REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

Pst 500/14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) D. K., OIB: …, iz S., A. B. Š. 64 i pod 2)

V. L., OIB: …, iz S., T. …, oboje zastupani po pun.

J. T., odvj. u S. protiv tuženika P. … S., OIB: …,

…, zastupanog po pun. K. P., odvj. u S., radi predaje i

naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 23. rujna 2022. g. u prisutnosti pun. tužitelja pod 1) i 2) i zamjenice pun. tuženika, dana 7. studenog 2022. g.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''1.Dužan je tuženik P.S., OIB: …, u roku od 15 dana

predati tužiteljima pod 1) D. K., OIB: …, i pod 2) V. L.,

OIB: …, u posjed nekretnine označene kao čest. zem. 5434/2 vinograd,

površine 168 m² i čest. zem. 5434/3, vinograd, površine 104 m², z.u. 6305 k.o. S. slobodne od svojih stvari i osoba.

2.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima novčani iznos od 87.500,00 kn za razdoblje od 30. travnja 2009. g. do 30. ožujka 2015. g. s pripadajućim kamatama koje na pojedini mjesečni iznos od 1.250,00 kn teku od dospijeća odnosno od svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate.''.

r i j e š i o j e :

I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku tužitelja pod 1) i 2) od 7. svibnja 2022. g. u dijelu kojim su tužitelji pod 1) i 2) u t. 2. petita zatražili isplatu preko iznosa od 87.500,00 kn za razdoblje od 30. travnja 2009. g. do 30. ožujka 2015. g. s pripadajućim kamatama.

II.Dužni su tužitelji pod 1) i 2) u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos od 1.875,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelji pod 1) i 2) ustali su tužbom pred ovim sudom dana 2. svibnja 2014. g. protiv tuženika u kojoj su naveli da su vlasnici nekretnina označenih kao čest. zem. 5434/2, vinograd, površine 168 m² i čest. zem. 5434/3, vinograd, površine 104 m², obje upisane u z.u. 6305 k.o. S., za po ½ dijela. Tuženik da je pedesetih godina prošlog stoljeća na tim nekretninama izgradio zgrade, garaže i parkiralište te sve ostalo što mu je potrebno radi korištenja tih nekretnina u poslovne svrhe, bez pitanja i suglasnosti tužitelja odnosno prednika tužitelja: ranije upisanih vlasnika R. i R.-R. L. (djeda i bake tužitelja pod 1) i svekra i svekrve tužiteljice pod 2)). T. da dugi niz godina neovlašteno koristi nekretnine u vlasništvu tužitelja radi obavljanja poslovne djelatnosti ne plaćajući tužiteljima nikakvu naknadu za korištenje istih slijedom čega tužitelji potražuju i naknadu koristi koju je tuženik imao upotrebom tuđe stvari u svoju korist. Visinu naknade tužitelji da će odrediti nakon što sud provede vještačenje po vještaku građevinske struke. Tužitelji su citirali odredbu čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj vlasnik ima pravo od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari te odredbe čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove i upotrebi tuđe stvari u svoju korist. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužiteljima preda u posjed nekretnine označene kao čest. zem. 5434/2, vinograd, površine 168 m² i čest. zem. 5434/3, vinograd, površine 104 m², obje upisane u z.u. 6305 k.o. S. slobodne od osoba i stvari te isplata s osnova stjecanja koristi bez osnove za razdoblje od 30. travnja 2009. g. pa do podnošenja tužbe u mjesečnim iznosima koje će tužitelji odrediti nakon provedenog građevinskog vještačenja s pripadajućim kamatama.

Rješenjem broj Pst 500/14 od 6. ožujka 2015. g. tužiteljima je vraćena tužba radi dopune jer pod točkom 2. petita nije sadržavala određen tužbeni zahtjev, pa su tužitelji u podnesku od 25. ožujka 2015. g. specificirali novčano potraživanje na način da su zatražili isplatu mjesečnog iznosa od 1.250,00 kn te predložili donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 87.500,00 kn za razdoblje od 30. travnja 2009. g. do 30. ožujka 2015. g. s pripadajućim kamatama, na koji su način uredili točku 2. petita tužbe. Ujedno su tužitelji postavili i alternativni tužbeni zahtjev u odnosu na točku 1. petita tužbe te predložili obvezati tuženika na isplatu novčanog iznosa od 620.160,00 kn s pripadajućim kamatama, a s osnova naknade tržišne vrijednosti zemljišta.

U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari navodeći da su prednici tužitelja tražili povrat nekretnina odnosno isplatu naknade za oduzetu imovinu u postupku koji se vodio pred Uredom za imovinsko pravne poslove SDŽ te su u tom postupku djelomičnim rješenjem koje je u žalbenom postupku

potvrđeno rješenjem Mp od 12. siječnja 2005. g. odbijeni sa

zahtjevom u odnosu na čest. zem. 5434/3. Tijekom tog postupka da je utvrđeno da je predmetna nekretnina prešla u vlasništvo tuženika temeljem Kupoprodajnog ugovora zaključenog 1958. g. te je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, a obje su nekretnine već bile u posjedu tuženika. U odnosu na tužiteljicu pod 2) istaknut je prigovor litispendencije, a budući da između istih stranaka u pogledu istog zahtjeva postoji parnica koja se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem II P 1206/02 koju je pokrenuo prednik tužiteljice pod 2) A. L., a koji postupak nije pravomoćno okončan. U odnosu na predmet spora odnosno nekretnine čiji povrat odnosno isplatu tržišne cijene te naknadu za korištenje bez osnove tužitelji traže navedeno je da se radi o nekretninama koje su nastale cijepanjem nekretnine označene kao čest. zem. 5434 z.u. 6305 k.o. S. koja je imala početnu površinu od 2172 m². Temeljem rješenja o eksproprijaciji NO K. S. od 10. lipnja 1957. g. da je nastupila dioba čest. zem. 5434 k.o. S. na način da su od nje nastale čest. zem. 5434/1, 5434/2 i 5434/3 površine i oblika ranije čest. zem. 5434. Tuženik da je stupio u istinit, zakonit i pošten posjed nekretnina označenih kao čest. zem. 5434/2 i 5434/3 dok čest. zem. 5434/1 predstavlja javni put. Površine i oblici novonastalih nekretnina da su se u više navrata mijenjali do sadašnjih veličina. Nadalje, da je tuženik dana 19. studenog 1958. g. zaključio Kupoprodajni ugovor s vlasnicima: R. i R. L., pravnim prednicima tužitelja, te je tim

Ugovorom stekao vlasništvo na čest. zem. 5434 k.o. S., a vlasnicima je isplaćena naknada za zemljište i kulture zasađene na zemljištu u cijelosti. Prednici tuženika su, dakle, u potpunosti namireni u pogledu predmetnih nekretnina, a tuženik posjeduje nekretnine koje su predmet zahtjeva od uvođenja u posjed 1959. g. i neprekidno je u posjedu. Citirana je odredba čl. 268. Zakona o udruženom radu te je navedeno da tužitelji odnosno njihovi pravni prednici kao vlasnici nekretnina koje koriste društvene pravne osobe nisu zahtijevali vraćanje odnosno predaju u posjed u roku od 5 odnosno 10 godina iz ove odredbe. Dodano je i da su nekretnine koje su predmet tužbe ušle u temeljni kapital tuženika te time postale vlasništvo pravne osobe nastale iz poduzeća u pretvorbi, što znači da je tuženik postao vlasnik predmetnih nekretnina po sili zakona bez obzira što nije upisan u zemljišnim knjigama kao njihov vlasnik. Nadalje, prema Zakonu o izvlaštenju vlasnik izvlaštene nekretnine, koje je izvlaštenje izvršeno na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujak 1978. g. i kojem naknada nikad nije isplaćena, da je mogao od korisnika eksproprijacije odnosno njegovog pravnog slijednika tražiti naknadu u visini tržišne vrijednosti nekretnine u roku od godine dana od dana stupanja na snagu tog Zakona, što su isto tužitelji propustili. Nekretnine da su, napomenuto je, privedene svrsi, a što i sami tužitelji navode u tužbi.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 7. svibnja 2022. g. te je tužitelj pod 1) zatražio isplatu iznosa od 10.670,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama za razdoblje od 1. svibnja 2009. g. do 30. travnja 2022. g., a tužiteljica pod 2) isplatu iznosa od 53.352 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama za razdoblje od 1. svibnja 2009. g. do 30. travnja 2022. g. Ujedno su tužitelji pod 1) i 2) povukli alternativno postavljen tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen pod točkom 1. petita tužbe.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 6305 k.o. S., K. ugovora ''U S., 19. studenog 1958. g.'', bilance za srednje i velike poduzetnike na dan 31. prosinca 1994. g., elaborata o procjeni vrijednosti javnog poduzeća P. na dan 31. prosinca 1994. g., povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 5434 z.u. 6305 k.o. S., povijesti promjena iz katastarskog operata P.

ureda za katastar S. od 13. siječnja 2017. g. i predmeta U. državne uprave u

SDŽ, Ureda za imovinskopravne poslove Klasa: UP-I-944-

07/97-01/44 i predmeta ovog suda broj II P 1206/02 (novi brojevi P 812/21 i P 3645/21) čiji su dijelovi kopirani i nalaze se u privitku spisa i Z-898/70, Z-585/78 i Z-591/78. Sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja pod 1) i 2) i uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodeta A. D. i vještakinje za graditeljstvo J. B., koji su

izradili pisane nalaze i mišljenja: vještak D. od 5. srpnja 2019. g. i pisane dopune od 15. travnja i 9. srpnja 2020. g., te vještakinja B. od 14. siječnja 2020. g. i pisano očitovanje od 29. travnja 2021. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za predaju u posjed, slobodne od osoba i stvari dvije nekretnine: čest. zem. 5434/2 i čest. zem. 5434/3 z.u. 6305 k.o. S. te zahtjev za isplatu na ime stečenog bez pravne osnove odnosno upotrebe tuđe stvari u svoju korist.

Tužitelji pod 1) i 2) su u točki 1. petita svoje tužbe postavili reivindikacijski zahtjev za vraćanje stvari kojim, temeljem odredbe čl. čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) traže povrat svoje nekretnine kao vlasnici-neposjednici. U pravoj vlasničkoj tužbi tužitelj treba dokazati svoje pravo vlasništva i okolnost da se tuženik nalazi u posjedu nekretnine tužitelja.

Tuženik je već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor koji vlasnički zahtjev tužitelja ukida jer je istaknuo da je stvarni izvanknjižni vlasnik zemljišta čija se predaja slobodnog od osoba i stvari traži. Ovakav prigovor posjednika stvari sadržajno se nalazi u odredbi čl. 163. st. 1. ZV-a, koju je potrebno primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

Tuženik je naveo da je stekao vlasništvo odnosno pravni temelj za upis prava vlasništva nekretnina koje su predmet ovog postupka:

-jer se radi o nekretninama koje je tuženik kupio od pravnih prednika tužitelja Kupoprodajnim ugovorom ''U S., 19. studenog 1958. g.'' i za koje je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena odnosno

-jer se radi o nekretninama koje su ušle u temeljni kapital tuženika pa su temeljem samog zakona postale vlasništvo tuženika.

U odnosu na Kupoprodajni ugovor iz 1958. g. treba navesti da je, zaista, predmet tog Ugovora (osim čest. zem. 5435/1 z.u. 7037 k.o. S.) bila i čest. zem. 5434 z.u. 6305 k.o. S., ali u površini od 50 m².

Osim Kupoprodajnog ugovora iz 1958. g. sud je imao na uvid i rješenje o uzimanju posjeda zemljišta od 27. travnja 1966. g. (tzv. rješenje o deposesiji) iz kojeg proizlazi da je tuženiku rješenjem od 26. travnja 1966. g. dodijeljeno na trajno korištenje, između ostalog, zemljište označeno kao čest. zem. 5434/3 z.u. 6305 k.o. S., površine 40 m², uknjižene vlasnosti na dan 25. prosinca 1958. g. R. i R. L., za po ½ dijela,

radi izgradnje trolejbusne i autobusne garaže te je određeno da prijašnji vlasnici zemljišta predaju u posjed tuženiku, između ostalih, i ovo zemljište u cjelini, a radi privođenja namijenjenoj svrsi u smislu postavki urbanističkog plana za G. S. kojim se odobrava lokacija za izgradnju garaže trolejbusa i autobusa.

Predmet ovog rješenja nije bilo zemljište označeno kao čest. zem. 5434/2 z.u. 6305 k.o. S..

Sud je pregledao i rješenje o eksproprijaciji broj 318/52 od 10. lipnja 1957. g. koje je za predmet imalo čest. zem. 5434 z.u. 6305 k.o. S. u površini od 1779 m² uknjižene i stvarne vlasnosti R. i R. L. za po ½ dijela u korist države a za potrebe

Direkcije jug. željeznica u svrhu izgradnje željezničke pruge S.-P.-S..

Na ovom mjestu treba se osvrnuti na rezultate upravnog postupka koje su pravni prednici tužitelja: R. L., A. L. i L. K. vodili pred U. državne

uprave u SDŽ radi povrata oduzetih nekretnina odnosno isplate naknade za oduzete nekretnine koji je pravomoćno okončan (Klasa: UP-I-944-07/97- 01/44). U tom je postupku doneseno djelomično rješenje od 14. veljače 2002. g. kojim je zahtjev za povrat-naknadu čest. zem. 5435/1 z.u. 7037 u površini od 4855 m² i čest. zem. 5434/3 z.u. 6305 u površini od 40 m² k.o. S. odbijen s obrazloženjem da su ove dvije čest. zem. bile predmet Kupoprodajnog ugovora iz 1958. g., da je vlasnicima, osim kupoprodajne cijene za zemljište, isplaćena i naknada za postojeće kulture, odšeta za cementni zid i za prijenos vodene instalacije, a deposesija da je izvršena naknadno samo iz formalnih razloga, kako je i navedeno u rješenju, a budući da je za obje čest. zem. zaključen pravni posao koji je riješio imovinskopravne odnose između prodavatelja i kupca. Podnositeljima zahtjeva stoga da ne pripadaju bilo kakva prava iz Zakona o naknadi za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN broj 92/96,

39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19). U drugostupanjskom rješenju MP, U. za građansko pravo od 12.

siječnja 2005. g. navedeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o oduzimanju odnosno podruštvovljenju predmetnih nekretnina u smislu čl. 2. Zakona o naknadi već su predmetna imovina temeljem Kupoprodajnog ugovora od 19. studenog 1958. g. prešla u vlasništvo današnjeg posjednika odnosno tuženika, a deposesija da je bila izvršena iz formalnih razloga odnosno da se nije radilo o prijenosu nekretnina u društveno vlasništvo.

U upravnom je postupku tuženik uz podnesak od 16. ožujka 1999. g. dostavio u spis bilješke tadašnje Pravne službe tuženika sastavljene prilikom nacrta Kupoprodajnog ugovora iz 1958. g. iz kojih se može zaključiti da je čest. zem. 5434 k.o. S. cijepana i da je cijepanjem nastala čest. zem. 5434/3 z.u. 6305 k.o. S. površine 55 m² te da je površina cijepanjem nastale čest. zem. 5434/1 z.u. 7037 k.o. S. 4749 m². U prijedlogu tuženika upućenom N. odboru O., Odjelu za financije-Imovinskopravni

odsjek za izdavanje rješenja o predaji u posjed građevinskih neizgrađenih zemljišta navedeno je da je tuženik zaključio kupoprodajne ugovore o kupnji nekretnina u k.o. S. koje se nalaze u užem građevinskom rejonu, između kojih je navedena i čest. zem. 5434/3 bivše vlasnosti L. R. i R. u površini od 55 m². U molbi je navedeno da

je tuženik bio ovlašten na kupnju svih parcela i bez prethodne ovjere potpisa prodavatelja ali da tako sastavljeni pravni poslovi ne predstavljaju valjani temelj za knjižni prijenos opisanih čest. zem. na društvenu vlasnost s tuženikom kao organom korištenja radi čega je predloženo donošenje naknadnih rješenja o predaji u posjed tuženiku u svrhu knjižnog prijenosa navedenih parcela jer je tuženik na parcelama već podigao svoje poslovne pogone s tim da se ne trebaju izdavati posebna rješenja o naknadi jer je naknada za zemljište, poboljšice i kulture definitivno, konačno i već odavno isplaćena svim ranijim vlasnicima, a kako to proizlazi iz kupoprodajnih ugovora koji su dostavljeni u prilogu molbi.

Da se Kupoprodajni ugovor iz 1958. g. bez svake sumnje odnosi na dio čest. zem. 5434 k.o. S. koji nakon cijepanja te osnovne čest. zem. odgovara novonastaloj čest. zem. 5434/3 z.u. 6305 k.o. S., proizlazi i iz povijesti promjena na katastarskim česticama koju je sudu dostavio P. S.. Sud je na ročištu od 6.

travnja 2017. g. pozvao stranke na očitovanje na uočeni nesklad između sadržaja pribavljenih Z predmeta i utvrđenja iz povijesti promjena jer je uočeno da iz pribavljenih Z predmeta proizlazi da je osnovna čest. zem. 5434 k.o. S. cijepana u podčestice 5434/1, 5434/2 i 5434/3 rješenjem od 7. veljače 1972. g. (Z 898/70) dok se u povijesti promjena iz katastarskog operata čestice 5434/1, 5434/2 i 5434/3 spominju i puno prije veljače 1972. g.

I vještak geodetske struke je pozvan od strane suda u nalazu i mišljenju prikazati postupak cijepanja osnovne čest. zem. 5434 k.o. S. s osvrtom na predmet Kupoprodajnog ugovora iz 1958. g. i rješenja o eksproprijaciji broj 388/52 jer je sud već zaključio da su i Ugovor i rješenje za predmet imali samo dijelove osnovne čest. zem. 5434 k.o. S..

Tako je u svom nalazu i mišljenju od 5. srpnja 2019. g. vještak D. naveo:

-da su čest. zem. 5434/2 i 5434/3 k.o. S. nastale diobom osnovne čest. zem. 5434 k.o. S. na način:

a)da je planimeričkim nacrtom ovlaštenog geometra I. K. od 17. travnja 1951. g. koji je odobren od K. uprave u S. 5. kolovoza 1952. g. izvršena promjena oblika i površine čest. zem. 5434 k.o. S. na način da joj je povećana površina sa 2172 m² na 2212 m² ali je rješenjem K. suda u S. od 12. kolovoza 1952.

g. pod brojem Z-1240/52 odbijena provedba tog planimetričnog nacrta u zemljišnoj knjizi, b)da je planimeričkim nacrtom ovlaštenog geometra I. K. od 11 kolovoza 1953. g. koji je odobren od U. za katastar u S. 15. listopada 1953. g. izvršena dioba čest. zem. 5434 k.o. S. površine 2212 m² u podčestice: 5434/1 površine 1936 m², 5434/2 površine 288 m² i 5434/3 površine 56 m², ali je iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo da navedeni planimetrični nacrt nije proveden u zemljišnoj knjizi,

c)da je prijavnim listom U. za katastar S. broj 1114/55 od 30. prosinca 1955. g. s diobnim nacrtom izvršena promjena oblika i površine čest. zem. 5434/1, 5434/2 i 5434/3 k.o. S. na način da su dijelovi navedenih čest. zem. ukupne površine 1775 m² pripojeni novoformiranoj čest. zem. 10024/5, a ostatak čest. zem. 5434/1 pripojen čest. zem. 5433 i čest. zem. 5435/1. Tim prijavnim listom da je čest. zem. 5434/1 poništena dok je čest. zem. 5434/2 smanjena površina s 288 m² na 177 m², a čest. zem. 5434/3 smanjena površina s 56 m² na 40 m², ali je iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo da navedeni prijavni list nije proveden u zemljišnoj knjizi,

d)da je prijavnim listom Z. za fotogrametriju Z. s diobnim nacrtom koji je ovjeren od U. za katastar S. 16. prosinca 1964. g. pod brojem 1539/64 izvršena promjena oblika i površine čest. zem. 5434/1, 5434/2 i 5434/3 na način da su dijelovi navedenih čest. zem. ukupne površine 1779 m² pripojeni novoformiranoj čest. zem. 10024/5 te je čest. zem. 5434/1 smanjena površina s 1936 m² na 339 m², čest. zem. 5434/2 smanjena površina s 288 m² na 170 m², a čest. zem. 5434/3 povećana površina s 56 m² na 104 m². Pregledom rješenja ovog suda, Odjela za zemljišne knjige broj Z- 898/70 od 7. veljače 1972. g. da proizlazi da je navedeni prijavni list proveden u zemljišnoj knjizi, ali kao da se radi o diobi osnovne čest. zem. 5434 u podčestice 5434/1, 5434/2 i 5434/3 k.o. S. jer svi planimetrični nacrti i prijavni listovi koji prethode prijavnom listu Z. za fotogrametriju Z. koji su provedeni u katastru zemljišta nisu provedeni u zemljišnoj knjizi pa je na opisani način nastao nesklad između podataka katastra i zemljišne knjige,

e)da je prijavnim listom G.-S. broj TKG 6608-12 od 20. prosinca 1977.

g. s kopijom katastarskog plana koji je ovjeren kod Z. za katastar i geodetske poslove u S. 9. veljače 1978. g. izvršena promjena površine čest. zem. 5434/2 sa 170

m² na 168 m², a navedeni prijavni list da je proveden u zemljišnoj knjizi pod brojem Z- 585/78,

f)da nakon toga nekretnine označene kao čest. zem. 5434/1, 5434/2 i 5434/3 k.o. S. nisu mijenjale oblik i površinu.

Nadalje, vještak je po nalogu suda pregledao i Kupoprodajni ugovor od 19. studenog 1958. g. te se izjasnio da je u trenutku zaključenja tog pravnog posla čest. zem. 5434 k.o. S. u zemljišnim knjigama imala upisanu površinu od 2172 m² pa je i zaključak ovog suda da je ovim Ugovorom prodan dio čest. zem. 5434 k.o. S. stvarne površine 55 m². S obzirom da je predmet rješenja o deposesiji od 27. lipnja 1966. g., koje je doneseno iz formalnih razloga odnosno radi uknjižbe prava korištenja na predmetnim zemljištima, a kako je navedeno u samom rješenju, bila čest. zem. 5434/3 te kako je u katastarskom operatu, a po protumačenom od strane vještaka, u vrijeme zaključenja Kupoprodajnog ugovora već bilo provedeno cijepanje osnovne čest. zem. 5434 k.o. S., i zaključak ovog suda je da je predmet K. ugovora iz 1958. g. bio dio čest. zem. 5434 k.o. S. koji odgovara novonastaloj čest. zem. 5434/3 k.o. S..

To, nadalje, znači da su pravni prednici tužitelja valjanim pravnim poslom koji predstavlja valjani naslov za stjecanje prava vlasništva tuženiku prodali čest. zem. 5434/3 k.o. S., pa je u odnosu na ovu čest. zem. prigovor tuženika da je stekao valjan temelj za stjecanje prava vlasništva u cijelosti osnovan te tužiteljima u odnosu na ovu česticu ne pripadaju nikakva vlasnička prava niti naknada koristi radi upotrebe nekretnine. Stoga je u ovom dijelu zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan. Okolnost što je nakon kupoprodaje ova čest. zem. mijenjala oblik i površinu nije okolnost koja bi imala bilo kakve veze s pravima koja pripadaju tužiteljima, kao nasljednicima prodavatelja zemljišta, jer se radi o raspolaganju zemljišta od strane tuženika kao kupca i stvarnog vlasnika nakon realizirane kupoprodaje. Okolnost što je u spis dostavljen primjerak Kupoprodajnog ugovora koji nije potpisan od strane prodavatelje i bez ovjeravanja potpisa ne dovodi u sumnju postojanje i realizaciju ovog Ugovora jer su u spis dostavljeni dokazi da je nekretnina predana u posjed kupcu te da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena prodavateljima: prijedlog tuženika za donošenje rješenja o predaji u posjed koji se nalazi u upravnom predmetu i koji je sud već interpretirao, sadržaj Kupoprodajnog ugovora iz 1958. i sadržaj rješenja o deposesiji u kojem je izričito i jasno navedeno da su predmetna zemljišta iz rješenja već izgrađena te je naknada ranijim vlasnicima isplaćena.

Sud je u cijelosti prihvatio navode iz prijedloga tuženika koji se nalazi u upravnom predmetu jer tada tuženik nije bio opterećen mogućnošću vođenja ovog postupka odnosno potpuno objektivan radi čega je sve navode iz ovog prijedloga sud ocijenio vjerodostojnim.

Treba, nadalje, navesti da nekretnina oznake čest. zem. 5434/2 k.o. S. nije bila predmet Kupoprodajnog ugovora iz 1958. g., a niti rješenja o eksproprijaciji broj 318/52 od 10. lipnja 1957. g. jer se ovo rješenje odnosi na dio čest. zem. 5434 z.u. 6305 k.o. S. u površini od 1779 m² koji je pripojen novoformiranoj čest. zem. 10024/5 k.o. S. koja u naravi predstavlja današnju H. ulicu i za koji su dio čest. zem. 5434

k.o. S. pravni prednici tužitelja primili naknadu umjesto u novcu u vidu dvije zamjenske nekretnine: čest. zem. 4174 u površini od 1104 m² i čest. zem. 4178/2 u površini od 1456 m², obje k.o. S., a kako proizlazi iz pregledanog upravnog predmeta i što je tadašnja pun. pravnih prednika tužitelja u podnesku od 8. lipnja 2006. g. potvrdila.

Dakle, čest. zem. 5434/2 k.o. S. nije bila ni predmetom eksproprijacije.

Isto tako, čest. zem. 5434/2 k.o. S. nije bila ni predmet rješenja o deposesiji od 27. travnja 1966. g.

U odnosu na navod tuženika da je ova čest. zem. procijenjena u temeljni kapital, a što da proizlazi iz Elaborata o procjeni vrijednosti J. P. na dan 31. prosinca 1994. g. i bilance za srednje i velike poduzetnike na dan 31. prosinca 1994. g. te da je radi toga tuženik po samom ZV-u, a očito se misli na odredbe čl. 360. do 365. tog Zakona, postao vlasnikom te čest. zem. treba navesti da iz dostavljene dokumentacije na ročištu od 3. studenog 2015. g. ne proizlazi da je sporna čest. zem. 5434/2 k.o. S. ušla u temeljni kapital tuženika jer u dostavljenom E. uopće nisu navedene pojedinačne čest. zem. koje čine glavni pogon tuženika u H. S..

Odredbom čl. 390. st. 1. ZV-a propisano je da se odredbe čl. 360. do 365. tog Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

Stoga proizlazi da čest. zem. 5434/2 k.o. S. tuženik nije kupio, nije ekspropriirana niti ušla u sastav temeljnog kapitala tuženika, pa bi se moglo zaključiti da prigovor tuženika koji vlasnički reivindikacijski zahtjev tužitelja ukida nije osnovan. Međutim, tuženik je tijekom postupka tvrdio da je počevši od kupoprodaje 1958. g. nakon čega je na ograđenom zemljištu koje predstavlja jedan jedinstveni kompleks izgradio svoje poslovne pogone (sadržaj interpretiranog prijedloga tuženika iz pregledanog upravnog predmeta) u neometanom posjedu tog kompleksa zemljišta pa tako i nekretnine označene kao čest. zem. 5434/2 k.o. S., što ovaj sud tumači kao sadržaj prigovora koji vlasnički zahtjev ukida s tvrdnjom da je tuženik stekao vlasništvo posjedovanjem kroz zakonom propisani period odnosno dosjelošću.

Prema odredbi čl. 159. st. 3. ZV-a samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem pošten steći će dosjelošću vlasništvo te stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem protekom dvadeset godina.

S obzirom da je sud utvrdio da čest. zem. 5434/2 k.o. S. nije bila predmet kupoprodaje, jasno je da tuženikov posjed nije mogao imati karakteristike zakonitosti radi čega je u primjeni st. 3. citirane odredbe ZV-a koji se primjenjuje za poštenog posjednika.

Tuženik je nekretninu koja je predmet ovog postupka posjedovao kroz dugi niz godina i to daleko više od dvadeset godina, odnosno sve od stupanja u posjed nakon kupoprodaje iz 1958. g. Nadalje, iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 6305 k.o. S. proizlazi da je nekretnina predbilježbom od 11. veljače 1961. g. na temelju rješenja N. odbora O. S., S. za financije, I.-pravni odsjek, N.Z.

367/3-1959 od 25. studenog 1959. g. upisana u listu A. kao društveno vlasništvo te da je tek predbilježbom od 23. svibnja 1997. g. broj Z-3742/97 na temelju odredbi čl. 361. i 365. Z.-a upisano pravo vlasništva pravnih prednika tužitelja pod 1) i 2): R. L.,

L. K. i A. L.. I sama je tužiteljica pod 2), kao starija od dva tužitelja i time kao suvremenica pravnih prednika tužitelja, vjerodostojnija u svojim saznanjima, saslušana kao stranka u svom iskazu navela da je njen pok. suprug A., sasvim slučajno, kad je nešto provjeravao na sudu ustanovio je da su dvije sporne čestice o kojima se ovaj postupak vodi: 5434/2 i 5434/3 koje ukupno imaju 272 m², ostale upisane na prednike tužitelja te da je tuženik dva puta odbijen sa svojim zahtjevom za uknjižbu.

Stoga je zaključak ovog suda da je tuženik nekretninu označenu kao čest. zem. 5434/2 k.o. S. za koju nije imao zaključen pravni posao koji bi posjedovanju davao obilježje zakonitosti posjedovao kao pošten posjednik jer nije znao niti mogao znati da bilo koja druga osoba polaže prava na ovu nekretninu niti ga je bilo tko ometao u posjedovanju, postavljao zahtjeve za povrat nekretnine ili za isplatu naknade ili koristi te je nekretninu posjedovao i koristio kao svoju, cijelo vrijeme koje je potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću odnosno do 1979. g.

To, drugim riječima znači da je i u odnosu na čest. zem. 5434/2 k.o. S. prigovor tuženika koji ukida vlasničkopravni zahtjev osnovan jer je sud ocijenio da je tuženik stekao vlasništvo dosjelošću.

Međutim, s obzirom da se do stupanja na snagu Zakona o udruženom radu (S. list SFRJ broj 53/76, 57/83, 85/87, 6/88, 77/88, 40/89, 60/89 i NN broj 53/91, dalje ZUR) dosjelošću moglo stjecati vlasništvo na nekretninama u društvenom vlasništvu u korist organizacija udruženog rada, a nakon stupanja na snagu tog Zakona više nije, potrebno je dodati da se tuženik u odgovoru na tužbu dodatno i pravilno pozvao na odredbu čl. 268. ZUR-a u kojoj su bili propisani rokovi za vraćanje stvari ukoliko se radi o stvarima koje su postale društveno sredstvo u društveno-pravnoj osobi bez pravnog osnova koje rokove prednici tužitelja nisu iskoristili, pa da je i temeljem citiranog propisa nekretnina prešla u pravo korištenja odnosno nakon stupanja na snagu ZV-a pretvorbom u pravo vlasništva tuženika.

Na ovom mjestu treba navesti i slijedeće rezultate provedenog uviđaja na licu mjesta: vještak D. je opisao da sporna čest. zem. 5434/2 k.o. S. koju je označio slovima A, B, C, D, E, F, G, H i A odgovara katastarskoj čest. zem. 2218 upisanoj u PL 1944 k.o. S., da prema podacima iz zemljišnika ima 168 m², da je u naravi manji sjeverni dio ove čest. zem. položen na nogostupu H. ulice u dijelu koji je na grafičkom prikazu označen slovima A, B, C, H i A, te se taj dio nalazi izvan betonskog zida s metalnom ogradom koja predstavlja sjevernu granicu posjeda tuženika, a južni veći dio da je položen unutar posjeda tuženika i to dijelom na betoniranom dvorištu sjeveroistočno od garaže koji je dio označen slovima C, D, E, I, G, H i C, a dijelom ispod sjeveroistočnog dijela garaže tuženika koji je dio označio slovima E, F, G, I i E.

U pisanim dopunama nalaza i mišljenja od 15. travnja i 9. srpnja 2020. g. vještak je izrazio i površinu sjevernog dijela čest. zem. 5434/2 k.o. S. označenog slovima A, B, C, H i A koji je položen na nogostupu H. ulice: 44 m² te južnog dijela označenog slovima C, D, E, F, G, H i C koji je položen unutar posjeda tuženika: 124 m². Unutar tog dijela postoji dio koji predstavlja betonirano dvorište sjeveroistočno od garaže u površini od 76 m² označen slovima C, D, E, I, G, H i C te dio koji predstavlja površinu ispod sjeveroistočnog dijela garaže površine 48 m² označen slovima E, F, G, I i E.

To, dalje, znači da dio čest. zem. 5434/2 k.o. S. koji predstavlja nogostup H. ulice (označen slovima A, B, C, H i A) i time javno dobro, sve da se i ne prihvati ocjena suda da je prigovor tuženika o stjecanju vlasništva ove nekretnine dosjelošću osnovan, nije moguće vratiti u posjed tužiteljima pod 1) i 2) kao upisanim suvlasnicima ove čest. zem., a niti je tuženik pasivno legitimiran za zahtjev za povrat ovog dijela čest. zem. 5434/2 k.o. S..

Što se tiče dijela ove čest. zem. koji se nalazi unutar ogradnog zida s metalnom ogradom i nalazi se u površini od ukupno 124 m² kao dio dvorišta i garaže tuženika između slova C, D, E, F, G, H i C trebalo je navesti i slijedeće, a ukoliko se ne prihvati zaključivanje ovog suda o stjecanju vlasništva dosjelošću, i to vezano za zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za predaju u posjed nekretnine označene kao čest. zem. 5434/2 k.o. S. slobodne od osoba i stvari te vezano za zahtjev za naknadu koristi koju je tuženik imao od upotrebe nekretnine u suvlasništvu tužitelja pod 1) i 2), koji je zahtjev postavljen pod točkom 2. petita tužbe:

Dakle, tuženik se mogao obvezati isključivo na predaju u posjed dijela nekretnine koji se nalazi između točaka C, D, E, F, G, H i C u površini od 124 m², jer sjeverni dio ove čest. zem. u površini od 44 m² između točaka A, B, C, H i A predstavlja javni put. Vezano za zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadu koristi koju je tuženik imao od upotrebe nekretnine u suvlasništvu tužitelja pod 1) i 2), koji je zahtjev postavljen pod točkom 2. petita tužbe, tužitelji su u tužbi naveli da se radi o primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pozvali su se i na poseban slučaj stjecanja bez pravne osnove odnosno upotrebu tuđe stvari u svoju korist iz odredbe čl. 1120. ZOO-a prema kojoj kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

Ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari, u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje. Izraženi pravni stav u skladu je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici G. odjela VSRH 26.

listopada 2009. (Su-IV-188/09-7).

Identično pravno shvaćanje o navedenom pitanju izraženo je i na sjednici G. odjela VSRH od 14. studenoga 2013. g. (Su-

IV-127/13-8) kada je navedeno:

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164 st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.".

S obzirom da je nekretnina označena kao čest. zem. 5434/2 k.o. S. u dijelu koji se nalazi između točaka C, D, E, F, G, H i C u površini od 124 m² u naravi dio garaže i dio ograđenog betoniranog dvorišta koje služi prolasku i parkiranju tuženikovih vozila, a da je u vrijeme kupoprodaje i ulaska u posjed tuženika bila riječ o vinogradu, ovaj sud smatra da se radi o nekretnini koja je promijenila identitet na način da vraćanje nekretnine nije gospodarski opravdano, a kako je navedeno u pravnim shvaćanjima VSRH koja su citirana.

To nadalje, znači da bi tužbeni zahtjev koji su tužitelji postavili pod točkom 1. petita tužbe bio neosnovan i kad bi sud ocijenio da nije došlo do stjecanja vlasništva dosjelošću od strane tuženika, jer tužiteljima pod 1) i 2) ne može biti vraćena u posjed nekretnina koja je promijenila identitet i čije je vraćanje gospodarski neopravdano, čega su tužitelji bili svjesni kad su postavili alternativni tužbeni zahtjev (iz odredbe čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,

84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) na isplatu tržišne vrijednosti nekretnine, a koji su povukli u podnesku od 7. svibnja 2022. g.

Nadalje, a sve pod pretpostavkom da se ne prihvati zaključivanje ovog suda o stjecanju vlasništva dosjelošću, a kako vraćanje nekretnine u posjed nije moguće, zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine bio bi prihvaćen uz ocjenu osnovanosti visine tog zahtjeva kojoj sada u ovoj presudi nema mjesta i uz istovremenu obvezu tužitelja pod 1) i 2) dozvoliti tuženiku upis prava vlasništva, jer tužitelji ne mogu primiti isplatu za tržišnu vrijednost nekretnine i zadržati vlasništvo iste nekretnine. Osim što je, voljom tužitelja pod 1) i 2), izostala ocjena osnovanosti i visine zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine u posjedu tuženika, ovaj potez tužitelja pod 1) i 2), po mišljenju ovog suda, ima i utjecaja na osnovanost zahtjeva postavljenog pod točkom 2. petita tužbe na isplatu koristi koju je tuženik imao od upotrebe dijela nekretnine.

Naime, po mišljenju ovog suda, time što su postavili samo zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine koja im ne može biti vraćena i povukli zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine tužitelji pod 1) i 2) onemogućili su sud tužiteljima za nekretninu koju upotrebljava tuženik dosuditi novčani ekvivalent te time pokušali omogućiti sebi naplatu naknade za korištenje koju bi mogli tražiti neograničeno, sve dok se ne odluče postaviti zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine, što predstavlja zloupotrebu procesnih ovlaštenja. Prema odredbi čl. 10. st. 1. ZPP-a sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, a neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (čl. 3. st. 2. ZPP-a).

Time što su samo tražili vraćanje u posjed nekretnine odnosno što su postavili zahtjev koji objektivno i notorno nije moguće prihvatiti trebalo je uzeti da nije ostvaren uvjet za prihvaćanje zahtjeva za naknadu koristi koju je tuženik imao od stvari jer se ima uzeti da tužitelji pod 1) i 2) nisu uopće izrazili volju za posjedovanjem stvari.

Ukoliko bi se, pak, zauzelo drugačije stajalište: da su tužitelji pod 1) i 2) postavljanjem zahtjeva za predaju u posjed dijela garaže i ograđenog dvorišta tuženika i dijela javnog puta izrazili volju za posjedovanjem stvari, a s obzirom da se radi o stvari koja je promijenila identitet, u primjenu bi, dalje, dolazila odredba čl. 1120. ZOO-a te bi tuženik temeljem te odredbe bio dužan vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. To bi, nadalje, značilo, da bi tužiteljima pod 1) i 2) pripadala naknada za korištenje stvari od podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, jer su tek u tužbi tužitelji pod 1) i 2) po prvi put od tuženika zatražili predaju u posjed, pa do 30. ožujka 2015. g., odnosno za osam mjeseci 2014. g. i za tri mjeseca 2015. g. Mjesečni iznos koji bi pripadao tužiteljima odredila je vještakinja građevinske struke J. B. u pisanom nalazu i mišljenju od 14. siječnja 2020. g.: jedinična cijena zakupa po m² skladišta iznosila bi između 23,34 kn i 28,40 kn, odnosno prosječno 25,87 kn. Ovaj bi iznos uzeo sud prilikom odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja pod 1) i 2) iz točke 2. petita tužbe da je došlo do prihvaćanja ovog dijela zahtjeva, a u ovoj se presudi navodi samo za slučaj drugačije odluke, jer se radi o dijelu garaže i dvorišta pa bi se moglo ocijeniti da se taj dio mogao dati u zakup cjelokupno smatrajući da je riječ o skladištu.

Što se tiče zahtjeva za isplatu naknade za korištenje odnosno upotrebu tuđe stvari nakon 30. ožujka 2015. g. treba navesti da su tužitelji ovaj zahtjev (za razdoblje sve do 30. travnja 2022. g.) postavili u podnesku od 7. svibnja 2022. g. odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka (na ročištu od 3. studenog 2015. g.) pa da se radi o nedopuštenoj preinaci tužbe.

Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Kako se u konkretnom slučaju radi o tome da su nakon zaključenja prethodnog postupka tužitelji obuhvatili još jedno razdoblje za isplatu trebalo je donijeti rješenje iz točke I. jer su tužitelji izvršili nedopuštenu preinaku tužbe na način da su nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuli zahtjev na isplatu za period koji nije bio obuhvaćen zahtjevom iz tužbe odnosno podneska kojim su dopunili tužbu na poziv suda (od 25. ožujka 2015. g.), a protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.

I konačno, trebalo se osvrnuti na prigovor litispendencije koji je istakao tuženik, a budući da se pred ovim sudom vodi postupak pod poslovnim brojem II P 1206/02. Radi se o predmetu u kojem je tužbu podnio A. L. proti tuženika dana 19. kolovoza 2002. g. radi isplate ukupnog iznosa od 167.733,33 kn s pripadajućim kamatama. U narativnom dijelu tužbe navedene su iste čestice koje su predmet ovog postupka: 5434/2 i 5434/3 z.u. 6305 k.o. S., koje da bez ikakve valjane pravne osnove koristi tuženik za svoje potrebe i za koje nije isplatio naknadu tužitelju ni njegovim pravnim prednicima. Tužitelj je naveo da je svjestan nemogućnosti povrata predmetnih nekretnina te je zatražena isplata naknade prema tržišnoj vrijednosti u omjeru suvlasničkog dijela tužitelja. U podnesku od 9. veljače 2007. g. tužitelj se izjasnio da u tom postupku ne traži isplatu naknade za oduzetu nekretninu nego iznosa za korištenje nekretnine od strane tuženika. U predmetu je doneseno rješenje o prekidu postupka broj II P 1206/02 od 1. travnja 2010. g. radi smrti tužitelja, postupak je nastavljen rješenjem broj II P 1206/02 od 28. rujna 2020. g. te je kao tužiteljica označena nasljednica V. L., a predmet je dobio novi poslovni broj P. 812/21. R. s ročišta od 11. listopada 2021. g. (predmet je dobio novi broj P. 3645/21) prekinut je postupak do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

Sud je na ročištu od 26. veljače 2021. g. u ovom predmetu (Pst 500/14) izložio strankama da je tužba u predmetu II P 1206/02 podnesena 19. kolovoza 2002. g., da je zatražena naknada iznosa za korištenje nekretnine od strane tuženika do trenutka podnošenja tužbe, pa da ne može biti nikako riječ o istom razdoblju, što znači da je tuženikov prigovor litispendencije neosnovan, što sud u ovoj odluci samo ponavlja.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer su tužitelji u cijelosti izgubili spor pa ih je trebalo obvezati na plaćanje parničnog troška kojem je bio izložen tuženik sudjelujući u parnici.

Tuženiku je, tako, trebalo priznati trošak sastava podneska od 15. veljače 2021. g. i zastupanja na ročištima od 26. veljače i 4. listopada 2021. g. i 25. travnja, 9. svibnja i 23. rujna 2022. g. po 25 bodova (ukupno 150 bodova) koji je ukupan broj bodova trebalo pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisani način (1.500,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i tako dobiti iznos od 1.875,00 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tuženiku nije priznat trošak popisanih radnji prije nego što je angažiran odvjetnik, a radi se o svim radnjama prije sastavljanja podneska od 15. veljače 2021. g., jer tuženiku za te radnje ne pripada nagrada za zastupanje i rad odvjetnika. Tuženiku nije priznat ni trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer, po ocjeni ovog suda, taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a ni trošak sudske pristojbe jer zahtjev u tom dijelu nije bio postavljen na određeni način, a kako propisuje odredba čl. 164. st. 1. ZPP-a.

U Splitu, 7. studenog 2022. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).