Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 46 Gž R-621/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Tomislava Aralice, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz V., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu C., G. & E., Z., protiv tuženika K. d.o.o., iz V., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnice E. K. B. i M. B. P., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, posl. br. Pr-20/19-6 od 21. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 3. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću, posl. br. Pr-20/19-6 od 21. ožujka 2019. u pobijanom dijelu pod stavkom II., III. i IV. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da na ime neisplaćenih božićnica za 2012., 2013. i 2014. godinu isplati iznos od 3.750,00 kn/497,71€[1] neto, sve sa pripadajućim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje kamate na pojedinačne neto iznose teku i to:

-na iznos od 1.250,00 kn/165,9035€ neto od dana 15. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.250,00 kn/165,9035€ neto od 15. siječnja 2014. pa do isplate i

- na iznos od 1.250,00 kn/165,9035€ neto od 15. siječnja 2015. pa do isplate, a sve to u roku od 15. dana.

Nalaže se tuženiku da na ime neisplaćenih darova za djecu za 2012., 2013., 2014. i 2015. isplati iznos od 6.600,00 kn/875,97€ neto sve sa pripadajućim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje kamate na pojedinačne neto iznose teku i to:

-na iznos od 1.800,00 kn/238,9010€ neto od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,9010€ neto od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,9010€ neto od 1. siječnja 2015. pa do isplate i

- na iznos od 1.800,00 kn/238,9010€ neto od 1. siječnja 2016. pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn/497,71€ sa zateznim kamatama koje teku od 3. studenog 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15. dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku K. d.o.o. sa sjedištem u V., OIB:…, da tužitelju M. D.,.., OIB:…, na ime neisplaćenih božićnica za 2012. godinu, 2013. godinu i 2014. godinu, u roku od 8 dana, isplati iznos od 3.750,00 kuna neto, uvećan za zakonsku zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje kamate na pojedinačne neto iznose teku:

- na iznos od 1.250,00 kuna neto od dana 15. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.250,00 kuna neto od dana 15. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.250,00 kuna neto od dana 15. siječnja 2015. godine pa do isplate.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva za isplatu božićnice u iznosu od 3.750,00 kuna sve sa zatraženim zateznim kamatama, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 01. siječnja do 15. siječnja za godinu 2013., 2014. i 2015.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku K. d.o.o. sa sjedištem u V., OIB:…, da tužitelju M. D. iz V., OIB:… na ime neisplaćenih darova za djecu za 2012., 2013., 2014. i 2015. godinu, u roku od 8 dana, isplati iznos od 6.600,00 kuna neto, uvećan za zakonsku zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosim, koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na pojedinačne neto iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 1.800,00 kuna neto od dana 01. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kuna neto od dana 01. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kuna neto od dana 01. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kuna neto od dana 01. siječnja 2016. godine pa do isplate."

IV. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 700,00 kuna, u roku od 8 dana."

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom II., III. i IV. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom božićnice za 2013., 2014. i 2015. g. te dara za djecu za 2012., 2013., 2014. i 2015. g.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, a naročito ne ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer ta presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženik pobija te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom sporu.

7. Pošavši od utvrđenja da su stranke Kolektivnog ugovora K. V. iz 2016. (dalje: KU) ugovorile da božićnica zajedno sa regresom iznosi 2.500,00 kn, a da regres zbog financijskog stanja nije isplaćivan zaposlenicima, prvostupanjski sud je zaključio da bi se božićnica mogla isplaćivati u iznosu od 1.250,00 kn, ali ne i iznad tog iznosa jer tužitelj nije dokazao da bi postojala obveza isplate cjelokupnog neoporezivog iznosa od 2.500,00 kn na ime božićnice za svaku godinu, a niti je to bila praksa samo na ime božićnice u prethodnim razdobljima pa ta okolnost potvrđuje tumačenje čl. 111. KU da božićnica iznosi upravo 1.250,00 kn godišnje, odnosno polovicu neoporezivog iznosa, time da postoji obveza tuženika na isplatu božićnice iako isti nije donio odluke o visini božićnice, sa zateznim kamatama tekućim od 15. prosinca u mjesecu, a sve sukladno odredbama čl. 91. i 92. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/14).

8. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da je tuženik na glavnoj raspravi održanoj 25. veljače 2019. osporio da je tužitelj nositelj zdravstvenog osiguranja za svoju djecu za koju potražuje isplatu darova za 2012., 2013., 2014. i 2015. g. te da tužitelj nije ničim dokazao da je nositelj zdravstvenog osiguranja djece niti je predložio dokaze u tom pravcu, prvostupanjski sud je zaključio da ne postoji obveza tuženika da tužitelju isplati darove za djecu za navedene godine.

9. Osnovano tužitelj u žalbi osporava odluku prvostupanjskog suda u dijelu u kojem njegov tužbeni zahtjev nije prihvaćen.

10. Naime, odredbom čl. 111. KU-a ugovoreno je da će poslodavac radniku isplatiti prigodnu nagradu (božićnicu), u iznosu koji zajedno s isplaćenim regresom iz čl. 99. KU ne prelazi neoporezivi iznos utvrđen poreznim propisima te da pravo na božićnicu imaju radnici u radnom odnosu kod poslodavca na dan isplate božićnice.

11. Nadalje, odredbom čl. 99. KU-a određeno je da će poslodavac isplatiti regres za godišnji odmor ako za to ima mogućnosti, najmanje u neoporezivom iznosu utvrđenom Pravilnikom o porezu na dohodak temeljem Zakona o porezu na dohodak, a da je općepoznato da je neoporezivi iznos u sporno vrijeme iznosio 2.500,00 kn. 12. Dakle, ukoliko je poslodavac imao mogućnost isplatiti regres tada isti nije mogao biti manji od 2.500,00 kn, a što bi značilo da nije uopće bilo mjesta za isplatu božićnice. Analogno tome, ovaj sud smatra, da zapravo navedene odredbe isključuju jedna drugu, jer u koliko nema mogućnosti isplate regresa, onda svakako ostaje obveza isplate božićnice i to upravo u iznosu koji je utužen (0,00 kn regres + 2.500,00 božićnice = 2.500,00 kn). Time nema mjesta prihvaćanju da je odluka poslodavca o isplati božićnice od 1.250,00 kn ujedno i dokaz da tužitelju ne pripada više od toga. Ovo jer bi u tom slučaju zbroj tog iznosa i minimalnog iznosa regresa iz čl. 99. KU-a iznosio 3.750,00 kn, a što je više od neoporezivog iznosa i ujedno protivno ugovorenom čl. 111. i čl. 99. KU.

13. Valja ukazati da iz Sporazuma od 23. prosinca 2016. proizlazi da tuženik duguje tužitelju na ime neisplaćenih božićnica ukupan iznos od 3.750,00 kn čime je priznao dug u tom iznosu. Međutim, osnovano tužitelj potražuje i daljnji iznos od 3.750,00 kn na ime neisplaćenih božićnica i to za 2012., 2013. i 2014.

14. Dakle, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, a koji je tumačeći citirane odredbe čl. 99. i 111. KU zaključio kako je volja ugovornih strana da iznos božićnice predstavlja ½ neoporezivog iznosa iz teksta tih odredaba jasno proizlazi da je volja ugovornih strana da poslodavac isplati božićnicu u iznosu koji zajedno s isplaćenim regresom ne prelazi neoporezivi iznos.

15. U odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na neisplatu dara za djecu za godine 2012., 2013., 2014. i 2015. valja ukazati da je iz Sporazuma od 23. prosinca 2016., list 12 spisa tuženik priznao da tužitelju na ime neisplaćenih dječijih darova za 2012., 2013., 2014. i 2015. duguje upravo utuženi iznos od 6.600,00 kn. Kod takvog priznanja duga tužitelj nije bio u obvezi dokazivati da je nositelj zdravstvenog osiguranja djece.

16. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju primjene odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

17. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, to mu je valjalo u cijelosti i priznati zatraženi trošak postupka u iznosu od 3.000,00 kn, a što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 3.750,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na navedeni dana donošenja odluke kojom je naloženo iznos od 3. studenog 2022., odnosno od

plaćanje troškova postupka pa do isplate (sukladno čl. 27. ZID ZPP/22 od 23. ožujka 2022.) koje tužitelju sukladno odredbama iz čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) također pripadaju, a zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbiti kao neosnovan.

18. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. i čl. 373a. t. 2. ZPP-a, odlučiti kao pod stavkom I., II. i III. izreke ove presude.

19. Tužitelj je sa podnesenom žalbom uspio u cijelosti pa mu u cijelosti i pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, te Tbr. 10/5 Tarife) pa je odlučeno kao pod stavkom IV. izreke.

U Zagrebu, 3. studenog 2022.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.