REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3134/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Skočibušić, odvjetnik u Čabru, protiv tuženika Hž Cargo d.o.o. Zagreb, Heinzelova 51, OIB: 08720210702, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Smolčić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-392/2017-2 od 5. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-80/16-8 od 1. rujna 2017., u sjednici održanoj 3. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-392/2017-2 od 5. ožujka 2019. i presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-80/16-8 od 1. rujna 2017. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 67.010,79 kuna (iznos od 8.893,86 eura) s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka 1. izreke), te u dijelu odluke o troškovima postupka (točka 2. izreke) i sudi:
1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 67.010,79 kuna (iznos od 8.893,86 eura) sa zateznim kamatama koje teku na iznose:
- 4.990,72 kn (662,38 eura) od 31. ožujka 2013.,
- 4.937,54 kn (655,32 eura) od 30. travnja 2013.,
- 4.695,93 kn (623,26 eura) od 31. svibnja 2013.,
- 4.321,27 kn (573,53 eura) od 30. lipnja 2013.,
- 5.008,36 kn (664,72 eura) od 31. srpnja 2013.,
- 4.372,97 kn (580,39 eura) od 31. kolovoza 2013.,
- 4.672,77 kn (620,18 eura) od 30. rujna 2013.,
- 4.720,13 kn (626,47 eura) od 31. listopada 2013.,
- 4.348,27 kn (577,11 eura) od 30. studenoga 2013.,
- 4.822,76 kn (640,09 eura) od 31. prosinca 2013.,
- 4.218,46 kn (559,89 eura) od 31. siječnja 2014.,
- 4.313,22 kn (572,46 eura) od 28. veljače 2014.,
- 5.286,62 kn (701,66 eura) od 31. ožujka 2014.,
- 6.301,77 kn (836,39 eura) od 30. travnja 2014., i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena pa do isplate, u roku od 8 dana.
2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 4.750,00 kuna (iznos od 630,43 eura), u roku od 8 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku HŽ Cargo d.o.o. isplatiti tužitelju LG iznos od 67.010,79 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:
- 4.990,72 kn od dana 31. ožujka 2013.
- 4.937,54 kn od dana 30. travnja 2013.
- 4.695,93 kn od dana 31. svibnja 2013.
- 4.321,27 kn od dana 30. lipnja 2013.
- 5.008,36 kn od dana 31. srpnja 2013.
- 4.372,97 kn od dana 31. kolovoza 2013.
- 4.672,77 kn od dana 30. rujna 2013.
- 4.720,13 kn od dana 31. listopada 2013.
- 4.348,27 kn od dana 30. studenoga 2013.
- 4.822,76 kn od dana 31. prosinca 2013.
- 4.218,46 kn od dana 31. siječnja 2014.
- 4.313,22 kn od dana 28. veljače 2014.
- 5.286,62 kn od dana 31. ožujka 2014.
- 6.301,77 kn od dana 30. travnja 2014.
pa do isplate, po stopi u skladu s odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.
2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."
2. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn, u roku od 8 dana.“
2. Drugostupanjskom presudom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu (točka II. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
6.1. Temeljem odredbe članka 382. stavak 3. ZPP u reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
6.2. U slučaju da je u reviziji izostala bilo koja od navedenih pretpostavki, nema uvjeta za razmatranje takve revizije u smislu članka 382. stavak 2. ZPP.
7. Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike plaće između plaće isplaćene za obavljene poslove radnog mjesta na kojem je tužitelj radio po prestanku obavljanja dužnosti koordinatora povjerenika za zaštitu na radu i plaće koja bi mu pripadala temeljem Kolektivnog ugovora tuženika („Službeni vjesnik“ broj 18 od 6. rujna 2011.
– dalje: KU), s obzirom na to da je tužitelj kod tuženika obavljao tu dužnost u dva navrata (između 1998. i 2011. godine).
7.1. Naime, tužitelj tvrdi da prema KU tuženika, ima pravo na plaću po koeficijentu koji je imao za vrijeme obavljanja te dužnosti, dok tuženik tvrdi da tužitelju pripada plaća po koeficijentu iz „osnovnog“ ugovora o radu, dakle radnog mjesta koje je obavljao prije vršenja funkcije koordinatora povjerenika zaštite na radu.
8. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelju 1. kolovoza 2011. prestala navedena dužnost, a nakon čega se vratio na poslove iz Ugovora o radu (na poslove radnog mjesta vlakovođe popisnog, a kasnije radno mjesto skladištara, međutim da mu je zadržana plaća po koeficijentu vlakovođe popisnog, koja je viša od one skladištara), te su utvrdili da mu je tuženik po koeficijentu iz toga Ugovora o radu vršio obračun plaće i isplaćivao plaću, a ne više prema koeficijentu (2.0) koji bi ga pripadao kao koordinatoru povjerenika zaštite na radu (iznos proizašao iz te razlike između koeficijenata predstavlja predmet tužbenog zahtjeva), slijedom čega su, pozivom na odredbu članka 129. stavak 1. KU tuženika, odbili tužbeni zahtjev.
8.1. Pritom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 129. stavak 1. točka f. KU kojom je propisano da radnik ima pravo zadržati plaću iz dosadašnjeg ugovora o radu ako u trenutku promjene radnog mjesta ima status profesionalnog sindikalnog dužnosnika, sindikalnog povjerenika u funkciji radničkog vijeća i sindikalnog povjerenika za zaštitu na radu koji svoju dužnost obavlja u punom radnom vremenu, uz uvjet da je u trenutku promjene radnog mjesta radio najmanje 20 godina na HŽ-u i dva mandata na tim funkcijama. Unatoč činjenici što je tužitelj kod tuženika 2011. godine imao 36 godina radnog staža i da je koordinatorom povjerenika zaštite na radu imenovan u dva mandata (Aneks ugovora o radu od 14. siječnja 2004. i Aneks ugovora o radu od 19. veljače 2008.), prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nema pravo na isplatu razlike između isplaćene plaće i plaće koju je primao za vrijeme obavljanja funkcije koordinatora povjerenika zaštite na radu jer u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet promjene radnog mjesta prema odredbi članka 129. stavak 1. KU.
8.2. Međutim, drugostupanjski sud je zaključio da je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu članka 129. stavak 1. točka f. KU jer koordinator povjerenika zaštite na radu ne predstavlja radno mjesto nego funkciju. Budući da je nakon prestanka obavljanja funkcije koordinatora povjerenika zaštite na radu tuženik vratio tužitelja na poslove iz Ugovora o radu – vlakovođa popisni, tužitelju pripada plaća za to radno mjesto (vlakovođa popisni), pa drugostupanjski sud zaključuje da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
9. Nastavno na utvrđeno tužitelj u reviziji postavlja pravno pitanje, koje se u suštini svodi na sljedeće:
Da li tužitelj kao radnik ima pravo zadržati plaću za obavljanje poslova funkcije koordinatora povjerenika zaštite na radu u trenutku kada prestaje obnašati tu funkciju, a zadovoljava uvjete za zadržavanje plaće iz odredbe članka 129. stavak 1. točka f. Kolektivnog ugovora tuženika?
10. Tužitelj navodi da je pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci nepodudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-606/2016 od 5. ožujka 2018.
11. Postavljenim pravnim pitanjem tužitelj problematizira je li se zadržavanje plaće (koju regulira članak 129. stavak 1. KU) odnosi samo na situacije kada ujedno dolazi do promjene radnog mjesta.
12. Postavljeno pravno pitanje revizijski sud ocjenjuje važnim za odluku o predmetu spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je o njemu revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje u odluci broj Revr- 676/2018-2 od 31. kolovoza 2021. - ali je osporena presuda utemeljena na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju revizijskog suda.
13. Stoga je revizijski sud pristupio razmatranju revizije u smislu odredbe članka 392.a stavak 2. ZPP ispitujući odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
14. Naime, ovaj sud je odluci broj Revr-676/2018-2 od 31. kolovoza 2021. (u kojem predmetu se također raspravljalo je li tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće prema odredbama Kolektivnog ugovora tuženika) naveo da je odredbom članka 129. KU propisano:
(stavak 1.) „Radnik ima pravo zadržati plaću iz dosadašnjeg ugovora o radu ako u trenutku promjene radnog mjesta ispunjava sljedeće uvjete:
(…)
(f) radnik koji ima status profesionalnog sindikalnog dužnosnika, sindikalnog Povjerenika u funkciji radničkog vijeća i sindikalnog povjerenika za ZNR koji svoju dužnost obavlja u punom radnom vremenu, zadržava plaću određenu za obavljanje tih poslova, uz uvjet da je u trenutku ostvarivanja prava na zadržavanje plaće – zaštitu radio – radila najmanje 20 god na HŽ-u i 2 mandata na tim funkcijama.“ (...).
Gramatičkim tumačenjem odredbe točka f. stavak 1. članak 129. KU za primijetiti je da ona zapravo predstavlja samostalnu odredbu koja, iako je nomotehnički sastavljena kao dio na koji se naslanja (na stavak prvi toga članka), sadržajno regulira situaciju koja može biti i neovisna o njoj.
I teleološkim tumačenjem te odredbe dolazi se do istoga zaključka. Naime, a što se posebno odražava u činjenici da se konkretno pravo ne stječe samom činjenicom da je netko obavljao predmetnu dužnost, nego se veže uz daljnje kumulativne uvjete – da je dužnost obavljao u punom radnom vremenu, u barem dva mandata i da je kod tuženika u višedesetljetnom radnom odnosu (20 godina, da bi se primijenila citirana odredba točka f. stavak 1. članak 129. KU) – za zaključiti je da je smisao odredbe točka f. stavak 1. članak 129. KU da se osobi koja predmetnu dužnost obavlja, rad i nakon obavljanja te dužnosti u određenom periodu i dalje povećano valorizira, dakle da zadrži plaću određenu za obavljanje (ta odredba izričito navodi) „tih poslova“ – dakle poslova tih dužnosti.
Dakle, u predmetnoj se odredbi ne radi samo o mehanizmu zaštite, nego i o mehanizmu nagrade radnika, kojim se honorira činjenica višedesetljetnog radnog odnosa kod tuženika i višekratnog obavljanja predmetne dužnosti u punom radnom vremenu.
Tuženik ovu odredbu tumači na način da se pravo na spomenutu beneficiju/zaštitu (točka f. stavak 1. članak 129. KU) može uživati samo kada dođe do promjene radnog mjesta radnika, a ne samom činjenicom da je došlo samo do prestanka obavljanja dužnosti (koordinatora povjerenika za zaštitu na radu); međutim, takvo bi tumačenje dovelo do situacije u kojoj bi ostvarivanje spomenutog prava ovisilo isključivo o činjenici je li po prestanku predmetne dužnosti došlo i promjene ugovora o radu u smislu promjene radnog mjesta i to na (koeficijentski gledano) nepovoljnije uvjete od ugovora o radu koji je postojao prije obavljanja te dužnosti.
Takvim (neprihvatljivim) pristupom bi se došlo do situacije da radnik zadržava viši koeficijent (onaj s osnove obavljanja dužnosti) samo ako mu se radnopravni položaj mijenja na lošije uvjete (glede koeficijenta na niže) i samo tada mu ostaje viši koeficijent (konkretno, 2.0), dok, ako mu radnopravni položaj ostaje isti (u smislu radnog mjesta i koeficijenta, dakle sve po prijašnjem ugovoru o radu), on zadržava niži koeficijent (određen postojećim ugovorom o radu), što je nelogično, jer bi, dakle, radnik u slučaju da mu se ne mijenja ugovor o radu imao manja prava, a veća bi dobio tek ako mu se taj ugovor mijenja (i to samo) na lošije uvjete.
Dakle, prema toj odredbi radnik i nakon obnašanja dužnosti (uz gore navedene kumulativne uvjete) “zadržava“ pravo na isplatu „plaće“ određenu za obavljanje „tih poslova“, dakle poslova koje je obavljao kao obnašatelj predmetne dužnosti.“
15. Slijedom toga, a kako shvaćanje nižestupanjskih sudova nije u skladu s pravnim shvaćanjem ovoga suda, valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.
16. Tužitelj je uspio s revizijom, pa je ovaj sud sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka.
17. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio s podnesenom revizijom u smislu Tbr. 10.6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) pripada mu pravo na naknadu troškova za sastav revizije u iznosu od 1.500,00 kuna (iznos od 199,08 eura). Uz navedeno pripadaju mu i troškovi prvostupanjskog postupka i to: trošak sastava tužbe i pristupa na ročište od 22. kolovoza 2017. u iznosu od po 1.000,00 kuna (iznos od po 132,72 eura) (Tbr. 7.1. i Tbr. 9.1. Tarife), te troškovi sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna (iznos od 165,90 eura) (Tbr. 10.1. Tarife), što ukupno iznosi 4.750,00 kuna (iznos od 630,43 eura), pa je na temelju odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP u odnosu na troškove postupka odlučeno kao u izreci presude.
18. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).
Zagreb, 3. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
