Republika Hrvatska

Poslovni broj Kž-378/2022-4

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Marija Kovača, kao predsjednika vijeća te sudaca Vlaste Šimenić-Kovač i Zvonka Vrbana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ane Mahmutović, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z.P., OIB: ..., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 – dalje u tekstu KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 40 K-159/2021-98 od 1. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba opt. Z.P. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 40 K-159/2021-98 od 1. ožujka 2022., opt. Z.P. proglašen je krivim zbog počinjenja produljenog kaznenog djela protiv imovine – prijevarom iz čl. 224. st. 1. KZ/97 u svezi čl. 61. st. 2. KZ/97, pa je na temelju čl. 224. st. 1. KZ/97 u svezi čl. 61. st. 2. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a uz daljnju primjenu čl. 67. st. 1., 2., 3. i 4. KZ/97 prema opt. Z.P. izrečena je uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08) djelomično je prihvaćen imovinskopravni zahtjev oštećene Republike Hrvatske pa je naloženo opt. Z.P. da oštećenoj Republici Hrvatskoj isplati iznos od 4.800,00 kuna, dok je u preostalom dijelu Općinsko državno odvjetništvo u Z. upućeno imovinskopravni zahtjev u ime Republike Hrvatske ostvarivati u parničnom postupku.

1.2. Opt. Z.P. je uz uvjetnu osudu, sukladno odredbi čl. 68. KZ/97 određena posebna obveza pa mu je naloženo da u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti prvostupanjske presude oštećenoj Republici Hrvatskoj isplati iznos od 4.800,00 kuna.

1.3. Na temelju odredbe čl. 69. st. 5. KZ/97 opt. Z.P. je upozoren da ukoliko u roku od 3 (tri) mjeseca ne izvrši naloženu mu obvezu, da će sud opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci.

1.4. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 opt. Z.P. dužan je naknaditi trošak provedenog postupka u iznosu od ukupno 800,00 kuna, koji iznos je dužan uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od pravomoćnosti prvostupanjske presude i pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio opt. Z.P., putem braniteljice H.Z., odvjetnice iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona, zbog odluke o kaznenoj sankciji, zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu oštećenice te zbog odluke o trošku kaznenog postupka, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe, podredno da se istome odredi blaža sankcija uz odbijanje imovinskopravnog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u O.

5. Žalba opt. Z.P. nije osnovana.

6. Izjavljujući žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja opt. Z.P. osporava zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj krivnji koju je temeljio "isključivo na tvrdnji zastupnika optužbe", a da nije pri tome imao u vidu da bi pri podnošenju prijave poreza na dohodak problematizirao svoje prebivalište, odnosno boravište te da su službenici Porezne uprave, Ispostave B., prihvatili prijavu u kojoj je navedeno njegovo prebivalište u B.V., primjenjujući postojeće propise vezane za prijavu prebivališta, odnosno boravišta, a s tim u vezi i način prijave u Poreznoj upravi, sukladno Općem poreznom zakonu. Potom, da je ishodište problema u sukobu dva zakona - Općeg poreznog zakona i Zakona o prebivalištu, koji imaju proturječne odredbe, a kojima nije reguliran status u ovakvim situacijama kada se, prema Zakonu o prebivalištu, ne može u službenim evidencijama MUP-a izvršiti promjena adrese boravka bez suglasnosti vlasnika nekretnine na kojoj se boravak prijavljuje, a s druge strane Opći porezni zakon propisuje da je osnovna pretpostavka za povrat poreza prijava adrese. Ukazuje kako je postupao životno i logično bez namjere da bilo koga prevari kada je dostavio poreznu prijavu navodeći da živi u D. povodom koje je u cijelosti odbijen upravo zbog činjenice što nije bio prijavljen u D. (jer nije imao suglasnost za prijavu prebivališta vlasnika nekretnine, oca njegove supruge S.B. i njenog starijeg brata jer su njihovi odnosi bili zategnuti).

6.1. Suprotno takvim žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kada je opt. Z.P. proglasio krivim zbog produljenog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ/97 u svezi čl. 61. st. 2. KZ/97, za koju je odluku iznio izrazito iscrpne, argumentirane i logične razloge, a koje prihvaća i ovo vijeće. Naime, prvenstveno treba ukazati, a u odnosu na žalbene navode glede pojedinih odredbi Općeg poreznog zakona i Zakona o prebivalištu, koji zakoni međusobno nisu u korelaciji jer čl. 38. Općeg poreznog zakona propisuje da se smatra da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili u posjedu, neprekidno, najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine, pri čemu boravak u stanu nije obvezan. Ako porezni obveznik ima u vlasništvu ili u posjedu više stanova prebivališta, mjerodavno za oporezivanje se utvrđuje prema mjestu prebivališta obitelji, a za poreznog obveznika samca prema mjestu u kojem se pretežno zadržava ili prema mjestu iz kojeg pretežno odlazi na rad ili obavlja djelatnost. Nadalje, odredba čl. 63. st. 2. Općeg poreznog zakona propisuje da podaci u poreznoj prijavi moraju biti istiniti i točni te da se u prijavi poreza na dohodak upisuju podaci o promjenama prebivališta ili uobičajenog boravišta u tuzemstvu ili inozemstvu tijekom godine. Prema tome, a sukladno navedenim odredbama, porezni obveznik nema prebivalište u mjestu u kojem ima tek formalno prijavljeno prebivalište kod nadležnog tijela, ako u tom mjestu stalno ne prebiva nego se prebivalište utvrđuje prema mjestu stvarnog prebivališta obitelji, a tijekom 2010. i 2011. godine optuženik je živio, odnosno bio u posjedu stana u D., gdje je živio sa suprugom i djetetom iz čega proizlazi da je bio ovlašten tražiti povrat poreza prema mjestu prebivališta svoje obitelji (D.), gdje je bio u posjedu stana od 2007. godine, pri čemu to što nije bio formalno upisan kao posjednik ili vlasnik nije od značaja kada je za porezno tijelo relevantno mjesto prebivališta obitelji u skladu s odredbom čl. 38. Općeg poreznog zakona, a ne prema mjestu gdje je bio samo formalno prijavljen do kolovoza 2007. (B.V.). Uz to, nesporno je kako je optuženik u poreznim prijavama za 2010. i 2011. godinu naveo da mu je prebivalište u B.V., znajući da to nije istina jer je od 2007. prebivao u D. (kako je to sam iznio u svojoj obrani, a isto je potvrdila i njegova supruga M.P. iskazujući da je njen suprug živio u B.V. kod njegovih roditelja, a da su u D. doselili 29. kolovoza 2007., te da njen otac nije dao suglasnost optuženiku da tu prijavi prebivalište, već je to njen suprug učinio kasnije, nakon što je njen brat 2010. ili 2011. postao vlasnikom cijele kuće i dozvolio njenom suprugu da prijavi svoje prebivalište u D., na adresi ...). Stoga je optuženik nedvojbeno u svom zahtjevu naveo neistinite činjenice o mjestu prebivališta (B.V.) zbog čega bi mu pripadalo pravo na povrat poreza na dohodak za područje posebne državne skrbi 2. kategorije na koji je način doveo u zabludu službene osobe Porezne uprave, Ispostave B., te pribavio protupravnu imovinsku korist u svakoj godini u iznosu od po 2.400,00 kuna više od onog iznosa koji bi mu pripadao s obzirom na stvarno prebivalište u D., koje se nalazi na području posebne državne skrbi 3. skupine, a za koji je iznos oštetio Republiku Hrvatsku. Pri tome, točno detektira prvostupanjski sud kako optuženik uopće nije bio dužan niti podnositi porezne prijave za navedeno razdoblje, ali je unatoč tome iste podnio baš iz razloga kako bi ostvario povrat poreza na dohodak uslijed prava na korištenje uvećanog osobnog odbitka i priznavanja olakšice za uplaćene premije dopunskog zdravstvenog osiguranja navodeći kao mjesto prebivališta B.V. kao područje posebne državne skrbi 3. skupine na kojem području je ostvarivao za 2010. i 2011. godinu po 2.400,00 kuna veći iznos nego što bi ga ostvario sa stvarnog mjesta prebivališta u D. koje je područje posebne državne skrbi 2. skupine.

6.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obranu optuženika ocijenio kao neistinitu posebice i stoga s obzirom da, i nakon što je brat njegove supruge V.B. dao suglasnost da prijavi prebivalište u D., ..., kada je postao vlasnik kuće u D. 2010. ili 2011. (kako iskazuje M.P., supruga optuženika), ni tada nije prijavio prebivalište na navedenoj adresi, već je to učinio tek 19. ožujka 2014.

7. Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona smatrajući da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje dovelo do povrede kaznenog zakona, čime upućuje na tzv. posrednu povredu kaznenog zakona. To zbog toga što opt. Z.P. smatra da je prvostupanjski sud trebao utvrditi drugačije činjenično stanje, pa onda na takvo (drugačije) činjenično stanje primijeniti kazneni zakon. Međutim, kazneni zakon se ima primijeniti na činjenično stanje koje utvrdi sud, a ne na ono na koje optuženik smatra da je trebalo biti utvrđeno.

8. U žalbi zbog odluke o uvjetnoj osudi opt. Z.P. smatra da je ista previsoko odmjerena te da mu je sud trebao izreći kaznu bližu donjoj granici zapriječene kazne iz čl. 224. st. 1. KZ/97. Takvi žalbeni navodi optuženika nisu osnovani jer je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud, pravilno utvrdio, a onda i vrednovao olakotne okolnosti na strani optuženika (dosadašnju neosuđivanost, te činjenicu da je otac jednog djeteta), pri čemu otegotnih okolnosti nije našao, te mu izrekao za produljeno kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ/97 svezi čl. 61. st. 2. KZ/97, u okviru zapriječene kazne koja je, suprotno stajalištu žalitelja, bliže minimumu zapriječene kazne, kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a onda mu na temelju čl. 67. st. 1., 2., 3. i 4. KZ/97, primijenio (prvostupanjski sud pogrešno navodi "izrekao") uvjetnu osudu, s tim da se kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti prvostupanjske presude ne počini novo kazneno djelo, pod daljnjim uvjetom da sukladno odredbi čl. 68. KZ/97 u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti prvostupanjske presude oštećenoj Republici Hrvatskoj isplati iznos od 4.800,00 kuna, uz upozorenje da ukoliko u roku od 3 (tri) mjeseca ne izvrši naloženu mu obvezu, da će sud opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci. Navedenom kaznenopravnom sankcijom, uvjetnom osudom s tzv. duplim uvjetom ostvarit će se svrha mjera upozorenja, tj. u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da ne čini takva ili slična kaznena djela, a istom će se ostvariti svrha uvjetne osude iz čl. 65. st. 2. KZ/97, a u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ/97. Napose, uvjetnom osudom ujedno će se ostvariti i ciljevi generalne prevencije, tj. utjecati i na druge da se suzdržavaju od činjenja kaznenih djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela te pravednosti kažnjavanja.

9. Nije u pravu opt. Z.P. kada se žali zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, koju žalbenu osnovu obrazlaže time da je nastupila apsolutna zastara kako po odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako i po odredbama Zakona o radu. Međutim, takvi su žalbeni navodi potpuno neosnovani jer odredbe navedenih zakona u kaznenom postupku nisu primjenjive. Naime, ukoliko nije nastupila zastara kaznenog progona, a u konkretnom slučaju nije, tada nema niti govora o zastari u pogledu imovinskopravnog zahtjeva. Stoga, kada je prvostupanjski sud opt. Z.P. proglasio krivim zbog produljenog kaznenog djela prijevare kojim je oštetio Republiku Hrvatsku za ukupan iznos od 4.800,00 kuna, pravilno ga je na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 obvezao da Republici Hrvatskoj kao oštećeniku isplati 4.800,00 kuna, a u ostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva ošt. Republiku Hrvatsku uputio u parnicu.

10. Opt. Z.P. žali se i zbog odluke o troškovima postupka koju žalbenu osnovu ne obrazlaže. No, i u tom dijelu pravilno je prvostupanjski sud, nakon što je optuženika proglasio krivim, obvezao ga na plaćanje troškova kaznenog postupka i to sudskog paušala u iznosu od 800,00 kuna, a koji je iznos adekvatan duljini trajanja i složenosti kaznenog postupka, ali i materijalnim mogućnostima optuženika koji je ostvario mjesečne prihode od oko 4.000,00 kuna za vrijeme probnog rada, pri čemu plaćanjem tih troškova neće doći u pitanje njegovo uzdržavanje i uzdržavanje osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

10.1. S tim u vezi se napominje da, ukoliko se, nakon donošenja odluke o troškovima utvrde drugačije okolnosti, sud može posebnim rješenjem, pa i na molbu optuženika, osloboditi ga dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u koju svrhu može od njega zatražiti dokaze o njegovom imovnom stanju, a sve sukladno odredbi čl. 148. st. 6. ZKP/08.

11. Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih opt. Z.P. pobija presudu prvostupanjskog suda, niti je ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08 utvrdio neku od bitnih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 4. studenog 2022.

Predsjednik vijeća

Mario Kovač, v.r.