REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2523/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije, Zagreb, Mihanovićeva 9, OIB: 87950783661, zastupanog po punomoćniku Zdenku Gecaju, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Mužina Mesarić, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R- 1088/2017-2 od 3. travnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1038/17-20 od 26. listopada 2017., na sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-1088/2017-2 od 3. travnja 2018. u toč. I. i III. izreke i sudi:
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1038/17-20 od 26. listopada 2017.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja na ime sastava žalbe i na ime sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti mu 26.285,03 kn zajedno s troškovima postupka i s pripadajućim zateznim kamatama, pobliže opisanima u istoj toč. izreke, a sve s osnove više obračunate i isplaćene plaće. U toč. II. izreke, naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 7.812,50 kn.
2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:
„Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. 26 Pr- 1038/17 od 26. listopada 2017. tako da u točci I i II izreke glasi:
Nalaže se tuženiku FO da isplati tužitelju Hrvatskoj agenciji za poštu i elektroničke komunikacije iznos od 26.285,03 kune s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana utuženja, 28.veljače 2014. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva preciziranog u točci II izreke tužbenog zahtjeva, zahtjev se odbija kao neosnovan.
Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime troškova postupka iznos od 7.812,50 kuna.“
3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojemu nije uspio u žalbenom postupku, reviziju je podnio tuženik navodeći da istu podnosi radi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači na način da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ne traži naknadu troškova za sastav revizije.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj istu predlaže odbiti kao neosnovanu. Traži troškove na ime sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija je osnovana.
6.1. Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).
6.2. Kako je drugostupanjska odluka donesena primjenom čl. 373.a. ZPP, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Ovdje ipak treba napomenuti da iako odredba čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP ovlašćuje drugostupanjski sud da u žalbenom postupku preocjenjuje u prvostupanjskom postupku izvedene dokaze i utvrđuje nove činjenice, ista ne oslobađa drugostupanjski sud da u obrazloženju presude precizno i dovoljno jasno izloži razloge u vezi odlučne činjenice koju je sam utvrđivao, odnosno kako je i zašto je ocijenio dokaze kojima je utvrdio odlučnu činjenicu za ovaj spor.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 26.285,03 kn, koji je tuženiku isplaćen zbog pogrešno primijenjene osnovice prilikom obračuna plaće za razdoblje od 1. kolovoza 2009. do 16. rujna 2009. te od 2. listopada 2009. do 22. veljače 2013., pri čemu je sporno je li je potraživanje tužitelja zastarjelo, kao i radi li se o naknadi štete ili stjecanju bez osnove te je li tužitelj znao ili morao znati da se izmijenila osnovica za obračun plaće.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tuženiku kao članu Vijeća tužitelja isplaćena uvećana plaća za 2012. i 2013., pri čemu je propustom primjenjivana osnovica za obračun plaća državnih dužnosnika iz Odluke Vlade RH od 1. travnja 2009. više nego što bi to bilo prema Odluci Vlade RH Klasa: 120-02/00-01/13, ur. broj: 5030102-09-03. od 11. srpnja 2009. te mu je u navedenom razdoblju prekomjerno isplaćen neto iznos od 26.285,03 kn, što je utvrđeno 6. rujna 2013., nalazom Državnog zavoda za reviziju i financijskog nadzora plaća i naknada za 2012. i 2013., provedenom po Ministarstvu financija Republike Hrvatske,
- da su izmjenu u programu obračuna plaća unosili zaposlenici Odjela zajedničkih poslova u koju spada pravna služba.
9. Na temelju tako utvrđenih činjenica, a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 28. veljače 2014., prvostupanjski je sud odbio dio zahtjeva tužitelja za naknadu potraživanja nastalih od 1. rujna 2009. do 28. veljače 2012. zbog zastare, na temelju odredbe čl. 135. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, dalje: ZR), dok je, na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. i čl. 1112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO) odbio i preostali dio uz obrazloženje da su obračun plaća unosili zaposlenici Odjela zajedničkih poslova u koju spada pravna služba (pri čemu je irelevantna osoba koja je povrijedila radnu obvezu, jer se ne radi o regresnoj parnici), a koja je znala odnosno morala znati na koji način se obračunava plaća pa je time tužitelj pristao na oštećenje i ne pripada mu pravo na povrat onog što je drugi stekao njegovim pristankom.
10. Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski je sud ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u dijelu iznosa odbijenog prvostupanjskom presudom, obrazlažući da radnik na obračunu plaća prilikom unosa podataka ne može mijenjati koeficijent radnog mjesta „jer je taj podatak konstanta“, uslijed čega poslodavac nije znao za pogrešan obračun plaće tužitelja sve do nalaza državne revizije od 6. rujna 2013. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim pozivom na čl. 1112. ZOO. Ujedno je drugostupanjski sud ocijenio osnovanim i dio potraživanja tužitelja u odnosu na koji je prvostupanjski sud ocijenio da je zastarjelo, obrazlažući da je tužba podnesena 28.veljače 2014., a za više isplaćeni iznos tužitelj je saznao primitkom izvješća državne revizije od 6. rujna 2013.
11. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o pitanju nastupanja zastare nije pravilno, dok je shvaćanje prvostupanjskog suda pravilno.
12.1. Prema čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
12.2. Odredbom čl. 1112. ZOO propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.
12.3. Dakle, za primjenu citirane zakonske odredbe potrebno je, osim umanjenja imovine na strani tužitelja i povećanja imovine na strani tuženika, utvrditi i postojanje svijesti kod tužitelja da plaća ono što nije dužan platiti, odnosno da tužitelj nije bio u ispričivoj zabludi ili neznanju.
13.1. Vezano za dio tužbenog zahtjeva za naknadu potraživanja nastalih od 1. rujna 2009. do 28. veljače 2012., u odnosu na koji je prvostupanjski sud bio odbio taj dio zahtjeva zbog zastare, na temelju odredbe čl. 135. ZR, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je u odnosu na predmetna potraživanja nastupila zastara, dok je shvaćanje drugostupanjskog suda pogrešno, jer se u ovom konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadu štete (u smislu čl. 230. ZOO), već o isplati po osnovi stečenog bez osnove pa je zastara predmetnog potraživanja počela teći od kada se imovina tuženika kao stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je tužitelj saznao za to povećanje (čl. 215. st. 1. ZOO).
13.2. Vezano za preostali dio potraživanja, ističe se da, iako je u konkretnom slučaju došlo do povećanja imovine tuženika i smanjenja imovine tužitelja, s obzirom da je tuženik u naznačenim razdobljima primao veću plaću od one koja je bila propisana Odlukom Vlade RH od 11. srpnja 2009., do umanjenja imovine došlo je pogreškom samog tužitelja koji nije za obračun koristio propisanu osnovicu, dakle nemarom tužiteljeve službe prilikom obračuna plaće tuženika, za koju pogrešku tuženik ne može snositi posljedice. Stoga tužitelj nema pravo na vraćanje isplaćenog iznosa, jer nije bio u ispričivoj zabludi, u smislu odredbe članka 1112. ZOO, a naknadno saznanje po obavljenoj reviziji, kojom je utvrđen taj propust, ne može imati učinak pridržaja prava zahtijevati natrag onog što je dano. Pritom valja naglasiti da su sve sporne isplate, prema utvrđenom činjeničnom stanju, bile u računovodstvenom smislu uredne i izvršene u skladu s propisima koji uređuju odvijanje platnog prometa u zemlji (tužitelj i ne tvrdi da bi u vezi navedenog postojale nezakonitosti).
14. Iz navedenih razloga valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti drugostupanjsku presudu te odlučiti kao u toč. I. izreke.
15.1. U odnosu na odluku o troškovima postupka, prema čl. 154. st. 1. ZPP, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.
15.2. Zahtjev tužitelja ocijenjen je u cijelosti neosnovanim, posljedica čega je da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka.
15.3. Kako je prvostupanjskom odlukom odlučeno o naknadi troškova koji su tuženiku nastali u postupku, a tužitelj u žalbi općenito ističe da je prvostupanjska presuda u cijelosti neosnovana te traži da mu se dosude troškovi postupka, dok istovremeno ne obrazlaže iz kojih točno žalbenih razloga smatra da prvostupanjska odluka o troškovima postupka nije osnovana, ovaj sud je ocijenio žalbu tužitelja u pogledu odluke o troškovima postupka također neosnovanom.
15.4. Imajući na umu sve rečeno, tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa tužitelju ne pripada naknada troškova za sastav žalbe. Niti troškovi odgovora na reviziju tužitelju nisu dosuđeni, jer isti nije bio potreban.
15.5. Stoga je, na temelju čl. 155. st. 1. ZPP i čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.
Zagreb, 3. studenoga 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
