Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana

Poslovni broj 11 P-177/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužitelja Z.- K. d.o.o. Z., A. S. 17B, OIB: …, zastupan po punomoćniku J. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika G.-Z. d.o.o. u stečaju Z., A. H. 3, OIB: …, zastupan po stečajnom upravitelju S. S. iz Z., radi isplate, nakon glavne i javne održane i zaključene rasprave 4. listopada 2022. u nazočnosti zastupnika po zakonu tužitelja J. J. i punomoćnika tužitelja J. K., te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu odluke od 7. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku G.-Z. d.o.o. u stečaju, OIB: …, Z., A. H. 3 da tužitelju Z.-K. d.o.o., OIB: …, Z., A. S. 17 B, isplati iznos od 16.490,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju Z.-K. d.o.o., OIB: …, Z., A. S. 17 B, isplati iznos od 7.500,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 23.437,50 kuna/3.110,69 eura[1] , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 15. lipnja 2022. u bitnome navodi da je kao kupac od društva G.-Z. d.o.o., prednika tuženika, kupio dvije nekretnine i to temeljem Ugovora o prodaji br. T.23-007/2007 od 11. svibnja 2007. kupio je nekretninu upisanu u zk. ul. br. 12643 k.o. Z. koja u naravi čini parkirno mjesto površine 12,00 m2 označeno kao "PM-62" na nivou 0.00 u garažnom prostoru upisanom pod brojem 79, etaža sklopa višekatne stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k. č. br. 4783/6 povezano sa suvlasničkim dijelom – etažno vlasništvo (E-79) zgrade i zemljišta. Kupoprodajna cijena u iznosu od 7.500,00 eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a nesporno je plaćena predniku dužnika prijebojem-kompenzacijom, a budući da je tužitelj izvodio radove na zgradi u kojoj se nalazi navedena nekretnina te je ista nekretnina predana u posjed tužitelja. Također, tužitelj je od prednika tuženika kupio i nekretninu temeljem Ugovora o prodaji br. TIZ23-94/2006 11. svibnja 2006. i to nekretninu upisanu u zk. ul. br. 12643 k.o. Z., označenu sa k. č. br. 4783/6 koja u naravi čini zgradu površine 1272 m2, zgradu površine 710 m2 , garaže površine 2865 m2 i dvorište površine 878 m2 – suvlasnički udio 17/10000 E. vlasništvo (E-117), garaža u zgradi 3 na nivou 2,80, etažne oznake G-3,3, ukupne površine od 19,40 m2. Kupoprodajna cijena u iznosu od 16.490,00 eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a je nesporno uplaćena predniku tuženika i to uplatom na račun u iznosu od 57.459,52 kune (protuvrijednost 7.850,99 eura) dok je ostatak od 8.639,01 eura isplaćen kompenzacijom – prijebojem, a budući da je tužitelj izvodio radove na izgradnji zgrade u kojoj se nalazi navedena nekretnina te je ista nekretnina predana u posjed tužitelju. Prilikom, a ni nakon realizacije kupoprodaje u zemljišnim knjigama nije bilo evidentirano upisanih tereta, te je tužitelj predmetne nekretnine tako stekao od prednika tuženika bez tereta. Međutim, propušteno je podnijeti zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na istim nekretninama, budući da je dogovor stranaka bio da će tu obvezu na sebe preuzeti investitor odnosno prednik tuženika, koji tu obvezu nije ispunio. Nakon toga je u odnosu na predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama izvršena zabilježba pokretanja ovrhe od strane ovrhovoditelja banka d.d., sve temeljem rješenja Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-806/2013, a da prednik tuženika nije o toj činjenici obavijestio tužitelja kao stvarnog vlasnika predmetnih nekretnina. U međuvremenu je nad prednikom tuženika otvoren stečajni postupak te je za stečajnu upraviteljicu imenovana I. P.. Budući da niti prednik tuženika, niti stečajna upraviteljica nisu obavijestili tužitelja niti su reagirali prema ovrhovoditelju banka d.d. u smjeru obavještavanja, odnosno prigovaranja kako je ovrha pokrenuta na teret nekretnina koje su kupljene od strane tužitelja, sve je rezultiralo time da su predmetne nekretnine u ovršnom postupku prodane trećim osobama. U odnosu na nekretninu – garažu doneseno je rješenje o dosudi Općinskog suda u Zadru 3. listopada 2018. u korist kupca B. n. d.o.o. za kupoprodajnu cijenu od 60.637,89 kuna, dok je u odnosu na nekretninu – parkirno mjesto doneseno rješenje o dosudi Općinskog suda u Zadru 2. srpnja 2018. u korist kupca G. O. za kupoprodajnu cijenu od 25.600,00 kuna. Nakon te prodaje je tužitelj pokrenuo sudske postupke te je njegov tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen u odnosu na nekretninu – garažu, dok je u odnosu na nekretninu – parkirno mjesto njegov tužbeni zahtjev odbijen, ali je podnio žalbu o kojoj još nije odlučeno. Na naprijed opisani način tužitelj je ostao bez svojih nekretnina koje je uredno platio, a tuženik se po osnovi prodaje istih nekretnina namirio dva puta, jednom prodajom nekretnina, a drugi put umanjenjem obveze (duga) tuženika prema banci prodajom tih istih nekretnina u ranije pokrenutom ovršnom postupku. Tužitelj ističe kako je dužnost stečajnog upravitelja bila da prema stanju u poslovnim knjigama i dostupnoj dokumentaciji utvrdi imovinu stečajnog dužnika odnosno što ulazi u stečajnu masu, a što ne te da u tom smjeru poduzme potrebne pravne radnje kako se ne bi dogodilo da dođe do prodaje imovine koja je već otuđena i koja je realno vlasništvo osoba različitih od tuženika, te da na taj način dođe do dvostrukog namirenja dužnika odnosno tuženika. Da je stečajna upraviteljica postupila na način da izvijesti ovrhovoditelja banku d.d. o postojanju prava tužitelja na predmetnim nekretninama odnosno da je na činjenicu pokrenutog ovršnog postupka ukazala i tužitelju, tužitelj bi bio u mogućnosti pravovremeno pokrenuti sudske postupke odnosno trećim osobama učiniti vidljivim vođenje istih i zaštititi svoje vanknjižno vlasništvo i spriječiti nastanak štete. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, jasno je kako je tužitelju nastala šteta u iznosu od 7.500,00 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a kao i šteta u iznosu od 16.490,00 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a. Da bi ironija bila veća, zastupniku po zakonu tužitelja je ponuđena na otkup nekretnina – garaža koja je u ovršnom postupku prodana društvu B. n. d.o.o. te je istu kupio za kupoprodajnu cijenu od 100.000,00 kuna te se uknjižio kao vlasnik.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu kojeg je dostavio sudu 16. srpnja 2021., u bitnome, navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi kako je nesporno da je između tužitelja i pravnog prednika tuženik zaključen ugovor o kupoprodaji dva posebna dijela i to parkirnog mjesta i garaže. Navedenim ugovorima o kupoprodaji koji su zaključeni prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom pravni prednik tuženika, između ostalog, dopustio je tužitelju upis i uknjižbu svoga vlasništva na predmetnim nekretninama (klauzula intabulandi). Tužitelj se svojom greškom propustio upisati kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama. Navodi tužitelja da je dogovor između stranaka bio da prednik tuženika izvrši uknjižbu prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama ne proizlazi iz dokaza u spisu. Ističe kako je rješenje o otvaranju stečajnoga postupka nad tuženikom bilo javno objavljeno i javno su pozvani svi vjerovnici da prijave svoje tražbine u danim rokovima. Također, tuženik ističe kako je činjenica otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom u sredini kojoj je isti bio registriran i u kojoj je poslovao bila javna i javno poznata stvar tako da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da je otvoren stečaj nad tuženikom. Tužitelj nije u stečajnom postupku dostavio stečajnom upravitelju niti obavijest o postojanju izlučnog prava temeljem čl. 147. Stečajnoga zakona, a niti je temeljem čl. 169. st. 4. SZ-a pokrenuo odgovarajući postupak. Iz svega iznesenog je razvidno kako je tužitelj imao i pravnih alata i dovoljno vremena da postupi po odredbama Stečajnoga zakona, ali je isti to propustio učiniti. Isto tako, a što proizlazi i iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4092/2020, stečajna je upraviteljica obavijestila sud kako tužitelj nije dokazao da je ostatak kupoprodajne cijene platio prijebojem, a niti je dostavio obavijest o postojanju razlučnog prava. Neosnovani su navodi tužitelja da stečajna upraviteljica tuženika nije obavijestila sud u ovršnom postupku o predmetnim nekretninama i njihovom statusu, jer je ista to učinila 17. svibnja 2018., točno dan nakon donošenja zaključka Općinskog suda u Zadru o prodaji nekretnina. Temeljem dostavljenog ovrhovoditelj je mogao povući prijedlog za ovrhu u tom dijelu a Općinski sud temeljem čl. 67. st. 2. Ovršnoga zakona obustaviti ovršni postupak jer je ovrha postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti.

3. Tužitelj se na gornje navode tuženika očitovao na način da se prvenstveno protivi navodima da u stečaju nije dostavio obavijest o postojanju izlučnog prava. Naime, tužitelj je u vrijeme pokretanja stečajnog postupka nad tuženikom bio u posjedu predmetnih nekretnina pa nije ni morao zatražiti vraćanje stvari (izlučno pravo). Nadalje, u odnosu na 7.500,00 eura, koje se odnose na kupoprodajnu cijenu parkirnoga mjesta, ističe kako je u spis predmeta dostavljena izjava o prijeboju iz koje jasno proizlazi da je izvršen prijeboj na dio kupoprodajne cijene koja prema ugovoru o prodaji po izboru tužitelja može biti isplaćena prijebojem i to u iznosu od 18.800,99 kuna jer je već prethodno izvršen prijeboj u iznosu od 46.189,26 kuna, a koji prijeboj je već vidljiv iz spomenute Izjave o prijeboju u svezi s otvorenim stavkama na dan 31. prosinca 2007.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid te pročitao priloženu dokumentaciju i to: Ugovor o prodaji br. TIZ23-007/2007 od 11. svibnja 2007., Ugovor o prodaji br. TIZ23-94/2006 od 11. svibnja 2006., Izvatke iz zemljišnih knjiga za predmetne nekretnine, rješenje Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-1530/2017 od 3. listopada 2018. i 31. siječnja 2019. i rješenje o dosudi Općinskog suda u Zadru od 2. srpnja 2018., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4092/2020-2 od 14. listopada 2020., podnesak tuženika iz ovosudnog postupka posl. br. P-268/2019, prigovor treće osobe iz ovršnog postupka Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-1530/2017, tužbu ovdje tužitelja protiv društva G. Z. d.o.o. u stečaju i B. n. d.o.o. radi utvrđenja i proglašenja nedopuštenosti ovrhe, podnesak ovršenika (ovdje tuženika) iz ovršnog postupka od svibnja 2018., izjavu o prijeboju od 8. lipnja 2011., izvod otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2007., saslušan je zastupnik po zakonu tužitelja J. J. te je izvršen uvid u ovosudne predmete posl. br. St-794/2016 i P-83/2019 te predmet Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr- 1530/2017.

5. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

6. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

7. Iako je bilo određeno da će se provesti dokaz saslušanjem stranaka, zastupnik po zakonu, stečajni upravitelj tuženika nije pristupio na zakazano ročište i isti je predložio da se to ročište održi u njegovoj odsutnost. Sud nije naročito ni pozitivno ni negativno po tuženika cijenio činjenicu nedolaska stečajnog upravitelja sa svrhom saslušanja, jer u spornom razdoblju taj stečajni upravitelj nije bio stečajni upravitelj tuženika, već njegova prethodnica pa je ovaj sud stava kako iz tog dokaznog prijedloga ni ne bi mogli dobiti podatke odnosno činjenice bitne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

9. U predmetnom postupku tužitelj traži od tuženika isplatu iznosa kojeg mu je predao na ime kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine, i to što realnom predajom odnosno uplatom, a što prijebojem međusobnih potraživanja, a koje su nekretnine naknadno prodane drugim vlasnicima.

10. U ovom postupku nije sporno da su između tužitelja i prednika tuženika sklopljena dva Ugovora o prodaji i to jedan 11. svibnja 2007. kojim je ugovorena prodaja parkirnoga mjesta za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 7.500,00 eura, te drugi 11. svibnja 2006. kojim je ugovorena prodaja garaže za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 16.490,00 eura.

11. Nadalje, nije sporno ni da se tužitelj temeljem tih ugovora nije uknjižio u zemljišne knjige ni da su predmetne nekretnine u ovršnom postupku koji se vodio protiv tuženika prodane trećim osobama koje su se potom uknjižile kao vlasnici u zemljišnim knjigama.

12. Sporne okolnosti su je li ili nije došlo do isplate kompletne kupoprodajne cijene od strane tužitelja, iz kojeg bi onda razloga tuženik bio dužan te novce vratiti tužitelju, budući da ugovori nisu realizirani i tužitelj temeljem njih nije postao vlasnikom predmetnih nekretnina.

13. Također je sporno je li tužitelj bio dužan u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom prijaviti svoje izlučno pravo u odnosu na predmetne nekretnine ili ne odnosno utječe li činjenica njegovog neprijavljivanja izlučnog prava u stečajnom postupku (koje nije sporno) na obvezu tuženika na vraćanja stečenog bez osnove.

14. U ovom postupku nisu sporne okolnosti na koje stranke upućuju i nije ih trebalo utvrđivati a to su činjenica čija je obveza bila uknjižiti tužitelja u zemljišne knjige – zakonom je predviđeno da je to način stjecanja prava vlasništva nekretnina, i nesporno je da tužitelj nije postao vlasnikom predmetnih nekretnina temeljem tih ugovora.

15. Također, u ovom postupku nije bilo nužno ni utvrđivati je li ili nije u stečajnom odnosno ovršnom postupku upozoren ovrhovoditelj o činjenici postojanja ugovora o prodaji ovršenika i tužitelja, isplati kupoprodajne cijene, predaji u posjed i slično jer je jasno odredbama Ovršnoga postupka predviđeno kako se ovrha na nekretninama provodi u odnosu na nekretnine na kojima postoji uknjiženo pravo vlasništva ovršenika, a u zemljišnoj knjizi u vrijeme pokretanja ovršnoga postupka nije postojala ni zabilježba eventualnog prava tužitelja na predmetnim nekretninama pa tako sami navodi stečajne upraviteljice gornjeg sadržaja u tom ovršnom postupku ne bi nužno činili razliku u postupanju.

16. Uvidom u ovosudni spis posl. br. P-83/2019 utvrđeno je kako je u istome 10. srpnja 2020. donesena presuda kojom je odbijen tužbenih zahtjev tužitelja društva Z. k.d.o.o. kojim je isti tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha određena temeljem ovršnog zaključka Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-1530/2017 i ovršnog rješenja istoga suda istoga poslovnog broja od 3. listopada 2018. Naime, u tom postupku je tužitelj tražio da sud proglasi navedenu ovrhu nedopuštenom budući da se ista vodila temeljem prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja banka d.d. podnesenog protiv ovršenika G. Z. d.o.o. u stečaju a u odnosu na nekretnine, među ostalima, za koje tužitelj Zadar keramika d.o.o. tvrdi da predstavljaju njegovo izvanknjižno vlasništvo pa da tako ne mogu biti predmetom te ovrhe. Ovosudnom presudom je taj tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan budući da tužitelj traži proglašenje nedopuštenom ovrhe koja je već provedena u odnosu na predmetne nekretnine, prodane su na javnoj dražbi, doneseno je rješenje o dosudi, u trenutku prodaje je u zemljišnoj knjizi pravo vlasništva bilo upisano u korist društva G. Z.. Stjecatelj, kupac na dražbi, je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina, kao da na njima ne postoje tuđa prava, tereti i ograničenja (jer ista nisu bila upisana u zemljišnim knjigama) pa tako isti glede tog stjecanja uživa zaštitu prema zakonskim odredbama. U odnosu na društvo B. n. sud je odbacio tužbu, jer isto društvo nije stranka u ovršnom postupku odnosno u odnosu na njega ne postoji odluka ovršnog suda o upućivanju tužitelja u parnicu, a koja odluka predstavlja procesnu pretpostavku za ocjenu dopuštenosti tužbe. Citirana prvostupanjska presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4092/2020-2 od 14. listopada 2020.

17. Uvidom u ovosudni spis posl. br. P-268/2019 utvrđeno je kako je isti vođen povodom tužbe tužitelja Z. k. protiv tuženika G. Z. d.o.o. u stečaju i G. O. radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini koja u naravi čini parkirno mjesto površine 12.00 m2, označeno kao PM-62 na nivou 0.00 u garažnom prostoru, upisano kao br. 79, etaža sklopa višekatne stambeno-poslovne zgrade TIZ 2 i 3 upisane u zk. ul. br. 12643 k.o. Zadar i izgrađene na kč. br. 4783/6 povezano sa suvlasništvom 11/10000 zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta. U tom postupku donesena je prvostupanjska presuda 25. siječnja 2021. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja budući da isti ne može tužbom tražiti da sud utvrdi da je vlasnik nekretnine jer je propustio poduzeti sve propisane korake za njeno stjecanje. Tužitelj je imao samo titulus, naslov, ugovor o prodaji, kao temelj stjecanja, ali mu je nedostajao modus, način stjecanja prava vlasništva, a što predstavlja uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige. Isto tako je istaknuto kako je tuženica ad. 2. u tom predmetu vlasništvo predmetne nekretnine stekla na javnoj dražbi, postupajući u dobroj vjeri. Prvostupanjska presuda potvrđena je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2231/2021-2 od 16. rujna 2021.

18. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja, J. J., saslušanog na ročištu održanom 4. listopada 2022. proizlazi kako je tužitelj bio dugogodišnji partner predniku tuženika i za zgrade T. 2 i 3 su dogovorili izvedbu dobave i postave keramike. U toj zgradi dobili su parkirno mjesto koje je plaćeno kompenzacijom, budući da prednik tuženika nije bio baš solventan, a također su kupili i garažni prostor koji je plaćen dijelom kompenzacijom, a dijelom je baš uplaćena kupoprodajna cijena. Navodi kako ga je gosp. G. u ime prednika tuženika uvjeravao da će on izvršiti uknjižbu, redovno su plaćali pričuvu, račune od Elektre s kojom su imali sklopljen ugovor. Predmetne nekretnine su u posjedu tužitelja već preko 10 godina. Prilikom sklapanja kupoprodajnih ugovora u kojima je navedeno da će kupac izvršiti uknjižbu prisutni su bili komercijalni direktor A. i supruga zastupnika po zakonu tužitelja – D. J., također jedna od direktorica, i oni mogu potvrditi sadržaj dogovora prema kojem se prednik tuženika obvezao izvršiti uknjižbu. Parkirno mjesto je na dražbi kupila gospođa O. koja nije bila spremna za nikakve dogovore, dok je garažu kupilo društvo B. n. s kojima se tužitelj uspio dogovoriti da od njih otkupi svoju garažu, jer su u njoj bile njegove stvari.

19. Iz Ugovora o prodaji br. T23-007/2007 od 11. svibnja 2007. proizlazi kako je isti sklopljen između društava G. Z. d.o.o. kao prodavatelja i Z.k. d.o.o. kao kupca parkirnog mjesta površine 12.00 m2 označenog kao PM-62 na nivou 0.00 u garažnom prostoru, upisano kao 79. etaža sklopa višekatne stambeno – poslovne građevine TIZ 2 i 3, izgrađene na čestici zemlje 4783/6 upisane u zk. ul. br. 12643 k.o. Z., povezano sa suvlasništvom 11/10000 zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta. Ugovorom je utvrđena kupoprodajna cijena u iznosu od 7.500,00 eura te je određeno da su stranke suglasne da kupac prodavatelju kupoprodajnu cijenu može podmiriti i prijebojem potraživanja. Člankom 6. Ugovora je prodavatelj ovlastio kupca da bez daljnjeg sudjelovanja i privole prodavatelja ishodi uknjižbu prava vlasništva na predmetnom parkirnom mjestu na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena prodavatelja u zemljišnim knjigama.

20. Iz Ugovora o prodaji br. T.23-94/2006 od 11. svibnja 2006. proizlazi kako je isti sklopljen između društava G. Z. d.o.o. kao prodavatelja i Z. keramika d.o.o. kao kupca garaže u stambeno-poslovnom objektu u Ulici u Z1 , površine 19,40 m2 označenu kao G-3.3 na nivou 2.80, upisanu kao 117. etaža sklopa višekatne stambeno-poslovne građevine T. 2 i 3, izgrađene na čest. zem. 4783/6, upisane u zk. ul. br. 12643 k.o. Z1 , a povezana sa suvlasništvom 17/10000 zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta. Kupoprodajna cijena predmetne nekretnine utvrđena je u iznosu od 120.337,47 kuna odnosno u protuvrijednosti 16.490,00 eura. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da je kupac do dana potpisa ugovora prodavatelju podmirio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 7.850,99 eura. Kupac se obvezuje prodavatelju ostatak kupoprodajne cijene u protuvrijednosti od 8.639,01 eura podmiriti prijebojem svojih potraživanja prema prodavatelju. Također i ovaj ugovor sadrži tabularnu izjavu.

21. Iz Izjave o prijeboju proizlazi kako dužnik G.-Z. d.o.o. Z1 i vjerovnik Z. k. d.o.o. izjavljuju kako obavljaju prijeboj dospjelih novčanih potraživanja. Potraživanje dužnika prema vjerovniku iznose 71.391,25 kuna a isto toliko iznose i potraživanja vjerovnika prema dužniku i to temeljem Ugovora o prodaji T.23-007/2007 7.500,00 eura po srednjem tečaju HNB-a na dan 9. prosinca 2009. u iznosu od 54.590,26 kuna te temeljem Ugovora o prodaji T.23-094/2006 2.308,24 eura po srednjem tečaju HNB-a na dan 9. prosinca 2009. u iznosu od 16.800,99 kuna. Izjava je datirana 8. lipnja 2011.

22. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan, slijedom čega je temeljem naprijed citiranih odredbi valjalo odlučiti kao u izreci presude.

23. Naime, po pitanju osnove tužbenog zahtjeva ovdje se radi o naknadi stečenog bez osnove odnosno stečenog temeljem osnove koja je naknadno otpala, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21; u daljnjem tekstu: ZOO). Prema toj odredbi kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24. Po stavu ovoga suda u ovom slučaju se na strani tuženika radi o osnovi koja se nije ostvarila odnosno koja je kasnije otpala. Ta osnova su Ugovori o prodaji koji su samo dijelom realizirani – isplaćena je kupoprodajna cijena i tužitelj je stupio u posjed tih nekretnina, međutim, zbog nedostatka uknjižbe u zemljišnim knjigama tužitelj nije nikada stekao pravo vlasništva na istima, već su one prodane u ovršnom postupku koji je vođen protiv tuženika, a sredstvima stečenim tom prodajom je umanjeno potraživanje stečajnog vjerovnika u stečajnom postupu koji se vodi nad tuženikom, čime je tuženik stekao korist. Iz navedenoga je za zaključiti kako je tuženik, zapravo, unovčavanjem predmetnih nekretnina u ovršnom postupku drugi puta naplatio otuđenje predmetnih nekretnina. Na ovaj opisani način, a budući da temeljem predmetnih Ugovora o prodaji tužitelj nije stekao pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama, sva stjecanja koja je tuženik imao temeljem tih Ugovora o prodaji imaju se smatrati sredstvima stečenim temeljem osnove koja se nije ostvarila odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala.

25. Ovaj sud također smatra da je nesporna činjenica kako su plaćanja temeljem Ugovora o prodaji sklopljenih između tužitelja i prednika tuženika izvršena u potpunosti i to dijelom direktnom uplatom (što je potvrđeno u samom Ugovoru o prodaji br. T.23-94/2006) a dijelom prijebojem odnosno kompenzacijom (što je utvrđeno Ugovorima o prodaji i Izjavom o kompenzaciji). Također, činjenicu plaćanja odnosno plaćanja u cijelosti, tuženik nije niti osporio u ovom postupku, pa sud smatra kako nije ni bilo potrebno provoditi daljnje dokaze radi utvrđivanja te činjenice.

26. Naime, u svom odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako je stečajna upraviteljica, a po prijavi ovdje tužitelja odnosno obavijesti istoj o postojanju izlučnoga prava nad dijelom nekretnina (koja također prileži ovom spisu), osporila namirenje kupoprodajne cijene prijebojem. Međutim, u očitovanju na navedeno i naknadno tome tužitelj dostavlja u spis izjavu o prijeboju, dok iz samog iskaza proizlazi kako je tužitelj izvršavao radove za prednika tuženika u predmetnoj zgradi a da tuženik njemu nije izvršio plaćanja za radove već su isti podmireni prijebojem sporne kupoprodajne cijene. Ti navodi su također, po stavu ovoga suda životni i logični, a tuženik ničim naknadno nije nastavio osporavati to plaćanje odnosno podmirenje kupoprodajne cijene prijebojem, već je samo u nastavku postupka ročište bilo u jednom navratu odgođeno jer je stečajni upravitelj tuženika naveo da će se konzultirati sa skupštinom vjerovnika po pitanju mirnog rješenja predmetnoga spora. Iz navedenoga je za zaključiti kako tuženik, na dostavu dodatne dokumentacije koja nije bila dostavljena stečajnoj upraviteljici prilikom prijave izlučnog prava, i na saslušanje zastupnika po zakonu tužitelja odnosno preostale navode po ovom pitanju, više nije imao prigovora pa tako sud nije ni izvodio daljnje dokaze na ove okolnosti, a i s ciljem poštivanja načela ekonomičnosti postupanja i ne provođenja dokaza koji bi izazvali dodatne troškove, a u ovim okolnostima u kojima se radi o utvrđivanju obveze stečajne mase, dalje bi dodatno onemogućile naplatu utvrđenog potraživanja tužitelja povećavanjem troškova.

27. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj bio dužan dostaviti stečajnom upravitelju obavijest o postojanju izlučnog prava temeljem čl. 147. Stečajnoga zakona, bez koje obavijesti sada tužitelj gubi prava koja potražuje u ovom postupku, sud smatra taj prigovor neosnovanim.

28. Naime, kod obavijesti o postojanju izlučnoga prava izlučni vjerovnik obavještava stečajnog upravitelja o tome da ima određeno pravo u odnosu na stvar koju stečajni dužnik drži u posjedu. Međutim, u ovom predmetu nije sporno kako je tužitelj u trenutku otvaranja stečajnoga postupka 18. listopada 2016. (a i sve do prodaje predmetnih nekretnina u ovršnom postupku u svibnju 2018.) bio u posjedu predmetnih nekretnina pa tako ni nije mogao, a ni nije bio dužan naprijed navedenu obavijest dostaviti stečajnom upravitelju.

29. Predmetno potraživanje, po stavu ovoga suda, u ovom trenutku, zapravo predstavlja obvezu stečajne mase, i to onu obvezu iz kategorije ostalih obveza stečajne mase iz čl. 156. Stečajnoga zakona. Naime, vjerovnici stečajne mase, a što je ovdje sada tužitelj, ne ostvaruju svoje tražbine podnošenjem prijave stečajnom upravitelju kao stečajni vjerovnici. Oni trebaju zahtijevati od stečajnog upravitelja da im plati ono što im duguje stečajna masa i mogu podnijeti kondemnatornu tužbu, što je ovdje tužitelj i učinio.

30. Slijedom svega navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci presude, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da tužitelju isplati utuženi iznos. 31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; u daljnjem tekstu: Tarifa) pa je tako tužitelju priznat trošak zastupanja na ročištima održanim 24. ožujka 2022., 5. srpnja 2022. i 4. listopada 2022. od po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) i trošak sastava tužbe i obrazloženog podneska od 30. studenoga 2022. od po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), prema vrijednosti predmeta spora, što uz pripadajući PDV od 25%, prema važećoj vrijednosti boda od 15,00 kn, ukupno iznosi 23.437,50 kuna.

U Zadru 7. studenog 2022.

Sutkinja

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa iste, putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, pismeno, u 3 istovjetna primjerka. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

DNA:

- Tužitelju po pun. uz poziv za plaćanje sudske pristojbe za presudu u iznosu od 2.099,00 kuna/278,59 eura

- Tuženiku