REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 415/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici NĆ i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege iz Zagreba, protiv tuženika Saint Jean Industries d.o.o., Slavonski Brod, Mile Budaka 1, OIB: 02852188530, kojeg zastupa Leopoldina Špicer, odvjetnica u Slavonskom Brodu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 923/2018-2 od 4. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-115/2017-20 od 21. ožujka 2018., u sjednici održanoj 2. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-923/2018-2 od 4. rujna 2018. odbija se kao neosnovana u odnosu na glavni zahtjev (zahtjev za nedopuštenost i nezakonitost odluke o otkazu ugovora o radu, na određivanje sudskog raskida ugovora o radu, na naknadu štete i isplatu plaće).

r i j e š i o  j e :

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-923/2018-2 od 4. rujna 2018. odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na parnični trošak.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Slavonskom Brodu presudom poslovni broj Pr-115/2017-20 od 21. ožujka 2018. pod točkom I. izreke odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu od 5. rujna 2017., kojom je zbog skrivljenog ponašanja otkazan Ugovora o radu od 11. siječnja 2017. i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, određivanje sudskog raskida Ugovora o radu od 11. siječnja 2017. s danom zaključenja glavne rasprave u predmetnoj parnici, isplatu iznosa od 27.500,00 kuna na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, isplatu iznosa od 26.305,93 kuna bruto na ime plaća sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Pod točkom II. izreke naložio je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.265,50 kuna u roku od 8 dana.

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-923/2018-2 od 4. rujna 2018. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu pod stavkom I. i II. izreke, pod točkom II. izreke odbio je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, a pod točkom III. izreke odbio je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da ovaj sud prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revidentica. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. Nadalje, suprotno navodima revidentice prvostupanjski sud je u 3. odlomku na stranici 12 dao opširno obrazloženje o davanju tužiteljici prava na obranu, a drugostupanjski sud je dao obrazloženje u 3. odlomku na 3. stranici obrazloženja.

8. Ocjenu izvedenih dokaza sud vrši na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP) pa kako je upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom prvostupanjski sud na temelju ocjene izvedenih dokaza utvrdio dokazanim činjenice, iz koje je primjenom zakonskih odredbi ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, a koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud u pobijanoj presudi, to nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP istaknuta u reviziji.

9. U dijelu revizijskih navoda kojima tužiteljica u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te daje svoju ocjenu dokaza kada navodi da nema dokaza da tužiteljica zna njemački jezik i da tužiteljica nije bila oslobođena obveze rada za vrijeme otkaznog roka, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužiteljice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji.

10. Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tužiteljica ukazuje u reviziji.

11. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu, da radni odnos tužiteljice nije prestao, određivanje sudskog raskida, naknada štete zbog sudskog raskida i isplata plaće.

12. Među strankama je sporno je li tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, sukladno odredbi čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14 i 127/17, dalje: ZR) te je li poslodavac prije otkazivanja bio dužan postupiti po čl. 119. st. 1. i 2. ZR.

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tuženik 5. rujna 2017. donio odluku o redovitom otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnice,

- da je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da je na e-mail adresu voditelja pogona strojne obrade tuženika, TĆ **.**.2017. stigao e-mail HĆ, predstavnika jednog od kupaca tuženika, koji je zajedno s nekoliko zaposlenika tvrtke kupaca BoschMahle 24. kolovoza 2017. obilazio pogon tuženika te je nakon što je utvrdio da tužiteljica zna njemački jezik uputio tužiteljici nekoliko pitanja o eventualnim problemima tuženika i što bi po njenom mišljenju trebalo mijenjati na što je tužiteljica svojim odgovorima koje je dala direktnom kupcu navela kako tvrtka ima loše rukovodstvo, kako nikoga nije briga za poslovanje, kako u tvrtki vlada potpuni kaos te da je kompletno poslovanje degradirano i upitno te da je ovakvim svojim izjavama direktnom kupcu tužiteljica u velikoj mjeri narušila ugled tvrtke u kojoj je zaposlena te direktno ugrozila daljnje poslovanje s ovim kupcem,

- da je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da ovako ponašanje predstavlja kršenje obveze iz radnog odnosa predviđene čl. 46. st. 2. Internog Pravilnika poslodavca od 1. siječnja 2012.,

- da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica u razgovoru s predstavnikom kupca rekla da je poslovodstvo tuženika vrlo loše, da direktor samo sjedi i nema pojma o ničemu, da voditelja proizvodnje baš ništa ne zanima, da se njihova izvješća ignoriraju, da tonu u apsolutni kaos, da nema plana, da previše ljudi ništa ne radi, nego samo primaju plaću i da treba promijeniti cijeli vodeći menagement, koji je lijen i nesposoban, te da je iste izjave tužiteljica iznosila i pred drugim predstavnicima klijenta BoschMahle,

- da tuženik prije otkazivanja ugovora o radu nije pisano upozorio radnicu na obveze iz radnog odnosa,

- da je tužiteljici na sastanku s predstavnicima tuženika rečeno da ne mora odrađivati otkazni rok,

- da je odluku o otkazu potpisala ovlaštena osoba.

14. Odlučujući o tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi su utvrdili da je otkaz ugovora o radu dopušten, jer je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu sukladno čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR budući da je tužiteljica počinila povrede obveza iz radnog odnosa opisane u čl. 46. Pravilnika o radu tuženika od 1. siječnja 2012. To stoga jer tužiteljičine izjave izrečene pred tuženikovim poslovnim partnerima (kupcima) štete ugledu tuženika neovisno o tome je li za tuženika nastupila šteta. Nadalje, s obzirom na okolnosti slučaja nižestupanjski sudovi zaključuju da nije bilo opravdano od poslodavca očekivati da postupi po čl. 119. st. 1. i 2. ZR i radnicu pisano upozori prije otkazivanja niti da joj omogući iznošenje obrane. S obzirom da su sudovi odbili tuženi zahtjev tužiteljice za utvrđenje da otkaz nije dopušten, sudovi su odbili i zahtjev za sudski raskid iz čl. 125. st. 1. ZR i naknadu štete zbog sudskog raskida.

15. Iz revizije tužiteljice proizlazi da reviziju podnosi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica vidi u tome što smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 119. st. 1. i 2. ZR jer tužiteljicu nije pismeno upozorio na obveze iz radnog odnosa i ukazao joj na mogućnost otkazivanja ugovora o radu kao i jer joj nije omogućio iznošenje obrane.

16. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

17. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tužiteljica kao radnica vrijeđala poslodavca i njegovu upravu te iznijela niz negativnosti o poslovanju tvrtke i to direktno klijentu poslodavca za kojeg poslodavac izvršava proizvodnju i s kojim neposredno surađuje što nije bilo prvi puta.

18. Odredbom čl. 46. st. 1. Pravilnika tuženika od 1. siječnja 2012. je propisano da je radnik obvezan pristojno i dolično se odnositi prema strankama, poslovnim partnerima, drugim djelatnicima te pretpostavljenima, kao i izbjegavati svako ponašanje kojim se remeti rad ili poslovanje SJI te nanosi šteta ugledu SJI. U čl. 47. određeno je da sva postupanja radnika koja su suprotna odredbama ovog Pravilnika mogu imati za posljedicu otkaz ugovora o radu.

19. Prema shvaćanju ovog suda, iznošenje negativnih tvrdnji o poslovanju i upravljanju tvrtkom direktno kupcu tuženikovih proizvoda predstavlja narušavanje ugleda poslodavca prema kupcu i kao takvo predstavlja kršenje obveza iz radnog odnosa što je opisano u čl. 42. st. 1. Pravilnika o radu tuženika te opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prema čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR.

20. Tuženik nije dužan dokazati sve otkazne razloge koje navodi u odluci o otkazu već je za dopuštenost odluke o otkazu dovoljno da je od više otkaznih razloga dokazao barem jedan. Stoga, kako je tuženik dokazao da je tužiteljica svojim izjavama narušila ugled tvrtke, nije odlučno je li tuženik dokazao je li tužiteljica svojim postupanjem prouzročila i štetu poslodavcu odnosno je li direktno ugrozila daljnje poslovanje tuženika s kupcem.

21. Budući da je u postupku utvrđeno da tužiteljica klijentu tuženika nije prvi puta iznosila negativnosti o poslovanju tvrtke i upravi tvrtke čime je narušavala njegov ugled, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da nije bilo opravdano očekivati od tuženika da najprije upozori tužiteljicu na obveze iz radnog odnosa prema čl. 119. st. 1. ZR. To stoga jer si niti jedan poslodavac ne može dopustiti rizik hoće li neki njegov radnik i nakon upozorenja ponovno iznositi negativnosti o poslovanju tvrtke klijentu.

22. Nadalje, pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnim okolnostima nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući tužiteljici iznošenje obrane sukladno čl. 119. st. 2. ZR s obzirom na to da i nije moguće dati razumno i logično obrazloženje za iznošenje negativnosti protiv poslodavca kupcu njegovih proizvoda, a niti je tužiteljica u razgovoru s predstavnicima tuženika kad joj je usmeno rečeno da joj se otkazuje ugovor o radu iznijela obrazloženje svojih postupaka već je samo poricala da je uopće iznosila takve tvrdnje i prijetila pozivanjem medija.

23. Slijedom navedenog, nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 119. st. 1. i 2. ZR.

24. U odnosu na navod revidentice da joj je tuženik onemogućio rad za vrijeme trajanja otkaznog roka bez pisane odluke, valja reći da to nije od utjecaja na odluku o dopuštenosti otkaza ugovora o radu, a osim toga, osporavanjem činjenica da bi tuženik oslobodio tužiteljicu rada za vrijeme otkaznog roka predstavlja osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega, kako je već navedeno, nije dopušteno podnositi reviziju prema čl. 385. ZPP-a.

25. Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR kad su ocijenili da je otkaz ugovora o radu dopušten i da je neosnovan zahtjev za sudski raskid iz čl. 125. st. 1. ZR, naknadu štete i isplatu plaće.

26. Slijedom svega iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

27. Iz revizije tužiteljice proizlazi da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija drugostupanjsku presudu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

28. U odnosu na reviziju tužiteljice kojom ona osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

29. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

30. Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužiteljice u tom dijelu.

Zagreb, 2. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil