Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-319/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. D. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog B. D. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 15. lipnja 2021. broj K-20/2015-65, u sjednici održanoj 4. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. D. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, ispravljenom rješenjem Županijskog suda u Karlovcu od 12. srpnja 2021. broj K-20/2015-66, optuženi B. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te je na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, pa mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda i određeno je da će se od izrečene kazne zatvora izvršiti dio kazne u trajanju od osam mjeseci, dok se dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženi B. D. u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oštećenom trgovačkom društvu L. … d.d. u stečaju, Z. …, dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 75.699,43 kn, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu, a optuženi B. D. obvezan je da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati oštećeniku L. …, iznos od 75.699,43 kn u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točke 1., 6. i 7. ZKP/08. optuženom B. D. naloženo je da podmiri trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn i daljnji trošak u iznosu od 6.015,50 kn, dok će visina troška iz članka 145. stavak 2. točke 7. ZKP/08. biti naknadno određena, nakon što sud utvrdi stvarne troškove zastupanja oštećenika prema priloženom troškovniku.

2. Nasuprot tome, istom presudom je na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. optuženi D. D. oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

2.1. Na temelju članka 149. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP/08. određeno je da troškovi kaznenog postupka i nužni izdaci optuženog D. D. i nužni izdaci i nagrada branitelja optuženog D. D. padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv te presude podnijeli su žalbe Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu i optuženi B. D. po branitelju S. P., odvjetniku u G.

3.1. Državni odvjetnik pobija osuđujući dio presude žaleći se zbog odluke o kazni, a oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu "preinači i optuženi Branko Dobiš osudi na strožu zatvorsku kaznu", a da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu "ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku".

3.2. Optuženi B. D. žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu i predlaže da se pobijana presuda preinači i "optuženika oslobodi od optužbe da je počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom ŽDO u Karlovcu broj K-DO-101/11., od 29. svibnja 2015. stavlja na teret , ili podredno da se pobijana prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje".

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na osuđujući dio pobijane presude

7. Optuženi B. D. navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da je "izreka presude nerazumljiva, odnosno proturječna razlozima presude, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama utvrđenim u ovom postupku, a razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni". Time žalitelj B. D. tek parafrazira dio teksta odredbe članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., ne konkretizirajući u čemu bi se naznačeni vidovi te bitne postupovne povrede ostvarivali. Daljnjim navodima žalbe optuženi B. D. obrazlaže zbog čega nalazi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Ispitivanjem tog dijela pobijane presude povodom podnesenih žalbi državnog odvjetnika i optuženog B. D. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju mora paziti na temelju članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08., pa tako ni ona iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08.

8. Povredu kaznenog zakona optuženi B. D. temelji na tvrdnji da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su dokazani navodi činjeničnog opisa inkriminacije, jer da činjenični navodi iz dispozitiva nemaju uporište u provedenom dokaznom postupku, čime zapravo obrazlaže tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, koja opstoji kada je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Dakle, žalbom se ne naznačuje niti jedna od povreda kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., a ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženog B. D. nije povrijeđen kazneni zakon.

9. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženi B. D. kritizira po prvostupanjskom sudu utvrđene činjenice, no to čini općenito, ostajući u suštini kod navoda obrane iznesene tijekom postupka. Naglašava da je trgovačko društvo L. u inkriminiranom razdoblju ali i prije i nakon toga djelovalo prilično netransparentno, te da nije bilo član krovne udruge dioničkih društava koje je kontroliralo i nadziralo rad trgovačkih društava. Međutim, ne postoji niti jedna odredba važećih zakona koja bi obvezivala trgovačka društva, odnosno dionička društva da se učlane u "krovnu udrugu dioničkih društava", niti žalitelj specificira o kakvoj bi se to krovnoj udruzi dioničkih društava radilo i na temelju čega bi to bilo obvezno te kakve bi to veze imalo s inkriminacijom.

9.1. Optuženi B. D. spominje iskaz svjedoka T. D. koji je navodno naglašavao utjecaj braće B. na rad trgovačkog društva u inkriminiranom periodu, držeći da taj navod potkrjepljuje obranu žalitelja. Međutim, prvostupanjski je sud osnovano otklonio kao neuvjerljivu obranu optuženog B. D., što je potkrijepio ne samo uvjerljivim i životnim iskazom svjedoka M. M. koja je za to trgovačko društvo obavljala knjigovodstvene usluge i ustvrdila da je u tom periodu kontaktirala isključivo s optuženikom, nego i ugovorom o kupnji dionica od 20. veljače 2009. iz kojeg je razvidno da je optuženi B. D. od I. B. i L. B. kupio dionice tog trgovačkog društva u iznosu od 350.000,00 Eura, iz čega razumno proizlazi zaključak da L. i I. B. nakon toga nisu imali nikakav pravni, imovinski ili ekonomski interes da na bilo koji način sudjeluju u vođenju poslova tog društva. Stoga podatak da je prije toga L. B. bio direktor društva, a na što se nesumnjivo odnosi uopćena izjava svjedoka T. D., ni na koji način nema utjecaj na ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda.

9.2. Optuženi B. D. također ukazuje na račune koji su dostavljeni u spis a koji prema njegovom mišljenju potvrđuju navode njegove obrane da je iz svojih sredstava podmirivao obveze društva, zbog čega nalazi pogrešnim ocjenu prvostupanjskog suda koji nije prihvatio optuženikovu tvrdnju da je kupnja namještaja bila zapravo kompenzacija za iznos koji je on uložio u trgovačko društvo L. … Međutim, optuženik ispušta iz vida podatak da je prvostupanjski sud uzeo u obzir naknadno doprinesene račune koje optuženi B. D. spominje, te je iz činjeničnog opisa inkriminacije ispustio dio za koji se optuženik teretio optužnicom u vezi s kupnjom i montažom parketa, te je korigirao iznos za koji se prema optužnici B. D. teretio da ga je pribavio kao imovinsku korist podizanjem gotovine s tekućeg računa L... U vezi s tim prvostupanjski je sud prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka M. Š., a koji je priložene račune prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo u obzir i u skladu s tim umanjio iznose pribavljene koristi i nastale štete. Zbog toga nema mjesta dvostrukom honoriranju tih računa što zapravo sugerira žalitelj B. D.

9.3. Žalitelj B. D. ističe da personalni dokazi nisu kompatibilni, pa da se sud "mora opredijeliti za one kojima poklanja vjeru, gdje se unatoč različitim iskazima problematiziraju isključivo iskazi svjedoka koji idu u prilog optuženiku", iz čega izvlači zaključak da postoji "klasična dvojba o bitnim činjenicama" pa je sud morao postupiti "pro reo", a ne "contra reo" (umjesto ispravno: "contra reum"). Ovako koncipiran žalbeni navod krajnje je uopćen, pa je jedino moguće i uopćeno odgovoriti. U najvećem broju kaznenih predmeta personalni dokazi nisu u međusobnoj suglasnosti, što nikako ne podrazumijeva da je sud dužan prihvatiti samo one personalne dokaze koji idu u korist okrivljeniku. Naime, dužnost suda je da svaki od izvedenih dokaza podvrgne kritičkoj analizi i ocjeni i to kako pojedinačno tako i u vezi s ostalim dokazima, pri čemu mora na umu imati kako sadržaj tih dokaza (koji mora biti konzistentan, logičan, životan i razuman, te u skladu s ostalim dokazima u biti istovjetnog sadržaja) tako i osobne podatke svjedoka i njihov odnos s okrivljenikom i oštećenikom, budući da i to može utjecati na istinitost, pouzdanost i vjerodostojnost iskaza. Upravo je na opisani način postupio sud prvog stupnja, uzevši kao ishodište i neprijeporne dokaze one koji su materijalni, odnosno ugovor o kupnji dionica, datum imenovanja uprave, izdanu punomoć za zastupanje B. D., račune i podatke o plaćanju. Opravdano je stoga prvostupanjski sud kao vjerodostojne cijenio iskaz svjedoka M. M., koja je vodila knjigovodstvo za oštećeno trgovačko društvo, pri čemu treba naglasiti da svjedokinja nije u sukobu ili lošim odnosima s optuženim B. D., te iskaze svjedoka L. B. i I. B. Ispravno je također prihvaćen nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka koji je utemeljen na pisanoj dokumentaciji i u skladu je s pravilima struke, pri čemu žalitelj nije prigovarao tom nalazu i mišljenju. Kraj takvog stanja stvari opravdano je također prvostupanjski sud zaključio da obrana optuženika nije prihvatljiva, niti je potkrijepljena ikakvim prihvatljivim dokazima.

10. Zbog odluke o kazni žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi B. D.

10.1. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio utvrđene olakotne, a podcijenio utvrđene otegotne okolnosti. Posebno naglašava da su optuženici postupali kako bi optuženom B. D. omogućili stjecanje nepripadne imovinske koristi, kao i da je optuženi B. D. bio član Nadzornog odbora oštećenog trgovačkog društva pa već zbog toga nije smio zastupati društvo prema vani. Uz to ističe da je optuženi B. D. tako uredio način poslovanja da je bilo nemoguće pratiti njegov rad i poslovanje jer je sve odluke donosio sam.

10.2. Optuženi B. D. pak smatra da je prvostupanjski sud propustio u dovoljnoj mjeri cijeniti olakotne okolnosti, i to protek vremena od počinjenja, nekažnjavanost i posebno žaliteljevo teško narušeno zdravlje zbog čega se on psihijatrijski liječi.

10.3. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske razmotrio je po prvostupanjskom sudu izrečenu kaznu zatvora u svjetlu ovako suprotstavljenih gledišta stranaka te je zaključio kako je po prvostupanjskom sudu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci i potom primijenjena djelomična uvjetna osuda potpuno adekvatna sankcija kako težini počinjenog djela tako i ispravno i potpuno utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima. Po načinu počinjenja ovo kazneno djelo i po mišljenju drugostupanjskog suda ne odudara od uobičajenih djela te vrste, a visina izrečene kazne adekvatna je različitim načinima počinjenja koje je optuženi B. D. primjenjivao sve kako bi sebi pribavio imovinsku korist. Iako je od počinjenja djela proteklo više od deset godina, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je po prvostupanjskom sudu odmjerena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci adekvatna, jer ne samo što iznos pribavljene imovinske koristi treba promatrati u kontekstu vremena počinjenja, nego je takva kazna odgovarajuća i činjenici da je optuženi B. D., tada u dobi od 42 godine što podrazumijeva životno i poslovno iskustvo i snalaženje u propisima, u suštini iskoristio neznanje, neiskustvo i naivnost svog znatno mlađeg brata D. D. kojeg je postavio za direktora da bi potom od njega dobio punomoć za zastupanje, zasigurno znajući da kao direktor ima znatno veće ovlasti i odgovornosti, a sve počinjene radnje rezultirale su pribavljanjem imovinske koristi isključivo za optuženog B. D. Istodobno, respektirajući zaprijećeni raspon kazne zatvora za to kazneno djelo (od jedne do deset godina) ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije opravdano ni strože kažnjavanje. Konačno, s obzirom na to da je prvostupanjski sud optuženom B. D. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu nije prihvatljivo ni blaže kažnjavanje. D. izrečene kazne od osam mjeseci koji se ima izvršiti (pri čemu optuženik ima mogućnost liječenja na izdržavanju kazne zatvora) odgovara težini počinjenog djela i ličnosti optuženika, te nema mjesta ni izricanju neke blaže sankcije. Upravo će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci i izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

10.4. Optuženi B. D. žali se i na dosuđeni imovinskopravni zahtjev uz navod da isti "nije osnovan", no taj prigovor ne konkretizira. S obzirom na to da je činjeničnim opisom kaznenog djela za koje je optuženi B. D. proglašen krivim utvrđeno da je on pribavio korist u iznosu od 75.699,43 kn, te u istom iznosu oštetio trgovačko društvo L. …., a da je imovinskopravni zahtjev dosuđen upravo u tom iznosu, citirani je prigovor optuženika je neprihvatljiv.

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

11. Državni odvjetnik kritizira zaključak prvostupanjskog suda da nema dovoljno dokaza da je optuženi D. D. počinio terećeno kazneno djelo, nalazeći nedovoljnim i neprihvatljivim argumente prvostupanjskog suda da optuženi D. D. nije bio u dovoljnoj mjeri osposobljen za obavljanje poslova direktora trgovačkog društva i da je samo fiktivno bio u ulozi direktora, dok da je sve poslove obavljao optuženi B. D. Ističe da "nije isključena mogućnost da je optuženi D. D. opunomoćio optuženog B. D. da obavlja poslove direktora L..., međutim da s tim nije prestala obveza i dužnost optuženog D. D. da nadzire rad opunomoćenika", te da "drugim riječima nije na njega mogao prenijeti sve ovlasti direktora, pa ni ovlast zastupanja po punomoći".

11.1. Gore citirani prigovori državnog odvjetnika nisu osnovani. Prije svega, optuženi D. D. se optužnicom teretio da je kao direktor trgovačkog društva L. ... u srpnju 2010. zajedno i po prethodnom dogovoru s optuženim B. D., predsjednikom Nadzornog odbora tog društva protivno članku 25. i 41. Statuta trgovačkog društva L. ..d.d. i članku 242. Zakona o trgovačkim društvima u nakani da optuženom pribavi znatnu imovinsku korist dao punomoć za zastupanje društva znajući da je optuženi B. D. sklopio više poslova na štetu trgovačkog društva te ga u tome nije spriječio. Niti jedan od izvedenih dokaza ne upućuje na to da je postojao dogovor i zajedničko postupanje optuženog D. D. s optuženim B. D. koji bi obuhvaćao namjeru optuženog D. D. da starijem bratu pribavi znatnu nepripadnu imovinsku korist, kao i da je znao da je optuženi B. D. sklopio više poslova kojima je pribavio takvu korist na štetu trgovačkog društva. Na sumnju da je postojao dogovor između optuženika upućuje isključivo podatak da su optuženici braća, no on sam po sebi nije dovoljan da bez drugih dokaza ili barem zatvorenog kruga indicija dovede do zaključka o dokazanosti inkriminiranih postupaka optuženog D. D. Pritom treba naglasiti da i optuženi B. D. priznaje da je optuženi D. D. samo „figurirao“ kao direktor, kao i da uopće nije vodio poslove društva. Prema činjeničnom opisu inkriminacije i državni odvjetnik smatra da je upravo optuženi B. D. taj koji je vodio poslove društva isključujući sve ostale iz toga. Dapače, na to ukazuju brojni dokazi na osnovu kojih je optuženi B. D. i proglašen krivim, a koji potkrjepljuju zaključak da se radilo o krajnje netransparentnom poslovanju tog trgovačkog društva zbog čega je i svjedokinja M. M. imala problem s vođenjem knjigovodstva. Ima li se na umu da je kroz inkriminirano razdoblje optuženi D. D. boravio i radio na H. u trgovačkom društvu Ž. na poslovima poljoprivrede, a koji podatak nije ničim doveden u sumnju, jasno je da optuženi D. D. nije ni fizički mogao kontrolirati rad optuženog B. D., pri čemu o tom radu i nije bilo dovoljno dokumentacije kako je to već naglašeno. Uz to, kako to ispravno uočava prvostupanjski sud nitko od zaposlenika i suradnika oštećenog trgovačkog društva, svjedoka koji su ispitani (P. Č., V. M., I. M., I. M.) nije nikad upoznao niti vidio optuženog D. D. što je dodatna potvrda za argument kako on uopće nije dolazio u G. niti u trgovačko društvo L…Nadalje, životna dob optuženog D. D. i njegov stupanj obrazovanja te iskustva na vrsti posla kojim se bavio zasigurno nisu takvi da bi opravdavali tezu kako je on znao koje su mu dužnosti i kome smije, a kome ne smije izdati punomoć. Iako je točno da onaj koji se prima uloge direktora prihvaća i sve odgovornosti i obveze koje iz te pozicije proizlaze, ta činjenica ne podrazumijeva i to da je optuženi D. D. djelovao u dogovoru i znajući za sve poslove koje je sklapao optuženi B. D., a za što se on konkretno tereti. Dakle, kraj izloženog stanja stvari opravdano je prvostupanjski sud zaključio da nema dovoljno dokaza da je optuženi D. D. počinio kazneno djelo iz članka 246. savak. 1. i 2. KZ/11. na način koji je činjenično opisan u optužnici.

12. Ispitivanjem oslobađajućeg dijela pobijane presude povodom žalbe državnog odvjetnika a po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

13. Iz gore iznesenih razloga trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. D. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 4. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.