REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 91 Pž-4287/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Nevenke Marković, suca izvjestitelja i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SANITAT DUBROVNIK d.o.o., OIB 99080716453, Dubrovnik, Marka Marojica 5, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Posavec, Rašica & Liszt u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja GRAD DUBROVNIK, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, protiv tuženika ELITE TRAVEL d.o.o., OIB 58914751045, Dubrovnik, Vukovarska 17, kojeg zastupa punomoćnik Ante Kačić, odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate iznosa od 462.890,00 kn / 61.436,06 EUR, odlučujući o žalbi tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-438/14 od 16. veljače 2015., u sjednici vijeća održanoj 2. studenog 2022.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-438/14 od 16. veljače 2015. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika poslovni broj Ovrv-3791/13 od 22. srpnja 2013. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 462.890,00 kn sa zateznim kamatama na iznos:
- 34.375,00 kn od 21. studenog 2012.,
- 6.290,00 kn od 5. prosinca 2012.,
- 34.375,00 kn od 15. prosinca 2012.,
- 750,00 kn od 17. travnja 2013.,
- 15.850,00 kn od 7. srpnja 2013. i
- 371.250,00 kn od 7. srpnja 2013.
do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 12.473,62 kn sa zateznim kamatama od 22. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te u točki II. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom poslovni broj Povrv-438/14 od 16. veljače 2015. Trgovački sud u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, ukinuo je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Luce Bronzan iz Dubrovnika poslovni broj Ovrv-3791/13 od 22. srpnja 2013. kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 462.890,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i naknaditi mu troškove ovršnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama te je odbio tužbeni zahtjev (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 23.230,00 kn.
2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev radi isplate naknade za zaustavljanje turističkih autobusa na Pilama u 2012. i 2013. na temelju Naputka o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. godini Klasa: 363-01/12-09/10, Urbroj: 2117/01-01-12-2 od 23. ožujka 2012. i Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, klasa: 363- 01/13-09/09, Urbroj: 2117/01-01-13-3 od 24. travnja 2013. koje je donio gradonačelnik Grada Dubrovnika. Tako je presudio prvostupanjski sud ocijenivši da se ne radi ni o općem niti o pojedinačnom upravnom aktu u smislu odredbe članka 74. i 76. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj: 33/01, 60/01, 129/05, 28/06, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12 i 19/13; dalje: ZLP(R)S) jer se njima rješava o pravima i obvezama fizičkih i pravnih osoba, a predmetni sadržaj može biti uređen jedino općim aktom, dok ne postoji izričita zakonska odredba po kojoj bi gradonačelnik Grada Dubrovnika mogao donositi pojedinačne akte kojima se rješava o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba, odnosno u predmetnom slučaju propisivati obvezu trećim osobama plaćati tužitelju naknadu za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog prometnog režima. Nadalje je zaključio da navedeni pravni akti prema svom sadržaju ne predstavljaju ni postupanje po uputama iz Odluka o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika Klasa: 340-01/00-01/08, Urbroj: 2117/01-09-00-7 koju je donijelo Gradsko vijeće Grada Dubrovnika 13. travnja 2000., a koji su trebali biti doneseni u svrhu primjene odredaba predmetnog općeg akta budući da tom Odlukom gradonačelnik Grada Dubrovnika nije ovlašten ni upućen propisivati obvezu trećim osobama plaćati tužitelju naknadu za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog prometnog režima. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je naputak akt koji nema obilježje pravnog pravila, već samo instrukcijski značaj tako da predstavlja uputu od strane višeg nižem tijelu za postupanje u određenim situacijama, dok ovlaštenje za donošenje naputka mora proizlaziti iz pravne norme u kojem slučaju je obvezujući, a u svakom slučaju se naputkom ne može propisivati obveza trećim osobama, već samo dati uputa nižim tijelima za postupanje u primjeni neke općim aktom predviđene odredbe. Kako je naputke donio gradonačelnik, a ne predstavničko tijelo grada Dubrovnika, prvostupanjski sud je zaključio da su doneseni od strane nenadležnog tijela zbog čega su nezakoniti, odnosno suprotni odredbi članka 73., 74. i 76. ZLP(R)S-a. Prvostupanjski sud je zaključio i da su predmetni naputci i Odluke donesene bez suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova iz odredbe članka 5. stavka 1. točke 6. i stavka 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13 i 158/13; dalje: ZOPC), kao i da Odluke nisu u suglasnosti sa Zakonom o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 11/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/13 i 147/14; dalje: ZKG) koji ne propisuje naplatu naknade trećim osobama za zaustavljanje u zoni posebnog prometnog režima.
3. Protiv presude žalbe su podnijeli tužitelj i umješač na strani tužitelja.
4. Tužitelj pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Navodi da se na strani 3. obrazloženja navode tužiteljevi podnesci na strani 20.-23. i na strani 27. i 30. spisa što ne odgovara stanju spisa. To iz razloga jer je tužitelj podnio samo jedan podnesak i to 22. prosinca 2014., a ne i 21. studenog 2014. zbog čega postoji proturječnost sadržaja spisa i onoga što se u presudi navodi o njegovom sadržaju. Ističe i da se u odluci o troškovima navodi netočna vrijednost predmeta spora od 122.100,00 kn, a temeljem koje je pogrešno obračunat i trošak. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije cijenio da je u Službenom glasilu objavljen akt koji nije poništen ni ukinut, a koji obvezuje tuženika na postupanje te ukazuje da trgovački sud nije nadležan ocjenjivati zakonitost upravnog ili neupravnog akta tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te ističe da prilikom ocjene pravne osnove nije bitan naziv akta, već njegov sadržaj. Navodi i da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravo na naknadu u svezi odredbe članka 38. ZLPS-a, kao ni odredbu članka 41. stavka 3. točke 1. Statuta Grada Dubrovnika o ovlaštenju Gradonačelnika na donošenje akata. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da iz Odluke o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika od 10. svibnja 2000. ne proizlazi da je na gradonačelnika prenesena ovlast iz nadležnosti vijeća, a da pri tome nije uzeo u obzir Izmjene i dopune ZLPS-a kojima je ukinuto poglavarstvo, a njegove ovlasti prenesene na gradonačelnika. Ističe da je gradonačelnik postupao u skladu s odredbama ZLPS-a jer on osigurava izvršavanje općih akata predstavničkog tijela i u tu svrhu je ovlašten donositi akte, a sve temeljem izričite ovlasti sadržane u Odluci o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika. Slijedom navedenog predlaže da ovaj sud preinači presudu i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 17.770,50 kn.
5. Umješač na strani tužitelja pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi nejasni, nepotpuni i u protivnosti sa zapisnicima zbog čega se presuda ne može ispitati na koji način je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Nadalje navodi da je Visoki upravni sud jedini nadležan za ocjenu zakonitosti svih općih akata jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a ne trgovački sud. Navodi i da je Ustavni sud odlukom broj U-II-1342/09 od 5. svibnja 2009. potvrdio činjenicu delegacije nadležnosti sa gradskog vijeća na izvršno tijelo. Ističe da prvostupanjski sud ne razlikuje namjenska i nenamjenska sredstva za koja su sukladno Zakonu o proračunu jedinice lokalne samouprave odgovorne za potpunu i pravodobnu naplatu prihoda i primitka iz svoje nadležnosti te da komunalnu naknadu plaćaju svi obveznici, odnosno vlasnici ili korisnici navedeni u odredbi članka 22. stavka 2. ZKG-a što nije u nikakvoj korelaciji s predmetom spora jer se radi o dvije potpuno različite naknade kojima je jedino zajedničko da predstavljaju proračunska sredstva jedinica lokalne samouprave. Navodi i da je odredbama ZOSPC-a jasno određeno da jedinice lokalne samouprave imaju ovlaštenja uređivati promet na javnim prometnim površinama sukladno prometnom projektu za kojeg je izdana suglasnost nadležnog tijela, što je ovdje bio i slučaj, kao i odredbama ZLPS-a. Slijedom navedenog predlaže da ovaj sud preinači presudu i prihvati tužbeni zahtjev.
6. Tuženik je podnio odgovor na žalbu. U bitnome navodi da odredbe na temelju kojih su doneseni naputci i zaključci ne predviđaju određivanje i ubiranje naknade za zaustavljanje turističkih autobusa, kao ni odredbe Zakona o cestama, Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ni odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu. Nadalje navodi da akti-naputci i zaključci na koje se tužitelj poziva po svojoj naravi predstavljaju opći akt čije je donošenje u djelokrugu poslova predstavničkog tijela jedinica lokalne samouprave, a ne gradonačelnika, međutim da čak i u slučaju da su oni doneseni od strane predstavničkog tijela izostajala bi njihova usklađenost sa zakonom. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vidu sastava odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kn i sudske pristojbe na sastav odgovora na žalbu u iznosu od 2.489,50 kn što ukupno iznosi 8.739,50 kn.
7. Žalbe su osnovane.
8. Prethodno je potrebno ukazati da je ovaj sud postupajući po žalbi tužitelja i umješača na strani tužitelja u svojoj odluci poslovni broj Pž-5932/2015-3 od 4. siječnja 2019. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i održao na snazi gore citirani platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 462.890,00 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno naznačenih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 12.473,62 kn sa zateznim kamatama od 22. srpnja 2013. do isplate po istoj stopi (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbio je žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev i ukinut citirani platni nalog u dijelu za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavne tražbine i troškova ovršnog postupka u iznosu od 12.473,62 kn preko stope propisane za ostale odnose, te za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 412,51 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 8.739,50 kn.
9. Postupajući po izjavljenoj reviziji tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovni broj Rev 2163/2019-4 od 10. svibnja 2022. ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Pž-5932/2015-3 od 4. siječnja 2019. u točkama I. i III. izreke i u tom dijelu predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.
10. Iz ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je ovaj sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih ju nije moguće ispitati. To iz razloga jer je ovaj sud kao parnični sud bio dužan odgovoriti na tuženikove prigovore u odnosu na navodnu nezakonitost podzakonskog propisa (Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013.) koji je prema tuženikovim navodima u suprotnosti sa ZOSPC-a, a koja nadležnost proizlazi iz odredbe članka 37. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj 99/99 i 29/02; dalje: UZUS). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio je da je prema toj odredbi sud bio ovlašten i dužan u slučaju isticanja prigovora neposredne primjene zakona zbog nesuglasnosti s Ustavom i zakonom općega akta jedinice lokalne ili područne samouprave, a koji je pravna osnova obveze koja se u postupku pred sudom osporava, ispitati radi li se o općem aktu ili o drugom propisu u smislu odredbe članka 125. alineje 2. Ustava Republike Hrvatske i imajući u vidu u prigovoru iznesene razloge ocijeniti je li on dostatno osnovan, u kojem slučaju je dužan obavijestiti Visoki upravni sud Republike Hrvatske o potrebi pokretanja po službenoj dužnosti postupka ocjene zakonitosti općeg akta, odnosno podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa. Zaključio je da se sud nije smio zadovoljiti pukom konstatacijom da podzakonski akt nije poništen ili na drugi način stavljen izvan snage jer time nije odgovorio na odlučne prigovore tuženika.
11. U ponovnom postupku ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke kojim je ukinut citirani platni nalog iz javnobilježničkog rješenja o ovrsi i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 462.890,00 kn sa zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose i za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 12.473,62 kn s pripadajućim zateznim kamatama po istoj stopi te u točki III. izreke, na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).
12. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 462.890,00 kn s osnove naknade za zaustavljanje turističkih autobusa na području Pile 2012. i 2013. godine na području Grada Dubrovnika na temelju Naputka o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. i Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013. koje je donio Gradonačelnik Grada Dubrovnika.
13. Odredbom članka 37. stavka 2. UZUS-a propisano je da ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom.
14. Prema ocjeni ovog suda Naputak nema značaj propisa čiju zakonitost, u skladu s odredbom članka 125. alineje 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), ispituje Ustavni sud, već općeg akta čiju zakonitost je ovlašten ispitivati isključivo Visoki upravni sud Republike Hrvatske (dalje: Visoki upravni sud) na temelju odredbe članka 12. stavka 3. točke 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZUS), a ne parnični sud pred kojim se vodi određeni postupak u kojem se stranka, u konkretnom slučaju tuženik, poziva na nezakonitost općeg akta, u konkretnom slučaju Naputaka kojima je uređena prometovanje, odnosno zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima. Stoga, prema ocjeni ovoga, prvostupanjski sud nije bio ovlašten ocjenjivati zakonitost Naputaka jer je ocjena zakonitosti općih akata u nadležnosti Visokog upravnog suda (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd 2863/2020-2 od 24. studenog 2020.).
15. Prema odredbi članka 83. stavka 1. ZUS-a, postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osobe ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Iz spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi nespornim kako tuženik, koji se poziva na nezakonitost Naputaka ističući da nisu u suglasnosti sa odredbom članka 82. stavka 1. točke 1. i članka 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nije iskoristio mogućnost iz članka 83. stavka 1. ZUS-a podnošenja zahtjeva Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske za pokretanje postupka ocjene zakonitosti Naputka.
16. Međutim, odredbom članka 83. stavka 2. ZUS-a propisano je da postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud Republike Hrvatske može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda (članak 83. stavak 2. ZUS-a). Dakle, tom je odredbom, između ostalih, i parničnom sudu, pred kojim se vodi određeni postupak u kojem se stranka, u konkretnom slučaju tuženik, poziva na nezakonitost općeg akta, u konkretnom slučaju Naputaka, dano ovlaštenje (ali ne i dužnost) da podnese zahtjev Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske za pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta, dakle, da inicira taj postupak pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.
17. U odnosu na propust stranke da sama u skladu s odredbom članka 83. ZUS-a inicira pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III-4024/2019 zauzeo shvaćanje da u državi utemeljenoj na vladavini prava zahtjev na postupanje tijela sudbene vlasti, koje je neodvojivo povezano uz korištenje ovlasti tog tijela preteže nad pravom stranke u postupku na podnošenje obavijesti u smislu odredbe članka 83. stavka 2. ZUS-a, a na što je ukazao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj ukidnoj odluci.
18. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa kako je u konkretnom slučaju upravo on nadležan ocjenjivati zakonitost Naputaka, prvostupanjski sud je propustio, imajući u vidu razloge nezakonitosti na koje se tuženik poziva, ocijeniti osnovanost tuženikovog prigovora usmjerenih na nezakonitost Naputaka, a u kojem slučaju je prvostupanjski sud dužan iskoristiti svoje ovlaštenje iz odredbe članka 83. stavka 2. ZUS-a i uputiti zahtjev Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske za pokretanje postupka ocjene zakonitosti Naputaka na kojima tužitelj temelji utuženu tražbinu.
19. S obzirom na to da se tuženik poziva na nezakonitost Naputaka, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju bio dužan, imajući u vidu razloge nezakonitosti na koje se tuženik poziva, ocijeniti postoji li u konkretnom slučaju potreba za iniciranjem postupka u skladu s odredbom članka 83. stavka 2. ZUS-a, te o tome iznijeti jasne razloge u obrazloženju pobijane presude. Međutim, prvostupanjski sud je navedeno propustio učiniti zbog čega je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a (tako i u odluci ovog suda poslovni broj Pž-5772/2021 od 16. ožujka 2022.).
20. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a, ukinuti pobijanu presudu u dijelu navedenom u točki I. izreke ovog rješenja i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke). S obzirom na to da odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima iz točke II. izreke pobijane presude.
21. Budući da je ovaj sud djelomično ukinuo pobijanu presudu, to je, u skladu s odredbom članka 166. stavcima 3. i 4. ZPP-a, prvostupanjskom sudu ostavljeno da u konačnoj odluci odluči o troškovima ovog žalbenog postupka (točka II. izreke).
22. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, uzevši u obzir sve navedeno ocijeniti osnovanost tuženikovog prigovora usmjerenih na nezakonitost Naputaka, odnosno ocijeniti postoji li u konkretnom slučaju potreba za iniciranjem postupka u skladu s odredbom članka 83. stavka 2. ZUS-a, te će o tome iznijeti jasne razloge za takvu odluku. Nakon toga će provesti zakonom propisani postupak te će donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku u kojoj će navesti jasne razloge o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva i troškovima postupka (članak 338. stavak 4. ZPP-a).
Zagreb, 2. studenog 2022.
Predsjednik vijeća
Mirta Matić
