REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1481/2018-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Madoo d.o.o., Trnovec, Gospodarska 1, OIB: 49542832310 (prije: Dušević i Kršovnik d.o.o.), kojeg zastupa punomoćnik Damir Jurković, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-947/2016-2 od 8. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-248/10 od 29. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 2. studenoga 2022.

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 947/2016-2 od 8. ožujka 2018. odbija se kao neosnovana u odnosu na glavnu stvar (u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama 1. – 4. izreke).

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 947/2016-2 od 8. ožujka 2018. odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na parnični trošak.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj P-248/10 od 29. siječnja 2016. pod točkom 1. izreke utvrdio je postojanje tužiteljevog potraživanja prema tuženiku u iznosu od 292.714,08 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. veljače 2010. do isplate, pod točkom 2. utvrdio je postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 292.714,08 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. veljače 2010. do isplate, pod točkom 3. prebijaju se potraživanja utvrđena u točki 1. i 2. izreke ove presude, pod točkom 4. izreke odbio je tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva zajedno sa zateznom kamatom, a pod točkom 5. odredio je da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

2. Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj: Gž-947/2016-2 od 8. ožujka 2018. odbio je žalbe stranaka kao neosnovane i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine pobijanu odluku i predmet vrati na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje opisno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

8. U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te daje vlastitu ocjenu dokaza kada navodi da je tužitelj bio ovlašten poduzimati sve potrebne radnje u postupku i da je tužitelj obračunavao trošak opomene u troškovniku, valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su tužitelj kao punomoćnik tuženika (odvjetnik) i tuženik 1. siječnja 2006. sklopili ugovor o zastupanju i pružanju pravne pomoći,

- da je navedenim ugovorom ugovoren mjesečni paušal u ukupnom iznosu od 8.000,00 kuna s PDV-om koji uključuje i tužiteljevu naknadu za zastupanje pred sudovima u RH i javnim bilježnikom odnosno da tužitelj tuženika neće teretiti za druge troškove,

- da je tužitelj zastupao tuženika u parničnim i kaznenim predmetima te pokrenuo ovršne postupke protiv tuženikovih dužnika,

- da tuženik nije tužitelja ovlastio na poduzimanje ostalih radnji posebno za podnošenje opomena i pribavljanje drugih podataka,

- da je tuženik 11. studenog 2009. otkazao punomoć tužitelju.

10. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu neplaćenog paušala sukladno ugovoru o zastupanju te troška sastava ovršnih prijedloga i zastupanja pred sudom primjenom čl. 775. i čl. 776. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) te Tbr. 38. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dok su odbili tužbeni zahtjev za isplatu troška opomena, pribavljanja drugih podataka i ishođenje klauzule pravomoćnosti primjenom čl. 221.a ZPP jer tužitelj nije dokazao da je bio ovlašten na poduzimanje tih radnji. Sud je potraživanje tužitelja prebio s potraživanjem tuženika primjenom čl. 338. u vezi s čl. 333. ZPP.

11. Tužitelj smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer je po njegovom shvaćanju sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju ugovor o nalogu te temeljem izdanih punomoći tužitelj bio ovlašten poduzimati sve potrebne radnje zbog čega smatra da mu pripadaju i troškovi opomena i klauzule pravomoćnosti. Navodi da su na prijedlozima za ovrhu obračunati troškovi koje javni bilježnik priznaje kao troškove potrebne za vođenje postupka te da sukladno čl. 43. Tarife odmjeravanje i naplata troškova na teret protivne strane ne utječe na obračun troškova između odvjetnika i stranke za izvršeni rad i izdatke u vezi s izvršenim radovima.

12. Prema odredbi čl. 763. st. 1. ZOO ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, a stavkom 2. istog članka propisano je da nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa.

13. Pravna narav odnosa između stranke i odvjetnika kao njezinog punomoćnika u postupku je ugovorne naravi (ugovor o zastupanju, ugovor o nalogu i sl.) neovisno o propisima koji organizacijski, funkcionalno i financijski – tarifno uređuju odvjetničku službu pa pitanje odvjetničkog honorara, odnosno uvjeta, načina i visine isplate naknade za poduzetne radnje može biti u svakom konkretnom slučaju ugovorom regulirano na poseban način koji nije u suprotnosti s prisilnim propisima.

14. Prema shvaćanju ovog suda, postojanje izdane parnične punomoći samo po sebi ne daje pravo na odvjetnički honorar sukladno odredbama Odvjetničke tarife, ako konkretna, posebna ugovorna utanačenja na drugačiji način uređuju pitanje novčane naknade za poduzete radnje zastupanja (tako i u Rev-2900/14 od 6. srpnja 2016.). Prema odredbi čl. 313. st. 2. ZOO postojanje i opseg punomoći nezavisni su od pravnog odnosa na temelju kojeg je punomoć dana pa je punomoć tek očitovanje – izjava upućena trećima koja punomoćniku, prema trećima, daje legitimaciju za poduzimanje pravnih radnji s punim učinkom za opunomoćitelja.

15. Stoga pravo tužitelja na isplatu naknade za sastav opomene ovisi o tome kako su stranke ugovorom o zastupanju regulirale pravo na naknadu za njihovo poduzimanje.

16. Budući da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nije ovlašten na poduzimanje drugih radnji, što je utvrđeno iz ugovora o zastupanju i iskaza svjedoka, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za trošak sastava opomena i poduzimanje drugih radnji pored sastava ovršnih prijedloga.

17. U odnosu na revizijski navod da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada su sudovi zaključili da mjesečni paušal uključuje i tužiteljevu naknadu za zastupanje tuženika u postupcima pred sudovima i javnim bilježnikom valja reći da taj revizijski navod nije od značaja za ovaj postupak jer je sud tužitelju priznao pored iznosa paušala i trošak zastupanja pred sudom koji se odnosi na trošak sastava ovršnih prijedloga i zastupanja u parničnim i kaznenim predmetima te je u tom dijelu tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom pa nema niti pravni interes isticati takvu povredu.

18. Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja protiv presude valjalo odbiti kao neosnovanu.

19. U odnosu na reviziju tužitelja u dijelu u kojem on osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

19.1. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

20. Stoga revizija protiv dijela odluke o troškovima postupka nije dopuštena pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku.

Zagreb, 2. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil