1

Poslovni broj Gž - 252/2023-3

 

 

 

Poslovni broj Gž - 252/2023-3

 

 

U     I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz S., OIB:…, zastupane po punomoćniku N. H. odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB:….  zastupanog po punomoćnicima iz O. K. & P. d.o.o. odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika,  izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 4123/21 od 21. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika A. B. d.d., potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 4123/21 od 21. prosinca 2022.

 

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

    Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 046-39/2007. od 2. svibnja 2007. u čl. 5. koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % iznosa kredita.”; točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 144,94 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.461,11 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.377,84 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

 

 

2.Protiv citirane presude, tuženik izjavljuje žalbu iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23,  u daljnjem tekstu ZPP-a).

 

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.Žalba tuženika nije osnovana.

 

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

 

6.Neosnovani su navodi tuženika u dijelu u kojem upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I., II. i III. izreke.

 

7.Naime iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

 

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili uvodno citirani Ugovor, temeljem kojeg je tuženik isplatio tužitelju iznos od 19.284,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećeg na dan isplate kredita; da je čl.5. Ugovora utvrđeno da se korisniku kredita prije isplate odbija  od iznosa kredita jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 1,5% iznosa kredita; da je u čl.2. i 4. Ugovora ugovorena valutna klauzula,

- da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.461,11 eur, od čega je tužiteljica preplatila u odnosu na početni anuitet iznos od 3.268,36 eur, te da je preplatila u odnosu na dio koji je posljedica promjene kamatne stope iznos od 192,75 eur.

-da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je prilikom sklapanja spornog Ugovora pokušala izbjeći odredbu o naknadi za obradu kredita ili barem umanjiti iznos te naknade, no da nije u tome uspjela, već da joj je rečeno da se radi o pravilima banke, pri čemu da joj djelatnici banke objasnili na što se ta naknada točno odnosi, te joj rekli da o tome nema rasprave, zbog čega je na istu pristala. Dodala je također da joj djelatnici banke prilikom sklapanja ugovora nisu ponudili kredit u nekoj drugoj valuti izuzev CHF.

 

8.1.Nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja o ništetnosti čl. 5. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, a time i obvezi tuženika na isplatu utuženog iznosa po tom osnovu.

Tuženik naime i nadalje ustraje na tome da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva.

 

9.1.U odnosu na zahtjev tužiteljice za ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, sud prvog stupnja utvrđuje da predmetnu naknadu platila u iznosu od 144,92 eur i to 11. svibnja 2007.

Cijeneći iskaz tužiteljice u odnosu na ovaj dio zahtjeva, sadržaj čl. 5. Ugovora kojim je sporna naknada ugovorena, a istodobno nije pojašnjeno na što se točno odnosi, prvostupanjski sud smatra da tuženik nije sudu pružio dokaz  o opravdanosti takve odredbe, odnosno taksativno nije naveo što čini te troškove obrade kredita; da tužiteljica nije mogla utjecati na ovu odredbu, koja je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, dakle da se o njoj nije pregovaralo, već je ista bila nametnuta. Posljedično tome, uvjerenje je suda prvog stupnja da se i ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/03,  dalje: ZZP-a/03), te isto tako i suprotna načelu  savjesnosti i poštenja, te kao takva uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

9.2.Vezano za prednje, valja reći da je i po ocjeni ovog suda, sporna ugovorna odredba jasno sastavljena.

Međutim, ista protivno tumačenju, kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud nije razumljiva, upravo iz razloga jer se iz iste ne vidi konkretno i nedvosmisleno o kakvim se troškovima radi, odnosno na koje se točno troškove ugovorena naknada odnosi tj. koji se troškovi pod pojmom „obrada kredita“ podrazumijevaju. Što više iz rezultata dokaznog postupka, proizlazi da prethodno spomenuto nije tužiteljici ni usmeno pojašnjeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

U tom kontekstu, činjenica da je tužiteljica u konačnici ipak pristala na tu odredbu, kako to ističe tuženik u žalbi, protivno stavu tuženika, nije od presudnog značaja, odnosno ni na koji način ne eskulpira odgovornost tuženika, budući iz iskaza tužiteljice nepobitno proizlazi da nije imala mogućnost tu odredbu izbacit iz Ugovora, dakle da je jedino mogla sklopiti Ugovor i s tome odredbom ili odustati od sklapanja istog.

 

9.3.U odnosu na odredbe Direktive Vijeća  93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), na koju se tuženik također osvrće u žalbi, vezano za razloge ništavosti čl. 5. Ugovora o kreditu, napominje se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se  primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

 

9.4.Podredno se ukazuje i na to da se radi o naknadi koja je ugovorena u određenom postotku (konkretno 1,5% odobrenog kredita), što znači da oni korisnici  kojima odobre veće iznosi kredita, plaćaju i veću naknadu. No prosudba je ovog suda, da se doista radi o određenim stvarnim troškovima koji su potrebni za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da bi tada ta  naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, budući da troškovi kao što su npr. rad  djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze  podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

 

9.5.Neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika i u dijelu u kojem ističe da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu RH, pozitivnim propisima, kao ni moralu društva, zbog čega da nije bilo razloga da se istu utvrdi ništetnom.

Naime, neovisno o tome, što ugovaranje sporne naknade za obradu kredita doista nije protivno Ustavu RH, pozitivnim propisima, kao ni moralu društva, radi se o ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 81. ZZP-a/03, odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/07,  125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09,  dalje: ZZP-a/07), a shodno tome i ništetna primjenom čl. 87. st.1. ZZP-a/03 odnosno čl. 102. st.1. ZZP-a/07, a iz razloga koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud i na koje se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženik.

 

9.6.Sud prvog stupnja ni u odnosu na zahtjev za isplatu po ovom osnovu nije prihvatio tuženikov prigovor zastare.

Nastavno navedenom, te sukladno pismenom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, ispravno je udovoljeno i zahtjevu tužiteljice za isplatu iznosa od 144,92 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

10.1.Nadalje, cijeneći ranija utvrđenja, sud prvog stupnja, donoseći pobijanu presudu, poziva se na presude i to Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dalje: P-1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17), kojima je utvrđeno da je pored ostalih i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, na način da je korištena valutna klauzula koja predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno ni pošteno; da ugovorne odredbe kojima je glavnica vezana za CHF da su bile uočljive i jasne, ali nerazumljive pa da je na taj način stvorena neravnoteža između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega da se radi o nepoštenim i ništetnim dijelovima ugovornih odredbi.

 

10.2.Nadalje prvostupanjski sud smatra da se može pozvati na utvrđenja iz prethodno navedenih presuda,  sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP-a/14), čl. 502c. ZPP-a.

Rukovodeći se prednje navedenim, sud prvog stupnja utvrđuje ništetnim čl. 2. i 4. spornog Ugovora, kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, te nastavno tome zaključuje da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sve što je primio temeljem takvog ugovora, pozivajući se pri tome na čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a/05).

 

11.Shodno do sada rečenom, pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika i u dijelu u kojem ustraje na tome je ugovaranjem valutne klauzule uzrokovana značajna neravnoteža između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača, tvrdeći pri tome da ni tuženik u vrijeme sklapanja ugovora nije imao kontrolu nad tečajem CHF.

To naime proizlazi iz stajališta koja su u odnosu na ovu spornu okolnost zauzeta u ranije spomenutim presudama donijetim u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, a u kojem je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik imao saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. 

 

12.O visini iznosa kojeg je tuženik dužan vratiti tužiteljici po osnovi preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule odlučuje sud prvog stupnja temeljem pismenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka, prema čijem izračunu spomenuta razlika u konačnici iznosi 3.461,11 eur. U odnosu na taj dio zahtjeva, prvostupanjski sud navodi u presudi da nije uzeo u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, jer da u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog, tužitelj nije zaradio nikakvu imovinsku korist na štetu tuženika, a da ni tuženik svoje eventualno potraživanje po tom osnovi nije stavio ni u prijeboj, niti ga je istaknuo u vidu protutužbe.

O pravu tužiteljice na zakonske zatezne kamate odlučuje pozivom na čl. 111. u svezi čl. 1115. ZOO-a, držeći da je tuženik bio nesavjestan.

 

13.Nije u pravu tuženik ni kada smatra da je u konkretnoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku.

Ovdje valja naglasiti da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja, nije u odnosu na iznos koji je u nalazu vještaka, utvrđen kao iznos negativne tečajne razlike, istaknuo ni u vidu prigovora radi prijeboja, kao ni u vidu protutužbe. Posljedično tome, pravilno je po uvjerenju ovog suda postupio sud prvog stupnja kada odlučujuću o visini tužbenog zahtjeva nije odbio taj iznos, već je u cijelosti udovoljio zahtjevu tužitelja za isplatom na način pobliže naveden u točki II. izreke presude.

 

14.Nadalje, protivno tumačenju tuženika, pravilno je u konkretnoj pravnoj situaciji, postupio sud prvog stupnja, kada je dopustio tužiteljici preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, upirući pri tome na čl. 190. st.1. ZPP-a.

Ovo stoga što navedeno pravo tužitelja prema prosudbi ovo suda proizlazi iz čl. 190. st.2. ZPP-a, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Budući da ni ovaj sud ne smatra da tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine nije mogla saznati prije no što je proveden dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke, to ista doista u fazi prethodnog postupka, nije imala objektivnu mogućnost postaviti konačan tužbeni zahtjev  u odnosu na visinu svojih tražbina.

 

15.1.Nisu pravno utemeljeni opširni žalbeni navodi tuženika kojima pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na osnovanost istaknutog prigovora zastare, upirući pri tome na čl. 215. i 225. ZOO-a.

Odlučujući o osnovanosti ovog prigovora, sud prvog stupnja ističe da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno čl. 328 ZOO-a, zbog čega da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Stajališta je da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kojim traži od tuženika da joj vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa drži da zastara nije još ni počela teći, niti je stoga nastupila. Nastavno tome, prosudba je prvostupanjskog suda da Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe.

 

15.2.Protivno tumačenju tuženika, prosuda je ovog suda da je u konkretnom slučaju zastarni rok bio prekinut sukladno čl. 241. ZOO-a, podnošenjem kolektivne tužbe, te da je za valutnu klauzulu počeo iznova teći  tek 14. lipnja 2018. kada je prvostupanjska odluka u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna, te da se sukladno čl. 245. st.1. ZOO-a, vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

Nastavno tome, nameće se zaključak da kako je tužiteljica podnijela tužbu 21. svibnja 2021., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina u odnosu na 14. lipnja 2018., da za utužene tražbine nije nastupila zastara.

 

15.3.Podredno se u svezi prednjeg, ukazuje na stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/17.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci, radi osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zauzeo pravni stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

Upravo rukovodeći se svime prednje rečenim, prosudba je ovog suda da je  vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. 

 

16.U kontekstu svega do sada izloženog, pravilnom smatra ovaj sud i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki IV. izreke.

 

17.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi u pobijanu presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

18.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

 

U Rijeci, 20. ožujka 2024.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

                                                                                                                                 Filka Pejković, v.r.