Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 37 Gž-513/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. B., OIB: ..., Z., koju zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku od 29. listopada 2019. poslovni broj: Pn-245/2018-13, u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: Pn-245/2018-13 od 29. listopada 2019. u točki 1/ izreke.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice te se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: Pn-245/2018-13 od 29. listopada 2019. djelomično potvrđuje u točki 2/ izreke u dijelu kojim je tužiteljica obvezana tuženici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 kn, a preinačuje u preostalom dijelu na način da se tuženica odbija sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 1.000,00 kn.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 1.000,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki 1/ izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice A. P. B. koji glasi:

"Tuženica R. H. dužna je tužiteljici A. P. B. platiti iznos od 84.337,18 kn sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dospijeća svake pojedine tražbine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

- iznos od 21.341,01 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 20.10.2017. godine do isplate,

- iznos od 4.374,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 22.5.2017. godine do isplate,

- iznos od 52.284,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 7.10.2016. godine do isplate,

- iznos od 6.337,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 4.10.2016. godine do isplate.

Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate."

Točkom 2/ izreke naloženo je tužiteljici A. P. B. da tuženici R. H. naknadi parnični trošak u iznosu od 4.500,00 kn, u roku od 15 dana.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže usvojiti žalbu i predmet vratiti na ponovni postupak drugom sucu pojedincu uz naknadu prouzročenih parničnih troškova i troškova izjavljivanja žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženica osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu uz naknadu daljnjeg parničnog troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.000,00 kn.

4. Žalba tužiteljice djelomično je neosnovana i djelomično osnovana i to u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u točki 2/ izreke pobijane presude.

5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za naknadu štete nastale joj zbog nezakonitog rada suca Općinskog građanskog suda u Zagrebu u ovršnom predmetu posl.br. Ovr-781/13 provedenog radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnine u razdoblju od pravomoćnosti rješenja o dosudi 19. listopada 2015. pa do isplate joj pripadajućeg dijela kupovnine i troškova dana 31. svibnja 2017. Tužiteljica zahtjeva naknadu štete u visini zatezne kamate obračunate na iznos dosuđene joj tražbine na ime troškova postupka od 29.243,51 kn i pripadajućeg dijela kupovnine od 137.878,24 kn u iznosu od 21.341,01 kn, štetu u iznosu od 4.374,29 kn zbog prodaje zlatnog nakita u stanju krajnje nužde i štete nastale joj zbog povlačenja žalbe od 14. rujna 2016. za koju tvrdi da je bila prisiljena povući radi stanja nužde u cilju iskazivanja klauzule pravomoćnosti na rješenju o namirenju od 2. rujna 2016., a koja se sastoji od nedosuđenih troškova postupka od 52.284,34 kn te daljnjeg iznosa od 6.337,50 kn na ime nedosuđenih zajedničkih troškova postupka.

5.1. Budući da je nezakonito postupanje suca činjeničnim navodima tužbe determinirano na razdoblje od 19. listopada 2015. do 31. svibnja 2017., to će u obrazloženju ove presude razloge prvostupanjskog suda i žalbene navode tužiteljice ali i razloge zbog kojih je ocijenio žalbu neosnovanom u pogledu odluke o glavnoj stvari ovaj sud ograničiti na postupanje suca u predmetu posl.br. Ovr-781/2013 u prijepornom razdoblju.

6. Na temelju ocjene pisanih dokaza, poglavito čitanjem ovršnog predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Ovr-781/13 prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenice:

- da je u ovršnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu (dalje u tekstu: OGS) na temelju prijedloga tužiteljice kao ovrhovoditeljice od 13.3.2013. protiv ovršenika R. C. doneseno rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-781/13 od 22. ožujka 2013. kojim je određeno provođenje civilne diobe suvlasničke zajednice nekretnine javnom sudskom prodajom na temelju ovršne isprave – rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. R1-964/11-52 od 17. listopada 2012. kojim je razvrgnuta suvlasnička zajednica nekretnina u suvlasništvu stranaka A. P. B. i R. C. (nekretnine upisane u z.k.ul. br. 23567 k.o. G. Z., stambene zgrade Z., sagrađene na čest. kat. br. 5741 po novoj izmjeri čestica broj 5397 k.o. T. na kojem je uspostavljeno suvlasništvo posebnog dijela nekretnine i to stana na VIII katu desno koji se sastoji od dvije sobe i sporednih prostorija u ukupnoj površini od 55,72 m2 i koji stan je upisan u poduložak 22239 k.o. G. Z.) i to civilnom diobom – sudskom javnom prodajom tako da se postignuta vrijednost podijeli između stranaka prema suvlasničkim omjerima i to predlagateljici u ½ dijela, protustranci u ½ dijela;

- da je na drugom dražbenom ročištu radi prodaje nekretnine civilnom diobom od 2. listopada 2015. nekretnina dosuđena kupcu M. V. za iznos od 305.000,00 kn te je ista pozvana u roku od 30 dana položiti iznos kupovnine, a ujedno je određeno da će se predmetna nekretnina predati kupcu nakon što položi kupovninu i nakon što rješenje o dosudi postane pravomoćno te da će nakon toga odrediti i upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama za korist kupca i upis brisanja zabilježbe ovrhe;

- da je rješenje o dosudi postalo pravomoćno 19. listopada 2015.;

- da je 25. travnja 2016. održano ročište za diobu kupovnine, a rješenjem o namirenju posl.br. Ovr-781/13-133 od 2. rujna 2016. određeno je da se iz iznosa dobivenog prodajom namiruje potraživanje ovrhovoditelja s naslova troškova postupka u iznosu od 29.243,51 kn te naloženo računovodstvu suda da navedeni iznos isplati ovrhovoditelju, a od preostalog iznosa kupovnine od 275.756,49 kn svakoj od stranaka polovicu iznosa što iznosi 137.878,24 kn;

- da je na rješenje o namirenju posl.br. Ovr-781/13-133 od 2. rujna 2016. ovrhovoditeljica 14. rujna 2016. uložila zahtjev za izdavanje dopunskog rješenja i ispravak rješenja, podredno žalbu protiv točke IV. izreke u kojoj je naloženo računovodstvu suda da iz preostalog iznosa kupovnine od 275.756,49 kn ½ iznosa od 137.878,24 kn po pravomoćnosti tog rješenja isplati ovršeniku.;

- da je rješenjem OGS posl.br. Ovr-781/13-135 od 16. rujna 2016. odbijen prijedlog ovrhovoditeljice (dalje u tekstu: tužiteljica) za donošenje dopunskog rješenja kao i prijedlog za ispravak rješenja na koje je tužiteljica uložila žalbu 28. rujna 2016. te je 7. listopada 2016. predmet dostavljen Županijskom sudu u Zagrebu radi odlučivanja o žalbama tužiteljice na rješenje posl.br. Ovr-781/13-133 od 2. rujna 2016. i rješenje posl.br. Ovr-781/13-135 od 16. rujna 2016.;

- da je dopisom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž Ovr-3652/16-7 od 14. ožujka 2017. uz koji je OGS-u 5. travnja 2017.dostavljen spis Ovr-781/13, obaviješten sud da je tužiteljica povukla žalbu od 14.9.2016. protiv rješenja br. Ovr-781/13-133 od 2. rujna 2016., a ujedno je rješenjem GŽ Ovr-3652/16-8 o 21. ožujka 2017. odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno rješenje OGS br. Ovr-781/13-135 od 16. rujna 2016. koje rješenje je dostavljeno punomoćnici tužiteljice 16. svibnja 2017.;

- da je zaključnom br. Ovr-781/13-177 od 26. svibnja 2017. naloženo računovodstvu suda da tužiteljici isplati iznos od 167.121,75 kn, a ovršeniku 137.878,24 kn;

- da je 8. lipnja 2017. nekretnina koje je bila predmetom prodaje predana u posjed kupcu i rješenjem br. Ovr-781/13 od 9. lipnja 2017. utvrđeno da je ovrha u navedenom predmetu dovršena.

Obzirom na naprijed utvrđene činjenice, konkretno da je tužiteljica protiv rješenja br. Ovr-781/13-133 od 2. rujna 2016. uložila zahtjev za donošenje dopunskog rješenja kao i prijedlog za ispravak te žalbu, a potom i žalbu na rješenje br. Ovr-781/13-135 od 16. rujna 2016. kojom je odbijen njezin zahtjev za donošenje dopunskog rješenja i ispravak rješenja o kojoj je Županijski sud u Zagrebu odlučio svojim rješenjem br. Gž Ovr-3652/16-8 od 21. ožujka 2017. i vratio spis OGS 5. travnja 2017. te ujedno obavijestio OGS da je tužiteljica povukla žalbu na rješenje br. Ovr-781/13-133 od 2. rujna 2016., prvostupanjski sud utvrđuje da nije bilo mjesta konstatiranju pravomoćnosti rješenja br. Ovr-781/13-133 od 2. rujna 2016. za dio tog rješenja iako je točno da je tužiteljica podnijela žalbu protiv točke IV rješenja od 2. rujna 2016. budući iz sadržaja zahtjeva, prijedloga za ispravak podredno žalbe jasno proizlazi da tužiteljica prigovara visini troškova postupka određenih joj u visini od 29.243,51 kn te isplati dijela kupovnine ovršeniku u iznosu od 137.878,24 kn zbog čega je prvostupanjski sud opravdano utvrdio pravomoćnost tog pobijanog rješenja tek nakon što je primio obavijest o povlačenju žalbe i nakon primitka odluke Županijskog suda u Zagrebu br. Gž Ovr-3652/16-8 od 21. ožujka 2017. i unatoč činjenici da je tužiteljica u nekoliko podnesaka zahtijevala utvrđenje pravomoćnosti toč. I. - III. tog rješenja i isplatu. Prvostupanjski sud smatra i da je tužiteljica podnošenjem neutemeljenog zahtjeva za izdavanje dopunskog rješenja i zahtjeva za ispravak rješenja br. Ovr-781/13-133 od 2. rujna 2016., a kako to proizlazi iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. 3625/16-8 od 21. ožujka 2017., te ulaganjem žalbe na isto koju je potom povukla, utjecala na činjenicu da pravomoćnost tog rješenja nije nastupila po isteku roka za žalbu 8 dana, a shvaćanje tužiteljice da je OGS imao mogućnost djelomičnog iskazivanja pravomoćnosti rješenja od 2. rujna 2016. pogrešnim. Pri tome neodlučnim smatra navode tužiteljice da je žalbu povukla kako bi ishodila klauzulu pravomoćnosti i to sve zbog lošeg materijalnog stanja jer je sud pri donošenju odluka u predmetu dužan postupati u skladu s važećim propisima neovisno o materijalnom stanju stranke. Posljedično utvrđuje da nije utemeljen zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate na odmjereni iznos kupovnine od 167.121,75 kn (ispravno: 137.878,24 kn) i troškova u iznosu od 29.243,51 kn za period od 19. listopada 2015. do 31. svibnja 2017. u iznosu od 21.341,01 kn, a niti za isplatu naknade štete u iznosu od 4.374,29 kn na ime razlike prodaje zlatnog nakita time da niti iz historijata tužbe, a niti iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi stanje nužde bilo prouzročeno kakvim postupanjem suda već činjenicom da iz mirovine koju je ostvarivala nije mogla podmirivati sve svoje životne potrebe. U odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 60.568,63 kn na ime troškova postupka u predmetu posl.br. Ovr-781/13 prvostupanjski sud navodi da se o troškovima postupka nastalim u tom ovršnom postupku odlučuje u ovršnom postupku zbog čega nije utemeljen njezin zahtjev za ponovnim odlučivanjem o troškovima postupka u ovom predmetu i to u vidu naknade štete.

6.1. Budući je ocijenio da iz naprijed navedenih razloga tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan jer tužiteljica nije s uspjehom dokazala sve pretpostavke za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu i to štetni događaj, protupravnost, štetu, uzročnu vezu između štetnog događaja kao uzroka i štete kao posljedice kao i odgovornost tuženika sve u svezi s člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) prvostupanjski sud nije cijenio dokaze dostavljene po tužiteljici i to cjenik zlata, obračun kamate, medicinsku dokumentaciju tužiteljice, a ujedno je i odbio prijedlog tužiteljice za provođenje dokaza financijskim vještačenjem radi izračuna zatezne kamate kao nepotreban. Pri tome ukazuje na odredbu članka 292. stavak 6. ZPP prema kojoj sud u daljnjem tijeku parnice nije vezan za svoje rješenje o izvođenju dokaza. Sud prvog stupnja navodi i da je odbio predloženi dokaz saslušanjem svjedoka suca M. S. koji je bio rješavatelj u predmetu posl.br. Ovr-781/13 kao nepotreban budući je činjenice o radu u tom predmetu utvrdio uvidom u isti. Zaključno prvostupanjski sud navodi da tužiteljica nije dokazala da bi joj kakvim nezakonitim ili nepravilnim radom suca u obnašanju sudačke dužnosti bila nanesena šteta u smislu članka 105. stavka 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16 i 67/18 – dalje u tekstu: Zakon o sudovima) zbog čega pozivom na članak 221.a ZPP odbija tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

7. U žalbi prije svega tužiteljica tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i članka 354. stavka 2. točka 11. i 12. ZPP jer nije pravilno primijenio članak 8. ZPP obzirom je u cijelosti prihvatio samo navode odgovora na tužbu ne dajući obrazloženje navoda tužbe i ostalih navoda i svjedočenja tužiteljice u ovom postupku radi čega je je prekoračen tužbeni zahtjev i presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati. Ističe da je sud na ročištu održanom 10. travnja 2019. odredio provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice koji je i proveo, i provođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost pravilnosti visine obračuna utuženih kamata u ovom predmetu, a koji dokaz je potom odbio provesti na ročištu održanom 12. rujna 2019. bez obrazloženja zbog čega rješenje suda o izvođenju dokaza sa ročišta od 10. travnja 2019. i 12. rujna 2019. međusobno kolidiraju čime su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i radi čega sud nije imao uvjeta za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji čini i obračun kamata čiju osnovu i visinu je tuženik osporio. Smatra da je iz načina vođenja postupka i prvostupanjske presude razvidno pristrano suđenje na način da se nekritički prihvaćaju svi navodi tuženika, a da se pri tome ne odlučuje o bitnim činjenicama istaknutim u tužbi i tijekom postupka. Ukazuje da je isticala da je radi stanja krajnje nužde u kojoj se nalazila bilo potrebno da OGS što prije isplati ostvarenu kupoprodajnu cijenu jer je bila prisiljena posuđivati novac i prodavati zlato da bi uopće preživjela do naplate iste tražbine uslijed teškog zdravstvenog i materijalnog stanja kao i radi činjenice da je osoba visoke životne dobi kojoj je potrebna tuđa pomoć i njega, lijekovi, specijalna prehrana da bi mogla preživjeti a iznos mirovine nedovoljan za sve potrebe, a o kojim činjenicama sud nije odlučivao već u obrazloženju navodi da je bila u životnoj ugrozi ali da to nije uzrokovano postupanjem OGS u Zagrebu u predmetu Ovr-731/13 koja tvrdnja nije nikad od nje bila iznesena u ovom predmetu zbog čega je prekoračen tužbeni zahtjev. Pristranost suda nalazi u njegovim navodima da bi dugotrajnost postupka bila uzrokovana njezinim zahtjevom za izdavanjem dopunskog i ispravka rješenja od 2. rujna 2016. te ulaganjem žalbe na isto, a nakon toga povlačenjem žalbe jer da to znači da joj tuženica R. H. i sud osporavaju temeljno zajamčeno civilizacijsko ljudsko pravo na izjavljivanje žalbe i pravo pravne stečevine Europe i RH, radi čega se i zahtijeva naknada štete u ovom postupku u vidu troškova postupka o kojima sud nije odlučio u predmetu Ovr-731/13 za koje je bila prisiljena povući žalbu i u kojima nije odlučivao Županijski sud u Zagrebu upravo radi činjenice da je bila prisiljena povući izjavljenu žalbu od 14. rujna 2016. koja je izjavljena protiv točke IV. izreke rješenja o dosudi kupovnine obzirom je OGS odbijao izdati klauzulu pravomoćnosti na točke I. – III. izreke istog rješenja protiv kojih nije izjavila žalbu ujedno tvrdeći da bi se u slučaju rješenja žalbe u njenu korist mijenjao sam iznos tražbine koji je dosuđen ovršeniku R. C. točkom IV. izreke. Ukazuje i da klauzulu pravomoćnosti OGS nije htio izdati ni nakon što je 5. prosinca 2016. kada je povukla žalbu o kojoj činjenici sud ne iznosi nikakve razloge pa presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, kao što ne iznosi nikakve činjenice o tome da je takva klauzula izdana tek 26. svibnja 2017. iako je rješenje od 2. rujna 2016. postalo pravomoćno 22. rujna 2016. Daljnjim sadržajem žalbe ukazuje da je prijedlog za ovrhu podnesen 13.3.2013. nakon pravomoćnosti rješenja o razvrgnuću R1-964/11 te iznosi sadržaj provedenog ovršnog postupka do donošenja rješenja o namirenju 2. rujna 2016., a da je isplata po tom rješenju izvršena tek 31. svibnja 2017., dakle 19 mjeseci nakon prodaje nekretnine kupcu i isplate kupovnine. Tvrdi da je pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer sud nije odlučivao o njezinim navodima iz tužbe pa tako niti o jednom dijelu tužbenog zahtjeva što je rezultiralo pogrešnom primjenom prava jer je ocjena dokaza provedena pristrano i suprotno članku 8. ZPP radi čega su počinjene i povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i članka 354. stavka 2. točka 11. i 12. ZPP jer presuda sadržava nedostatke radi kojih se ne može ispitati, istom je povrijeđeno njezino konvencijsko pravo iz EKLJP iz 1950. na pošteno suđenje koje propisuje da svatko ima pravo da nepristrani sud u što kraćem roku odluči o njezinim pravima što je u konkretnom slučaju izostalo. Nabraja svoje postupanje u ovršnom predmetu Ovr-781/13, da se u presudi pogrešno navodi da je OGS o povlačenju žalbe izjavljene 5. prosinca 2016. obaviješten tek 4. svibnja 2017. dostavom spisa od strane Županijskog suda u Zagrebu. Ističe da je dosuđenu tražbinu iz točke I. – III. rješenja od 2.9.2016. nastojala naplatiti u posebnom postupku Ovr-11261/16 u kojem sud nije postupao po navedenom zahtjevu do VIII mjeseca 2016. čime joj je i u tom postupku onemogućena predmetna naplata. Navodi i da se u obrazloženju pobijane presude netočno navodi da bi ona bila isključivo odgovorna za dugotrajnost postupka te tvrdi da rješenje njezine žalbe od 16. rujna 2016. ni na koji način ne utječe na izdavanje klauzule pravomoćnosti na točku I. i III. rješenja o namirenju od 2. rujna 2016. koje činjenice su notorne i suprotne obrazloženju pa je i time povrijeđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP. Tvrdi da je predmet postupka obračun zakonskih zateznih kamata od časa pravomoćnosti rješenja o diobi kupoprodajne cijene 19. listopada 2015. do isplate 31.5.2017. u iznosu od 21.341,01 kn zatim troškovi postupka Ovr-731/13 (ispravno: Ovr-781/13) u iznosu od 6.125,00 kn plus kamate 1.807,50 kn na teret ovršenika koji su proglašeni zajedničkim troškovima rješenjem od 2. rujna 2016. i troškova postupka R1-964/11 u iznosu od 1.690,08 kn plus kamate od 608,63 kn na teret protustranke o čemu nije odlučivao ŽS u Zagrebu pa da je o tome trebao odlučivati prvostupanjski sud po njezinom zahtjevu u ovom postupku, a što je propustio učiniti OGS rješenjem od 2. rujna 2016., nije odredio troškove ročišta od 25.4.2016, u iznosu od 6.337,50 kn koji predstavljaju zajedničke troškove te u iznosu od ukupno 60.568,63 kn o kojima nije odlučivao OGS niti županijski sud. Navodi i da sud prilikom donošenja pobijane presude nije odlučivao i o dijelu tužbenog zahtjeva od 4.374,29 kn na ime razlike kupoprodajne cijene zlatnog nakita – dukata koji je prodan 22.5.2017. po cijeni loma zlata radi zadovoljenja njezinih osnovnih životnih potreba.

7.1. Tužiteljica osporava i dosuđene troškove tuženici i to s osnova zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 1.000,00 kn koji zahtjev je ona podnijela, a ne tuženica te trošak pristupa na ročište za objavu koji se ne dosuđuje strankama jer se radi o nepotrebnom trošku.

8. Ispitivanjem pobijane presude i stanje spisa koje je prethodio donošenju iste u smislu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i 12. ZPP utvrđeno je da je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice odlučne za predmet spora, a koje činjenice nedvojbeno proizlaze iz ovršnog predmeta OGS posl.br. 782/13. Iako je propustio utvrditi da je tužiteljica podnesak o povlačenju žalbe od 14. rujna 2016. dostavila i OGS 5. prosinca 2016. zbog čega je taj sud imao saznanja o povlačenju žalbe prije povrata spisa sa Županijskog suda u Zagrebu 5. travnja 2017., time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, a niti je zbog toga ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenog stanja. Prvostupanjski sud iznio je određene jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud iznio je i razloge zbog kojih nije ocijenio dokaze dostavljene po tužiteljici (cjenik zlata, obračun kamata, medicinsku dokumentaciju) i zbog čega je odustao od provođenja dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđena visine zatezne kamate, a isto tako zbog čega nije proveo dokaz saslušanjem suca OGS M. S..

8.1. Prvostupanjski sud odlučio je o tužbenom zahtjevu tužiteljice za naknadu štete kako je isti određen u tužbi rukovodeći se činjeničnim supstratom tužbe, dakle nije odlučio o nečem drugom što nije traženo, pa su stoga neutemeljene tvrdnje tužiteljice da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP koja je počinjena ako je prekoračen tužbeni zahtjev.

8.2. Člankom 220. stavkom 1. ZPP određeno je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a stavkom 2. istog članka da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Imajući u vidu predmet spora prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice na temelju provedenih dokaza, pa imajući u vidu da je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost za naknadu štete, nije bilo svrsishodno niti provoditi dokaze radi utvrđivanja visine štete. Kako je odredbom članka 292. stavkom 6. ZPP propisano da sud u daljnjem tijeku parnice nije vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju dokaza, to time što nije proveo dokaze koje je odredio provesti na pripremnom ročištu, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 220. i 292. stavak 2. ZPP.

9. Člankom 105. Zakona o sudovima propisano je da R. H. odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti. Nezakoniti rad očituje se u postupanju suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, a nepravilni rad kao činjenje ili nečinjenje propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja sudačke dužnosti. Tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe nije navela kojoj zakonskoj odredbi bi bilo suprotno postupanje suca u ovršnom predmetu posl.br. Ovr-781/13, odnosno koje postupanje bi bilo suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja sudačke dužnosti.

9.1. Prema činjeničnim navodima tužbe „nezakoniti ili nepravilni rad“ suca OGS odnosi na njegovo postupanje u razdoblju od 19. svibnja 2015. kojeg dana je postalo pravomoćno rješenje o dosudi, pa do 31. srpnja 2017. kada je tužiteljici na račun doznačen iznos kupovnine i troškova u ukupnom iznosu od 167.121,75 kn. Uz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je sudac OGS u ovršnom postupku nakon 19. svibnja 2015. proveo ročište za diobu kupovnine dana 25. travnja 2016. dok je rješenje o namirenju donio 2. rujna 2016., a isplata je uslijedila 31. svibnja 2017., što bi jedino ukazivalo na eventualno neažurno postupanje u predmetu zbog čega do konačnog namirenja stranaka u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice nije došlo ranije. Neizdavanje klauzule pravomoćnosti na rješenje o namirenju na čemu je tužiteljica u ovršnom postupku inzistirala podnošenjem velikog broja podnesaka, u okolnostima kada je bio u tijeku žalbeni postupak protiv tog rješenja, ali i rješenja kojim je odbijen prijedlog tužiteljice za donošenje dopunskog rješenja i ispravka tog rješenja, ne može se po ocjeni ovog suda smatrati nepravilnim radom suca, a niti se takvo postupanje može pripisati neažurnom radu suca. Naime, u prijedlogu od 14. rujna 2016. nazvanim „zahtjev za izdavanje dopunskog i ispravak rješenja podredno žalba protiv točke IV rješenja od 2. rujna 2016.“ tužiteljica navodi da rješenjem od 2. rujna 2016. u zajedničke troškove postupka nisu uračunati troškovi ročišta održanog 25. travnja 2016. u iznosu od 6.337,50 kn, a koje troškove stranke snose na jednake dijelove odnosno da stranke snose na jednake dijelove ukupno 35.581,01 kn zajedničkih troškova, da je trebalo odlučiti o ostalim njezinim zatraženim troškovima u ukupnom iznosu od 52.284,38 kn tvrdeći da su svi zatraženi troškovi bili potrebni za ovrhu, te u tom smislu traži donošenje dopunskog rješenja kojim će se odlučiti o zatraženim troškovima u tom iznosu na teret ovršenika i odrediti zajednički troškovi u iznosu od 6.337,50 kn za ročište od 25. travnja 2016., a ujedno predlaže donijeti ispravak rješenja na način da se nalaže računovodstvu suda iz preostalog iznosa kupovnine od 269.418,99 kn ovrhovoditeljici isplatiti iznos od 134.709,49 kn, a ovršeniku 82.425,11 kn. Imajući u vidu izneseni sadržaj prijedloga tužiteljice od 14. rujna 2016. kojim predlaže izmijeniti i iznos kupovnine iz točke III izreke koji treba njoj isplatiti, a da je o žalbi tužiteljice na rješenje ovršnog suda od 16. rujna 2016. kojim je odbijen njezin naprijed navedeni prijedlog odlučivao drugostupanjski sud, to se čekanje na ishod drugostupanjskog postupka i bez obzira što je tužiteljica povukla podnesenu žalbu na rješenje o namirenju 5. prosinca 2016., ne može okvalificirani ni nezakonitim, a niti nepravilnim radom suca. Dakle, po ocjeni ovog suda sudac u ovršnom predmetu Ovr-781/13 nije postupao suprotno zakonu već je obavljao ovršne radnje i donosio rješenja i zaključke u skladu s odredbama Ovršnog zakona što je u konačnici rezultiralo ostvarenom svrhom vođenja predmetnog ovršnog postupka, a neizdavanje klauzule pravomoćnosti na rješenje o namirenju prije odluke drugostupanjskog suda povodom žalbe tužiteljice ne predstavlja niti neuobičajeno obavljanjem sudačke dužnosti. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je sudac pogriješio jer nije vodio računa o njezinom zdravstvenom stanju, pa u svezi takvih navoda valja reči da sudovi sude na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava (članak 5. Zakona o sudovima), a da u konkretnom slučaju postupanje uređujućeg suca nije bilo protivno tome, a niti takvo da bi se podvelo pod nezakoniti ili nepravilni rad zbog kojeg bi tuženica bila u obvezi naknaditi štetu. Da bi se radilo o nezakonitom radu mora se raditi o izuzetno teškim povredama zakona koje su posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava. U konkretnom slučaju prvostupanjskom sudu ne može se pripisati niti neuredno obavljanje sudačke dužnosti jer je, a kako je to proizlazi iz sadržaja spisa, nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi poduzimao radnje radi stjecanja preduvjeta za upis prava vlasništva kupca na nekretninama koje su bile predmet prodaje, te je tek nakon što je s uspjehom upisano pravo vlasništva kupca na nekretnini, po logici stvari mogao pristupiti namirenju tužiteljice i ovršenika iz iznosa uplaćene kupovnine. Ni eventualna pogrešna primjena materijalnog prava kod određivanja troškova ovršnog postupka tužiteljice u rješenju o namirenju ne može se smatrati nezakonitim radom u smislu članka 105. stavka 1. Zakona o sudovima jer, kao što je prethodno i navedeno, da bi se radilo o nezakonitom radu, a imajući u vidu samostalnost i neovisnost sudaca, mora biti riječ o izuzetno teškim povredama zakona koje su posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava. Sama pogrešna primjena materijalnog prava je jedan o žalbenih razloga te samo za sebe nije razlog zbog kojeg bi tuženica, a podredno suci bili pozvani na odštetnu odgovornost. Stoga tužiteljica u ovom postupku naknade štete ne može niti zahtijevati troškove postupka koje nije ostvarila u ovršnom postupku bez obzira na razloge zbog kojih o istima nije povodom žalbe tužiteljice u žalbenom postupku odlučeno.

10. Kako ni ovaj sud nije našao da bi rad suca u ovršnom predmetu OGS posl.br. OVr-781/13 bio nezakonit i nepravilan nema niti protupravnosti kao jedne od pretpostavki za naknadu štete, pa nema niti odgovornosti R. H. za naknadu štete primjenom članka 105. stavka 1. Zakona o sudovima time da ovaj sud prihvaća i utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala da bi joj nastala šteta. Naime, šteta je prema definiciji iz članka 1046. ZOO umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Zatezna kamata je kamata na zakašnjelo plaćanje koju je sukladno članku 29. stavku 1. ZOO u obvezi platiti dužnik vjerovniku kada zakasni s ispunjenjem novčane obveze, a prema članku 183. stavku 1. ZOO dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, dok je prema članku 173. stavku 1. istog Zakona dužnik dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen ugovorom. Nedvojbeno je da tužiteljica i R. H. nisu ni u kakvom ugovornom odnosu u kojem bi tužiteljica bila vjerovnik, a tuženica dužnik novčane obveze i zbog čega bi bila u obvezi platiti zateznu kamatu, dok s druge strane tužiteljica nije dokazala da bi joj zbog isplate dosuđene kupovnine i troškova s danom 31. svibnja 2017. uopće nastala šteta bilo kao obična ili u vidu izmakle koristi i to upravo u visini obračunate zatezne kamate za razdoblje od 19. svibnja 2015. do 31. svibnja 2017. Teško materijalno stanje tužiteljice, a kako i sama navodi u svom stranačkom iskazu, nije uzrokovana postupkom za razvrgnuće suvlasničke zajednice, odnosno postupanjem suca u tom postupku, već činjenicom da je zbog zdravstvenog stanja našla smještaj u Domu za starije osobe, a da još mirovina kao jedini prihod nije dostatna za namirenje troškova smještaja i svih ostalih životnih potreba i zbog čega je, a kako to također iskazuje u svom stranačkom iskazu, posuđivala novac od prijatelja i prodavala zlatni nakit trošeći novac od prodaje za svoje zdravstveno stanje.

11. Zbog svega naprijed iznesenog ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda zbog kojih je tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim, a ti razlozi nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužiteljice kojima ukazuje na sadržaj ovršnog predmeta pripisujući svoje postupanje (prodaja zlatnog nakita i povlačenje žalbe na rješenje o namirenju) nepostupanju suca u ovršnom predmetu i povodom njezinog zahtjeva za izdavanje klauzule pravomoćnosti na dio rješenja o namirenju u vrijeme žalbenog postupka pri čemu protivno navodima žalbe prvostupanjski sud ni na koji način ne dovodi u pitanje njezino pravo na žalbu. Kako uz navedeno ovaj sud nije našao da bi u prvostupanjskom postupku bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH) koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19), valjalo je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP odbiti njezinu žalbu i potvrditi točku 1/ izreke pobijane presude.

12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud utemeljio je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP te je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tuženici dosudio trošak za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 1.000,00 kn, za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.8.t.1.), za zastupanje na ročištima 10. travnja 2019. i 12. rujna 2019. u iznosima od po 1.000,00 kn (Tbr.9.t.1.) te za ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn (Tbr.9.t.3.), ili ukupno 4.500,00 kn.

13. Osnovano tužiteljica osporava dosuđeni trošak tuženici za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora jer takav trošak tuženici nije ni nastao, a ukoliko bi se i radilo o omaški jer se ustvari radi o trošku za sastav odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora, kako to navodi tuženica u odgovoru na žalbu, ni na takav trošak tuženica ne bi imala pravo budući da odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora nije procesna pretpostavka za vođenje predmetne parnice, pa stoga nije niti potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. u vezi članka 163. ZPP. Ročište za objavu presude jedna od procesnih radnji koje je prvostupanjski sud dužan provesti, pa se stoga ne radi o trošku koji bi se u smislu članka 155. ZPP mogao ocijeniti nepotrebnim.

14. Kako je zbog naprijed navedenog žalba tužiteljice u odnosu na odluku o troškovima djelomično neosnovana i djelomično osnovana valjalo je primjenom članka 380. točka 2. ZPP rješenjem djelomično odbiti žalbu i potvrditi odluku o troškovima sadržanu u točki 2/ izreke pobijane presude u dijelu kojim je tužiteljica obvezana tuženici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 kn, a primjenom članka 380. točka 3. ZPP djelomično istu prihvatiti i odbiti zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.000,00 kn.

15. Budući da se djelomični neznatni uspjeh tužiteljice u sporu odnosi na sporedno potraživanje to joj analognom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP nisu dosuđeni zatraženi troškovi sastava žalbe.

16. Trošak tuženice za sastav odgovora na žalbu ocijenjen je nepotrebnim za ishod žalbenog postupka zbog čega je njezin zahtjev za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 8. studenog 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Bosilj v.r.