REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
Poslovni broj: 6 Us I-742/2022-
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja Z. Z. iz O., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik T. B., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Z., OIB: …, kojeg zastupa ministar O. B., radi propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku odluči o žalbi, 4. studenog 2022.,
r i j e š i o j e
I. Tužba se odbacuje.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.
Obrazloženje
Tužitelj je podnio tužbu ovome sudu 6. srpnja 2022. radi propuštanja tuženika kao javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku odluči o žalbi tužitelja podnesenoj 11. ožujka 2019. protiv rješenja ministra Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, KLASA: 113-01/19-01/17, URBROJ: 530-02-1-2- 19-1 od 20. veljače 2019. Navedenim rješenjem odbijen je zahtjev državnog službenika Z. Z., dipl. ekonomiste, preuzetog iz bivše Agencije za vodne putove, na radnom mjestu voditelja Službe za ekonomske i financijske poslove, da izvan redovitog radnog vremena obavlja poslove iz djelatnosti trgovačkog društva E. A. d.o.o. za riječnu plovidbu, čiji je osnivač i član. U navedenom rješenju dana je uputa o pravnom lijeku da službenik može protiv navedene odluke Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture uložiti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dana uredne dostave odluke. Dakle, predmetna odluka sadržavala je potpunu i pravilnu uputu o pravnom lijeku.
Tužitelj je naknadno ovome sudu dostavio i tužbu u kojoj je zatražio da sud poništi i rješenje Visokog službeničkog suda KLASA: UP/I-114-04/21-01/01, URBROJ: 514-30/05-22-07 od 10. veljače 2022., kao i rješenje Službeničkog suda KLASA: UP/I-114- 04/21-01/01, URBROJ: 514-30/05-22-07 od 10. veljače 2022. S obzirom da predmetom ocjene u upravnom sporu može biti samo pojedinačna odluka (odnosno propuštanje odlučivanja ili postupanje) javnopravnog tijela u skladu s odredbom članka 3. stavka 1. točke 1., točke 2. i točke 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), sud je iz spisa izdvojio naknadno dostavljenu tužbu gdje je kao tuženik označen Visoki službenički sud, u skladu s odredbom članka 116. Sudskog poslovnika (Narodne novine br. 37/2014, 49/2014, 8/2015, 35/2015, 123/2015, 45/2016, 29/2017, 33/2017, 34/2017, 57/2017, 101/2018, 119/2018, 81/2019, 128/2019, 39/2020, 47/2020, 138/2020, 147/2020, 70/2021, 99/2021, 145/2021, 23/2022) te će se o zakonitosti rješenja Visokog službeničkog suda KLASA: UP/I- 114-04/21-01/01, URBROJ: 514-30/05-22-07 od 10. veljače 2022. odlučiti u zasebnom upravnom sporu ovoga suda poslovni broj Us I-1089/2022.
Tužitelj u tužbi, u bitnome, navodi da je protiv rješenja ministra Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, KLASA: 113-01/19-01/17, URBROJ: 530-02-1-2-19-1 od 20. veljače 2019. izjavio žalbu 11. ožujka 2019., u povodu koje tuženik nije donio odluku u roku iz članka 121. Zakona o općem upravnom postupku. Tužitelj također navodi i historijat stegovnog postupka pred službeničkim sudom, koji nije od utjecaja na odlučivanje u ovome predmetu, a koji je pokrenut zahtjevom za pokretanje postupka zbog teške povrede službene dužnosti na temelju osnovane sumnje da je tužitelj kao državni službenik obavljao poslove iz djelatnosti trgovačkog društva E. A. d.o.o. za riječnu plovidbu, bez prethodne suglasnosti čelnika tijela, čime je povrijedio odredbu članka 33. Zakona o državnim službenicima i počinio tešku povredu službene dužnosti opisanu u odredbi članka 99. stavak 1. točka 11. Zakona o državnim službenicima – obavljanje djelatnosti koja je u suprotnosti s poslovima radnog mjesta ili bez prethodnog odobrenja čelnika tijela. Smatra da je ne donošenjem odluke u povodu izjavljene žalbe zahtjev tužitelja valjalo smatrati usvojenim po članku 102. Zakona o općem upravnom postupku. Tužitelj predlaže da sud naredi tuženiku da u roku od 60 dana odluči o žalbi odnosno o zahtjevu za zaštitu prava tužitelja, uz naknadu troškova upravnog spora. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome citira sadržaj odredbe članka 63. stavak 1. Zakona o državnim službenicima kao i članak 133. Zakona o radu, navodeći da je tužitelj zaštitu od navedene odluke tuženika bio ovlašten zatražiti od redovnog suda u propisanim rokovima. Tuženik u cijelosti osporava tumačenje primjene odredbe članka 102. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, te ističe da nije riječ o upravnoj stvari te stoga nije niti ispunjena pretpostavka o predmnijevanom usvajanju zahtjeva stranke. Sve i kada bi se radilo o upravnim aktima, što osporavano rješenje nije, eventualna šutnja administracije bi podrazumijevala da je zahtjev usvojen samo ako je to propisano zakonom. Nadalje ističe da Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture nije bilo obvezno očitovati se na zahtjevu za zaštitu prava već je službenik imao mogućnost u daljnjem roku od 15 dana pred sudom nadležnim za radne sporove tražiti zaštitu eventualno povrijeđenog prava što tužitelj u zakonom propisanom roku nije učinio. Iz sadržaja odgovora na tužbu proizlazi da tuženik predlaže da sud odbaci tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev radi propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku odluči o žalbi tužitelja (zahtjevu za zaštitu prava).
Člankom 3. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima, propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redovni pravni lijek; ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek; ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu i ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora. Prema stavku 2. istog članka, predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu.
Odredba članka 102. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09 i 110/21 – dalje: ZUP) propisuje kad je to propisano zakonom, smatrat će se da je zahtjev stranke usvojen ako javnopravno tijelo, u postupku pokrenutom na uredan zahtjev stranke u kojem je ovlašteno neposredno riješiti upravnu stvar, ne donese rješenje u propisanom roku.
Odredba članka 63. stavak 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine br. 92/2005, 140/2005, 142/2006, 77/2007, 107/2007, 27/2008, 34/2011, 49/2011, 150/2011, 34/2012, 38/2013, 37/2013, 1/2015, 138/2015, 102/2015, 61/2017, 70/2019, 98/2019) propisuje da je odlučivanje o prijmu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe upravna stvar o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješavanje o upravnoj stvari, sukladno propisima o ustrojstvu državnog tijela. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da se na ostvarivanje prava i obveza iz državne službe, osim onih iz stavka 1. ovoga članka, odgovarajuće primjenjuju opći propisi o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa.
Odredba članka 133. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019) propisuje da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (stavak 1.); Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (stavak 2.); Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa (stavak 3.); Ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka (stavak 4.); Odredbe ovoga članka ne primjenjuju se na postupak zaštite dostojanstva radnika iz članka 134. ovoga Zakona (stavak 5.); Ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, nadležan sud, u smislu odredbi ovoga Zakona, je sud nadležan za radne sporove (stavak 6.).
Odredbom članka 30. stavka 1. točke 7. Zakona o upravnim sporovima propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.
Sukladno odredbi članka 133. stavak 1. Zakona o radu, u svezi citirane odredbe članka 63. Zakona o državnim službenicima, tužitelj je imao mogućnost protiv rješenja ministra Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, KLASA: 113-01/19-01/17, URBROJ: 530-02-1-2-19-1 od 20. veljače 2019. (o čemu mu je dana i pravilna uputa o pravnom lijeku) podnijeti tuženiku zahtjev za zaštitu prava, te u slučaju ne donošenja odluke u daljnjem roku od 15 dana tužitelj je bio ovlašten podnijeti tužbu nadležnom redovnom sudu (Općinskom sudu u Osijeku), što tužitelj nije učinio.
Tužba nije dopuštena.
Sud ocjenjuje da rješenje ministra Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, KLASA: 113-01/19-01/17, URBROJ: 530-02-1-2-19-1 od 20. veljače 2019. ne predstavlja upravni akt, kao ni područje upravnog prava, te stoga nema mjesta niti primjeni odredbe članka 3. stavak 1. točka 2. (kao niti točka 3.) Zakona o upravnim sporovima, odnosno nisu ispunjeni niti uvjeti primjene članka 102. stavak 1. ZUP-a, a pravna zaštita omogućena je izjavljivanjem pravnog lijeka (zahtjeva za zaštitu prava), odnosno primjenom općih propisa o radu, sukladno odredbi članka 63. stavak 2. Zakona o državnim službenicima.
Slijedom navedenoga, a kako je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora, valjalo je primjenom odredbe članka 30. stavak 1. točka 7. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u toč. I. izreke ovoga rješenja.
Naknadu troška u ovom upravnom sporu zatražio je tužitelj u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn i to za trošak sastava tužbe (u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV-a), sukladno Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22). Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, valjalo je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u toč. II. izreke ovoga rješenja.
U Osijeku 4. studenog 2022.
Sutkinja
Blanka Sajter v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ovog rješenja.
