REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 79 P-7362/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz V., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz O. d. M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 20. rujna 2022., u nazočnosti punomoćnika tužitelja F. B., odvjetnika i punomoćnice tuženika I. B. O., odvjetnica, dana 3. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e:

I. I. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., Z., OIB:…, da tužitelju S. Č. iz V., OIB:…, isplati iznos od 39.710,35 kn / 5.270,47 EUR[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 80,71 od 17.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 81,32 od 17.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 41,96 od 17.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 53,67 od 17.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 50,24 od 21.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 29,98 od 17.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 38,70 od 17.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 28,20 od 18.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 34,51 od 19.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 29,41 od 17.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 38,63 od 17.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 35,19 od 17.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 74,49 od 20.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 87,76 od 17.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 91,16 od 17.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 111,54 od 17.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 107,96 od 25.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 150,29 od 18.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 207,74 od 17.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 199,54 od 17.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 274,60 od 17.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 230,68 od 19.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 248,99 od 19.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 336,85 od 17.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 317,35 od 18.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 302,02 od 18.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 332,04 od 18.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 318,17 od 20.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 360,28 od 19.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 426,59 od 17.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 526,78 od 19.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 583,33 od 23.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 463,14 od 17.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 412,72 od 18.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 414,34 od 18.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 434,01 od 17.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 483,10 od 28.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 487,02 od 18.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 469,67 od 20.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 471,30 od 21.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 475,81 od 17.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 487,66 od 19.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 470,98 od 18.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 467,92 od 17.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 425,76 od 18.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 463,88 od 19.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 479,30 od 17.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 467,79 od 18.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 435,84 od 17.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 451,46 od 19.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 461,13 od 20.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 478,77 od 18.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 413,97 od 17.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 420,96 od 18.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 422,13 od 18.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 427,86 od 20.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 438,78 od 17.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 452,53 od 18.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 456,18 od 16.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 476,53 od 17.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 451,21 od 18.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 481,18 od 18.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 493,87 od 18.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 480,72 od 17.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 462,19 od 17.05.2014. godine do isplate

- na iznos od 470,37 od 17.06.2014. godine do isplate

- na iznos od 481,47 od 17.07.2014. godine do isplate

- na iznos od 490,74 od 19.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 492,25 od 17.09.2014. godine do isplate

- na iznos od 503,63 od 17.10.2014. godine do isplate

- na iznos od 516,65 od 18.11.2014. godine do isplate

- na iznos od 519,07 od 18.12.2014. godine do isplate

- na iznos od 924,30 od 23.01.2015. godine do isplate

- na iznos od 519,96 od 20.02.2015. godine do isplate

- na iznos od 13.881,52 od 27.02.2015. godine do isplate

po stopi koja se do 31.7.2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 6.490,11 kn / 861,39 EUR.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.218,00 kn / 1.356,16 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 7.10.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. … temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.342,75 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,55% godišnje te rok otplate na 85 mjeseci. Ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF od 307,48 te jednom, posljednjem iznosu, koji predstavlja odgođeni iznos glavnice u kunskoj protuvrijednosti CHF 5.798,62, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iz navedenog je razvidno da su u ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Tužitelj tijekom cijelog postupka u bitnome ističe da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijestio ga o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Poziva se na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. st. 2. 3. i članka 84. ZZP/03, odredbe članaka 96. i 99. ZZP/07 stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i Visokog trgovačkog suda RH kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje iz presude VSRH poslovni broj Rev-2245/17 i novo pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30.1.2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 46.200,46 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog preplaćenog anuiteta, napominjući da pridržava pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva po pojedinačnim mjesečnim preplaćenim iznosima nakon financijskog vještačenja kojeg predlaže provesti. Tužitelj uz tužbu prilaže pregled promjena kamatnih stopa (list 8 spisa), knjigovodstvenu karticu kreditu (list 10 - 20 spisa), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 21 - 25 spisa) te izračun razlike plaćene kamate i početno ugovorene kamate i izračun tečajne razlike plaćenih anuiteta (list 26 - 28 spisa).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja jer se na zahtjev tužitelja za isplatu treba primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Smatra i da se utvrđenja iz parnice P. ne mogu primijeniti na konkretan predmet jer su odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. nepravilne i nezakonite, što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (N. O. c/a S. B. T. S.) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22 ZOO-a. Također ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak budući je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Ističe da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja predmetnog kredita vršene, između ostalog i od strane Đ. Č. i M. Č. Osporava i utuženi tijek

zakonskih zateznih kamata jer bi tužitelj, ukoliko bi njegov tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu i bio osnovan, a što tuženik osporava, eventualno imao pravo na zakosnke zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe jer je tek podnošenjem tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, podredno da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka. Uz odgovor na tužbu dostavlja pregled prometa po kreditu i uputu djelatnicima tuženika kod prodajnog razgovora s klijentom pri odabiru valute, presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila i sudsku praksu.

3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Istaknuti prigovor zastare drži neosnovanim te se posebno poziva na shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018., kojim je utvrđeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu takvih interesa i prava. U odnosu na tvrdnju tuženika da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od dana 14.6.2018. i presuda Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od dana 3.9.2019., nepravilne i nezakonite, ukazuje da je istima pravomoćno, odnosno u revizijskom postupku okončan postupak po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. S obzirom na to da je citiranim presudama utvrđeno nepoštenje i ništetnost valutne klauzule u CHF, bespredmetno je tuženikovo obrazlaganje i tvrdnja da je u konkretnom slučaju valutna klauzula dopuštena, a tužitelj informiran, odnosno da su mu bile dostupne sve informacije prIje, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Netočan je i navod da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran u ovom postupku. Sve i da je netko treći izvršio uplatu radi otplate predmetnog kredita, to ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika/obveznika plaćanja po kreditu, niti bi u slučaju eventualnog prestanka plaćanja anuiteta tuženik bio ovlašten dospjele anuitete potraživati od treće osobe. Dakle, svi plaćeni iznosi uplaćeni su za ime i račun tužitelja, slijedom čega je njegova obveza prema tuženiku uredno ispunjena. U odnosu na osporavanje visine tužbenog zahtjeva, tužitelj ostaje kod prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja. Predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji njegov tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da mu naknadi prouzročeni parnični trošak.

4. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu. Provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku P. B. iz C. z.

f. v. d.o.o. (pisani nalaz i mišljenje na listu 82 - 86 spisa). Sud nije provodio dokaz saslušanjem tužitelja budući o potrebi izvođenja personalnih dokaza postoji odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 od 19.3.2019. u kojoj je navedeno da odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika nema potrebe ponovo provoditi dokazni postupak jer bi suprotno i drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP-a), sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 7.10.2008. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj … u iznosu od 24.342,75 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z.

b. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,55% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Ugovoreno je i da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja. Tužitelj je kredit prijevremeno otplatio dana 26.2.2015. Sporno je ima tužitelj status potrošača te je li aktivno legitimiran zahtijevati utužene preplate po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila br. …, mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li tuženik primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i koliko ta razlika iznosi te ima li tužitelj pravo na isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od isplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta.

6. Sud je rješenjem poslovni broj P-7362/2021-5 od dana 15.2.2022. odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji P. B. iz

C. z. f. v. d.o.o. Vještakinji je dano u zadatak utvrditi razlike između iznosa koji je tužitelj stvarno platio tuženiku zbog porasta tečaja CHF kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita izražen u kunama po mjesecima i ukupno, sa izraženim datumima svake pojedinačne uplate.

7. Stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze P. B. je dana 8.3.2022. dostavila pisani nalaz i mišljenje sačinjen nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne poslovne dokumentacije. Vještakinja dalje mišljenje da visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primjenjivog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi ukupno 39.710,35 kn. Vještakinja daje tabelarni prikaz svog utvrđenja (stupac 10 Tabele 1 nalaza).

8. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te je prema danom izračunu podneskom od dana 23.3.2022. konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da umjesto isplate iznosa od 46.200,46 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni iznos potražuje iznos od 39.710,35 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni iznos, kako je opisano u točci I izreke ove presude, sve uz naknadu parničnog troška uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate.

9. Tuženik ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, osporava osnovu potraživanja tužitelja. U odnosu na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva navodi da je sa istim suglasan, no potražuje trošak za sve poduzete radnje do djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva, odnosno do dana 23.3.2022. Tužitelj se protivi zatraženom trošku te ističe da tuženiku nije nastala nikakva šteta koju bi mu tužitelj eventualno bio dužan nadoknaditi povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.490,00 kn koji čini 14,04% početnog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Također, vrijednost radnje prema vrijednosti predmeta spora i dalje je u istom tarifnom razredu pa niti tako tuženiku nije nastala nikakva šteta. Predlaže da sud odbije zahtjev tuženika za naknadu trošak, usvoji tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

10. Tuženik neosnovano osporava tužitelju aktivnu legitimaciju. Članak 5 st. 1 t. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) definira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nije sporno da je tužitelj podigao namjenski, auto kredit kod tuženika pa okolnost je li osobno izvršio sve uplate ili su neke od uplata izvršile treće osobe ne utječe na tužiteljev status potrošača niti na njegovo pravo zahtijevati vraćanje preplaćenog iznosa temeljem čl. 1111 ZOO-a. Tužitelj se tijekom ovog postupka poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od 3.9.2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja P. – H. s. u. z. z.

p. protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 502c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojima se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Kako je, dakle, pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF to mu je dužan vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111 ZOO-a. Takvu je korist kao nepošten stjecatelj ostvarivao od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa iz kojeg je razloga dužan platiti i zateznu kamatu na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja.

11. Potraživanje tužitelja nije u zastari jer je zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14.6.2018. Tako je i VSRH u odluci broj Rev-2245/17 od 20.3.2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 18.9.2021. to nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka nije istekao rok od pet godina zbog čega prigovor zastare nije osnovan.

12. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je provedenim financijskim vještačenjem sukladno kojem je tužitelj uredio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe pozivajući se na čl. 193 st. 1 ZPP-a i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela dana 26.4.2021. U odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev i tuženikovo protivljenje istome valja reći da je prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26.4.2021. broj Su-IV- 16/2021-8 smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako je predmetno djelomično povlačenje tužbe (za iznos od 6.490,11 kn) uslijedilo nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari i provedenog financijskog vještačenja, a tuženik se s istim nije suglasio, to sud odbija tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 6.490,11 kn. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

13. Odluka o trošku temelji se na čl. 154 st. 5 ZPP-a (budući tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi) čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podnesaka od 4.1.2022., 23.3.2022. i 22.4.2022. u iznosu od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8. t.3) te zastupanja na ročištima održanim 15.2.2022. i 20.9.2022. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9 t.1). Nije priznat zatraženi trošak ročišta za objavu presude jer isti nije nužan budući se presuda istog dana objavljuje na e-oglasnoj ploči o čemu su stranke uredno obaviještene na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava. Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 10,00 kn i 25% PDV-a od 1.500,00 kn trošak tužitelja iznosi 7.500,00 kn. Priznatom trošku treba dodati trošak sudskih pristojbi na tužbu (406,00 kn) i presudu (812,00 kn) te predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 1.500,00 kn pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 10.218,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 3.11.2022. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih, određenoj po čl. 29 st. 2 ZOO-a, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 3. studenog 2022.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu

2. Pun. tuženika