REPUBLIKA HRVATSKA

P-2220/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S., po sucu ovog suda Ž. T., kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz K. K., …, OIB: …, zastupan po pun. S. K. odvj. u S., protiv tuženika

Z. B. d.d. Z., …, OIB: …, zastupan po pun. D. M. odvj. u Z., radi utvrđenja i

isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 30. rujna 2022. god., u prisustvu pun. tužitelja S. K. odvj. u S., i pun. tuženika D. M. odvj. u

Z., dana 04. studenog 2022. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3208486305 od 22.2.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 16.655,94 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 16.655,94 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 236,99 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3208486305 od 22.2.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d., članak 6., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. III Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana, isplati tužitelju iznos od ukupno 23.777,53 kuna, sve sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, s tim da za razdoblje do 31. prosinca 2007. god., kamata teče po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, potom za razdoblje od 01.siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. god., kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., pa do isplate, kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to kako slijedi:

-na iznos od 0,60 kn teče od 01.04.2007. god.,

-na iznos od 13,62 kn teče od 01.11.2007. god.,

-na iznos od 2,82 kn teče od 01.12.2007. god.,

-na iznos od 22,92 kn teče od 01.01.2008. god.,

-na iznos od 33,61 kn teče od 01.02.2008. god.,

-na iznos od 58,45 kn teče od 01.03.2008. god.,

-na iznos od 63,82 kn teče od 01.04.2008. god.,

-na iznos od 36,34 kn teče od 01.05.2008. god.,

-na iznos od 35,34 kn teče od 01.06.2008. god.,

-na iznos od 27,78 kn teče od 01.07.2008. god.,

-na iznos od 23,82 kn teče od 01.08.2008. god.,

-na iznos od 22,09 kn teče od 01.09.2008. god.,

-na iznos od 84,84 kn teče od 01.10.2008. god.,

-na iznos od 103,72 kn teče od 01.11.2008. god.,

-na iznos od 56,82 kn teče od 01.12.2008. god.,

-na iznos od 131,56 kn teče od 01.01.2009. god.,

-na iznos od 151,45 kn teče od 01.02.2009. god.,

-na iznos od 165,21 kn teče od 01.03.2009. god.,

-na iznos od 126,22 kn teče od 01.04.2009. god.,

-na iznos od 131,87 kn teče od 01.05.2009. god.,

-na iznos od 113,42 kn teče od 01.06.2009. god.,

-na iznos od 120,81 kn teče od 01.07.2009. god.,

-na iznos od 128,09 kn teče od 01.08.2009. god.,

-na iznos od 146,03 kn teče od 01.09.2009. god.,

-na iznos od 130,73 kn teče od 01.10.2009. god.,

-na iznos od 141,08 kn teče od 01.11.2009. god.,

-na iznos od 137,59 kn teče od 01.12.2009. god.,

-na iznos od 169,31 kn teče od 01.01.2010. god.,

-na iznos od 184,44 kn teče od 01.02.2010. god.,

-na iznos od 179,82 kn teče od 01.03.2010. god.,

-na iznos od 203,72 kn teče od 01.04.2010. god.,

-na iznos od 226,71 kn teče od 01.05.2010. god.,

-na iznos od 243,82 kn teče od 01.06.2010. god.,

-na iznos od 280,96 kn teče od 01.07.2010. god.,

-na iznos od 250,54 kn teče od 01.08.2010. god.,

-na iznos od 335,91 kn teče od 01.09.2010. god.,

-na iznos od 299,02 kn teče od 01.10.2010. god.,

-na iznos od 297,38 kn teče od 01.11.2010. god.,

-na iznos od 357,66 kn teče od 01.12.2010. god.,

-na iznos od 413,86 kn teče od 01.01.2011. god.,

-na iznos od 345,93 kn teče od 01.02.2011. god.,

-na iznos od 372,99 kn teče od 01.03.2011. god.,

-na iznos od 339,52 kn teče od 01.04.2011. god.,

-na iznos od 392,80 kn teče od 01.05.2011. god.,

-na iznos od 458,67 kn teče od 01.06.2011. god.,

-na iznos od 502,31 kn teče od 01.07.2011. god.,

-na iznos od 710,57 kn teče od 01.08.2011. god.,

-na iznos od 481,29 kn teče od 01.09.2011. god.,

-na iznos od 451,76 kn teče od 01.10.2011. god.,

-na iznos od 451,88 kn teče od 01.11.2011. god.,

-na iznos od 459,46 kn teče od 01.12.2011. god.,

-na iznos od 491,01 kn teče od 01.01.2012. god.,

-na iznos od 505,85 kn teče od 01.02.2012. god.,

-na iznos od 506,40 kn teče od 01.03.2012. god.,

-na iznos od 494,83 kn teče od 01.04.2012. god.,

-na iznos od 499,66 kn teče od 01.05.2012. god.,

-na iznos od 511,20 kn teče od 01.06.2012. god.,

-na iznos od 498,96 kn teče od 01.07.2012. god.,

-na iznos od 499,65 kn teče od 01.08.2012. god.,

-na iznos od 477,18 kn teče od 01.09.2012. god.,

-na iznos od 488,49 kn teče od 01.10.2012. god.,

-na iznos od 500,78 kn teče od 01.11.2012. god.,

-na iznos od 491,97 kn teče od 01.12.2012. god.,

-na iznos od 495,02 kn teče od 01.01.2013. god.,

-na iznos od 479,89 kn teče od 01.02.2013. god.,

-na iznos od 473,34 kn teče od 01.03.2013. god.,

-na iznos od 499,38 kn teče od 01.04.2013. god.,

-na iznos od 462,06 kn teče od 01.05.2013. god.,

-na iznos od 463,06 kn teče od 01.06.2013. god.,

-na iznos od 456,01 kn teče od 01.07.2013. god.,

-na iznos od 460,56 kn teče od 01.08.2013. god.,

-na iznos od 468,08 kn teče od 01.09.2013. god.,

-na iznos od 480,59 kn teče od 01.10.2013. god.,

-na iznos od 482,11 kn teče od 01.11.2013. god.,

-na iznos od 498,33 kn teče od 01.12.2013. god.,

-na iznos od 478,37 kn teče od 01.01.2014. god.,

-na iznos od 494,29 kn teče od 01.02.2014. god.,

-te na iznos od 499,48 kn teče od 01.03.2014. godine.

IV Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.892,77 kn.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 17. svibnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 22.02. 2007. god., s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) br. 3208486305, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 16.655,94 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB.

Tuženik je u navedenom unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1 Ugovora, ugovorio valutnu klauzuli u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2 i čl. 7 Ugovora, vezao uz ovu valutu, te je u čl. 2 naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,20% godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva, i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci sama banke ("temeljem odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d.") bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

Postupajući na ovakav način, i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao, niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred T. sudom u Z. pod posl. br. P-1401/12. U

navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06. 2014. god., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod posl. br. Pž-7129/13-4, u toč. II potvrdio presudu TS u Z. posl. br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09. 2003. do 31.12. 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06. 2018. god., potvrdio presudu TS u Z. posl. br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.04. 2005. do 31.12. 2008. god., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/13), i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08. 2007. do 31. 12. 2008. god., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, i 133/09), i to člancima 96 i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju dokumentacije iz ovog kredita je izrađen izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa, kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, te iznos koji je tuženik cjelokupno neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita iznosi 20.535,57 kn.

Tužiteljica navodi da činjenicom utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka tj. od kada su ugovorene, ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, temeljem čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c Zakona o parničnom postupku, te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstva što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese deklaratornu odluku radi utvrđenja ništetnosi pobliže opisanu u toč. I i II izreke presude, te da obveže tuženika na isplatu iznosa od ukupno 20.535,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta otplate predmetnog kredita, pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 26.srpnja 2021. god., tuženik navodi da se prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnja da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 od 22.02.2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

Tuženik je stoga predložio ovom sudu da donese rješenje, kojim će staviti izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 25. lipnja 2021. godine, te se oglasiti mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, i po pravomoćnosti rješenja spis dostaviti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu.

Podredno i opreza radi, tuženik daje odgovor na tužbu, pa navodi da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 16.655,94, i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 20.535,57 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Navodi da tužitelj u podnesenoj tužbi predlaže da se sva potrebna dokumentacija temeljem koje bi financijski vještak mogao napraviti izračun potraživanja zatraži odnosno pribavi od tuženika, te ističe kako je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa dostavio sve isprave koje se odnose na tužiteljev zahtjev iz ugovora o kreditu, te posljedice nemara tužitelja vezano za čuvanje dokumentacije ne mogu teretiti tuženika. Slijedom navedenog, prema mišljenju tuženika, pokušaj prevaljivanja tereta dokaza sa tužitelja na tuženika predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 15.05.2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 15.05.2014. godine, nastupila zastara.

Nadalje navodi da je dana 17. rujna 2019. godine, objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C- 81/19, (NG OH c/a SC B. T. S.) iz koje proizlazi da je ugovorna

odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine, između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?

Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA), ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak.

Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Nadalje, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime, prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.

Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju, rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive).

Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.

Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12, tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z. banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos.

U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.”

U odnosu na CHF kredite, navedeno je slijedeće: “U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijeniti će se šestomjesečni LIBOR za CHF.”

Dakle, počevši od 01.01.2013., kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope.

Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od: Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena; te Fiksnog dijela koji iznosi 7,485 postotnih poena.

Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na dan 1. srpnja 2013, koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31.12.2012, već jedino njen eventualni pad. Tuženik je dakle, udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12.

Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.

Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine).

Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

Nadalje, dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije.

Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,20 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime, jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (V. G., Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Navodi da Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13, potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP), jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i dalje egzistira.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO, smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Tužiteljica u podnesku od 24. kolovoza 2021. god., navodi da su prigovori tuženika su u potpunoj suprotnosti sa pravomoćnim utvrđenjima i shvaćanjima svih sudskih instanci u Republici Hrvatskoj, a sve vezano uz postupak kolektivne pravne zaštite potrošača u kojem je tuženik Z. banka d.d. sudjelovala kao tužena,

a koji je vođen upravo u pogledu istovjetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i jednostranoj promjeni kamatnih stopa odlukom banke.

Za tuženika očito ne postoji niti jedan zakon, ne postoji Zakon o zaštiti potrošača, ne postoji Zakon o obveznim odnosima, ne postoji pravo Europske unije, ne postoje Direktive kojima se regulira područje zaštite potrošača, no najvažnije ne postoji niti navedeni kolektivni sudski postupak u kojem je on sudjelovao, i to kao prvotuženik, a koji je pravomoćno okončan na način da je tuženik taj spor izgubio. Navodi da sukladno postupovnim odredbama, čl. 7. i čl. 219. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), odnosno sukladno načelo slobodne ocijene dokaza iskazanom kroz čl. 8. ZPP-a kao i čl. 223.a ZPP-a, ima svako pravo predložiti sve dokaze koje smatra potrebnim za utvrđenje osnova i visine potraživanja, pa i zatražiti da sud naloži tuženiku dostavu svih potrebnih knjigovodstvenih podataka koji su potrebni za izradu nalaza i mišljenja.

Ovo je izneseni dokazni prijedlog tužitelja, pa pored činjenice da primjenom elementarne logike to ne može biti „prevaljivanje tereta dokaza na tuženika“, ne može ni biti navodna zloupotreba procesnih ovlaštenja, pošto će tuženik po rješenju suda u sudski spis dostaviti sve potrebne isprave, pa tužitelj u tom smislu svakako predlaže da sud donese rješenje kojim će se naložiti tuženiku dostava podataka po kreditu, a sukladno zahtjevu sudskog vještaka za potrebe izrade nalaza i mišljenja u ovom predmetu.

Prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda je neosnovan. Naime, odredba predmetnog Ugovora o kreditu na koji se poziva tuženik, članak 16., u dijelu u kojem se ugovara nadležnost prema sjedištu tuženika, nepoštena je ugovorna odredba koja kao takva ne obvezuje tužitelja kao potrošača.

Sukladno odredbama Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), te judikaturi suda Europske unije, koja predstavlja sastavni dio u primjeni prava Unije, sud ovakvu odredbu, u kojoj se na štetu potrošača u tipski ugovor implementira odredba kojom se mjesna nadležnost suda želi odrediti u mjestu koje je daleko od prebivališta potrošača i na njegovu štetu, ne smije primijeniti.

Konkretno, na nepoštenost i ništetnost sporne odredbe, a slijedom primjene Direktive 93/13, ukazuje presuda Suda Europske unije, u predmetu C-243/08, P. G. Z. c/a protiv E. S. G., od 4.6.2009. godine, koja se

dostavlja u prilogu ovog podneska, a koja jasno navodi kako sud ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu mora izuzeti iz primjene.

Štoviše, ovakvo obvezujuće pravno stajalište Suda Unije, je u cijelosti sukladno i pozitivnim propisima RH, konkretno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP), čl. 49.1 kojim je propisano: Članak 49. (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Da se ovakva odredba smatra nepoštenom izričito ukazuje čl. 50. ZZP-a, st. 1, točka 19.: Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: - odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

Sporna ugovorna odredba čl. 16. Ugovora o kreditu, dakle izravno je suprotna čl. 81. i 82. ZZP03/čl. 96. i 97. ZZP07 (49. i 50. ZZP-a), a gotovo je izlišno posebno elaborirati kako bi eventualno vođenje sudskog postupka čak u Zagrebu, tužiteljici koja prebiva u Splitu predstavljalo izniman ekonomski izdatak, kako u pogledu troškova zastupanja, troškova pristupa sudu itd., čime joj se ostvarenje prava otežava.

Posebice se ističe kako je tuženik ovu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugradio u tipski Ugovor o kreditu, dakle u ugovor koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika i to na direktnu štetu tužitelju, sve pored činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora imao, pa i danas ima, poslovnu jedinicu u Splitu.

Tužiteljica dodatno napominje, a na što ukazuje Direktiva 93/13 implementirana u Zakon o zaštiti potrošača, kako postupovna pravila ne smiju nikada biti primijenjena na način da potrošaču onemogućuju ili pristup sudu ili uspostavu početne pravne i činjenične situacije kao da nepoštene odredbe nije ni bilo, a ovdje kao da nema nepoštene ugovorne odredbe o nadležnosti suda daleko od mjesta prebivališta potrošača.

Suprotno shvaćanje, kakvo promovira tuženik protivno je pravu Unije, te u konačnici umanjuje i pravo na djelotvornu pravnu zaštitu, koju jamči čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, sudska praksa Suda EU (kao u predmetima 33/76 R.-Z., 45/76 C., 199/82 S. G., C-432/05 U.),

odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencije) i to čl. 6. i 13., povezano sa primjenom prava Unije, Direktive 93/13, koja potrošaču jamči efektivnu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi uspostavom početne pravne i činjenične situacije (presuda C-145/15, N., t. 61.-63), na što posebice ukazuje presuda C-432/05, U., t. 44.: "Također, na nacionalnim je sudovima da interpretiraju postupovna pravila kojima se uređuju podneseni zahtjevi, na način da omoguće da se ta pravila, kad god je moguće, implementiraju na način da pridonose postizanju cilja, navedenog u točki 37., osiguravanja učinkovite sudske zaštite prava pojedinca zajamčenih pravom Zajednice".

Da je tome tako ukazuje i već ustaljena sudska praksa, kako Suda Unije, tako i sudska praksa u Republici Hrvatskoj.

Tužitelj je već gore naveo kako obvezujuće odluke Suda Europske unije, prije svega odluka C-243/08, P. G. Z. c/a protiv E. S. G., od

4.6.2009. godine, jasno navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Isto stajalište zauzima i sudska praksa u Republici Hrvatskoj pa tužitelj primjerice ukazuje na odluku Ž. suda u S., poslovni broj Gž-1621/2016-

1 od 25.4. 2016., i poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4.5.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti, odluku Ž. suda u Z., poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19.3.2019.

godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti, odluku Ž. suda u R., poslovni broj Gž 2066/2017-2 od

15.11.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti, i poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3.12.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti, odluku Ž. suda u S. B., poslovni broj Gž

136/2019-2 od 28.1.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti.

Tužiteljica navodi da u prilogu podneska dostavlja i daljnja praksa Županijskih sudova o ovom pitanju kao što se i dostavlja pravno shvaćanje Vrhovnog sud RH koji je u svojoj odluci poslovni broj Gr1 143-2019-2 od 11.12.2019., konačno razriješio ovo pitanje na način da je utvrdio kako je ovakva ugovorna odredba nepoštena i ništetna i kako je nadležan sud, a u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju, prema mjestu prebivališta potrošača.

Sukladno svemu iznijetom tužiteljica predlaže očito neosnovan prigovor nenadležnosti odbiti.

Tužiteljica nadalje ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11, kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Z., poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Konkretno, izreka presude u odnosu na tuženika Z. banku d.d. glasi:

„Utvrđuje se da je prvotuženik Z. banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005.

do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“.

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP), te Zakona o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

Tužiteljica u ovom postupku naime, ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka, i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

Sasvim je jasno da u takvoj pravnoj situaciji nema mjesta ponovnom vođenju identičnog postupka i utvrđivanja i dokazivanja svega onoga što je već dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite jer bi suprotan pravni pristup bio izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa te bi to u konačnici bilo protivno postupovnim odredbama.

Zakonske odredbe naime nisu same sebi svrha, već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.

Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a, koje propisuju: Članak 502.c " Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju: (Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove), Članak 118. "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika".

O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite, pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi: „Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“

te navodi: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao, pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. godine.

U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi R. A. d.d., i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje

Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Z., poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je de facto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.

Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak, odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama, te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.

Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu, te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i što daje upravo iznos koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja.

Tužiteljica je slijedom iznijetog predložila da sud u nastavku postupka odredi prije svega financijsko knjigovodstveno vještačenje kojim će se utvrditi ukupno plaćeno od strane tužitelja, dok je izvođenje bilo kakvih drugih dokaza nepotrebno i protivno načelu izravnog učinka, a kako je već obrazloženo u pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda i Ustavnog suda RH.

Nadalje navodi da je cijeli odgovor na tužbu tuženika koncipiran na način kao da ne postoji gore citirane pravomoćne odluke u sporu kolektivne pravne zaštite, pa tuženik sada u ovom postupku ponovno ističe i ponavlja iste one prigovore koje je već bezuspješno iznosio u postupku kolektivne pravne zaštite, te koje su Trgovački sud u Z., Visoki trgovački sud RH pa i Vrhovni sud RH te Ustavni sud RH, odbili kao neosnovane.

Štoviše sam tuženik u odgovoru na tužbu uopće niti ne spori da je znao za rizičnost kredita u valuti švicarski franak, no svejedno ustraje u svom bezuspješnom pokušaju da od sebe otkloni odgovornost, iako je to nemoguće u situaciji u kojoj je tuženik visoko stručna kreditna institucija specijalizirana za poslovanje i ostvarivanje profita u poslovanju s novcem i koja je kao takva unaprijed pripremila i sastavila Ugovor o kreditu, dok s druge strane tužitelj potrošač o tome nesporno nikakva znanja niti je imao, niti ima.

Tužiteljica u tom smislu ističe kako je u ugovorni odnos s tuženikom pristupila s načelom povjerenja, te ističe kako tada nije imala razloga posumnjati u namjere tuženika pa je s povjerenjem prihvatila informacije koje joj je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, kao i uostalom odredbe o kamatnoj stopi, nije tužitelju, baš kao niti jednom potrošaču, prezentirao nikakav poseban rizik.

Tuženik se pritom tužitelju prije svega obratio putem sredstava javnog priopćavanja te reklama za sporni kredit. Radilo se pritom, to ne bi trebalo biti sporno, o organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu, i to na način da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financiranja, prije svega stambenog pitanja, a tužitelj putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli da bi dobio precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile na valutu švicarski franak kao takvu, odnosno tužitelju nije pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na stranu tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora.

Sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski, a tuženik i sada u odgovoru na tužbu ovo potvrđuje pa ponovno navodi kako se „rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF.“

Tužiteljici je prilikom podizanja kredita izričito i rečeno da je kredit siguran, te da nema razlog za brigu, a naglašava kako je upravo tuženik ocjenjivao i kreditnu sposobnost tužitelja, dok je istovremeno bio i isključivi kreator svih nuđenih kreditnih usluga, njihova sadržaja i cijena, te je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužitelj kreditno sposoban i koji kredit je za njega najpovoljniji. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi, na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju.

Izjednačavanje svih kredita pritom je bilo očito kako kroz reklamnu kampanju tako i individualni pristup tužitelju iako, a s obzirom na rizičnost ovakve vrste kreditiranja, ovakav kredit nikada realno nije mogao imati ovoliku kamatu stopu. Naime, ukoliko je kamatna stopa i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita, tada je kamatna stopa na ovom i ovakvim kreditima imala biti znatno veća, dakle realno se nije smjela dogoditi od tuženika umjetno stvorena situacija da su potrošači kreditno sposobni za visoko rizični kredit sa špekulativnom valutom švicarski franak, a nisu za nisko rizične kredite u kunama i Eurima.

Tužiteljica ističe kako je sam tuženik svjesno kreirao situaciju u kojoj je nudeći niže kamatne stope na visoko rizični proizvod lažno prikazivao rizik te sam proizvod kao siguran i stabilan. Da je i sama kamatna stopa bila samo instrument kojim se tuženik poslužio samo kako bi lažnim prikazivanjem činjenica tužitelja uopće obvezao na ovaj kredit ukazuje i postupanje samog tuženika koji je kamatnu stopu povećao iznad ugovorene kamatne stope, a kamatna stopa je rasla u periodima najvećeg porasta tečaja.

Pritom se ističe da je upravo visina kamatne stopa bila i odlučujući element kod ocjene kreditne sposobnosti tužitelja, pa u konačnici i kod definiranja cijene kredita pa je samo iz ovog poteza tuženika jasno da je cijeli taj postupak bio lažan kao i da je lažna bila cijena ovog kredita i prezentacija rizičnosti istog kroz nisku, bolje reći nižu kamatnu stopu.

Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i relevantnu informaciju o švicarskom franku i što implementiranje takve klauzule u Ugovor znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita. Kao izvrstan primjer na koji način je tuženik tužitelja morao informirati o rizičnosti ovog proizvoda navodi se A. N. B. (OeNB), te FMA (regulatornu agencija) koje su

još 2006. godine jasno i nedvosmisleno, u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Brošura je tiskana u 300.000 primjeraka, a R. A. slijedom gore iznesenog

postupanja A. N. B. još 2008. godine zabranila bankama izdavanje

kredita vezanih uz CHF.

Ovdje se ponovno napominje kako je tuženik, kao trgovac profesionalac, u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja. Izostanak pružanja relevantnih informacija, a kao informacija ključnih za formiranje i stvaranje informirane odluke tužitelja prema tome teško je kršenje načela ovakvog postupanja. Dovoljno je samo pogledati priloženi Informativni letak i količinu barem osnovnih informacija koje je tužitelj naprosto morao imati pa ih usporediti sa nepostojećim informativnim materijalima tuženika, da bi bilo jasno kako je tuženik teško prekršio i postupao suprotno standardima koji se od njega traže. Navedena upozorenja centralne banke A. navode već u prvoj rečenici: „Devizni kredit poseban je oblik devizne špekulacije. Sukladno tome raznoliki i visoki su rizici koji ga prate…“

Ovaj Informativni letak o rizicima deviznih kredita (OeNB, FMA) zapravo sažima sve ono što je tuženik bio dužan prezentirati, a nije. Riječima izvršnog direktora FMA Dr. P.: „Letak na jasan, koncizan i lako razumljiv način otkriva rizike povezane s deviznim kreditima. U liberaliziranom financijskom tržištu nije rješenje zabraniti određene proizvode (ipak su već 2008. godine zabranili kredite s VK svakom tko nema primanja u toj valuti, op.tuž.). To naravno uključuje i obvezu posebno za kućanstva, dati im fer i potpunu informaciju o rizicima, povezanim s određenim proizvodima. Svaki devizni kredit nije ništa drugo do valutna špekulacija. Informativni letak je značajan doprinos jačanju svijesti o riziku među dužnicima.“

Tužiteljica posebno ukazuje kako joj nikada nije prezentiran nikakav, a kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na Euro, a kamoli da joj je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni te de je moguće da švicarski franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim ostalim valutama ostane nepromijenjen.

Ovo tuženik potvrđuje i sada u odgovoru na tužbu kada i dalje trivijalizira i izjednačava rizičnost kredita u Euru, sa onima u valuti švicarski franak. Tuženik je bio dužan tužiteljici prije svega pružiti informaciju, i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune u periodu kreditiranja bio na povijesnom minimumu. Konkretno tečaj je CHF za kunu u vrijeme podizanja kredita bio oko 4,50 5 kn, odnosno oko 0,60 za Euro, što je bila najniža razina unatrag 10 godina za tu valutu. Jedan pogled na povijesni graf kretanja švicarskog franka jasno ukazuje na stalan rast vrijednosti ove valute sa velikom volatilnošću još od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas pa je jasno da plasiranje ovakvog kredita na dugi period tuženiku znači jedino i isključivo dobit, a za tužitelja jedino i isključivo ogroman rizik. Ovo je također tuženik bio dužan prezentirati tužitelju – a nije.

Povijesno gledano, švicarski franak je u odnosu na američki dolar doživio primjenu od 493,49 %, u odnosu na eurozonu doživio primjenu od 317,09 %, od uvođenja eura 1.1.1999. do danas 71,18%, od uvođenja kune 30.5.1994. do danas sa skokovima 96,75% ili od dana uzimanja kredita do danas sa skokovima do 80,08 %! Toliko o stabilnoj valuti.6

Sve ono što je navodio viceguverner HNB-a, te direktor nadzornog tijela nad kreditnim institucijama u A., znao je naravno i sam tuženik, baš kao i svaka visoko specijalizirana kredita institucija, banka, koja posluje u Republici Hrvatskoj, a koja, ponovno svaka, ima odjel riznice banke koji „upravlja valutnom i kamatnom pozicijom Banke te trguje vrijednosnim papirima i drugim derivativnim instrumentima, kako na domaćim tako i na svim svjetskim tržištima kapitala, sa svrhom zarade i upravljanja rizicima. Sektor Riznice je u izravnom kontaktu s klijentima kroz odjel prodaje koji im omogućava pristup domaćem i međunarodnom financijskom tržištu.“7 Važno je pritom i naglasiti da je ovakvim postupanjem tuženik izigrao i povrijedio odredbe Ustava RH kao i zakonske odredbe (Zakon o HNB-u, čl. 3. i čl. 4.) kojima je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojima se upravo preko Hrvatske narodne banke (dalje HNB) jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune, i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute kune i to isključivo prema EURU.

Tužiteljica ukazuje kako ja ova činjenica ključna u primjeni čl. 296. st. 2. ZOO- a i čl. 81., st. 1. i 83. ZZP03, a posebice na to da joj ista nije ikada prezentirana, a upravo je ona bila nužna za ispunjenje obveze potpunog i točnog informiranja od strane tuženika.

Monetarna politika u Republici Hrvatskoj naime zasniva se upravo na tečaju kune prema Euru, kao nominalnom sidru, a o čemu tužiteljica citira i sam HNB koji navodi: „Zašto je važno održavati stabilnost tečaja kune? Hrvatska narodna banka održava stabilnost tečaja kune prema euru kako bi mogla ostvariti svoj temeljni cilj, a to je stabilnost cijena. Naime, u visokoeuriziranim gospodarstvima kao što je hrvatsko cijene su osjetljive na promjene tečaja. Uz promjene tečaja vezana su i inflacijska očekivanja stanovništva, koja su osobito izražena zbog loših iskustava s visokom inflacijom na ovim prostorima u prošlosti.

Je li se stabilnost tečaja dosad uspješno održavala? Tečaj kune prema njemačkoj marki odnosno euru kretao se u razdoblju od njezina uvođenja 30. svibnja 1994. godine do današnjih dana u rasponu od plus/minus 6% oko prosječnog tečaja ostvarenog u tom razdoblju.“

O svim ovim pitanjima u konačnici se u svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/17 izjasnio i VTSRH, te je jasno naveo kako potrošačima nisu objašnjeni ni razlozi ni kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ovog ugovaranja. U navedenoj presudi zapravo je sve rečeno i valuti švicarski franak i postupanju tuženika: „Među strankama nije sporno da u samim ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.“

Z. banka se u ovom postupku brani tvrdnjom da se njezin član uprave u intervju u V. listu 16. ožujka 2005. blago ogradio od kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, te ističe da je guverner HNB B. V. u razgovoru za H. rekao da je još 2005. i 2006. godine upozoravao na riskantnost kredita u švicarskim francima. Dakle, i Z. banka je bila i jest svjesna da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s kojim bi svi potrošači trebali biti upoznati da bi prosječni potrošač imajući u vidu i to saznanje mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

Ni jedan od tuženika utvrđenu činjenicu postojanja opisanog rizika vezanog za valutu švicarski franak nije osporio, neki tuženici su ustvrdili i da su o postojanju tog rizika pisali u svom internom glasilu i u novinama, što su i dokazali i što nije sporno. No, treba naglasiti da je glasilo H. b. interno glasilo i da većini potrošača nije dostupno pa se objava navedenih informacija u tom mediju ne može usporediti s objavama informacija u oglasima i reklamama, kao ni objave ostalih tuženika koje su se, iako su objavljene u javnim medijima (novine), dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput. To znači da prosječni potrošač od strane od tuženika nije o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

Za napomenuti je da je iz saslušanja potrošača kao svjedoka vidljivo da su tuženici potrošače tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ih uvjere da je za njih povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, uvjeravali da je švicarski franak sigurna valuta. Da su potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što nisu činili, zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. Tuženici su to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručne osobe znali ili morali znati (što ne spore), a prosječni potrošač nije znao. A. b., koji tvrdi da je na taj rizik prije sklapanja ugovora upozoravao potrošače, izričito je priznao da taj rizik postoji i da je za njega znao. U odnosu na tuženike koji nisu naveli da su potrošače upoznali s tim rizikom ovaj sud smatra da su to i oni kao profesionalci, s obzirom da je riječ o stručnom znanju, to morali znati. U svakom slučaju, ni jedan od tuženika nije osporio činjenicu da taj rizik postoji. Ako prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor.

Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (od 2005.-2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.

Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

Ako imamo u vidu da su neke banke, o čemu je već bilo govora u dijelu obrazloženja koji se odnosi na razumljivost predmetne ugovorne odredbe, izjavile da su u svojim glasilima i u dnevnom tisku one same kao i guverner H. V. upozoravale potrošače na postojanje rizika kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima zbog toga što je to specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, onda to znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač, i to ne znajući za opisani rizik. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

Sporne ugovorne odredbe i dalje se koriste, sve dok traje otplata pojedinog kredita. Što je rok otplate kredita duži, neravnoteža je veća. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kako je odlučeno u I. izreke ove presude.“

Tužiteljica ističe kako iz gore iznesenog obrazloženja jasnim proizlazi jasnim proizlazi da su svi navodi tuženika u ovom postupku potpuno netočni, te da tuženik općenito, niti neopćenito, nije upozoravao na ništa, a što je razvodno iz bogate arhive reklamnih materijala koje se dostavljaju u prilogu ovog podneska, a iz kojih je sasvim jasno potpuno izjednačavanje kredita u euru i kredita u švicarcima gdje se krediti u švicarcima predstavljaju kao „akcije“ kao „najpovoljniji“ itd., sve usporedno sa osjetno nižom i istaknutom kamatnom stopom.

Osim toga dovoljno je sagledati činjenicu da tuženik, u isto vrijeme u kojem navodno toliko predano i zdušno radi na informiranju potrošača, i zna za sve rizike, zajedno sa ostalim bankama, u reklamnu kampanju ovih visoko rizičnih i nepoštenih kredita ulaže gotovo stotinu milijuna kuna. Sukladno provedenim nezavisnim istraživanjima u spornom periodu oglašavanje ovakvih kredita od strane osam poslovnih banaka koje su ih plasirale na tržište pokriva gotovo ukupno četiri tisuće oglasa (3.914) u svim medijima, a pritom je samo tuženik na reklamnu promociju visoko rizičnih i nepoštenih kredita za koje sam zna da su štetni uložio više od 7 milijuna kuna i bio je četvrta banka po ulaganju u oglašavanje ovih kredita.

Konačno, o postupanju tuženika i plasiranju ovakvog po potrošača rizičnog proizvoda tužitelj ukazuje kako još od početka 2000-ih godina postoje kontinuirana izviješća MMF-a o problemu kreditiranja u švicarskim francima koji se tih godina pojavio u R. A. pa o tome konkretno govore izviješća MMF-a i to Izvješće

MMF-a za R. A. br. 04/238 od 5. kolovoza 2004.9, u kojem se u napomeni 25. na stranici 14. navodi sljedeće: „Kao što je dobro poznato iz iskustva u drugim zemljama, problemi za banke u pogledu kredita s valutnom klauzulom domaćim potrošačima mogu lako nastati, čak i ako su banke potpuno zaštićene. Značajna nepovoljna kretanja deviznog tečaja utjecat će na solventnost korisnika kredita, a time i na njihovu sposobnost plaćanja, a ponekad i na njihovu motivaciju za plaćanjem. Banke su općenito svjesne tih rizika te se čini da ih nadziru i kontroliraju na odgovarajući način. Uočljivo je da u A. obično postoje obilježja tih kredita koja ograničavaju uključene rizike, posebice za davatelje kredita. Banke u načelu, među ostalim, zahtijevaju: viši stupanj kolaterala nego što bi zahtijevale za kredit u eurima; sposobnost korisnika kredita da servisira kredit istog iznosa u eurima; i mogućnost jednostranog prebacivanja kredita u eure, ukoliko postoji prevelika fluktuacija predmetnog deviznog tečaja. Drugi olakšavajući čimbenik je da vjerojatnost značajnih neispunjavanja obveza plaćanja u kratkoročnom razdoblju nije tako velika, s obzirom na to da stupanj zaduženosti kućanstva općenito nije visok te da su mnogi od tih kredita hipotekarni krediti koje je moguće restrukturirati ako je potrebno (primjerice, produljiti dospijeće). Također, slično bankama koje izdaju kredite, korisnici kredita često imaju mogućnost renominirati kredite u eure na datume ponovnog utvrđivanja kamatne stope, te stoga imaju mogućnost ograničavanja gubitaka od tečajnih razlika.”

Dalje, MMF u 2005. godini donosi Izvješće MMF-a po državama br. 05/249 od 29. lipnja 2005.10 u kojem ponovno analizira kredite sa valutnom klauzulom u švicarskim francima pa na stranici 9 izvješća u polju pod brojem 3. iznosi opsežan popis svih rizika koji proizlaze iz kredita s valutnom klauzulom i svih uključenih stranaka. Konkretno se navodi: „Polje 3. Rizici povezani sa kreditima u stranoj valuti Kućanstva, Krediti s valutnom klauzulom izlažu kućanstva sljedećem riziku:

- Tečajni rizik, zbog velike, nezaštićene izloženosti kućanstava. Prelazak s japanskog jena na stabilniji švicarski franak smanjio je ovaj rizik. Ipak, ovaj rizik još uvijek nije beznačajan i može se pogoršati činjenicom da ukupna glavnica nije potraživa do datuma dospijeća, do kojeg možda ima još mnogo godina. Dok se, u načelu, sredstvo otplate može upotrijebiti za ublažavanje rizika, u praksi se viševalutna izloženost često javlja kada kućanstva ulažu u trećoj valuti.

- Kamatni rizik zbog kredita s promjenjivom kamatnom stopom s čestim datumima promjene kamatne stope.

- Dodatni tržišni rizik zbog neizvjesnih povrata ulaganja u sredstva otplate.

- Rizik od ročne neusklađenosti aktive i pasive. Pasiva kućanstva (sredstva otplate) nudi dugoročni povrat, dok je aktiva (krediti s valutnom klauzulom) izložena kratkoročnim stopama.

- Rizik dvostruke izloženosti zbog zaduživanja u stranoj valuti i ulaganja u nekretnine. Pasiva koja se obično financira kreditima s valutnom klauzulom su nekretnine, nerazmjenjiva dobra, koja ostvaruju slabe rezultate kada su uvjeti trgovanja pogoršani. S korelacijskim koeficijentom između austrijske nominalne efektivne tečajne stope (NEER) i indeksa cijena stambenih objekata za razdoblje 1987.-2003. od 0,72, kućanstvo bi moglo biti negativno pogođeno istim šokom (točnije, amortizacijom domaće valute) na obje strane bilance stanja, aktivi i pasivi.

- Rizik od sudskih sporova. Klauzule o prisilnoj konverziji u ugovorima o kreditu imaju svoje nedostatke: u slučaju smanjenja vrijednosti i naknadnog jačanja eura, kućanstva bi fiksirala svoje gubitke te istovremeno propustila priliku ostvariti kredite s potencijalnom kapitalnom dobiti. To bi moglo stvoriti napetosti s bankom, narušiti povjerenje i dovesti do sudskih sporova.”

Konačno, 2008. godine, MMF sada u Izvješću 08/190 od 22. svibnja 2008.11 navodi daljnji pregled situacije sa ovim rizičnim kreditima: „Austrijski financijski sustav općenito se smatra stabilnim. Brzo širenje financijskog sustava na europska tržišta u usponu donijelo je veće prihode i diversifikaciju, ali i veću osjetljivost, osobito zbog kreditnog rizika, uključujući kreditni rizik povezan s kreditiranjem u stranoj valuti, u tim državama.”

Iz iznijetog je više nego jasno kako je MMF od samih početaka pratio stanje s kreditima u švicarskim francima, te konstantno i detaljno upozoravao na rizike koji iz takvog kreditiranja proizlaze te ukazivao na konkretne mjere koje su banke morale poduzeti. Tuženik nije poduzeo ništa.

Tužiteljica posebno apostrofira presudu Suda Europske unije koji je u predmetu C-186/2016, A., a koja presuda obvezuje i ovaj sud, jasno utvrdio razinu obveza koje stoje pred tuženikom kao kreditnom institucijom. U navedenoj presudi Sud EU, odlučivao je upravo o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te svojim obvezujućim pravnim stajalištima potvrđuje sve navode tužiteljice iznesene u tijeku ovog postupka, a koja utvrđenja su u skladu se već ustanovljenom sudskom praksom tog suda u predmetnima K., M., V. H. i dr.

Bit ove presude sadržana je u obvezi nacionalnih sudova, tj. ovog suda, na provođenje dvostrukog testa poštenosti odredbi ugovora o kreditu, a kako Sud EU takav test postavlja, te razrađuje od t. 45. presude pa dalje. Drugim riječima, ispitivanje poštenosti se ima odvijati u dva koraka.

Prvi korak je test transparentnosti. Sukladno ovom testu banka je potrošaču, ovdje tuženik tužitelju, bila dužna detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket, do te mjere da mu je morao, ako je potrebno, kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja utjecati na njene mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Na ovo posebice ukazuje točka 45. presude u kojoj se navodi kako je tuženik bio dužan tužitelju transparentno izložiti funkcioniranje mehanizma konkretne ugovorne odredbe te povezanost tog mehanizma sa drugim ugovornim odredbama, dakle upravo ono što tužitelj navodi, a to je da tuženik tužitelju nije izložio ništa, a kamoli da mu je izložio točne i razumljive kriterije na temelju kojih cjelokupna ugovorna obveza fluktuira.

Ono što je bitno pritom je istaknuti kako Sud polazi od standarda prosječnog potrošača. Drugim riječima, sud polazi od stajališta da što su potrošači na određenom tržištu manje financijski "pismeni" to je na strani banaka viša razina obveze kako bi klijentima osvijestili rizik koji takav kredit nosi za njih i jasno im demonstrirali u kojem trenutku bi kredit postao nepodnošljivi teret s obzirom na prihode konkretnog klijenta koji su u domaćoj valuti.

Drugi korak u testu poštenosti je test znatnije neravnoteže. Pojednostavljeno, čak i ako je banka, ovdje tuženik, napravio dovoljno kvalitetan posao oko transparentnosti (a nije) s obzirom na narav i težinu specifične financijske usluge, tuženik je temeljem svog visoko stručnog poznavanja konkretnog tržišta i ekonomsko-socijalnih okolnosti koje ga karakteriziraju morao procijeniti je li razumno očekivati da će tužitelj biti u stanju procijeniti stvarnu težinu rizika koji im je objašnjen (korak broj jedan) i da li bi slijedom pojedinačnih pregovora, prihvatio po njega ovu riskantnu odredbu.

Ukoliko nije razumno očekivati da bi potrošač, ovdje tužitelj, uredno obaviješten o svim rizicima i mehanizmu promjene njegove obveze kako slijedom promjene tečaja, tako i kamatne stope, sklopio takav ugovor to se odredba, ili ugovor kao cjelina, ima proglasiti nepoštenim i ništetnim.

Gotovo je notorna činjenica da niti jedna osoba, pa time ni tužiteljica, ne bi nikada sklopila ovakav ugovor da joj je objašnjen makar minimum informacija o riziku kojem ga je tuženik izložio vezujući njegovu kreditnu obvezu uz valutu švicarski franaka te istodobno ugovarajući samovoljnu promjenu kamatne stope kao cijene kredita. O tome govore konkretno odlomci 56. – 58. presude Suda EU, a isto je ovo Sud EU utvrdio i u presudi u predmetu C-421/14, B. P./G., , t. 60.

Dakle, u primjeni ovog testa proizlazi da ukoliko tuženik padne na prvom testu, drugi nije potreban, a ukoliko prođe prvi još uvijek može pasti na drugom, što predstavlja vrlo visoko postavljenje ljestvice zaštite potrošača, koja je i razumljiva jer je upravo tuženik taj koji raspolaže sa visokom razinom stručnog znanja i kvalitetom informacija o relevantnim tržišnih okolnostima temeljem kojih je tuženik bio jako dobro svjestan izuzetne riskantnosti ovakvih ugovora.

Dakle, usprkos svim svojim saznanjima i visokom riziku, tuženik je ovakve ugovore u agresivnoj i zavaravajućoj kampanji (reklamni materijal dostavljen) nudio na tržištu i to klijentima, konkretnu tužitelju koji se po znanju i sposobnosti predviđanja rizika niti na koji način ne može uspoređivati sa tuženikom. Taj nedostatak jednakosti u pregovaračkoj poziciji s jedne strane (koji leži kao osnova sustava zaštite potrošača kako je uspostavljen Direktivom 93/13) te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih je takva poslovna praksa tuženika realizacijom rizika dovela, s druge strane, kod tuženika kao kreditne institucije stoga stvara izuzetno visok stupanj pravne odgovornosti koji je ovako jasno definiran i uspostavljen u navedenoj presudi Suda EU, C-186/16.

U kontekstu pravilne primjene čl. 296. ZOO-a te čl. 98. ZZP-a, dakle ocjene svih okolnosti prije i za vrijeme zaključenja ugovora, a sve vezano za Direktivu 93/13 tužitelj ukazuje kako je Sud EU već i ranije utvrdio da je u procjeni poštenosti i ravnoteže prava i obveza apsolutno presudan izostanak pružanja bilo kakvih informacija u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa. Da su upravo ove informacije ključne u ocjeni ukazao je Sud EU u predmetu C-92/11, RWE Vertrieb AV, t. 44., a ovakvo stajalište podržava i najnovija obvezujuća presuda VTS RH Pž- 6632/2017, u sporu kolektivne pravne zaštite, slučaj „Franak“.

Sukladno stanju u spisu sasvim je jasno kako tuženik svojim postupanjem ne prolazi niti prvi niti drugi test poštenosti jer tužitelju nije pružio apsolutno nikakve informacije, štoviše informacije koje mu je pružio bile su nepotpune, netočne i zavaravajuće. Upravo ovo temeljno pravo tužitelja je u konkretnom slučaju povrijeđeno, a iz razlog a koji je već iznijet, a to je da tužitelj nikada, baš kao niti jedan korisnik ovih kredita, nije upoznat sa svim okolnostima, informacijama i rizicima ovog kompleksnog, dugoročnog pravnog posla.

Ovo pravo sukladno čl. 6. st. 1. i 2. ZZP-a tužitelju kao potrošaču ne može biti na niti jedan način uskraćeno pa se sukladno ovom prisilnom propisu potrošači ne mogu odreći prava koja stječu odredbama ovog ili drugih zakona, a ništetne se sve odredbe kojima bi se odredbe o zaštiti potrošača, predviđene ovim ili drugim zakonom, mijenjale na štetu potrošača.

86. Sud naravno u imajući u vidu neravnotežu moći, informacija i novčanih sredstava između ugovornih strana koja determinira vrlo slab i podređen položaj korisnika kredita, pa time i tužitelja, u procesu ugovaranja. Tuženik je pritom kao financijski subjekt (profesionalna osoba) ekspertno upoznat s uvjetima i detaljima financijskih usluga koje uostalom sam kreira i pruža kao i u konkretnom slučaju karakteristikama valutno induciranih kreditnih rizika (dalje VIKR). Tužitelj niti je znao niti je uostalom morao znati što je to VIKR jer se podrazumijeva da kao fizička osoba koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti veoma teško može dobiti potrebne informacije o financijskoj kupovini ili razumjeti kompleksne financijske proizvode pa čak i kada su mjerodavne informacije otkrivene. Zbog toga je apriorna ex legibus obveza vjerovnika, ovdje tuženika bila da prije sklapanja pravnog posla, na jednostavan i razumljiv način, ne samo pruži već i utvrditi da je tužitelj primio informaciju koja je jasna, potpuna, razumljiva i koja tužitelju omogućava uspoređivanje predmetnog s konkurentnim bankarskim proizvodima.

87. Sukladno iznesenim shvaćanjima sasvim je jasno koji su to prihvaćeni pravni standardi koji se postavljaju pred kreditne institucije i na koji način su kreditne institucije dužne postupati kod ovakvih visoko rizičnih proizvoda, te se ističe kako je upravo Sud unije u predmetu C-186/17 jasno naveo kako je odlučna činjenica da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma ugovora, odnosno da ugovorne odredbe moraju biti sastavljene tako da potrošaču omogućuju ocjenu opsega njegove obveze, odnosno ukupne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora proizlaze. U konkretnom slučaju to je, sa strane tuženika, izostalo. Slijedom svega iznijetog, tužiteljica drži da je tužbeni zahtjev, a kako je to već utvrđeno u sporu kolektivne pravne zaštite, a slijedom pravilne primjene čl. 296. ZOO-a te čl. 81., 83, 87. st. 1., ZZP-a, u cijelosti osnovan.

Nadalje navodi da se tuženik u svom odgovoru na tužbu poziva na odluku Suda Europske unije, C-81/19, B. T., međutim nije uopće jasno kakve veze ova ima sa ovim konkretnim predmetom.

Kao prvo, tuženik zaboravlja, da je odredba o valuti švicarski franak i njena primjena u ugovorima o kreditima već utvrđena nepoštenom i ništetnom u sporu kolektivne pravne zaštite i da je ta priča pravno završena. O tome da je ta odredba utvrđena nepoštenom i da je takvo utvrđenje, temeljem izravnog učinka, obvezujuće za sudove u pojedinačnim postupcima već je sam Vrhovni sud RH obrazložio u svojoj odluci Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine u kojoj jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju čak ni potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza na okolnost utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o valuti i kamati, odnosno revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26.5.2020. u kojoj ponovno jasno navodi izravan učinak već utvrđene nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti i kamati, a u konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po ustavnoj tužbi Raiffeisenbank Austria d.d., u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite.

Prema tome, odredba o valuti švicarski franak već je pravomoćno utvrđena nepoštenom i ništetnom i to primjenom Zakona o zaštiti potrošača kao i primjenom Zakona o obveznim odnosima.

Kao drugo, u presudi C-81/19 pravno nije rečeno ništa što već nije poznato i regulirano samom Direktivom 93/13, odnosno o čemu sudovi već nisu vodili računa u postupku kolektivne pravne zaštite. Tuženik je sudjelovao u postupku kolektivne pravne zaštite, tamo također već isticao prigovore da se odredba o valuti švicarski franak ne može testirati na poštenje, no svi su to prigovori pravomoćno odbijeni. To što tuženik ne poznaje dovoljno pravnu regulativu ili je zaboravio na postupak kolektivne pravne zaštite i njegova utvrđenja problem je tuženika.

Kao treće, da je tuženik uopće presudu pročitao mogao je lako uočiti kako se presuda Suda unije odnosila na zakonske odredbe koje su prisilne naravi, odnosno koje se „primjenjuju između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja“ (tako izreka presude i točke 22.,24.,25.). Takvo je uostalom i bilo pitanje o kojem je uopće odlučivano: „Treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ulazi u područje primjene te direktive?“, a to je Sud unije i pojasnio u samoj presudi (t. 28) na način da se izuzeće može samo odnositi na: „odredbe nacionalnog prava koje se među ugovornim strankama primjenjuju prisilno, neovisno o njihovoj volji ili one koje su dispozitivne naravi i stoga primjenjive automatski, odnosno ako između ugovornih stranaka u tom pogledu nisu utvrđena drukčija rješenja.“

Ugovaranje otplate kredita u valuti švicarski franak niti je rezultat bilo kakve prisilne zakonske odredbe, niti je ta odredba ugovora odredba bilo kojeg zakona koja bi se primjenjivala automatski ukoliko stranke što drugo nisu ugovorile, pa je jasno da su zaključci koje tuženik izvodi o ovoj presudi potpuno proizvoljni i promašeni.

Osim toga, očito je da tuženik uopće na razumije način djelovanja sekundarnog zakonodavstva Unije i način na koji se direktive uopće primjenjuju. Štoviše, kada bi pogrešno stajalište tuženika o tome da se u postupku kolektivne pravne zaštite nije trebalo vršiti ocjenu nepoštenosti temeljem Direktive 93/13 bilo točno, a nije, to bi samo značilo da su sudovi imali suditi temeljem nacionalnih propisa, konkretno Zakona o zaštiti potrošača ili Zakona o obveznim odnosima, i temeljem nacionalnog prava utvrditi da je dopušteno razmatrati ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi, odnosno savjesnost i poštenje tuženika, a što su sudovi već ućinili u postupku kolektivne pravne zaštite i detaljno obrazložili zašto je tome tako i u konačnici utvrdili odredbe o valuti i kamati ništetnim.

Istovjetno gore navedenom rezoniraju i sudovi po ovakvom prigovoru, pa se primjerice ukazuje na obrazloženje odluke OGS u Z., poslovni broj P- 3660/2019 od 28.7.2021. godine.

Tužiteljica nadalje navodi da tuženik osporava nepoštenost i ništetnost kamatne stope, no ne osporava činjenicu da u Ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi egzaktni parametri promjene kamatne stope, zasigurno ne takvi koji bi bili razumljivi na način da ih je potrošač mogao shvatiti, provjeriti i na temelju njih razumno procijeniti njihov ekonomski doseg za svoje cjelokupne kreditne obveze. Tuženik navodi kako je od 1.1.2013. godine donio Opće uvjete promjene kamatnih stopa vjerojatno želeći time reći da je na taj način navodno ispravio nepoštenu i ništetnu kamatnu stopu pa tužitelj nema što dodati onome što je izneseno u samoj tužbi i naravno utvrđeno u postupku kolektivne pravne zaštite. Tuženik u smislu svojih Općih uvjeta sasvim ozbiljno tvrdi kako su valjda za tužitelja vrijedili Uvjeti promjene kamatnih stopa iz 2012. godine, koje su kao dokument doneseni nakon zaključenja samog Ugovora.

U tom smislu, a u odnosu na htjenje tuženika da na tužiteljicu primjeni dokumente i Uvjete poslovanja koji su stupili na snagu nakon sklapanja ugovora, tužiteljica neće puno raspravljati već će citirati odredbu čl. 295. stavak 5. Zakona o obveznim odnosima koja glasi: "Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora".

„Opći uvjeti promjene kamatnih stopa...“ doneseni jednostrano od strane tuženika 2012. godine, dakle 5 godine nakon zaključenja Ugovora o kreditu i notorna je činjenica nisu tužitelju bili poznati, niti mogli biti poznati 2007. godine, pa prema tome isti nemaju nikakvo pravno značenje niti su pravno relevantni.

Osim toga, o primjeni općih uvjeta donesenih u primjeni ZID ZPK 2012 kao pravnom pitanju, riješio je Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19.3.2019., u kojoj odluci je VSRH, po izvanrednoj reviziji baš ovdje tuženika Z. banke d.d., jasno ustvrdio kako je kamatna stopa utvrđena na ovaj način također samovoljno i protuzakonito određena od strane tuženika i to baš na identičan način na koji je tuženik od početka ovog ugovornog odnosa samovoljno određivao kamatne stope.

Sukladno iznijetom jasno je da je tuženik i nakon donošenja bilo kakvih dokumenata, Informacija ili Općih uvjeta poslovanja, kao vlastitih i samovoljnih akata, nezakonito naplaćivao kamatnu stopu koja je veća od početne kamatne stope te neosnovano stjecao mjesečne iznose koje tužitelj sada potražuje u ovoj tužbi bez obzira kada su ti dokumenti doneseni.

109. Dakle, niti u ugovoru, niti u bilo kojem dodatku ugovora, do dana zatvaranja kredita nikada nije suglasnom voljom dvaju ugovornih strana ugovoren nikakav valjan i zakonit način promjene kamatne stope.

Nadalje tuženik navodi i to kako je prije 2013. godine navodno mogao ugovoriti kamatu stopu kako mu se prohtije, pa je samo o tom svom proizvoljnom činu promjene kamatne stope potrošača morao izvijestiti.

Ovakav promašeni stav tuženika odbijen je u sporu kolektivne pravne zaštite u kojem je baš o takvom prigovoru jasno rečeno: „Činjenica da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004- 2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija. To je nepravedno i nepošteno prema potrošačima i iz razloga jer su tako banke u svoje standardne ugovore samoinicijativno uvele drugi promjenjivi bitan element koji je za potrošača neizvjestan, a kojeg određuju one same, a potrošači na njihovu odluku ne mogu uopće utjecati.

Tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09; dalje u tekstu: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a protekom prijelaznog roka potrebnog za prilagodbu poslovanja vjerovnika i kreditnih posrednika njegovim odredbama, 1. siječnja 2011. prestale su važiti odredbe glave IX ZZP-a 09 (članak 71.-86.) o potrošačkom zajmu koje su uređivale istu materiju, uređen je niz pitanja kojima se štite posebna prava potrošača te je sveobuhvatno uređena obveza informiranja potrošača prije i nakon zaključenja ugovora u cilju zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba. No, kako je već rečeno, upravo zato što u vrijeme kad su bili zaključeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo izričito regulirano da stranke u potrošačkom ugovoru o kreditu moraju ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa, koja je prema ugovoru promjenjiva, može promijeniti, te referentnu stopu ako su promjene vezane uz nju, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja to trebale predložiti kao sadržaj ugovora i u tom razdoblju, kako bi potrošači točno znali koji su to promjenjivi elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa i kako bi njihova obveza bila odrediva.

Umjesto toga, tuženici su u nedostatku odgovarajućih propisa o tome, u ugovorima koristili odredbu kojom su na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezali isključivo za svoju vlastitu odluku, što je po ocjeni ovog suda protivno načelu savjesnosti i poštenja.

U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne, slijedom čega je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo žalbe tuženika 1.-7. djelomično uvažiti i presudu u točkama 1-7., 9. i 10. izreke djelomično potvrditi, kako je odlučeno u točki

II. i IV. izreke ove presude.“

Tuženik sve gore citirano svjesno ignorira i u svom odgovoru na tužbu u ovom postupku konstantno zloupotrebljava svoja procesna prava, i to na način da svjesno stavlja identične prigovore za koje zna da su odbijeni u postupku kolektivne pravna zaštite, pa time svjesno i hotimice opterećuje ovaj sud prigovorima koji su već pravomoćno razriješeni prije 7 godina, pa tako primjerice tuženik ponovno „na dugo i široko“ daje svoje pogrešno tumačenje Direktive 93/13, pa se ponovno netočno poziva na to kako mu je zakonodavstvo EU navodno davalo za pravo da proizvoljno mijenja kamatne stope u kreditima što je tuženik naprosto izmislio.

O ovom prigovoru detaljno je obrazloženo u postupku kolektivne pravne zaštite pred Vrhovnim sudom RH u presudi poslovni broj Rev-249/2014-2 od 9.4.2015. godine, a o tome postoji opsežna i ustaljena praksa suda Europske unije zauzeta u nizu predmeta u kojima se pred tim sudom našlo pitanje tumačenja upravo spomenute Direktive 93/13, a u kao što je rečeno i Visoki trgovački suda RH i Vrhovni sud RH su akceptirali takva stajališta i tumačenje Direktive 93/13 pa je tako VTS RH u sporu kolektivne pravne zaštite naveo: „Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi C. de A. y M. de

P. de M., C-484/08, EU:C:2010:309, t.27).

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“

Tako i VSRH navodi: „U predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 (N. F. H. v. I. T. Z.) u postupku prethodnog

odlučivanje, a povodom zahtjeva nacionalnog suda upućenog tom sudu vezano za pitanje (ne)poštene ugovorne odredbe u smislu čl. 3. st. 1i 3. Direktive 93/13 koja dopušta mogućnost jednostrane izmjene pojedinih ugovornih odredbi, neovisna odvjetnica tog sud prof. dr. V. T. izrazila je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi.

U smislu prednjeg, a polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su 1. - 7.tužene banke sklapale u spornom razdoblju sa potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o primjenljivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, a zbog čega su takve odredbe od strane sudova ocijenjene nerazumljivim, te posljedično tome i nepoštene, te dovodeći takvu pravnu ocjenu sa onom izraženom u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 od strane neovisne odvjetnice prof. dr.

V. T., zaključiti je da je ocjena nižestupanjskih sudova o nepoštenosti ugovornih odredbi utemeljena na tumačenju mjerodavnih odredbe ZZP, upravo u duh prava Europske unije.“

Sud Europske unije upravo je u spomenutom predmetu broj C-472/10, I., ustvrdio: „.U skladu s točkom 4(2) Direktive, procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se niti na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na primjerenost cijene i naknade na jedenoj strani i isporučene usluge i robu na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ipak, ovo isključenje ne može se odnositi na odredbe ugovora koje se odnose na mehanizam, način, izmjene cijene usluge pružene potrošaču.“

115. Isti sud u, sada već definirajućem predmetu, broj C-26/13, K., također navodi niz interpretacija o primjeni Direktive 93/13, a u prvom redu o tumačenju čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive i to na način da je dao interpretaciju kako pravilno i u duhu Direktive pojmove isti sudovi moraju shvaćati i primjenjivati. Sud unije je tako naveo: " Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički jasna i razumljiva nego i da su potrošaču također jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe kao i odnos između te odredbe i ostalih odredbi ugovora.

U tom pogledu, valja podsjetiti da je nacionalni sud koji postupa u sporu isključivo između pojedinaca dužan, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta kao i cilja direktive mjerodavne u konkretnom području radi postizanja rješenja usklađenog s ciljem direktive (vidjeti osobito presudu OSA, C - 351/12, EU:C:2014:110, t. 44.).

S tim u vezi, Sud je također istaknuo da načelo usklađenog tumačenja nacionalnog prava ima granice. Tako je obveza nacionalnog suca da se poziva na sadržaj direktive prilikom tumačenja i primjene relevantnih pravila domaćeg prava ograničena općim načelima prava i ta obveza ne može poslužiti kao temelj za tumačenje nacionalnog prava contra legem (vidjeti osobito presudu OSA, EU:C:2014:110, t. 45.).

Međutim, kada je riječ o članku 5., Sud je već izrazio stav prema kojem je obavijest prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i posljedicama sklapanja od temeljne važnosti za potrošača. Naime, upravo na temelju te obavijesti potrošač donosi odluku o tome hoće li se ugovorno obvezati s poslovnim subjektom pristupajući uvjetima koje je ovaj prethodno sastavio (vidjeti presudu RWE V., EU:C:2013:180, t. 44.).

Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini.

Kada je riječ o ugovornoj odredbi poput odredbe III/2., prema kojoj poslovni subjekt može obračunati razinu mjesečnih rata otplate koje mu duguje potrošač na temelju važećeg prodajnog tečaja tog poslovnog subjekta za stranu valutu te koja dovodi do toga se na prvi pogled bez gornje granice povećavaju troškovi financijske usluge na teret potrošača, iz članaka 3. i 5. Direktive 93/13 kao i iz točke 1. podtočaka (j) i (l) te točke 2. podtočaka (b) i (d) Priloga toj direktivi proizlazi da je za poštovanje obveze transparentnosti od bitne važnosti činjenica jesu li u ugovoru o kreditu na transparentan način objašnjeni razlog i pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu kao i odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (vidjeti analogijom presudu RWE Vertrieb, EU:C:2013:180, t. 49.).

Kada je riječ o značajkama mehanizma zamjene deviza poput onih koje su predviđene odredbom III/2., sudac koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku dužan je utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koju se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, kao odgovor na drugo pitanje, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“

Presuda Suda unije, C-143/13, M., se samo nastavlja na tumačenja dana u presudi C-26/13, K., pa daje daljnje interpretacije spornog pitanja ocjene nepoštenosti: "U svojoj sudskoj praksi Sud je usto razvio kriterije za tumačenje navedenih pojmova, koji upravo uzimaju u obzir sam cilj Direktive 93/13, to jest onaj kojem je svrha obvezati države članice da propišu mehanizam koji osigurava da bilo koja eventualno nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju u svrhu zaštite potrošača jer se on nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti (vidjeti, u tom smislu, presudu K. i K. R., EU:C:2014:282, t. 39. i 40.).

Usto, uzimajući u obzir cilj zaštite potrošača naveden u točki 51. ove presude kojim se treba voditi prilikom tumačenja odredaba Direktive 93/13, sama činjenica da se „provizija za rizik“ može smatrati relativno velikim dijelom EKS-a i stoga prihoda koje davatelj kredita stječe na temelju predmetnih ugovora o kreditu načelno nije relevantna za ocjenu određuju li ugovorne odredbe koje predviđaju tu proviziju „glavni predmet“ ugovora.

U tom pogledu valja podsjetiti da se ta obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavljaju članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13, odredbe koje uostalom imaju isti doseg, ne može ograničiti isključivo na značajku njihove razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini (vidjeti, u tom smislu, presudu K. i K. R., EU:C:2014:282, t. 69. i 71.).

Iz članaka 3. i 5. Direktive 93/13 kao i točke 1. podtočaka (j) i (l) i točke 2. podtočaka (b) i (d) Priloga toj direktivi osobito proizlazi da je za poštovanje obveze transparentnosti od bitne važnosti činjenica jesu li u ugovoru o kreditu na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma izmjene kamatne stope i odnos te odredbe s drugim odredbama o isplati naknade davatelju kredita, tako da informirani potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (vidjeti, u tom smislu, presudu K. i K. R., EU:C:2014:282, t. 73.).

To mora ispitati sudac koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu i vodeći računa o razini pažnje koja se može očekivati od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (vidjeti, u tom smislu, presudu K. i K. R., EU:C:2014:282, t. 74.).

Međutim, kada je riječ o ugovornim odredbama u glavnom postupku i, kao prvo, o onima koje davatelju kredita omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu, valja se pitati može li potrošač predvidjeti da će davatelj kredita povećati te stope na temelju kriterija, koji na prvi pogled nije previše transparentan, o „znatnim promjenama na tržištu novca“, iako je posljednja formulacija sama po sebi gramatički jasna i razumljiva.

Kao drugo, što se tiče odredaba koje predviđaju „proviziju za rizik“, postavlja se pitanje izlaže li predmetni ugovor o kreditu na transparentan način razloge koji opravdavaju naknadu koja odgovara toj proviziji, s obzirom na to da se osporava da je davatelj kredita, osim što je preuzeo rizik neotplate za koji se tvrdi da je već osiguran hipotekom, dužan pružiti stvarnu protučinidbu kako bi dobio navedenu proviziju. Usto, čini se da je netransparentnost u navođenju razloga kojima se u ugovorima o kojima je riječ u glavnom postupku opravdavaju te odredbe potvrđena činjenicom, koja se navodi u točki 29. ove presude, da je u ovom slučaju davatelj kredita korisnicima kredita predložio da se naziv navedenih odredaba zamijeni nazivom „provizija za upravljanje kreditom“ a da se pritom ne izmijeni njihov sadržaj".

Istovjetno tumačenje, u kojima se naglašava načelo transparentnosti, podređeni položaj potrošača i važnost potpune informacije prije zaključenja ugovora, dano je i u presudi C-92/11, RWE V. A.: "Svojim drugim pitanjem nacionalni sud pita u bitnom da li Članci 3 i 5 Direktive 93/13, u vezi sa točkom 1(j) i drugom rečenicom točke 2(b) priloga te direktive, i članka 3(3) Direktive 2003/55, u vezi sa točkama (b) i/ili (c) Anexa A te direktive, moraju biti tumačeni na način da znače da odredba standardiziranog ugovora prema kojem pružatelj usluge zadržava pravo jednostrano izmijeniti cijenu opskrbe plinom, ali koja odredba ne izlaže osnove, uvjete ili razmjer takvih promjena, suglasna sa zahtjevima koje propisuju te usluge, ako je zagarantirano da će potrošači biti informirani o promjeni cijene u primjerenom roku i da će tada imati pravo na raskid ugovora ukoliko ne žele prihvatiti izmjene.

Kako bi bilo odgovoreno na ovo pitanje, mora se prvo podsjetiti kako se sustav zaštite koji je uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na shvaćanju kako je potrošač u slabijem položaju prema prodavaču ili dobavljaču, kako uzevši u obzir njegovu pregovaračku snagu tako i njegov stupanj znanja, što dovodi do toga da potrošač pristaje na uvjete ugovora koji su unaprijed formulirani od strane prodavača ili dobavljača bez mogućnosti da potrošač utječe na sadržaj tih odredbi. (Predmet C- 453/10 P. and P. [2012] ECR, točka 27, and predmet C-472/10 I. [2012] ECR, točka 33).

Uzevši u obzir tu podređenu ulogu, Direktiva 93/13 zabranjuje, kao prvo, u Članku 3(1), standardizirane odredbe ugovora koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Direktive 93/13 također nameće, u Članku 5, obvezu prodavaču ili pružatelju usluga da odredbe ugovora budu sastavljene na jasnom i razumljivom jeziku. Dvadeseti recital preambule Direktive 93/13 precizira kako potrošaču mora biti dana stvarna mogućnost da prouči sve odredbe ugovora.

Informacije, prije zaključenja ugovora, a o uvjetima ugovora i posljedicama njihova zaključenja su od temeljnog značaja za potrošača. Posebno na osnovu tih informacija potrošač donosi odluku da li želi biti vezan uvjetima ugovora unaprijed formuliranog od strane trgovca ili pružatelja usluga.

U pogledu ocjene odredbe koja dozvoljava dobavljaču da jednostrano promjeni troškove usluge koju pruža, Sud je već prethodno naveo kako iz članaka 3 i 5 i točaka 1(j) i (l) i 2(b) i (d) Priloga Direktive 93/13 proizlazi kako je od temeljnog značaja za tu svrhu, prvo, da li ugovor postavlja na transparentan način razloge i način promjene cijene usluge koja se pruža tako da potrošač može predvidjeti, na osnovu jasnih i razumljivih kriterija, promjene troškova koje bi mogle uslijediti i, drugo, da li potrošači imaju pravo na raskid ugovora ako se cijene promjene. (vidjeti, u tom smislu, Invitel, točke 24, 26 i 28).

Uzimajući u obzir, u prvom redu, informaciju koja se mora pružiti potrošaču, jasno je da obvezi da se potrošača učiniti svjesnim o razlozima i metodama promjene troškova i njegovom pravu na raskid ugovora nije udovoljeno pukim pozivanjem, u općim uvjetima poslovanja, na zakonodavstvo ili drugi obvezujući akt koji uređuje prava i obveze stranaka. Od suštinske je važnosti da je potrošač, od strane prodavača ili pružatelja usluga, informiran o sadržaju usluge o kojoj se radi (vidjeti, u tom smislu, Invitel, točka 29).

Dok stupanj informacija koje se zahtijevaju može varirati ovisno o konkretnim okolnostima slučaja i uslugama koje se pružaju, nedostatak informacija u fazi prije samog zaključenja ugovora, ne može, u načelu, biti kompenziran pukom činjenicom da će potrošači, tijekom trajanja ugovora, na vrijeme biti informirani o promjenama cijena i njihovom pravu na raskid ugovora ukoliko nisu suglasni sa promjenama.

Ovi se strogi zahtjevi u pogledu informacija koje moraju biti pružene potrošaču, kako u stadiju zaključenja ugovora i tijekom trajanja ugovora, a u odnosu na pravo pružatelja usluge da jednostrano izmjeni uvjete ugovora, odnose na uravnoteženje interesa dvaju ugovornih strana. Legitimnom interesu pružatelja usluge koji se sastoji u osiguranju u slučaju promijenjenih okolnosti odgovara legitimni interes potrošača da, prvo, zna pa prema tome i može predvidjeti posljedice koje takva promjena u budućnosti može imati za njega i, drugo, ima dostupne podatke u takvom slučaju, kako bi mogao najprikladnije reagirati na svoju novu situaciju.“

Sud unije, također ponovno, sada u predmetu, C-96/14, V. H., dana 23.4.2015. godine, interpretira Direktivu 93/13 na sljedeći način: "Sud je imao prilike pojasniti da se obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu (vidjeti u tom smislu presude K. i K. R., C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 71. i 72. te M., C‑143/13,

EU:C:2015:127, t. 73.).

Za poštovanje obveze transparentnosti tako su potrošaču od bitne važnosti ne samo informacija koju je dobio prije sklapanja ugovora o uvjetima podmirenja obveze već i navođenje pojedinosti mehanizma podmirenja obveza prema zajmodavcu u slučaju zajmoprimčeve potpune nesposobnosti za rad, kao i odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama, tako da taj potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (vidjeti analogijom presude RWE V., C‑92/11, EU:C:2013:180, t. 44., K. i K. R., C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 70. i 73. te M., C‑ 143/13, EU:C:2015:127, t. 74.).

U predmetnom slučaju, iako smatra da je tekst odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku jasan i precizan, sud koji je uputio zahtjev istodobno ističe da se izraz „vratiti se na bilo kakav plaćeni ili neplaćeni posao“ iz te odredbe može razumjeti na različite načine. Uz tumačenje koje predlaže CNP A., prema kojem taj izraz omogućuje i da se osiguranici koji u trenutku nezgode ili bolesti ne obavljaju plaćeni posao smatraju potpuno nesposobnima za rad, ne može se isključiti, kako je to navedeno u točki 24. ove presude i kako su to na raspravi navele francuska vlada i Europska komisija, da se navedeni izraz može tumačiti na način da osoba koja može obavljati bilo kakav posao ne može ostvariti pravo na podmirenje dospjelih obveza koje duguje drugoj ugovornoj strani na ime pokrića u slučaju invaliditeta.

Valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da se, iako je odredba sastavljena gramatički točno, što je dužan ocijeniti sud koji je uputio zahtjev, u ovom slučaju ne može isključiti da potrošač nije shvatio njezin doseg.

Stoga, kada je riječ o posebnostima ugovorne odredbe poput one u glavnom postupku, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku dužan je utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je osiguratelj dao u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o osiguranju i općenito ugovorne cjeline, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo doznati za razliku između pojma „potpune nesposobnosti za rad“ u smislu ugovora o kojem se raspravlja u glavnom postupku i pojma „trajne djelomične nesposobnosti“ u smislu nacionalnog prava u području socijalne sigurnosti nego i procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ograničenja pokrića uključenog u policu osiguranja u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz sudske prakse navedene u točki 41. ove presude.“

Toliko o navodno zakonitom, navodno poštenom i navodno dozvoljenom postupanju tuženika, a naglašava se ovo je samo dio sudske prakse koja jasno ukazuje da odredba o kamatnoj stopi potpada pod ocjenu poštenosti te koja jasno ukazuje da je odredba kojom tuženik netransparentno i samovoljno mijenja kamatnu stopu nepoštena i ništetna.

Tuženiku je također za pojasniti da tužitelj ne traži utvrđenje nikakve fiksne ni nefiksne ili bilo kakve druge kamatne stope, niti je to uopće predmet ovog postupka već tužitelj traži povrat onog što je tuženik neosnovano stekao temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i to je cijela bit ovog postupka.

121. No i o tome je tuženiku već sve pojašnjeno u postupku kolektivne pravne zaštite koji on uporno ignorira pa iako ignoriranje pozitivnih propisa i obvezujućih pravnih shvaćanja kao način zastupanja nema nikakav pravni značaj to tužitelj ipak za tuženika citira relevantni dio odluke Vrhovnog suda RH iz presude poslovni broj Rev-249/2014-2 od 9.4.2015., u kojem se pojašnjava kako je i zašto relevantna isključivo početno ugovorena kamatna stopa kao jedina valjano ugovorena kamatna stopa.

Sukladno navedenom, tužiteljica je valjano ugovorila samo početnu kamatnu stopu od 5,20%, a sve promjene kamate nakon toga bile su samovoljne, nezakonite, nepoštene i u konačnici bez pravnog učinka, ništetne i tu svaka priča završava.

Tuženik ističe i paušalni i neosnovani prigovor zastare. Tužiteljica ističe kako je Vrhovni sud RH dana 30.1.2020., zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke, konkretno čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika.

Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH već je i prihvaćeno u novim odlukama Županijskih sudova pa se ukazuje na odluku Županijskog suda u Z., poslovni broj Gž-2406/2019-2 od 1.7.2020. godine, Županijskog suda u B., poslovni broj Gž-281/2019-2 od 21.5.2020., Županijskog suda u V., poslovni broj Gž-503/2020-2 od 19.5.2020. godine, Županijskog suda u V., poslovni broj Gž-324/2020-3 od 8.7.2020. godine, Županijskog suda u Š., poslovni broj Gž-286/2020-2 od 21.12.2020. godine, Županijskog suda u Z., poslovni broj Gž- 105/2021-2 od 21.4.2021. godine, pa je sasvim jasno stoga da zastare u ovom predmetu nema.

Nadalje tužiteljica ističe da tuženik u odgovoru na tužbu sasvim ozbiljno navodi kako je u ugovornom odnosu s tužiteljem navodno postupao savjesno i u dobroj vjeri te da „nije bio nepošten“, pa da tužitelj stoga ne bi imao pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

Ovakva besmislena tvrdnja tuženika o tome da je on pri sastavljanju ugovora bio pošten i savjestan samo pokazuje da tuženik ne odustaje od svog ignoriranja svih zakona i sudskih presuda te se nastavlja ponašati samovoljno i bezobzirno. Naime, na žalost tuženika, u sporu kolektivne pravna zaštite koji je vođen protiv tuženika, upravo je zbog nesavjesnosti i nepoštenja tuženika sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

Ovo jasno stoji u oduci iz spora kolektivne pravne zaštite u kojoj je utvrđeno kako je tuženik u trenutku ugovaranja spornih ugovornih odredbi bio: bezobziran, nesavjestan, nemoralan i nepošten, odnosno VTSRH, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. navodi kako: „ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

Osim toga, doslovno svi Županijski sudovi u Republici Hrvatskoj, odredbu čl. 1115. ZOO-a u istovjetnim predmetima tumače na način da je tuženik bio nepošten od dana zaključenja ugovora o kreditu, te da prema tome tijek zateznih kamata teče od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

Tužiteljica u tom smislu ukazuje u ovoj žalbi samo na neke odluke Županijskih sudova pa tako ukazuje i dostavlja sljedeće odluke: ŽS u S., poslovni broj Gž- 2707/2017-2, od 21.6.2018., ŽS u O., poslovni broj Gž-624/2017-3, od 17.5.2017., ŽS u P., poslovni broj Gž-1308/2016-3, od 9.7.2018., ŽS u Š., poslovni broj Gž- 826/2017-2, od 4.11.2019., ŽS u K., poslovni broj Gž- 1065/2018-3 od 3.12.2019., ŽS u R., poslovni broj Gž-959/2018-2, od 12.9.2019.

Stajalište Vrhovnog suda RH na koje se tuženik poziva u svom podnesku uopće se ne odnosi na ovaj predmet, pošto je uvidom u isto jasno kako se odnosi na opće razloge ništetnosti kod ugovora o zajmu, dok se u ovom konkretnom predmetu radi o ugovoru o kreditu, i to ugovoru o kreditu u pogledu kojih je u tvrđeno kako je upravo jedna ugovorna strana, banka, sastavila nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i na temelju takvih nepoštenih i ništetnih odredbi stekla nepripadnu korist. Štoviše pravno shvaćanje VSRH o ovom pitanju izraženo je u presudi poslovni broj Rev-2398/10 u kojem Vrhovni sud jasno navodi kako se pravo na zateznu kamatu prosuđuje ovisno o savjesnosti, odnosno poštenju, što i tvrdi tužitelj. Kako je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, to tužiteljica ostaje kod prijedloga da se u ovom postupku provede financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na način da se vještaku da uputa da: - utvrdi po datumima uplata preplatu, više plaćeno po valuti i više plaćeno po kamati, iskazano po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju tih mjeseci, sve uspoređujući kredit sa početnom kamatnom stopom i početnim tečajem, u kunama, sa stvarno plaćanim iznosima u kunama.

Stalni sudski vješak za knjigovodstvo i financije M. T., u vještvu od

25. srpnja 2022. god., navodi da joj je rješenjem ovog suda naloženo je knjigovodstveno financijsko vještačenje "... na okolnosti predmetnog potraživanja, sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja iz podneska od 24. kolovoza 2021. god. (str. 113 spisa)…“.

Za potrebe izrade nalaza dostavljen mi je spis predmeta P-2220/2019 kojem prileži slijedeća dokumentacija:

- Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711 od 22. veljače 2007. godine (list 8-12 spisa),

- pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103519711 (list 13 spisa),

- „Efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa“, s prikazom datuma dospijeća te iznosa otplatnog obroka, otplatne kvote, kamata i stanje kredita, sve iskazano u CHF (list 14-17 spisa),

- Prometi po kreditu s evidencijama od 22. veljače 2007. do 12. ožujka 2014. godine (list 18-22 spisa).

Ugovorom o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711 od 22. veljače 2007. godine, zaključenim između Zagrebačke banke d.d. (kreditor) i Marine Buljan (korisnik kredita), korisniku kredita odobreno je 16.655,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (u daljnjem tekstu Ugovor).

U Ugovoru je utvrđeno da godišnja kamatna stopa iznosi 5,20% (promjenjiva). Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta od po 236,99 CHF-a plativo u kunama po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Prvi anuitet dospijeva 1. travnja 2007., a zadnji 84-ti dospijeva 1. ožujka 2014. godine.

Iz dokumentacije tuženika vidljivo je da je kredit isplaćen tužiteljici 27. veljače 2007. godine u iznosu od 16.609,81 CHF odnosno 75.285,10 kuna, što je za 46,13 CHF (16,655,94 - 16,609,81) manje od odobrenog iznosa kredita po Ugovoru. Tužiteljica je 1. ožujka 2014. godine otplatila kredit u cijelosti.

Iz dokumentacija tuženika koja prileži spisu proizlazi da je odobreni iznos kredita od 16.655,94 CHF iskorišten u iznosu od 16.609,81 CHF, što je za 46,13 CHF manje od iznosa odobrenog kredita.

Iznos od 16.609,81 CHF i to: 15.885,30 CHF plaćenih na račun A. kuće G., 724,78 CHF (478,63+249,15) naknade i dr.

Spisu prileži „Efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa“ (list 14-17 spisa) tj. izračun otplatnog plana na iznos od 16.609,81 CHF, uz nominalnu kamatnu stopu od 5,20% i otplatu u 84 mjesečnih anuiteta od čega 83 anuiteta po 236,33 CHF i 84-ti od 235,87 CHF (u daljnjem tekstu Prvi otplatni plan).

Iz Prvog otplatnog plana vidljivo je da bi tužitelj u 84 mjesečnih anuiteta utvrđenih uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20%, s osnova Ugovora platio ukupno 19.851,26 CHF od čega:

- 16.609,81 CHF glavnice,

- 3.241,45 CHF redovne kamate.

Spisu prileži evidencija tuženika i to „Prometi po kreditu“ s evidencijama od 22. veljače 2007. do 1. ožujka 2014. godine (list 18-19 spisa) iz koje je vidljivo za koliko je tuženik zadužio tužiteljicu, te koliko je tužiteljica s osnova otplate kredita platila (u daljnjem tekstu Promet). Na Prometu su evidentirana sva zaduženja i plaćanja po Ugovoru s tim da su iznosi priljeva i odljeva iskazani u CHF i kunama.

Iz Pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103519711 koji prileži spisu proizlazi da je tužiteljica zaduživana odnosno da je vršila otplatu kredita obračunato po kamatnim stopama i u visini anuiteta kako slijedi:

- 1.04.2006., kamatna stopa 5,200, 236,33 CHF

- 1.10.2007., kamatna stopa 6,100, 242,90 CHF

- 1.02.2008., kamatna stopa 6,550, 246,06 CHF

- 1.07.2009., kamatna stopa 7,550, 251,61 CHF

U nastavku vještak daje, za razdoblje od 01. travnja 2007. (dospijeće 1. anuiteta) do otplate kredita u cijelosti 01. ožujka 2014. godine, usporedni pregled anuiteta, glavnice i kamata utvrđenih Prvim otplatnim planom i zaduženja odnosno plaćanja s osnova anuiteta, glavnice i kamata evidentiranih na Prometu te razlike, sve iskazano u CHF.

Navodi da je u pregledu iskazala razdoblje od 01. travnja 2007. (dospijeće 1. anuiteta) do otplate kredita u cijelosti 1. ožujka 2014. godine (dospijeće 84. anuiteta), te utuženo razdoblje do 1. srpnja 2013. godine (dospijeća 76. anuiteta).

Navodi da je razlika iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više zaduženog u odnosu na Prvi otplatni plan.

Potom ističe da je iz sačinjenog pregleda razvidno da, u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 1. travnja 2007., do otplate kredita u cijelosti 12. ožujka 2014. godine, obveza tužiteljice s osnova Ugovora iznosi:

- 19.851,26 CHF po Prvom otplatnom planu uz obračun kamata po stopi od 5,20%,

- 20.897,98 CHF po Drugom otplatnom planu, uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama,

- 1.046,72 CHF razlika za koliko je tužiteljica zbog promjene kamatne stope više zadužena.

U utuženom razdoblju od 1. travnja 2007., do 1. ožujka 2013. godine razlika više plaćenog iznosi ukupno 924,53 CHF i to:

- 102,72 CHF manje obračunate glavnice,

- 1.027,25 CHF više obračunate kamatne.

Tužiteljica od tuženika potražuje 20.535,57 kn, koliko da je u razdoblju od 1. travnja 2007., do 01. srpnja 2013. godine zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platila s tim da nije utužena razlika po anuitetima od broja 2 do 6.

Rješenjem suda naloženo je knjigovodstveno financijsko vještačenje "... na okolnosti predmetnog potraživanja sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja iz podneska od 24. kolovoza 2021. god. (str. 113 spisa)…“. U podnesku tužitelja od 24. kolovoza 2021. godine, tužitelj predlaže da se „… provede financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na način da se vještaku da uputa da:

- utvrdi po datumima uplata preplatu, više plaćeno po valuti i više plaćeno po kamati, iskazano po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju tih mjeseci, sve uspoređujući kredit sa početnom kamatnom stopom i početnim tečajem, u kunama, sa stvarno plaćenim iznosima u kunama.“.

U ovom nalazu izvršila je, za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 1. travnja 2007., do otplate kredita u cijelosti 01. ožujka 2014. godine, izračun razlike između iznosa koje bi tužiteljica platila po Prvom otplatnom planu, uz izračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20%, i bez primjene valutne klauzule i iznosa koje je platila po promjenjivim kamatnim stopama, i uz primjenu valutne klauzule.

Iz dokumentacije tuženika vidljivo je da je kredit isplaćen 27. veljače 2007. godine. Na dan isplate kredita 27. veljače 2007. godine, srednji tečaj HNB za CHF utvrđen je u visini od 4,532567 kn za 1,00 CHF. Anuitet utvrđen Prvim otplatnim planom od 236,33 CHF preračunat u kune po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita iznosi 1.071,18 kn (4,532567 x 236,33).

U nastavku je vještak dao izračun razlike između iznosa koje bi tužiteljica platila da je otplatu kredita vršila u visini anuiteta utvrđenih Prvim otplatnim planom s preračunom u kune po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i plaćenih iznosa.

Izračun razlike iskazala je:

- za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 1. travnja 2007., do otplate kredita u cijelosti 01. ožujka 2014. godine po svim anuitetima od 1 do 84 (stupac 8 donjeg pregleda),

- po utuženim anuitetima (stupac 9 donjeg pregleda).

Razlika u pregledu iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule.

Vještak potom navodi da je u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 1. travnja 2007., do otplate kredita u cijelosti 12. ožujka 2014. godine, po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711 od 22. veljače 2007. godine:

- 90.007,12 kn trebalo platiti uz obračun kamata po stopi od 5,20% i po početnom tečaju na dan isplate kredita 27. veljače 2007. godine,

- 113.637,15 kn plaćeno uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule,

- 23.630,03 kn razlika koliko je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platila, sve po anuitetima kako je to prikazano u stupcu 8 gornjeg pregleda.

Po utuženim anuitetima (1. te od 7. do 76.) po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711 od 22. veljače 2007. godine:

- 81.409,68 kn trebala platiti uz obračun kamata po stopi od 5,20% i po početnom tečaju na dan isplate kredita 27. veljače 2007. godine,

- 101.177,90 kn platila uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule,

- 19.875,34 kn razlika koliko je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platila, sve kako je to iskazano u stupcu 9 gornjeg pregleda.

Konačno, vještak je mišljenja da je tužiteljica Marina Buljan po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711 od 22. veljače 2007. godine, po utuženim anuitetima (1. te od 7. do 76.):

- 81.409,68 kn trebala platiti uz obračun kamata po stopi od 5,20% i po početnom tečaju na dan isplate kredita 27. veljače 2007. godine,

- 101.177,90 kn platila je uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule,

- te da je 19.875,34 kn razlika koliko je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platila.

Tužiteljica u podnesku od 07. rujna 2022. god., navodi da je zaprimila nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. T., pa drži da je vještak generalno pravilno utvrdio više plaćeno od strane tužitelja po kamati i po valuti, međutim ukazuje na pogrešku u izračunu.

Naime, a kako je sama vještakinja citirala u svom vještačenju, sud je vještaku naložio da napravi izračun više plaćenog po valuti i više plaćenog po kamati i to po mjesecima te u zbroju tih mjeseci.

Vještakinja je izračunala više plaćeno po svakom mjesecu, međutim točan zbroj tih mjeseci nije 23.630,03 kn, već 23.777,53 kn (kolona 8. Tablice na str. 6 vještačenja), a razlog tome je samovoljno odbijanje stavki 2.-7. u tablici, od stavki 1., 8.-84., što može i provjeriti i utvrditi sam sud.

Vještakinja je u tom pogledu postupila mimo naloga suda, te je svojevoljno vršila prebijanja iznosa preplate sa mjesecima kada preplate nije bilo, za što ne postoji nikakav pravni osnov, a uostalom ne postoji niti takav prigovor tuženika u ovom postupku, pa je vještakinja time i izašla iz okvira tužbenog zahtjeva i predmeta spora.

Tužiteljica naravno u tužbi ne obuhvaća mjesece u kojima preplate nema pa na tu okolnost dostavlja zbroj iz programa Excel, te kako se radi o jednostavnoj matematičkoj radnji zbrajanja, što može provjeriti i utvrditi i sam sud, i za koju nije potrebno nikakvo specifično stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP-a), drži kako nije potrebno dodatno pozivati vještaka na dopunu nalaza i mišljenja radi toga, no svakako odluku prepušta sudu ukoliko isti smatra da je to potrebno.

Ne postoji dakle nikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja, odnosno takvo samoinicijativno prebijanje ne mogu vršiti niti sudski vještak niti sud pošto bi takvo postupanje bilo protuzakonito i protivno čl. 323. ZOO-a, koji regulira pitanje restitucije kod ništetnosti, da kod ništetnosti pretpostavlja prije svega postojanje restitucijskog zahtjeva tuženika – kojeg također nema.

S druge strane, sve i da takav zahtjev postoji – a ne postoji, isti bi bio potpuno neosnovan pa i zastario, i to iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik.

Jedini tko je neosnovano stjecao novčane iznose i dužan ih je stoga vratiti je dakle upravo tuženik. O ovom prigovoru tuženika ukazuje se na relevantnu sudsku praksu primjerice odluke Županijskog suda u S., poslovni broj Gž-755/2021-2 od 13.10.2021., presudu Županijskog suda u V. G., poslovni broj Gž-635/2021

od 3.2.2022., presudu Županijskog suda u S. B., poslovni broj Gž-

1429/2021-3 od 24.2.2022., ili Županijskog suda u Z., poslovni broj Gž- 1200/2021-2 od 2.6.2021. godine.

Konačno, tužiteljica navodi da u svakom slučaju uređuje tužbeni zahtjev u skladu s izračunom sudskog vještaka, pa je preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na isplatu, potražujući isplatu iznos od 23.777,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta otplate predmetnog kredita, pa do isplate, te je predložila sudu da donese odluku pobliže opisanu u izreci presude.

U podnesku od 16.rujna 2022. god., tuženik navodi da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka.

Nadalje, tuženik smatra i da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF-a bio niži od početnog. Naime, kao pravni učinak ništetnosti ZOO odredbom članka 323., propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen, kao što to uostalom jasno proizlazi iz 8. stupca tablice koja se nalazi na str. 5. – 6. predmetnog nalaza i mišljenja vještaka.

Tako je odlučio i Županijski sud u S. B., S. služba u P.,

u presudi Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. u kojoj navodi: „Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen.“

Da je prilikom izračuna preplate tužitelja potrebno uračunati i manje plaćene iznose navodi i Županijski sud u B. u presudi poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine, i to kako slijedi: „…s tim da vještak na str. 9 pisanog nalaza i mišljenja napominje kako je iz priložene tablice vidljivo da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi kroz određene mjesece uplaćivao manje od obveze koliko je ona iznosila na dan sklapanja ugovora, tj. bez primjene ništetnih odredbi, te da je on vršio prebijanje manje plaćenog u pojedinim mjesecima sa preplatama u pojedinim mjesecima. Pravilna primjena materijalnog prava podrazumijeva upravo ovakav izračun. Ovo stoga što se ništetne odredbe ugovora ne primjenjuju pa se obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platio ima svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe. Budući da se radi o jedinstvenom pravnom odnosu, potrebno je visinu preplate izračunati uračunavanjem manje plaćenih iznosa po pojedinim mjesecima, što je vještak učinio, ali samo u odnosu na jedinstvenu glavnicu, ali ne i u odnosu na svaki njezin dio koji dospijeva u različito vrijeme.“

Osnovanost gore izloženog stava tuženika potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske, i to svojom odlukom posl. br. Revd 4393/2021-2 od dana 13. listopada 2021. godine, u kojoj navodi: „…na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“

Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Navodi da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Tuženik nadalje ističe da je Sud EU u više svojih odluka, a osobito u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC B. T. S.) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20

(DP, SG c/a T. P. A.) od 21. prosinca 2021. godine, iznio pravni stav iz kojeg proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u G. sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.

Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope Libor u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.

U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika, kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.

Primjenjujući stav Suda EU izražen u odlukama C-81/19 i C-243/20 na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz dispozitivne odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

U odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza tuženik ističe da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021, utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka), te je stoga Ustavni sud Republike Hrvatske citiranim odlukama usvojio ustavnu tužbu te ukinuo presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda s obrazloženjem iz oduke U-III-4372/2021 (istovrsno i u odluci U-III-5458/2021): " Ustavni sud najprije utvrđuje da su razlozi koje su sudovi dali za odbijanje podnositeljičinog dokaznog prijedloga za saslušanjem njezine zaposlenice Dinke Plavšić na okolnost obaviještenosti potrošača o rizicima valutne klauzule vezane uz tečaj švicarskog franka u suprotnosti s naprijed navedenom sudskom praksom i načelnim stajalištima Ustavnog suda o načelu jednakosti oružja jer okolnost je li zaposlenica ovdje tužene podnositeljice dala odgovarajuće obavijesti ovdje potrošaču i tužitelju o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka prije sklapanja ovdje osporenog ugovor o kreditu nije utvrđena u kolektivnim postupku, niti je Vrhovni sud presudom broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. utvrdio da se na okolnost obaviještenosti potrošača ne mora provoditi „dokazni postupak“ kako pogrešno tu presudu interpretira prvostupanjski sud (vidi točke 15. – 21. obrazloženja ove odluke).

Slijedom navedenog, a posebno imajuću u vidu da je sud saslušao potrošača na istu okolnost, podnositeljici je u skladu s točkama 21. – 22.2. načelnih stajališta Ustavnog suda moralo biti omogućeno da se na istu okolnost sasluša i njezina zaposlenica za koju podnositeljica tvrdi da da bi navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer se drukčije tumačenje protivi načelima kontradiktornosti i prava na jednakost oružja.

Ustavni sud također utvrđuje da zaključak prvostupanjskog suda o tome da podnositeljica nije dokazivala ili dokazala da bi njezin zaposlenik dao odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora i iz toga izveden zaključak da potrošač nije bio obaviješten, unatoč tome to je izvođenje takvog dokaza podnositeljica predložila već u odgovoru na tužbu i na istom ustrajala do okončanja parničnog postupka, predstavlja proizvoljnu (arbitrarnu) ocjenu kojom se zanemaruju njezini izričiti i odlučni navodi i dokazni prijedlozi, kao i proizvoljnu primjenu pravila o teretu dokazivanja nespojivu s načelom jednakosti oružja u skladu s točkama 25.3. – 26.4. načelnih stajališta.

Stoga je podnositeljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja pa je na temelju članka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno kao u izreci.“

Stoga, ako naslovni Sud smatra da mu je dopušteno odlučivati o nepoštenosti i ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, tuženik ustraje u tome da se u ovom postupku provede dokaz saslušanjem tužitelja, i to na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

Svi dokazni prijedlozi koje je tuženik dostavio usmjereni su na utvrđivanje činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC B. T. S.) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a T.

P. A.) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ponovno ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

No, sve i kad bi suprotno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatrao da prethodno navedeni stav tuženika ne bi bio osnovan, u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata treba uzeti u obzir i sljedeće.

Tužitelj je u svom podnesku od dana 24. kolovoza 2021. godine ukazao na stav Vrhovnog suda RH (Građanski odjel, Su-IV-47/2020), a iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Prvenstveno, tuženik ističe da ostaje kod istaknutog prigovora zastare te kod stava da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 118. ZPP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 01.04.2007. godine pa do 01.07.2013. godine, i to kako za razliku u kamati, tako i za razliku u tečaju, to tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 17.05.2019. godine. Dakle, prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.

Što se tiče samog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, tuženik prije svega ističe da to pravno shvaćanje nije obrazloženo, niti je iz istog jasno na koje bi se točno situacije odnosilo. Međutim, takvo pravno shvaćanje u svakom slučaju odstupa od općih pravila obveznog prava kao i od dosadašnje pravne prakse.

Naime, institut ništetnosti na način kako je predviđen odredbama Zakona o obveznim odnosima ima za svrhu zaštitu javnog poretka odnosno javnih interesa, pa je stoga i opravdano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne zastarijeva. Ipak, takav pravni standard se nikako ne može primijeniti za restitucijske zahtjeve iz razloga što se radi o drugačijoj svrsi koja se štiti zastarnim rokovima, a to je svrha osiguranja pravne sigurnosti, pa je u tom smislu i bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih stranaka proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da se ima primijeniti stav Vrhovnog suda RH, to tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti i druge implikacije i posljedice koje proizlaze iz takvog stava.

Očito je da pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH odstupa od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa Vrhovnog suda RH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze.

Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali, pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti).

Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav Vrhovnog suda RH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora.

Budući da je Vrhovni sud RH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti.

Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze.

Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu Vrhovnog suda RH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog.

S druge strane, uzimajući u obzir novi stav Vrhovnog suda RH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane.

Stoga, ako sudska praksa, pa tako i Vrhovni sud RH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Tuženik u podnesku od 21 rujna 2022. god., navodi kako je tužitelj podneskom od dana 7. rujna 2022. godine, preinačio tužbu na način da sada zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od kn 23.777,53 s osnove navodne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu podešavanja kamatne stope, čime je tužitelj povećao tužbeni zahtjev za iznos od ukupno kn 3.241,96 s obzirom da je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom s gore navedene osnove tražio isplatu iznosa od ukupno kn 20.535,57.

Tuženik ističe kako se preinakom tužbe smatra promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći pa ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe.

Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je u st. 2. istog članka propisana iznimka preinačenja tužbe do zaključenja glavne rasprave, ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

Tuženik prvenstveno ističe kako preinaka tužbe nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je tuženik tužitelju dostavio svu potrebnu dokumentaciju.

Nadalje, odredbom čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP), propisano je kako je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Opreza radi, tuženik u odnosu na ranije navedeno ističe kako se protivi preinaci tužbe te stoga predlaže naslovnom Sudu donijeti rješenje kojim će se utvrditi kako preinaka tužbe nije dopuštena.

Ako sud iz bilo kojeg razloga odluči raspravljati po preinačenoj tužbi, tuženik, ostajući u cijelosti pri ranije istaknutom prigovoru zastare, posebno ističe prigovor zastare i u odnosu na gore opisani preinačeni, odnosno povećani dio tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, pa tako osobito i potraživanje u dijelu povećanog tužbenog zahtjeva, istaknutog tek podneskom od dana 7. rujna 2022. godine.

Tuženik u tom smislu upućuje i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 5. ožujka 2019. godine, posl. broja Rev x 985/2017-2, u kojem gore navedeni sud navodi: „Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP, preinaka tužbe je, između ostalog, i povećanje postojećeg zahtjeva. Stoga, kada je tužitelj podneskom od 6. travnja 2016. postojeći zahtjev povećao (za iznos od 57.480,44 kn) onda je on time preinačio tužbu, pa je pri ocjeni prigovora zastare trebalo imati u vidu da je prekid zastarijevanja za tražbinu od 57.480,44 kn nastupio tek podnošenjem tog podneska.“

Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012., došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari.

Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj ne bi imao pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope, svakako u dijelu u kojem je zahtjev za isplatu po toj osnovi istaknut tek podneskom tužitelja od dana 7. rujna 2022. godine.

Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.”

Da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodne ništetne kamatne stope bilo u zastari potvrdio je i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u rješenju poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“

Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom Sudu donijeti rješenje kojim će se utvrditi kako preinaka tužbe nije dopuštena, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Financijski izračun s pripadajućim tablicama, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305 od 22. veljače 2007. god., Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103519711 od 27.04.2019. god., Otplatni plan kredita od 27.04.2019. god., Prometi po kreditu za razdoblje od 22.02.2007. – 12.03.2014. god., Predmet promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7103519711 od 20.07.2021.god., Odabir valute (str. 7), Prosječnu ponderiranu kamatnu stopu uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF od 09. prosinca 2019.god., Priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014.god., Priopćenje za javnost od 16. ožujka 2015.god., Presudu Visokog prekršajnog suda RH br. FPž-139/2018 od 29. ožujka 2018.god., Promet po kreditu br. 7103519711 za razdoblje od 22.02.2007. – 20.07.2021.god., Presudu VSRH br. Rev-2781/2011-2 od 16.06.2015.god., Presudu suda EU u predmetu C-81/19, Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z. banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama u primjeni od 01.srpnja 2013.god., Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope – prijepis od 08.01.2013.god., Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH (1/04) održane 05. ožujka 2004.god., rješenje VSRH br. Grv-143/2019-2 od 11. prosinca 2019.god., Zaštita potrošača - nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, Rješenje Županijskog suda u S. br. Gž-1621/2016-1 od 25.04.2016.god., br. Gž Ovr-323/2018-2 od 04.05.2018.god., Rješenje županijskog suda u Z. br. Gž-1354/2019-2 od 19.03.2019.god.,m Rješenje Županijskog suda u R. br. Gž-2066/2017-2 od 15.11.2018.god.,br. Gž- 2054/2018-2 od 03.12.2018.god., Rješenje Županijskog suda u S. B. br. 8Gž-136/2019-2 od 28.02.2019.god., Rješenje Županijskog suda u Z. br. 5Gž- 24 od 25.11.2019.god., Rješenje Županijskog suda u Z. br. 21Gž-3772/19-2 od 20.112019.god., Rješenje Županijskog suda u P. br. Gž-947/2019-2 od 30.10.2019.god., Rješenje Županijskog suda u D. br. 8Gž-932/2019-3 od

12.02.2020.god., Presudu i Rješenje VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019.god., Presudu i Rješenje Visokog Trgovačkog suda RH br. 43Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014.god., Presudu VSRH br. Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019.god., Odluku Ustavnog suda RH br. U-III-2233/2019 od 10.06.2020.god., Presudu i Rješenje VSRH br. Rev-1172/2018-2 od 19.03.2019.god., Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.god., Presudu Županijskog suda u V. br. Gž-503/2020-2 od 19.05.2020.god., br. 26Gž- 324/2020-3 od 08.07.2020.god., Presudu Županijskog suda u B. br. Gž- 281/2019-2 od 21.05.2020.god., Presudu Županijskog suda u Z. br. Gž- 2406/2019-2 od 01.07.2020.god., Presudu Županijskog suda u Š. br. Gž- 705/2020-2 od 22.12.2020.god. br. Gž-286/2020-2 od 21.12.2020.god., Presudu i Rješenje Županijskog suda u Z. br. 6Gž-105/2021-2 od 21.04.2021.god., Devizni kredit – na što morate obratiti pažnju, Nove pogodnosti, elastični krediti, rastezljivi po potrebi, Elastični stambeni krediti bez naknade do 30. lipnja 2005.god., Elastični krediti za automobile, skutere i plovila – rastezljivi po potrebi, Vaš stambeno-kreditni program bez naknade do 01.09., Vaš stambeno – kreditni program, krediti vezani za CHF – analiza oglašavanja 2004.-2008., Presudu Županijskog suda u S. br. Gž- 2707/2017-2 od 21.06.2018.god., Presudu Županijskog suda u O. br. Gž- 624/2017-3 od 17.05.2017.god., Presudu Županijskog suda u Puli br. Gž-1308/16-3 od 09.07.2018.god. Presudu i Rješenje Županijskog suda u Š. br. Gž- 826/2017-2 od 04.11.2019.god., Presudu Županijskog suda u K., Stalna služba u G., br. Gž-1065/2018-3 od 03.12.2019.god., Presudu Županijskog suda u Rijeci br. Gž-959/2018-2 od 12.09.2019.god., Knjigovodstveno-financijsko vještačenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije M. T. od

25. srpnja 2022. god., Provjeru zbroja prema podacima vještaka, presudu ŽS u S. br. Gž-755/2021-2 od 13.10.2021. god., presudu ŽS u V. G. br. 17 Gž- 7635/2021-2 od 03.02.2022. god., Presudu ŽS u S. B. br. Gž- 1429/2021-3 od 24.02.2022. god., Presudu ŽS u Z. br. Gž-1200/2021-2 od 02.06.2021. god., Rješenje VSRH br. Revd-4393/2021-2 od 13.10.2021. god., presudu suda (IV vijeće) u predmetu C-243/20 od 21.12.2021. god., rješenje ŽS u S. br. Gž-633/2021-2 od 14.07.2021. god., rješenje ŽS u Z. br. 39 Gž- 1748/2021-2 od 27.05.2021. god., rješenje ŽS u Z. br. 77 Gž-1562/2021-2 od 05.10.2021. god., presudu i rješenje ŽS u S. B., S. služba u P.

br. 15 Gž-1077/2020-3 od 02.02.2021. god., presudu VSHR br. Rev-141/2006-2 od 22.02.2006. god., presudu i rješenje VSRH br. Rev-170/2006-2 od 28.02.2006., presudu VSRH br. Rev x-1125/2013-2 od 25.02.2014., rješenje ŽS u B. br. Gž-718/2021-2 od 08.07.2021.god., odluku Ustavnog suda RH br. U-III-5458/2021 od 30.06.2022. god. i br. U-III-4372/2021 od 30.06.2022. god., Rješenje ŽS u V. br. Gž-1252/2021-2 od 20.10.2021. god. i rješenje VSRH br. Rev x- 985/2017-2 od 05.03.2019. god.,

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

U prvom redu valja primijetiti da su stranke u odredbi čl. 16 predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305 od 22. veljače 2007. god., ugovorile da se u slučaju spora ugovara nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice, ako spor proiziđe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.

Predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305, među strankama je sklopljen u S., dana 22. veljače 2007. god., pa tako nema nikakve dvojbe da se u konkretnom slučaju radi o sporu proizišlom iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice tuženika u S., pa je tako u konkretnom slučaju mjesno nadležan i ovaj sud prema sjedištu podružnice tuženika u S..

Radi navedenog, istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je odbijen kao neosnovan.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305 od 22. veljače 2007. god., koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, i to u svrhu kupnje motornog vozila marke R. (čl. 1 Ugovora).

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Z. posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Z..

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "P.", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika S. G. - S. banka d.d. S..

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305 od 22. veljače 2007. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305 od 22. veljače 2007. god., predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 5,20 % godišnje, (čl. 2. st. 1 Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

Osim toga, tuženik i sam tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (a i sama tužiteljica se poziva na te poznate parametre), pa bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika imali primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Z., broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 17. svibnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Tuženik nije u mogućnosti s uspjehom isticati niti prigovor na tijek zakonskih zateznih kamata, pozivajući se na odredbu čl. 1115 ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Naime, u odredbi čl. 10. st. 2 ZOO-a, propisno je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Stoga se tuženik neosnovano protivi i tijeku zatraženih zakonskih zateznih od dana plaćanja - stjecanja pojedinih uplaćenih iznosa anuiteta, navodeći da u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta nije mogao imati saznanja da bi pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila bile ništetne, a sve iz razloga što tuženiku kao dobrom stručnjaku u smislu citirane odredbe čl. 10 st. 2 ZOO-a, po ocjeni ovog suda u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta, nije mogla ostati nepoznata činjenica da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne.

Osim toga, tuženik neosnovano ističe da je vještak dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer su tečaj CHF ili kamatna stopa bili niži od početnih, pozivajući se na odredbe čl. 323 ZOO-a, a što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imala primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka M. T. oec., u njenom vještvu od 25. srpnja 2022. godine, a iz kojeg vještva je razvidno da je tužiteljica od isplate kredita dana 27. veljače 2007. god, zaduživana, odnosno da je vršila otplatu kredita obračunato po kamatnim stopama i u visini anuiteta kako slijedi: od 1.04.2006., kamatna stopa 5,200, 236,33 CHF, od 1.10.2007., kamatna stopa 6,100, 242,90 CHF, od 1.02.2008., kamatna stopa 6,550, 246,06 CHF, te od 1.07.2009., kamatna stopa 7,550, 251,61 CHF.

Ovaj sud u potpunosti prihvaća navode tužiteljice kada ukazuje na pogrešku u izračunu imenovanog vještaka, koji je izračunao više plaćeno po svakom mjesecu, pa tako točan zbroj tih mjeseci nije 23.630,03 kn, već 23.777,53 kn (kolona 8. Tablice na str. 6 vještačenja), a razlog tome je odbijanje stavki 2.-7. u tablici, od stavki 1., 8.-84., što može i provjeriti i utvrditi sam sud, a sve obzirom da je vještak vršio prebijanja iznosa preplate sa mjesecima kada preplate nije bilo, a za što ne postoji nikakav pravni osnov.

Tužiteljica osnovano ističe i to da se ovdje radi o jednostavnoj matematičkoj radnji zbrajanja, što može provjeriti i utvrditi i sam sud, i za koju nije potrebno nikakvo specifično stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP-a), te osnovano ukazuje kako u tu svrhu nije potrebno dodatno pozivati vještaka na dopunu nalaza i mišljenja.

Naime, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, u okviru kojih ovaj sud donosi svoju odluku jednako kao i u okviru tužbenog zahtjeva, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila pravovaljan u cijelosti.

Pregledom predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila je utvrđeno da je isti sklopljen među strankama u svrhu kupnje motornog vozila R. (čl. 1 Ugovora), dok je iz sačinjenog vještva imenovanog vještaka razvidno da je odobreni iznos kredita od 16.655,94 CHF iskorišten u iznosu od 16.609,81 CHF, te d a je iskorišteni iznos od 16.609,81 CHF u cijelosti plaćen na račun prodavatelja motornog vozila A. k. G., pa nije jasan prigovor tuženika kada navodi

da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva radi isplate, a nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u svrhu izračuna visine tužbenog zahtjeva, dopušten u smislu odredbi ZPP-a, a koje stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske na zajedničkoj sjednici dana 26. studenog 2021. godine.

Tuženik se toga nije u mogućnosti s uspjehom protiviti niti preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva pisanim podneskom tužiteljice od 07. rujna 2022. godine.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, i odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivom tečaju CHF iz čl. 1, čl. 2 i čl. 6, predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, kao i na isplatu na ime nepripadno plaćenog zbog promijenjenih kamatnih stopa, i na ime nepripadno plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, prihvaćeni su u cijelosti, te je donijeta odluka kao u izrteci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na dva ročišta po 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 1.250,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u razmjernom iznosu od 555,00 kn, i pristojbe presude u iznosu od 587,77 kn, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 04. studenog 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika