Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-rz-21/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović, Marije Balenović, mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. H. zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91. i 35/93., dalje: OKZRH), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 16. lipnja 2021. broj K-Rz-2/2021-28, u sjednici održanoj 2. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom, uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Osijeku optuženi D. H. je na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi tog kaznenog postupka i nužni izdaci optuženika i njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv te presude žalbu je podnijelo Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, a žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se "pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku".

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba nije osnovana.

6. Državni odvjetnik najprije u žalbi ukratko reproducira obrazloženje pobijane presude, pri čemu naglašava da je prvostupanjski sud svoj zaključak da nije dokazano da je optuženi D. H. počinio inkriminirano kazneno djelo izveo iz činjenice da je tijekom dokaznog postupka jedino svjedokinja R. B. teretila optuženika, a da su potpuno suprotno o toj odlučnoj činjenici iskazivali svjedoci P. Č. i M. M. Državni odvjetnik drži pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda kako su iskazi svjedoka Č. i M. međusobno suglasni, što potkrjepljuje navodima da oni različito iskazuju u pogledu prostorije u kojoj je ubijena žrtva S. R., a tu razliku po mišljenju žalitelja sud prvog stupnja marginalizira. Naglašava da svjedok P. Č. navodeći da je žrtva lišena života unutar objekta u kojem su zajedno bili svjedok, M. M. i žrtva, nije prihvatljiv jer je u suprotnosti s utvrđenjima iz pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 16. svibnja 2000. broj K-86/1998., potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. studenog 2000. broj I Kž-666/00., a kojom je utvrđeno da je S. C. pravomoćno presuđen između ostalog zbog toga što je tijekom studenog 1991. za vrijeme okupacije Vukovara od strane JNA i pridruženih paravojnih postrojbi, kao pripadnik rezervnog sastava JNA, u svojstvu stražara na V. iz skladišta V. izveo zarobljenika S. R. zvanog Z., kojemu se nakon toga gubi svaki trag. Napominje da iskaz svjedokinje M. M. u potpunosti odgovara s tim utvrđenjima, a to isključuje tvrdnju svjedoka P. Č. da je svojim očima vidio ubojstvo S. R., koje se dogodilo u objektu u kojem je bio zajedno s M. M.. Po mišljenju državnog odvjetnika takav slijed događaja, kako ga prikazuje M. M. uklapa se u iskaz svjedoka R. B. Pritom naglašava da osim R. B. i svjedokinja V. D. a posredno i svjedokinja S. A. u kontekstu ubojstva S. R. navode upravo S. C. Naglašava postojanje i drugih razlika između iskaza svjedoka Č. i M.: dok svjedokinja M. navodi kako je S. R. bio smiren i osjećao se sigurnim jer je ostvario prijateljski kontakt s jednim pripadnikom JNA, protivno tome svjedok Č. tvrdi da je S. R. bio potpuno očajan bez ikakve nade i rekao mu da će pokušati pobjeći. Uz to svjedokinja M. ne spominje bijeg S. R. kada ga je S. odvodio, već opisuje da ga je S. udario nogom u stražnjicu od čega je S. posrnuo, a svjedok Č. navodi da je S. R. pokušao bježati već unutar prostora iz kojeg su ga odvodili i da je već tu ispaljen rafal iz vatrenog oružja. Državni odvjetnik navodi da je "bilo gotovo pravilo da su zatočenici za vrijeme boravka na V. premještani i boravili su u više objekata, a muškarci dovedeni u stolariju bili su izloženi najvećoj torturi i likvidacijama kao "okorjeli ustaše", a što je po žalitelju vidljivo i iz iskaza svjedoka Z.

I. i Ž. K. Državni odvjetnik kritizira i ocjenu prvostupanjskog suda da je iskaz R. B. neprihvatljiv jer je u suprotnosti s iskazom V. D., a to potkrjepljuje time što rezultati provedene rekonstrukcije po mišljenju državnog odvjetnika dovode u sumnju upravo iskaz svjedokinje V. D. koja je izjavila da se s ulaza iz središnje u desnu prostoriju gdje se ona nalazila moglo vidjeti sve do kraja te prostorije, gdje se prema navodima R. B. događalo zlostavljanje i ubojstvo S. R., jer sama svjedokinja D. navodi da je u toj prostoriji bilo oko 150 osoba, a iz fotoelaborata je razvidno da se u toj prostoriji nalazi i znatan broj regala, ormara i stolarskih polica visine gotovo 2 m, koji su u potpunosti mogli onemogućiti pogled s jednog dijela prostorije u drugi i odavati dojam pregrađenosti te prostorije, a to bi onda odgovaralo iskazu svjedokinje B. Uz to svjedok Z. B. nije vjerodostojan kad navodi da se iz desne prostorije nije moglo ulaziti i izlaziti u zgradu stolarije, već da su na objektu stolarije postojala samo jedna metalna vrata na središnjoj prostoriji, jer su na fotografijama 119-121 fotoelaborata vidljiva vrata na kraju te prostorije o kojima je govorila svjedokinja B. Pritom nalazi indikativnim da je I. bio direktor V. 1991., ali je unatoč tome svjedokinja B., koja se tamo prvi put našla u okolnostima totalnog kaosa i straha za vlastiti život ovu prostoriju bolje i točno opisala, što je potvrđeno rekonstrukcijom.

6.1. Međutim, prvostupanjski sud proveo je sve raspoložive dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, vrlo detaljno i savjesno analizirao i kritički ocijenio, i to kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

6.2. Prije svega prigovor državnog odvjetnika koji se odnosi na to gdje je i u kojim okolnostima lišen života S. R. počiva na presudi Županijskog suda u Vukovaru broj K-86/1998., koja ne prileži u spisu, niti je prvostupanjski sud izvršio uvid u taj kazneni predmet, a niti je tu presudu državni odvjetnik priložio svojoj žalbi. Prema tome, pozivanje na dokaz koji nije izveden, pa ni priložen žalbi nije prihvatljivo.

6.3. Nadalje, točno je da svjedoci P. Č. i M. M. ne opisuju identično točno mjesto gdje je ubijen S. R. Međutim, oni su potpuno suglasni o načinu na koji je do toga došlo. Naime, oboje svjedoka govore o usmrćivanju iz vatrenog oružja, a razlika se pojavljuje u mjestu gdje je se to dogodilo. Dok svjedok Č. navodi da je to bilo u samoj prostoriji, odnosno da se žrtva srušila na samom izlazu ili kod izlaza, svjedokinja M. navodi da je S. posrnuo u blizini vrata od hangara, a potom je sigurna da je čula rafalni pucanj, ali nije vidjela što se dogodilo vani, nakon što je S. izašao iz hangara, no zna da je potom došao vojnik koji je bio u pratnji S. i izjavio da je morao pucati jer je bježao. S obzirom na protek vremena od događaja do svjedočenja, kao i respektirajući traumatičnost samog događaja koja, uz različite individualne sposobnosti percipiranja, zapamćivanja i reprodukcije zbivanja, rezultira različitim verzijama prikaza događaja po svjedocima, razlika na koju ukazuje državni odvjetnik nije tako drastična da bi dovodila u pitanje vjerodostojnost svjedoka Č. i M. u pogledu osnovnih odrednica ovog događaja. Nema sumnje da su upravo svjedoci Č. i M. bili smješteni u istoj prostoriji kao i žrtva S. R. Ti svjedoci, suprotno tvrdnji državnog odvjetnika, u bitnoj mjeri jednako opisuju kako se žrtva ponašala i izgledala prije ovog jezivog epiloga. Naime, svjedok Č. kaže da je u prostoriji bio i dječak kojem se neki muškarac F. koji je ušao u prostoriju obratio, verbalno ga napao i zaprijetio da će doći kasnije i da će dječak "vidjeti svoje oko na svom dlanu". Svjedokinja M. navodi da je po dolasku u prostoriju vidjela da je S. M. bio na strunjači i već bio maltretiran i imao veliku modricu ispod oka, a potvrđuje da je pored njih bio i P. Č., štoviše, da je sjedio pored S. Osim toga svjedokinja S. A., majka žrtve, navodi da joj je naknadno svjedokinja M. ispričala da poznaje S. i da je on kritičnog dana bio iscrpljen i nakratko prilegao, ali su došli muškarci i istjerali ga van, a onda je čula zvuk kalašnjikova, a potom je svjedokinji M. rečeno da je S. morao biti ubijen jer je pokušao pobjeći. Dakle, tada svjedokinja M. uopće nije dovela u pitanje kontekst, način i okolnosti usmrćivanja žrtve, a njen opis prethodnog ponašanja žrtve ne sugerira neki naročiti optimizam kojim je žrtva zračila. Iskazi svjedoka M. i Č. podudaraju se i u tome da je svjedok Č. tada bio ranjen u nogu. Iako svjedokinja M. govori o optimizmu kojim je zračio S. M., treba na umu imati podatak da je ona stigla u prostoriju naknadno, kada je već S. imao modricu ispod oka, kako to sama navodi, a taj se podatak uklapa u ono što je naveo svjedok Č. o ranijem tijeku zbivanja i prijetnji koju je S. uputio F. Način na koji je S. izvođen iz prostorije (odnosno jesu li ga izvele dvije –tri osobe, kako to govori svjedok Č., ili je po njega došao samo S. C. koji ga je udario nogom u stražnjicu što tvrdi svjedokinja M.) također nije odlučan ima li se na umu da je neposredno nakon toga po suglasnim iskazima svjedoka Č. i M. došlo do pucnjave.

6.4. Iskazi svjedoka M. i Č. podudaraju se u još jednom bitnom podatku, jer oboje svjedoka u suštini tvrde da je S. R. ubijen jer je pokušao bježati. Doduše, svjedokinja M. o tome navodi da je nakon pucnjave u hangar došao vojnik koji je prethodno bio u pratnji S. i rekao: "morao sam pucati, bježao je", što je ona povezala sa S., iako ga vojnik nije spomenuo imenom, a svjedok Č. navodi da je vidio i trenutak kada je vojnik koji je na glavi imao lovački šešir pucao prema dječaku, pa se ovaj srušio, da bi drugi vojnik potom pucao u tijelo dječaka. Ove navode prvostupanjski sud pravilno je povezao s iskazima svjedokinja S. A. i V. D. koje su bile u drugoj prostoriji. Svjedokinja S. A. (majka žrtve) navela da joj je u jednom trenutku došao neki muškarac i, da bi ju isprovocirao, rekao da je danas ubijen jedan veliki ustaša, R. sin, šesnaest godina star, a kasnije joj rekao da je njezin sin odletio u B., a svjedokinja V. D. navela da se S. obratio S. i rekao joj da joj je sin pokušao bježati i da su ga ranili u petu, pa je doktor naručio prijevoz za bolnicu u B. Nelogično je da vojnik koji obavještava S. A. o smrti sina prešućuje osobito okrutan način njegovog usmrćenja kakav bi proizlazio iz svjedočenja R. B., jer bi time provokacija bila nesumnjivo jača i bolnija. Štoviše, ako je taj vojnik bio S. (odnosno S. C.) za ublažavanje vijesti koja je prvenstveno trebala biti provokacija još je manje razloga.

6.5. Dakle, jedini svjedok koji tereti optuženika za radnje usmrćenja S. R. je R. B. Njeno svjedočenje, međutim, pati od brojnih nedostataka i nedosljednosti koji se ponovnim ispitivanjem nisu uspjeli otkloniti, pa je prvostupanjski sud opravdano zaključio da se na osnovu takvog nekonzistentnog iskaza jedne jedine svjedokinje ne može s izvjesnošću, odnosno bez razumne sumnje zaključiti da je optuženik počinitelj inkriminiranog djela.

6.6. Prije svega, na upitnost vjerodostojnosti iskaza svjedokinje R. B. ukazuje vrijeme kada je prvi put označila D. H. kao počinitelja tog kaznenog djela. Naime, svjedokinja B. prvi je put davala iskaz 19. veljače 2009. u predmetu Kir-65/2009., kada uopće nije opisala ni spomenula optuženog D. H., iako je govorila o ratnom zločinu u kojem je usmrćen S. R. Međutim, istodobno je u tom iskazu navela da je zajedno s njom u V. bila dovedena i supruga D. H., za koju je s izvjesnošću utvrđeno da nikada nije bila dovedena u V. nego je otišla u R. S. Ima li se na umu da svjedokinja B. bez ikakvog prihvatljivog objašnjenja nije o navodno viđenom ubojstvu S. R. obavijestila ni njegovu majku S. A. ni svjedokinju V. D., kojoj se inače obraćala, to dodatno dovodi u pitanje pouzdanost njezinog svjedočenja.

6.7. Istom prilikom opisujući inkriminirani događaj, odnosno usmrćenje S. R., svjedokinja B. navela je da je žrtva na ramenu imala istetoviranu šahovnicu. Svjedokinja B. prvi put navodi da je u tom događaju sudjelovao D. H. u knjizi (list 217 spisa), navodeći da je optuženi H. imao pušku na ramenu, a da su on i S. C. s nožem u ruci sjekli i tukli S. R. koji je na rukavu imao hrvatski grb. Ovdje je potrebno reći da se, dakle, ne radi o iskazu svjedoka dobivenom u kaznenom postupku. Tek 26. siječnja 2012. na ispitivanju u Županijskom državnom odvjetništvu u predmetu KR- DO-1154/11. svjedokinja B. navodi da je vidjela da su D. H. i S. C. ubili S. R., da su ga sjekli po ruci na kojoj je imao istetoviranu šahovnicu. U iskazu pred državnim odvjetnikom dana 17. veljače 2021. svjedokinja B. uvodno izjavljuje da joj je vrlo dobro poznat raspored svih prostorija u V., da bi tijekom iskazivanja izjavila da više nije sigurna u to o kojim se prostorijama radi, pa se više ne može sjetiti u kojem prostoru se što zbivalo. Tada dodaje da nije svjedočila u kaznenom postupku protiv S. C., jer ju nitko nije zvao.

6.8. Neprihvatljivo je i neuvjerljivo objašnjenje svjedokinje B. da prije 2021. nije htjela naznačiti kao počinitelja i optuženog D. H. (koji joj je bivši šogor) kako ne bi pozlijedila svoje kćeri, kojima je on stric. Naime, ta se okolnost nije vremenom izmijenila, pa je nerazumljivo zbog čega to nije učinila čim je imala priliku, tim više što bi svaki razuman roditelj nastojao izbjeći da njegova djeca kontaktiraju i gaje bliske odnose s osobom koja je sposobna učiniti i učinila je takav zločin. Pritom je indikativno da je optuženi D. H. sve do 2000. godine živio u R. H. i to u V., kamo se vratio nakon oslobođenja, za razliku od svjedokinje B. koja se u V. vratila 1992. Nadalje, navod svjedokinje B. da su četnici bili nezadovoljni što je ona vidjela ovaj prizor zbog čega su je naknadno zlostavljali, te je vodili i silovali po cijelom gradu relativiziran je podatkom da se ona svojevoljno vratila u okupirani V. 1992. Konačno, tvrdnja svjedokinje B., kod koje je ustrajala, da je žrtva S. R. imao istetoviranu šahovnicu na ramenu ili ruci osporena je po svjedokinji S. A., majci žrtve, koja sasvim sigurno zna kako je izgledao njezin sin.

6.9. Nadalje, uvjerljivost i prihvatljivost iskaza svjedokinje B. dovedena je u pitanje i iskazom jedne od njezinih vlastitih kćeri Lj. Č., koja je izjavila da sumnja u gotovo sve što je njezina majka ispričala o ratnim događanjima i vlastitom stradavanju. Bez obzira na to što je svjedokinja B. napustila svoju prvu bračnu zajednicu u kojoj su rođene dvije kćeri kada su one bile male i otišla živjeti i udala se za V. E., zbog čega jedna od kćeri može biti i danas pozlijeđena i ne vjerovati svojoj majci, uvjerljivost iskaza svjedokinje B. dovedena je u pitanje već nabrojenim nizom nelogičnosti i nedosljednosti u njezinom iskazivanju. Njenu vjerodostojnost u pitanje je doveo iskazom i drugi suprug V. E. koji je također ispitan u tom postupku. Konačno, s izvjesnošću je utvrđeno da je svjedokinja B. u lošim odnosima s optuženim D. H., što ni ona ne spori. Ovdje treba naglasiti i da je optuženi H. po nacionalnosti M., što dodatno čini upitnim motivaciju za izvršenje ovakvog kaznenog djela. Najzad, da je verzija događaja prikazana po svjedokinji B. istinita, nelogično je i neshvatljivo zbog čega optuženi H. (koji nesporno nikad nije upoznao obitelj R., pa tako ni žrtvu) nije poduzeo ništa prema svjedokinji B. koja je bila među zatočenima, a mogao je i očito, prema navodima svjedokinje B., već zbog njihovih loših odnosa, imao motiv neovisno o onom za što ga ona tereti.

6.10. Dakle, kako zbog opisanih nelogičnosti i nedosljednosti u sadržaju samog iskaza svjedokinje R. B., tako i zbog upitne pouzdanosti i motiviranosti te svjedokinje da tereti optuženika, ali i uzimajući u obzir ostale dokaze koji ni na koji način ne potkrjepljuju iskaz te svjedokinje već mu proturječe, opravdano je prvostupanjski zaključio da nema dovoljno dokaza da je optuženi D. H. počinio inkriminirano kazneno djelo pa ga oslobodio od optužbe.

7. Slijedom iznesenog, a s obzirom na to da je ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio da nije počinjena povreda zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 2. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.