.

12.3. Kako je zbog primjene kaznenog zakona činjenično stanje u odnosu na ovo kazneno djelo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom II.1. izreke pobijane presude i u tom dijelu predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

U odnosu na točku III. izreke ove odluke

13. Državni odvjetnik žali se u odnosu na točku II.2 pobijane presude, u odnosu na kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je riječ o građanskopravnom odnosu te da je pogrešno vezati prijevarnu namjeru za vrijeme nastanka poslovne suradnje. Smatra da je dokazano da je optuženi N. B. izbjegavao kontakte s dobavljačima, da je plaćao samo onoliko koliko je bilo "potrebno" da se poslovna suradnja nastavi te da je mijenjao trgovačka društva koja su imala neznatnu imovinu iz koje se dobavljači nisu mogli naplatiti.

13.1. Suprotno navodima žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza, a posebno razumno raščlanjujući iskaze svjedoka I. B., N. Š. i M. A. pravilno utvrdio da se u ponašanju optuženika nisu ostvarila subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11.

13.2. Naime, optuženik je s trgovačkim društvima P. B., P.-P. i V. ostvarivao dugogodišnju suradnju u kojoj je račune plaćao, iako sa zaostatkom. Predstavnici trgovačkih društava, svjedoci I. B., N. Š. i M. A., potvrdili su da je optuženik stalno uplaćivao manje iznose i to dok kraja poslovne suradnje, odnosno do samog kraja inkriminiranog razdoblja. Kada se iznosi koje je optuženik ostao dužan trgovačkim društvima P. B. (1.494.554,63 kuna), P.-P. (11.667,00 kuna) i V. (3.960,88 kuna) usporede s vrijednostima robe koju je optuženik tijekom poslovne suradnje ovim

I Kž 225/2020-9

društvima platio (oko 5.000.000,00 kuna trgovačkom društvu P. B. 132.522,41 kn trgovačkom društvu P.-P. i "po 5.000.00 mjesečno" trgovačkom društvu V. pravilnim se ocjenjuje zaključak prvostupanjskog suda da u ponašanju optuženika, premda je ovim društvima na kraju ostao dužan, nije postojao element prijevarne namjere.

13.3. Prvostupanjski je sud sve dokaze koji se odnose na djelo iz točka II.2. izreke prvostupanjske presude savjesno i detaljno raščlanio te ocijenio svaki posebno te u njihovoj međusobnoj povezanosti. Potom je pravilno, zaključio da nije dokazano da su se u postupanju optuženika nisu ostvarila subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. Zato je neosnovana žalba državnog odvjetnika podnesena iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.-19.

14. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

15. Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti nedostatke na koje je ovdje upozoren te će, nakon što izvede sve raspoložive dokaze, utvrditi odlučno činjenično stanje na kojem će zasnovati svoju novu presudu. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski će sud donijeti novu, zakonitu i pravilnu presudu koju će valjano obrazložiti (članak 459. ZKP/08.). Na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u točki III. izreke.

Zagreb, 8. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.